PREDGOVOR

JEROMONAH SERAFIM ROUZ
DUSA POSLE SMRTI

PREDGOVOR

Ova knjiga ima dvostruki cilj: kao prvo, da s tacke gledista pravoslavnog hriscanskog ucenja o zagrobnom zivotu pruzi objasnjenje savremenih “posmrtnih” iskustava, koja su pobudila toliko interesovanje u nekim religioznim i naucnim krugovima, i kao drugo, da priblizi osnovne izvornike i tekstove koji sadrze pravoslavno ucenje o zagrobnom zivotu.

Ako je danas ovo ucenje tako lose shvaceno, to je u mnogome posledica toga sto su u nase “prosveceno” doba ovi tekstovi zaboravljeni i sasvim “izasli iz mode”. Mi smo pokusali da ove tekstove. ucinimo razumljivijim i dostupnijim savremenom citaocu. Nema potrebe ni govoriti o tome koliko ovi tekstovi predstavljaju neuporedivo korisnije i dublje stivo nego sto su to danas popularne knjige o iskustvima , “zivota posle smrti”, u kojima, cak ako i nisu obican senzacionalizam, . svejedno ne moze biti nista drugo do spoljnje efektnosti, zbog toga sto u njima nema celovitog i istinitog ucenja o zagrobnom zivotu.

Pravoslavno ucenje izlozeno u ovoj knjizi bice, bez sumnje podvrgnugo kritici nekih, kao isuvise “jednostavno” i “naivno”da bi u njega mogao da poveruje covek HH veka. Zbog toga treba naglasiti da ono nije ucenje samo nekolika izolovanih ili netipicnih ucitelja Pravoslavne Crkve, nego ucenje koje je Hristova Pravoslavna Crkva postavila od svog pocetka, koje je izlozeno u bezbrojnim svetootackim delima, u zitijima Svetih i bogosluzenjima Pravoslavne Crkve, i koje Crkva neprekidno predaje, sve do nasih dana.

“Jednostavnost” ovog ucenja jeste jednostavnost same istine, koja, bilo da je iskazana u ovom ili onom ucenju Crkve, predstavlja osvezavajuci izvor jasnosti u pometnji koju su u savremenim umovima izazvale razlicite zablude i isprazne spekulacije poslednjih stoleca. U svakom poglavlju ove knjige ukazuje se na svetootacke i hagiografske izvornike koji ovo ucenje sadrze.

Kao osnovni izvor nadahnuca pri pisanju ove knjige posluzili su radovi episkopa Ignjatija Brjancaninova, koji je bio, verovatno, prvi znacajniji ruski pravoslavni bogoslov koji se neposredno bavio upravo ovom problematikom, tako zaostrenom u nase vreme: kako sacuvati autenticno hriscansko Predanje i ucenje u svetu koji je postao u potpunosti tudj Pravoslavlju i tezi ka tome da ga ili opovrgne i odbaci, ili da ga protumaci na takav nacin da ono postane saobrazeno sa ovozemaljskim nacinom zivota i zivljenja.

Jasno sagledavajuci rimokatolicke i druge zapadne uticaje kojima je pokusavano da se “modernizuje” Pravoslavlje cak jos i u njegovo vreme, preosveceni Ignjatije pripremao se za zastitu Pravoslavlja kako putem pomnog izucavanja pravoslavnih prvoizvornika, (cijim se ucenjem napajao u nizu najboljih pravoslavnih manastira svoga vremena), tako i putem upoznavanja sa naukom i literaturom svoga doba (on se skolovao na vojno-inzinjerskoj skoli, a ne na duhovnoj akademiji).

Naoruzan, na taj nacin, kako poznavanjem pravoslavnog bogoslovlja tako i (opste-obrazovnih) nauka, on je posvetio svoj zivot zastiti Pravoslavlja i razoblicavanju savremenih zastranjivanja od njega. Nije preuvelicavanje reci da u XIX vijeku niko u pravoslavnim zemljama, niko kao on, nije umeo tako da stiti Pravoslavlje od iskusenja i zabluda novog vremena. Jedini koji bi se mogao uporediti s njim bio je njegov zemljak episkop Teofan Zatvornik, koji je u sustini radio to isto, ali na manje “visokom” nivou.

Jedan tom sabranih dela ep. Ignjatija (knj. III) posvecen je iskljucivo crkvenom ucenju o zagrobnom zivotu, koje je on stitio od rimokatolickih i drugih savremenih iskrivljavanja. Upravo iz ovog toma, uglavnom, preuzeli smo za nasu knjigu razmatranje takvih pitanja kao sto su mitarstva dusa – ucenje koje, iz mnogih razloga, “gresni um” ne moze da prihvati, no uporno istrajava na njihovom drugacijem tumacenju ili potpunom odbacivanju.

Preosveceni Teofan, naravno, ucio je to isto, pa smo se koristili i njegovim recima, a u nasem veku, drugi istaknuti ruski pravoslavni bogoslov, blazenopocivsi arhiepiskop Jovan (Maksimovic) toliko je jasno i citko ponovio ovo ucenje, da smo njegove reci iskoristili kao osnovu zakljucnog poglavlja nase knjige.

To, sto pravoslavno ucenje o zagrobnom zivotu toliko jasno i shvatljivo izlazu savremeni ucitelji Pravoslavlja sve do nasih dana, od ogromne je koristi nama koji danas nastojimo da sacuvamo otacko Pravoslavlje ne prosto pravilnim navodjenjem njihovih reci, vec vise od toga – putem istinski pravoslavnog tumacenja ovih reci.

U knjizi smo, osim pomenutih pravoslavnih izvora i tumacenja, dosta koristili i savremenu nepravoslavnu literaturu o “posmrtnim” javljanjima, a takodje i niz okultnih tekstova o tom pitanju. U tome smo sledili primer vladike Ignjatija – iznositi lazna ucenja onoliko potpuno i nepristrasno, koliko je to neophodno radi razoblicenja njihove neistinitosti; kako pravoslavni hriscani ne bi njima bili sablaznjeni. Kao i on, i mi nalazimo da nepravoslavni tekstovi, kada se radi o cinjenicnom opisu iskustava (a ne o shvatanjima ili tumacenjima), cesto pruzaju potresne potvrde pravoslavnih istina.

Nas osnovni cilj u ovoj knjizi bio je da pruzimo toliko detaljno suprotno glediste, koliko je to potrebno da bi se pokazala korenita razlika izmedju pravoslavnog ucenja i iskustva pravoslavnih Svetitelja, s jedne strane, i okultnoga ucenja i savremenih iskustava, sa druge.

Da smo jednostavno izlozili samo pravoslavno ucenje, bez tog suprotstavljanja, ono bi bilo ubedljivo samo za malobrojne, ne racunajuci ove koji se tih ubedjenja vec pridrzavaju; ali danas ce, mozda, i poneko od onih koji su uvuceni u savremena (parapsiholoska i dr. – prim. prev) iskustva, uvideti ogromnu razliku izmedju njih i istinskih duhovnih iskustava.

Vec i sama cinjenica da je pretezan deo ove knjige posvecen razmatranju iskustava – kako hriscanskih, tako i nehriscanskih -govori o tome da se ovde ne radi samo o izlaganju crkvenog ucenja o zivotu posle smrti, vec da se takodje donosi i autorovo tumacenje razlicitih iskustava koja se ovde pominju. A sto se samih protumacenja tice, ona ostavljaju prostor za dopustene razlike u misljenjima medju pravoslavnim hriscanima. Mi smo se trudili, koliko nam je to moguce, da ove interpretacije izlozimo u uslovnoj formi, ne trudeci se da tacno “odredimo” neke strane tih iskustava onako kako se moze odrediti opste pravoslavno ucenje Crkve o zagrobnom zivotu. Konkretno, sve sto je u vezi sa okultnim iskustvima “izvan tela” i u “astralnoj ravni”, mi smo jednostavno naveli u onom obliku u kome su ih izlozili sami ucesnici, i uporedili ih sa slicnim slucajevima u pravoslavnoj literaturi, ne pokusavajuci da tacno odredimo prirodu tih iskustava.

Mi ih shvatamo kao realna iskustva u kojima se zaista odigrava kontakt sa demonskim silama, a ne prosto kao – halucinacije. Neka citatelj sam prosudi koliko je takav pristup ispravan.

Trebalo bi da je jasno da ova knjiga ni u kom slucaju ne pretenduje na to da pruza u potpunosti iscrpno izlaganje pravoslavnog ucenja o zagrobnom zivotu. Ona predstavlja samo uvod u njega, “Celovito ucenje” o tom pitanju, u stvari i ne postoji, kao sto nema ni “eksperata” u toj oblasti. Mi, koji zivimo na zemlji, tesko da mozemo postaviti i pocetak shvatanju stvarnosti duhovnog sveta, dok sami tamo ne budemo prebivali. To je proces, koji zapocinje sada, u ovome zivotu, a zavrsava u vecnosti, gde cemo ” licem u lice” sozercavati ovo, sto danas vidimo “kao u ogledalu, u zagonetki” (I Kor. 13; 12). Medjutim, pravoslavni izvori na koje ukazujemo u ovoj knjizi, daju nam osnovni nacrt ovog ucenja, koji je dovoljan – ne da steknemo tacno znanje o onome sto je, na kraju krajeva, iznad nas, vec da nas podstakne da otpocnemo borbu za dostizanje cilja hriscanskog zivota – Carstva Nebeskog, i izbegnemo demonske klopke, koje neprijatelj naseg spasenja postavlja na putu hriscanske borbe. Ovostrani svet stvarniji je i blizi, nego sto mi to obicno mislimo, a put ka njemu otvara se zivotom podviznickim i molitvenim, koji nam je Crkva dala kao sredstvo spasenja. Ova knjiga posvecena je i namenjena onima, koji takav zivot zele da vode.