Čudesna iscjeljenja i javljanja svetog Vasilija Ostroškog

CUDESNA ISCJELjENjA I JAVLjANjA
SVETOGA VASILIJA OSTROSKOGA


CUDA BOZIJA-ZNACI DOBROCINSTAVA VJECNIH

O POSTOVANjU SVETITELjA I NjIHOVIH MOSTIJU

CUDO KAO DAR VAPIJUCIM-CUDOTVORENjE PRAVOSLAVNIMA

CUDO KAO DAR VAPIJUCIM-CUDOTVORENjE INOVJERCIMA

CUDO KAO ZNAK BUDNE BRIGE SVECEVE, KAO OPOMENA ILI KAZNA

Sv. Nikola Zicki-JOVANjSKI STOSLOV O CUDIMA


CUDESNA ISCJELjENjA I JAVLjANjA
SVETOGA VASILIJA OSTROSKOGA

knjiga druga – cuda do 1968. godine

CUDESNA ISCJELjENjA I JAVLjANjA

SVETOGA VASILIJA OSTROSKOGA

CUDA BOZIJA -

ZNACI DOBROCINSTAVA VJECNIH

Cuda Gospoda Isusa Hrista, vjecnoga Boga Koji je postao covjek, predstavljaju najvelicanstvenija vestastvena (materijalna) dobrocinstva koja moze zamisliti rod ljudski.

Koje dobrocinstvo moze biti vece od vracanja umrloga u zivot?

Koje dobrocinstvo dragocjenije od iscjeljenja neizljecive bolesti, koja, pored svega zivota, zivot uzima i cini ga prije nalik na produzeno umiranje nego na zivot?

Ipak, bez obzira na blagotvornost, svetost i duhovni smisao cuda Hristovih, pa, shodno tome, i cuda Njegovih Svetih, ta cuda su bila i jesu samo – darovi prolazni. U pravom smislu rijeci to su-znaci.

Cuda su bila i jesu znaci, rijecju Jevandjelja Hristovog, darovanog vjecnog spasenja. Onima koje je Bog vaskrsnuo i koji su u svoje vrijeme, ipak, umrli, bilo je, dakle, podareno samo produzenje zemaljskog zivota a nije im zivot bio vracen zanavijek. Oni, koje je Bogocovjek iscijelio, nekad kasnije su ponovo oboljeli, zdravlje im je, dakle, bilo povraceno samo privremeno a ne za svagda. Prolazna i vestastvena dobrocinstva bila su data kao znaci dobrocinstava vjecnih i duhovnih. Vidljivi darovi bili su razdavani ljudima porobljenim culnoscu, da bi povjerovali u postojanje darova nevidljivih i da bi ih primili. Znaci koji su im davani izvlacili su ih iz provalije neznanja i culnosti i privodili ih vjeri, a vjera im je davala udio u poznanju dobara vjecnih i ulivala im zelju da ih zadobiju.

Sv. Ignjatije Brjancaninov

CUDESNA ISCJELjENjA I JAVLjANjA

SVETOGA VASILIJA OSTROSKOGA

O POSTOVANjU SVETITELjA

I NjIHOVIH MOSTIJU

Svetitelje treba postovati kao prijatelje Hristove i kao ceda i naslednike Bozije, kao sto veli sveti Jovan, Bogoslov i Jevandjelist: “A onima koji Ga primise dade vlast da budu ceda Bozija”(Jn. 1, 12). Tako niste vise robovi, nego sinovi; a kad smo deca, i naslednici smo: naslednici, dakle, Boziji a sunaslednici Hristovi” (Rimlj. 8, 17). I Gospod u svetim Jevandjeljima veli Apostolima: “Vi ste prijatelji Moji… Vise vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna sta radi gospodar njegov”(Jn. 15, 14-15). A ako se, pak, Sazdatelj svega i Gospod naziva “Car careva i Gospodar gospodara”(1. Tim. 6, 15) te “Bog nad bogovima”(Zak. pon. 10,17), svakako da su i Svetitelji – bogovi i gospoda i carevi. Njihov Bog je Bog i Gospodar i Car koji to jeste i tako se imenuje. “Ja sam”, veli On Mojseju,”Bog oca tvojega, Bog Isakov i Bog Jakovljev”(Izl. 3, 6). I ucinio je Mojsija bogom (Izl. 7, 1) radi faraona. Naziva ih, pak, bogovima i carevima i gospodom, ne po njihovoj prirodi, vec zbog toga sto caruju i gospodare nad svojim strastima, te sto su podobije bozanskoga obraza, po kome su i stvoreni, sacuvali nepatvorenim – jer carem se imenuje i obraz carev – kao i zbog toga sto su, sjedinivsi se po svojoj slobodnoj volji sa Bogom i primivsi Ga da se useli u njih te, zajednicareci sa Njim, postali blagodacu ono sto je On po prirodi. Kako onda da ne postujemo one koju su postali sluzitelji i prijatelji i sinovi Boziji? Jer cast ukazana izabranima medju slugama kojima i mi pripadamo, znamena je blagonaklonost prema zajednickom Vladiki.

Oni su postali riznice Bozije i cista stanista Njegova: “Uselicu se u njih, i zivecu njima, veli Bog, “i bicu im Bog”(2. Kor. 6, 16). A da su “duse pravednika u ruci Bozijoj i smrt ih se ne dotice”(Prem. Sol. 3,1), veli Bozansko Pismo: jer smrt Svetitelja pre je san nego smrt. “Jer potrudice se u veku ovom i zivece do konca” (Ps. 48, 9-10). Te: “Skupa je pred Gospodom smrt Svetih Njegovih”(Ps. 116, 6). Ima li, dakle, ista dragocenije nego biti u ruci Gospodnjoj?” Jer Bog je zivot i svetlost, i oni koji su u ruci Gospodnjoj, nalaze se u zivotu i svetlosti.

A da se Bog u njihova tela uselio posredstvom uma, to kaze Apostol: “Ili ne znate da je telo vase hram Svetoga Duha Koji je u vama”(1. Kor. 6, 19). “A Duh Sveti je Gospod”(2. Kor. 3, 17). I: “Ako neko razara hram Boziji, razorice njega Bog”(1. Kor. 3, 17). Kako onda ne treba postovati odusevljene hramove Bozije, odusevljena Bozija stanista? Oni su za zivota slobodno stajali pred Bogom.

Vladika Hristos nam je darovao svetiteljske mosti kao spasonosne izvore, koji na mnoge nacine toce blagodetelji (dobrocinstva), i izlivaju miomirisno miro; i niko neka u to ne sumnja. Jer ako je, voljom Bozijom, iz ostroga i suvoga kamena potekla voda u pustinji (Izl. 17, 6.), i iz magarece celjusti kada je Samson ozedneo (Sud. 15, 19), zar je neverovatno da iz mucenickih mostiju potece miomirisno miro? Uopste ne, za one koji poznaju silu Boziju i cast koju On njima cini.

U zakonu Mojsejevom, svako ko bi se dotakao mrtvaca postajao je necist (Broj. 19, 11), ali one (svete mosti) nisu mrtve. Jer otkada se Samozivot, Uzrocnik zivota, (Svojim silaskom u ad – prim. prev.) pribrojio mrtvima, one koji su sa nadom u vaskrsenje i verom u njega, usnuli, ne nazivamo mrtvima. Jer kako mrtvo telo moze ciniti cudesa? Kako se, dakle, njima izgone demoni, otklanjaju bolesti, isceljuju slabosti, slepima vraca vid, kako se ciste gubavci, odgone iskusenja i bede, svaki dobri dar preko njih od Oca daruje onima koji ga istu sa nepokolebivom verom? Koliko li ces uciniti da pronadjes zastupnika da te privede smrtnome caru, i da mu rekne rec u tvoju korist? Ne treba li, dakle, postovati zastupnike celokupnoga roda, koji se za nas Bogu mole? Dakako da treba da ih postujemo, podizuci hramove Bogu u njihovo ime, prinoseci darove od svojih plodova, pocitujuci njihov spomen i duhovno u njima radost nalazeci, ali da ta radost prikladna bude onima koji nas sazivaju, da ih ne bismo, pokusavajuci im ugoditi, umesto toga razgnevili. Jer cime se Bogu ugadja, tome ce se radovati i oni koji Mu ugadjaju: a ono sto rasrdjuje Boga, rasrdjuje i vojnike Njegove. Ugodimo, dakle, mi vernici Svetiteljima “psalmima i himnama i pesmama duhovnim”(Ef. 5, 19), te umiljenjem i miloscu prema potrebitima, cime se najvise i Bogu ugadja. Podignimo im stubove i vidljive ikone, te da, oponasajuci njihove vrline, postanemo njihovi zivi stubovi i ikone.

Postujmo Bogorodicu (Lk. 1, 48) kao pravu i istinsku Majku Boziju (Lk. 1, 42-43). Proroka Jovana Kao Pretecu i Krstitelja te Apostola i Mucenika: “Jer medju rodjenima od zena nije se pojavio veci od Jovana Krstitelja”(Mt. 11, 11), kao sto je rekao Gospod, te kao prvoga propovednika Carstva (Mt. 3, 1-2.) Bozijeg. Apostole postujmo kao bracu Gospodnju i svedoke i sluge (Upor. Lk. 1, 2) Njegovih stradanja, njih “koje Bog i Otac unapred pozna, unapred i odredi da budu saobrazni liku Sina Njegova…” (Rimlj. 8, 29)”prvo Apostole, drugo Proroke, trece Pastire i Ucitelje”(1. Kor. 12, 28). Mucenike (svedoke) Gospodnje, iz svakog reda odbrane, postujmo kao vojnike Hristove (2. Tim. 2, 3) i kao one koji su ispili Njegovu casu i krstili se krstenjem (Mk. 10, 38) Njegove zivotvorne smrti, kao zajednicari Njegovih stradanja (Fil. 3, 10) i Njegove slave, ciji rodonacelnik je prvodjakon Hristov i Apostol i Prvomucenik Stefan; postujmo i prepodobne nase Oce, bogonosne podviznike, koji su stradali dugovremenim i pretegobnim mucenistvom savesti: “…Potucase se u kozusima i kozjim kozama, u oskudici, u nevoljama, u patnjama; oni kojih svet nije bio dostojan, potucahu se po pustinjama i gorama i po pesterama i po jamama zemaljskim” (Jevr. 37-38). Postujmo one koji su bili sveti pre blagodati, to jest Proroke, Patrijarhe, Pravednike, one koji su unapred objavljivali dolazak Gospodnji. Ugledajuci se na njihov zivot (Jevr. 13, 7), sledujemo njihovu veru, ljubav, nadu, revnost, zivot, podnosenje stradanja, trpljenje do krvi, da bismo postali zajednicari i njihovih venaca slave (1. Petr. 5, 4).

Sv. Jovan Damaskin

CUDESNA ISCJELjENjA I JAVLjANjA

SVETOGA VASILIJA OSTROSKOGA

CUDO KAO DAR VAPIJUCIMA -

CUDOTVORENjE PRAVOSLAVNIMA

Jos neka cudesna iscjeljenja

do 1950. godine

SVECEV LIJEK

Bezimeni ljetopisac Gornjeg manastira ostroskog i cuvar Svetoga Civota Svecevoga, kadar da istinu Boziju “po ukusu” duhovnome prepoznaje, u arhivsku zbirku cuda Svetoga Vasilija uvrstio je i pripovjetku Sime Matavulja “Svecev lijek”, cijeneci, jamacno, da ju je pisac napisao na osnovu istinite zivotne price koju je mogao cuti licno od svjedoka ili kao mjesno predanje, koje je on samo umjetnicki obdjelao, ne dodajuci i ne oduzimajuci nista njegovim kljucnim istinama.

U nekom selu u novopazarskom Sandzaku zivio je covek po imenu Jovan Sibrak, znatan po imovini, visoko cijenjen po pameti, cestitosti i dobrocinstvima. Da ste zapitali ma koga od njegovih seljaka ima li Sibrak kakav nedostatak, svako bi vam odgovorio: “Nema! Nas je Sibrak prava hriscanska dusa! Boljega covjeka nema u cijelom Sandzaku! Zbog ljudi kao sto je on i sunce sja!…”

Sibrak je oduvijek bio zdrav i naocit. Imao je svega dosta: i zemlje orace i pasnjaka i stoke i sume i novaca, zastjedjenih od suviska roda rodnih godina. Rano se ozeni djevojkom u svemu prema sebi. Zadugo nijesu imali poroda, pa im se rodi musko dijete, za koje se vec od pete-seste godine moglo reci da se uvrglo na roditelje. Nadjenuse mu ime Milenko. Dijete je po licu licilo na mater, a po ostalim osobinama na oca. Rastao je kao cvijet ljudski, stasit i lijep, a uz to krotak, uljudan, milostiv.

Zaista, srecnijeg covjeka od Jovana Sibraka nije bilo na daleko. A kako je bio i vrlo pobozan i vrsio zakon Boziji sto je bolje mogao, seoski svestenik, covjek neuk i priprost, ali pun straha Bozijega, poucavase narod da se ugleda na Sibraka kojega je Bog nagradio.

Ali je sreca covjekova, cudljiva i prevrtljiva, te se i Jovanova pokazala takva – odjednom ga ostavi, a nju zamijeni njezina sestra – nesreca. Njegovog sina Milenka obuze zlo nevidljivo: na jedan mah obori ga nagla i teska bolest, i to bas onda kad stasa za zenidbu!

Spocetka su se roditelji nadali da ce on bolest savladati, ali kad se za pola godine nad bolesnikom izredjase i vracare i hodze sa zapisima, pa i uceni ljekari iz Mitrovice, onda Jovana i Staniju obuze ocajanje i pocese se miriti sa mislju da ce im smrt ugrabiti sina jedinca. A i nesrecni mladic, koji nije imao bolova, nego je cilio i venuo, poce da zeli smrt.

I tako srecni covjek komu su mnogi zavidjeli, posta tako jadan da se niko ne bi mijenjao sa njegovim udesom! Moze li za covjeka biti zla nesrecnijeg od takvoga? Da je Sibraku odjednom propalo sve imanje, da mu je naprijecac umrla njegova vjerna i dobra Stanija, da se sam poceo raspadati od kakve strasne bolesti – zacijelo bi sve to lakse podnosio nego to sto imase gledati gdje mu dijete polako umire! To je Jovan javno govorio, a ponekad bi dodao:

“Bog Sam zna radi cega je to! Moze biti da sam nesto tesko zgrijesio kad me, eto, kazni najtezom kaznom!”

A svestenik govorase Jovanu: “Ko zna, brate, moze biti da te Gospod samo kusa, kao ono pravednoga Jova, pa da ce se sve dobro svrsiti!”

Tako je vrijeme proticalo i tako se navrsi druga polovina godine. Milenko je jednako cilio. Jednom ce stari svestenik, koji je cesce svracao u ojadjenu kucu, reci domacinu: “De, Jovane, sine poslusaj jedan moj savjet! Idi u Crnu Goru, u manastir Ostrog, da se zavjetujes i pomolis velikom Cudotvorcu, Svetom Vasiliju! Ti znas da onamo idu i Latini i Turci i da je silnom svijetu Svetac pomogao. Posti Svecu neko vrijeme, pa idi s vjerom i smjernoscu!…”

Jovan poslusa svestenika i otide, ali ni od toga ne bi boljitka bolesniku. Tako prodje jos sest mjeseci.

Jednom, predvece, bijase pretposljednje nedjelje Velikoga posta, Sibrak se uputi od kuce da obidje usjeve. Kao vazda, uputi se u strahu, jer se jednako bojao da ce zacuti kuknjavu u kuci. Vrijeme je bilo meko, nebo naoblaceno, vazduh je mirisao od proljetnjeg daha, ptice su cvrkutale, njive se zelenjele od mladih bujnih usjeva. Sibrak, i pored svoga jada, uzivase u tolikoj prirodnoj ljepoti te, onako, u mislima i u dokolici, noge ga odnesose mnogo dalje nego sto je namjeravao.

Cio onaj kraj na domaku njegove kuce ravan je kao dlan, gotovo bez ijednog drveta, jer je tu zemlja veoma rodna i svugdje obradjena. Ali, na kraju doline, gdje Sibrak stize, pocinjao je zasumljeni brijeg, i bas Sibrak stade da posmatra sunce na smiraju, kad iznenada nad njim zagrmje i prosu se plahi dazd.

Susret sa nepoznatim svestenikom

On potjece da se skloni pod jednu veliku bukvu pri dnu brijega, gdje bijase njegov kraj. Kako li se zacudi kad pod drvetom zatjece nekog svestenika!

Pjesacki put iz obliznjeg sela isao je ivicom doline, pa se penjao preko brijega i vodio ka Mitrovici. Dakle, svestenik je bio neki namjernik, koji se tu sklonio od kise i inace da se odmori.

Sibrak nazva Boga, pa posto sjede, zapodjenu razgovor o vremenu: “Evo Bozijeg dara!”

“Jest”, potvrdi svestenik, “proljetna je kisica – Boziji dar!”

Sibraku se ucini da glas nepoznatog coveka ne izlazi iz njegova grla, nego da dopire odnekud sa strane, iz daljine. Pogleda bolje svestenika i opazi da su mu obrazi utonuli, da mu je koza na licu crna, da su mu oci bez sjaja, da mu je bradica crna, rijetka i bez sjaja – sacuvaj Boze, kao u kakva pokojnika, nakon nekoliko nedjelja, posto je sahranjen.

“Putnik li si ?”, zapita Sibrak malo u strahu.

“Putnik sam”, odgovori onim cudnim glasom covjek i duboko uzdahnu.

“U Mitrovicu ?”, upita opet.

“U Mitrovicu”, potvrdi onaj.

“Ako milujes, mozes svratiti k meni, u moju kucu na veceru i na nociste. Nije daleko odavde”

“Ne mogu, brate, jer moram odmah dalje, a tebi hvala kao bratu!”

Kisa naglo popusti, kao sto naglo bijase udarila. Sumracje pocinjase. Sibrak htjede postaviti putniku pitanje ko je, sta je, odakle je, kuda ide, kao sto je vec obicaj kod nasih ljudi, ali razumjede da putniku nije do razgovora, da nosi nekakvo veliko breme na srcu. Zato uz govoriti o sebi, o svom zlom udesu, isprica namjerniku kako mu se sin razbolio i kako je hodio k Cudotvorcu Vasiliju Ostroskom, ali uzalud! I zavrsi: “Bio je silan svijet, jer kao sto znas ide mu na zavjet ne samo nasa vjera, nego i Turci i Latini. Svijet se prepade da Svetac vise nece ciniti cuda…”

Nakon duzeg cutanja, namjernik ce Jovanu:

“Sveci ne mogu pomoci sto nece i oni izmoliti od Svemogucega, a zasto On nece uvijek da uslisi molbe, to ne mogu ni oni znati. Njegovi su razlozi nepostizni. Nego, reci ti meni – dijelis li ti koliko mozes sirotinji ?”

“Dijelim, zaista koliko mogu”, odgovori Sibrak.

“Dajes li toliko da i sam osjetis ili dajes od svog suviska”, pita dalje svestenik.”Pravo da kazem, dajem od suviska”, rece Jovan.

“To je ono, vidis, sto sam slutio i sto ne valja”, nastavi svestenik, kao iz jos vece daljine, “Od sjutra radi drukcije, namjenjuj, ali ne kao do sada, nego kako cu te ja savjetovati, ako ces me poslusati!”

“Hocu, zaista hocu! Slusacu te kao svog oca. Samo govori”, ubrza Sibrak, ustajuci. Noge su mu klecale, a svestenik iz mraka postupno, udaljujuci se, zapoce:

“Ti si imucan i ti znas sve nevolje u svom selu. Znas sta je kome od tvojih seljaka najprece. Dakle, vec sjutra izaberi onog za kog mislis da ima najvecu potrebu i tu potrebu odmah namiri. Ali, zapamti dobro, da niko ne dozna za tvoje dobro djelo. Niko. Ni tvoja zena. Radi kao sto je Hristos zapovjedio: “Da ne zna ljevica tvoja sta cini desnica tvoja!”Izazovi nasamo onoga kome si to dobro djelo namijenio, pa ga zakuni da to nikom ne kazuje, a da se moli za tvoga sina. I ta prva molitva za bolesnika, neslucena, neocekivana, do nepoznate duse, za nepoznato dobrocinstvo, pocece pomagati.”

“Hocu, ucinicu tako!”, rece skruseno Jovan.

“Pa onda”, nastavi vec nevidljivi i necujni covjek, “takva ista djela, takvim istim nacinom, nastavljaj sto cesce, da sto prije pocnes osjecate kako se tvoja imovina krnji. A Bogu se moli da ti da jako srce da ne zazalis, jer srce covjecije suvise prianja za zemaljska blaga.”

“Hocu, sve cu tako uraditi!”

“Jos nesto. Tvoj mladic lezi u kuci ?”

“U kuci!”

“Od sjutra iznesi ga napolje. Danju i nocu neka lezi napolju. Cuvajte ga od vlage, pripeke, vjetra, ali neka ga napolju. Ne nudite ga zestokim picem, nego ga napajajte mlijekom i nudite ga medom. Rekao sam sve. Dogodine, kad se navrsi godina od danasnjeg dana, pohodicu te i nadam se, zateci cu te vesela, ako poslusas moje savjete. Zbogom!”

I cudni putnik – isceznu.

“Pristupi sinko!…”

Kad se Sibrak vratio kuci, nije ni sam znao. Bio je kao u nekom bunilu, ali, zacudo, cim predje prag svoje kuce, obuze ga neka neiskazana radost, te njegovi vidjese covjeka koji kao da je otkrio neku veliku tajnu, koja ga cini srecnim a o kojoj ne govori.

Sjutradan, zorom, ustade Sibrak, uze povecu sumu novca i otide nekom Milosu Gavricu, kome bijase uginuo vo. Izazva ga nasamo i od prve mu rece:

“Evo ti da kupis vola, ali te preklinjem svijem sto ti je najsvetije da o tome nikom ne govoris. Ne bilo ti blagosloveno, ako me odas. Jer, znaj da je ovo namjena. Moli se Bogu za mog Milenka!”

Pa se Sibrak vrati kuci i odmah udesi da se krevet i na njemu bolesnik iznesu u dvoriste, pod veliku lipu, da pored njega uvijek bude jakosnjeg mlijeka. Tu ostade cijeli dan, zabavljajuci bolesnika lijepim pricama, salama i poboznim mislima.

To isto ucini i drugog dana: otide nekoj udovici i dade joj znatnu pomoc, moleci je da to ne razglasi.

I tako nastavi Jovan Sibrak. I svakoga dana cinjase mu se da se njegov mili bolesnik pomalo snazi.

Ali, istom, kad dobro osjeti da vec ne daje od svoga suviska, kad vidje da lice njegove Stanije posta sve briznije i da ona odgadja neka pitanja koja je muce, istom se onda uvjeri da je njegovu jedincu znatno bolje.

Nakon tri mjeseca Milenko se tako oporavio, da je mogao sjedjeti i pomalo hodati, a nakon jos toliko vremena, ustade i poce raditi, te se otac i mati ozbiljno dogovarahu da ga ozene.

Navrsi se godina. Jovan Sibrak cuvao je tajnu. Domisljao se da li je onaj neobicni svestenik Boziji covjek koji je u zivotu ili to bijase Boziji covjek, koji je narocito dosao sa onoga svijeta, da mu pomogne.

Kad dodje red na onaj zeljno ocekivani i dobro zapamceni dan, Sibrak naredi gozbu. Rece svojima da ce uvece stici njegov mili prijatelj koga oni ne znaju.

Ali, ne dodje niko.

Te noci Sibrak usni istog svestenika, na istom mjestu, ali svestenik bijase u zlatotkanim odezdama, a suma je blistala u cudesnoj, neobicnoj svjetlosti.

Utvara rece Sibraku blago:

“Pristupi, sinko! Ja sam Sveti Vasilije Ostroski!”

I isceznu, kao i prvoga puta.

PRIJEKA KAZNA

ZA HULjENjE SVETINjE

Zapisivac Maksim Jovovic sezdesetih godina 20. vijeka biljezi:

“Za vrijeme austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom okupila se bila 1895. godine velika masa svijeta u Bileci, pred kancelarijom kotarskog predstojnika M. Adamovica da traze prolaznice (propusnice) za Crnu Goru radi odlaska u Ostrog. Oko 9 casova izjutra izidje Adamovic na balkon, uz koji su bile kamene stepenice i ostrim tonom progovori narodu:

“Zalud me cekate! Ne dam vam propusnice za Ostrog! Zasto tamo idete, glupi narode, kad vam tamo nema nista osim one suve trupine sto su Crnogorci stavili u kovceg i proglasili za sveca!”

Izgovorivsi ove rijeci okrene se nekako nespretno na poziv jednog svog cinovnika, te mu se momentano poklizne noga i on se stroposta niza stepenice i slomi nogu. Odnijeli su ga odmah u bolnicu gdje se lijecio citava dva mjeseca.

Iz bolnice je porucio da se narodu izdaju propusnice i da svaki ko zeli moze ubuduce nesmetano ici u Ostrog.

I sam je kasnije poslao dobar prilog manastiru i zavjetovao se da ce to i ubuduce ciniti svake godine.

Smatrajuci ovaj svoj tezak polom kao kaznu Boziju za psovanje Cudotvoraca i Ugodnika Bozijih, otada se vise nikada nije rugao i pogrdjivao pravoslavne svetinje.

ISCJELjENjA DjAVOIMANOGA

Ljetopisac Gornjeg manastira, jeromonah Serafim Kasic pod datumom 4/17. maj 1962. godine zapisuje svjedocanstvo Petra Djerkovica iz sela Bezjova (Kuci) i ovjerava ga svojerucnim potpisom samog Djerkovica, njegove zene Novke i manastirskog djaka Spira Kalika:

“Godine 1926. sa svojom zenom Novkom dosao sam pjeske od svoje kuce u Kucima da pristupim Svetom Vasiliju. Vratili smo se natrag isto pjeske i nocili u manastiru Celiji Piperskoj, gdje smo pristupili i svetom Stefanu Piperskom.

Iduci dalje prema Kucima, stigao nas je u putu i svratio u kucu Minja Djukic iz sela Zavezecnika. Docekao nas je lijepo i ugostio, mi smo kazali odakle idemo. Bilo mu je veoma milo, zatrazio nam je malo tamjana i vodice iz sv. Ostroga, sto smo mu dali.

Zatim nam je ispricao ovaj slucaj za njegova oca. On je bio sedam godina lud i zivio je odvojeno od kuce, po pecinama, kao ludak.

“Jednoga dana “, veli Minja, ‘pokupimo se nas 7 do 8 Djukica bratstvenika i uhvatimo ga. Svezemo mu ruke konopom i povedemo za manastir Ostrog. Tako smo ga svezana doveli u manastir Ostrog i prenocio je pod Civotom Svetog Vasilija Ostroskoga, gdje su mu kaludjeri citali molitve.

Sjutridan bio je – potpuno zdrav i svjestan i sa nama, svojom pratnjom, vratio se kuci, slaveci i hvaleci Boga i Svetog Vasilija Cudotvorca.

Poslije toga zivio je jos 25-30 godina, kao najzdraviji – da ga nista nije zabolilo .”

Domacinu je bilo milo sto smo svratili u njegovu kucu sa puta iskraj Svetog Vasilija. A mi smo mu se najsrdacnije zahvalili na gostoprimstvu.”

ISCJELjENjE RUKE

V. M. u clanku “Manastir Ostrog, Misionar, br. 12, 1938, str. 335) objavljuje a protojerej Zivan M. Marinkovic preuzima i stampa u “Najboljem vaspitacu” (Beograd, 1968, str. 105) sledeci zapis:

“Medju mnogobrojnim predmetima koje su isceljeni bolesnici u znak zahvalnosti prilozili manastiru Ostrogu, nalazi se i jedna ruka od skupocenog metala. Nju je poklonio jedan Dalmatinac, koji se nalazio u pecalbi u Severnoj Americi. On je tamo radio i stekao bogatstvo, ali je jednoga dana dopao teske bolesti. Zabolela ga desna ruka. Obisao je sve lekare, ali uzalud. Nista mu nije pomoglo. Najzad, on se vrati u svoj rodni kraj.

Kad je dosao u svoje selo, njegovi seljaci preporuce mu da ode u Ostrog i pokloni se Civotu Svetog Vasilija. On ih poslusa i ode te pristupi i pomoli se Svecu i ruka mu posle toga – ozdravi.

Covek se posle toga ponovo vrati u Ameriku i tamo od skupocenog metala napravi ruku, istu kao svoju, i posalje manastiru kao izraz svoje zahvalnosti za isceljenje.”

OPOMENA NEBLAGODARNOJ

U ljetopis Gornjeg manastira, pod datumom 17/30. april 1962. godine, a ustvari vjerovatno neki dan kasnije, posto je pismo tako datirano stiglo postom iz Beograda, jeromonah Serafim Kasic prepisuje pismeno svjedocanstvo o dvokratnom iscjeljenju od oboljenja ociju djevojke iz Sarajeva – krajem cetrdesetih i pocetkom pedesetih godina dvadesetog stoljeca – koje je napisao gospodin Aleksandar Xodic iz Beograda i prilaze ga u originalu:

“To bese 1961. godine meseca avgusta, prilikom posete manastiru Ostrogu radi poklonjenja Bogu i Svetom Vasiliju. Poslije svete Liturgije poklonici su sakupljeni u grupice pricali svoje dozivljaje. Neko je dosao od muke, da trazi olaksanje; drugi, opet, da odaju hvalu i blagodarnost Bogu i Svetom Vasiliju za pomoc i utehu koju su dobili – bilo za sebe ili za svoje mile i drage.

Prisao sam dvema zenama, koje su pile kafu. Stupih sa njima u razgovor. Rekose da su iz Sarajeva. I jedna od njih isprica mi povod svoga poklonickog dolaska:

“Imala sam sestricinu, koja je (uoci Drugog svjetskog rata – prim. prir.) jako bolovala od ociju. Isla je mnogim ljekarima, ali pomoci nije bilo. Jednog dana ja joj rekoh da odemo pod Ostrog i ona pristade. Pod Ostrogom smo pristupile Svecu, pomolile se i ostale citav jedan dan i ona – potpuno ozdravi! Vrijeme je prolazilo.

Za vrijeme okupacije moja sestricina vjerila se za jednog Italijana. Dok je cekala pasos da ode za Italiju, ja joj jednog dana predlozila da ode do Ostroga i da se pokloni Bogu i Svetom Vasiliju iz zahvalnosti za svoje iscjeljenje. I rekoh joj: “Tebi pomoze Bog i Sveti Vasilije ” A ona odgovori: “Ko zna, tetka, ko mi pomoze – ljekari ili svetac!? No cu da idem.” Ja zacutah.

U toku te noci nju su oci od iste bolesti, ali jos jace zaboljele, da je cijelu noc prejaukala.

Sutra ujutru zamoli me: “Tetka, (h)ajdemo pod Ostrog. Istoga dana smo krenule. Prenocile smo pod Ostrogom, pristupile Svecu i pomolile se i – opet je ozdravila!

Kasnije je otisla za Italiju, gdje i danas zivi sa svojim muzem. I svake godine, posto ne moze da dodje, posalje neki dar manastiru u znak svoje blagodarnosti Bogu i Svetom Vasiliju. Ona posalje meni a ja donesem. Evo, sada sam donijela tamjan koji je poslala…”

CUDO KAO DAR VAPIJUCIMA -

CUDOTVORENjE PRAVOSLAVNIMA

Cudesna iscjeljenja

od bolesti duhovnih i tjelesnih

SVETITELj DARUJE

MUSKO DIJETE RODITELjIMA

U ljetopis Gornjeg ostroskog manastira jeromonah Serafim Kasic 20. avgusta 1958. g. prepisuje originalno pismo o cudu kojega je Svetac udostojio 1950. godine jereja Panta Bulatovica, prilazuci i sam original, i dopunjava ga svojim objasnjenjima:

“7/20. avgusta 1958. godine dodje na poklonjenje Svetom Vasiliju svestenik Panto Bulatovic sa svojom porodicom iz Prijepolja. Posto je jerej Panto sa svojom suprugom i djecom pristupio Svetom Vasiliju, molio se i Svecu zahvalio, sto mu je prije osam godina uslisio molitvu i podario musko cedo, kome je iz zahvalnosti prema Svetom Vasiliju i dao njegovo ime – Vasilije.

Posto smo izisli iz crkve, ispricali su mi taj slucaj on i njegova supruga. Ja, kad sam ih saslusao, ispricao sam im kako ja prikupljam i biljezim cudesa Svetog Vasilija. Zamolim jereja Panta da mi taj dogadjaj opise i pismo posalje postom.

Bratu u Hristu jereju Pantu Bulatovicu se najljepse zahvaljujem na pismu, koje mi je poslao i tacno opisao cudotvornu moc Svetog Vasilija, koju je pokazao nad njime i njegovom suprugom.

Pismo glasi:

“U Prijepolju,

septembra 1958.

Dragi oce Serafime, dolaskom mojim sada da se poklonim sa porodicom Svetom Vasiliju Cudotvorcu, mnogo sam srecan sto sam video da ima u Tebi dostojnog sluzitelja te najvece srpske svetinje, jer je kroz Sveca i to celo mesto je sveto.

Prije osam godina dolazio sam tamo sa svojom suprugom Draginjom, te smo se molili Bogu i svetom Vasiliju za jedno musko dijete, poslije tri scerke koje su nam se rodile bile. Nasa je vjera uvijek bila jaka, pa i toga puta, u Velikog Cudotvorca, da smo prosto bili uvereni da ce nas Bog i Sveti Vasilije nagraditi muskim djetetom.

I zaista nas je bogato nagradio – dao nam je musko dete (dakle, godine 1951. – prim. prir.), koje vec ima sedam godina a kome je ime Vasilije.

Uvek se sa najvecom verom molimo Svetitelju, pa i Tebe, dragi oce, molimo da se cesce setite nas u molitvama Svetom Vasiliju Ostroskom.

Poslao je bio iguman Arsenije Popovic ovih 100 dinara na Civot Svetitelja da metnemo, ali smo ga u cedulji omaskom vratili natrag, pa to Vi mozete uciniti sada.

Poljubite Svetitelja sa mislima da to cinite umesto mene, skromnog sluge njegovog, koji, iako sam u daljini, u mislima i ljubavi uvek sam pored njega.

Oca Lukijana, Tebe oce Serafime, ta dva djaka i babu bratski voli i pozdravlja, Vas u Hristu brat

Panto Bulatovic

svestenik, sa porodicom.”

ISCJELjENjE

GLUHO-NIJEME DJEVOJKE

Serafim Kasic, jeromonah Gornjeg manastira Ostroskog, sezdesetih godina dvadesetog vijeka svjedoci zapisivacu Maksimu Jovovicu:

“Sa mnogobrojnim poklonicima koji su u masama dolazili na sabor u Ostrog iz svih krajeva nase drzave, stigla je na Trojicin-dan 1951. jedna zena iz Foce, sa svojom trinaestogodisnjom djevojcicom. Djevojce je bilo gluho-nijemo od rodjenja i nikada u svome zivotu nije izgovorilo ni jedne rijeci.

Dva puta je majka svoje dijete privela k Svetom Civotu, gdje mu je duhovnik citao molitve za ozdravljenje. Poslije drugog citanja molitve, djevojka je progovorila cistim tecnim razgovorom, na veliko zaprepascenje i iznenadjenje prisutnih. Cio narod se nagledao ovog rijetkog cuda velikog i divio mu se, hvaleci Boga i cudotvornu moc Svetitelja.

Primjecivalo se da djevojka nije dobro cula, a da li joj se kasnije, po povratku kuci, razvilo culo sluha, nije mi poznato.”

ISCJELjENjE

POLUDJELE NEVJESTE

Savic M. iz Bara svjedoci istom zapisivacu:

“Isao sam svojim poslom za Niksic, u proljece 1952. godine. Na putu zeljeznicom iz Titograda (Podgorice) za Niksic nasao sam se u kupeu sa svoja tri poznanika iz sela T. Troje ovih putnika isla su za manastir Ostrog, jer je majka sa jednim svojim srodnikom tamo vodila svoju poludjelu cerku, koja se poduze vremena uzaludno lijecila.

Mlada, ova nevjesta bila je strasno uzrujana. Grdila je i psovala sve prisutne najpogrdnijim izrazima. Meni je nekoliko puta opsovala oca i majku, cak mi je pljunula u lice. Pratioci su je jedva uzdrzali da se ne baci kroz prozor i da se ne svlaci gola pred narodom.

Kad smo stigli do stanice Ostrog, moji saputnici su tu izasli i pjesice produzili put do manastira. Ja sam nastavio put do Niksica.

Sjutridan na povratku iz Niksica, poslije podne, kada sam stigao na stanicu Ostrog, nasao sam se sa mojim poznatim saputnicima, koji su se vracali u kuci. Na moje veliko iznenadjenje, svi su bili veseli, a osobito nevjesta.

Ona je sva srecna pristupila blize meni i oslovila me rijecima: “Oprosti mi, Savicu, sto sam te jucer nesvjesno vrijedjala, jer nijesam znala sta govorim. Majka mi je rekla danas da sam te jucer mnogo uvrijedila i napadala, molim te ponizno da mi oprostis!”

Ja sam joj cestitao cudesno ozdravljenje i nastavili smo dalje putovanje do mjesta stalnog boravka, slaveci i hvaleci Boga i Ugodnika Bozijeg, svetog Vasilija Ostroskoga. Nevjesta je potpuno ozdravila bez ikakvih znakova i pojava dusevnog rastrojstva.”

ISCIJELjEN

OD TESKE BOLESTI

Vojislav R. Jokanovic iz Krusevca, koji je 15. jula 1956. godine posvjedocio u pero ostroskog jeromonaha Serafima Kasica iscjelenje svoga oca 1924. godine od umne raslabljenosti (v. knj. 1., str. 60), prica i o kasnijem sopstvenom iscjelenju, ne navodeci jasno od cega je bolovao:

“Ceneci moc Sveca, tesko bolestan 1952. godine, po povratku sa klinike, iako udaljen od Ostroga na stotine kilometara, uputim se Svecu, nekako s Bozijom pomoci stignem i pomolim se pred njegovim Civotom.

Posle povratka od njega, bio sam nadalje zdrav i bukvalno preporodjen. Ceneci njegovu slavu i moc resio sam da ovaj godisnji odmor iskoristim da opet prevalim veliki put, da se Svecu zahvalim i zamolim ga za zdravlje mene i moje porodice.”

ISCJELjENjE

TESKE NESANICE

Maksim Jovovic sezdesetih godina 20. vijeka biljezi:

“Krstinja J., iz sela G., srez barski, vesela, zdrava i mlada nevjesta, vracala se sama kuci jednoga dana pred vece, aprila mjeseca 1953. godine sa punim vedrom vode koje je nosila na glavi, sa seoske cesme. U putu je cula da okolo njenih nogu pada kamenje i glasno je viknula, psujuci onoga ko se baca, mada nije mogla nikoga vidjeti niti cuti ikakva glasa. Momentano joj se zbog toga dize kosa na glavi i zamalo da ne prosu vodu. Kada je stigla kuci, bila je sva uzrujana i za citava tri mjeseca nije oka mogla sklopiti ni nocu ni danju.

Da bi joj se san vratio, probala je vise ljekova iz savremene medicine, pa i one bapske, ali nista joj od svega toga nije pomagalo. Jako je oslabjela i omrzla na zivot, noseci se mislju da izvrsi samoubistvo.

U julu iste godine, povede je u Ostrog njena tetka, da tamo potrazi lijeka. Posla je bez volje, nervno rastrojena, da pristupe Civotu svetog Vasilija Cudotvorca.

Tek sto je stupila na prvu stepenicu na ulazu u manastir, naglo joj se zatvorise oci i ona pade onesvijescena, na plocnik manastirski. Dva covjeka ponesose je do manastirske vode agiazme, gdje je umise i dadose joj da se napije. Zatim je spustise dolje iznemoglu, gdje je tvrdo zaspala i ostala spavajuci oko cetiri casa. Ustala je vesela i posla sa tetkom u celiju svetoga Vasilija i legla pod Civot, dok joj je kaludjer citao molitvu za ozdravljenje. Kuci se vratila zdrava i dozivjela duboku starost u vjeri u Boga i Njegove Ugodnike.

NAKON DVADESET I SEDAM GODINA

PROGLEDAO

M. M. iz sela S., srez barski, svjedoci istome:

“Moj susjed koji je i danas u zivotu, oslijepe 1926. godine, kada je kao djak drugog razreda osnovne skole odlazio u skolu. U njegovim ocima nije se moglo primijetiti da mu je vid potpuno nestao. Vodili su ga kod ljekara svugdje gdje su culi da ima specijalista za ocne bolesti, ali nista pomagalo nije. Ostao je slijep, na teret svojih ukucana sve do 1953., kada su ga njegova dva brata povela sa sobom u Ostrog.

Tamo su za njega ucinili molepstvije i u manastiru gdje su prenocili, na veliko iznenadjenje svih prisutnih, slijepi je izjutra progledao i zadovoljan se vratio kuci sa svojom bracom, gdje obavlja kao zdrav covjek sve domace poslove okolo kuce i zvan nje.

Braca cesto idu pod Ostrog kao hodocasnici gdje odaju svoju blagodarnost Bogu i velikom Cudotvorcu, koji je vratio izgubljeni vid vjernom pokloniku nasih svetinja.”

ISCJELjENjE

PARALIZOVANOG DjAKA

Zapisivac Maksim Jovovic 1959. biljezi kazivanje R. Z., domacice iz Bara:

“U junu 1953. dosla je u moj komsiluk kod moje drugarice u goste njena prijateljica iz Beograda, supruga ljekara opste prakse dr M. N. Sa sobom je dovela svoga trinaestogodisnjeg sincica, djaka osnovne skole, koji je poduze vremena bolovao od djecije paralize. Sva sredstva savremene medicine roditelji su primenili za lijecenje svoga djeteta, ali nista nije pomoglo. Djecak se jedva kretao i to uz pomoc narocitih staka, od kojih se nije razdvajao. Majka pak, po savjetu nekih svojih poznanica i prijateljica iz bogomoljackog pokreta D. H. Z. u Beogradu, povede sina u Crnu Goru da ga odvede u Ostrog k Svecu te da skrusenim molitvama tamo pokusa da od Sveca izmoli izlijecenje. Naime, pocetkom jula mjeseca iste godine stignu njih dvoje u Ostrog i tu se zadrzase dva dana.

Nastojatelj Gornjeg manastira nekoliko puta je citao molitve za ozdravljenje djecaka i cinio bdenije. Silazeci iz Gornjeg manastira u Donji na svetu Liturgiju, djak osjeti da mu je bolje i rece majci, koja se tome silno obradova te tako stigose dole.

Po svrsetku sluzbe Bozije, izidjose iz crkve veseli, vidjeci da ce bolesnik potpuno ozdraviti. Pred manastirom djecak, naocigled prisutnih poklonika, ostavi stake i nastavi put sam nizbrdo ka zeljeznickoj stanici.

Docnije su pisali iz Beograda da je djecak i sasvim ozdravio i da je nastavio skolovanje u gimnaziji.”

ISCJELjENjE

BJESOMUCNOG POTPUKOVNIKA

Vidosava I. K., penzionerka iz Ulcinja, svjedoci 1959. godine Maksimu Jovovicu:

“Moj susjed i dobar prijatelj, potpukovnik B.F., poludio je iznenada 1953. godine. Bio je kao bjesomucan, urlikao kao ker, govorio mnogo i bez veze. Postao je opasan za okolinu i kao takav morao je biti cvrsto vezan. Da ga ne bi sprovodili u dusevnu bolnicu, njegov brat Nikola povede ga sa sobom u manastir Ostrog, da tamo potrazi pomocu molitve lijeka pred Civotom svetog Vasilija, velikog Cudotvorca.

Kada su tamo dosli u ljeto 1953., duhovnik manastira poslije vecernje ocita mu obicne molitve iz Trebnika sa bdenijem. Prenocili su u manastirskom konaku, bez ikakve izmjene bolesnikovog stanja.

Sjutridan prisustvovali su jutrenju. Po svrsetku sluzbe, kaludjer mu je ocitao molitvu za ozdravljenje pred Svetim Civotom. Posto su pristupili Svetitelju, pri izlasku iz celije (crkve – prim. prir.), bolesnik je rekao da je potpuno zdrav i da mu ne treba pratilac. Dodao je da do sada nije znao niti gdje se nalazi niti sta govori. Vratili su se kuci zadovoljni.

Bolesniku se ludilo vise nije ponavljalo niti je imao ikakvih znakova predjasnjeg dusevnog rastrojstva.”

ISCJELjENjE

OD KOSTANIH OBOLjENjA

Vladimir L. iz sela Z, srez barski, kao ocevidac svjedoci u pero Maksimu Jovovicu:

“Za vrijeme moga sluzbovanja u Ostrogu, gdje sam bio ekonom bolnice, vidio sam kada su 1953. godine, doveli automobilom iz Risna jednog mladica od svojih trideset godina starosti, rodom iz plemena Kuca. Mladic je dugo vremena bio na lijecenju u bolnici u Risnu od kostanih obolenja i, na licni njegov zahtijev, bilo mu je dozvoljeno da dodje u Ostrog i pristupi Civotu svetog Vasilija. Povezli su ga kolima. Posto se mogao kretati tek sasvim lagano na stake, pratioci, njih dvojica, iznijeli su ga iz automobila i ponijeli ga medju sobom na nosilima u Donji manastir, a odatle u Gornji.

Tamo je kraj Svetinje prenocio uz molitve i sjutridan pred podne – vratio se na svoje noge bez ikakvijeh pomagala i veseo usao u isti automobil, kojim su ga dovezli iz njegova sela u Kucima, da iznenadno obraduje rodbinu cudesnim dejstvom Bozije milosti koju je primio.”

ISCJELjENjE

DJECAKA

Filip Zekovic 6. avgusta 1961. godine u manastirskom ljetopisu svojerucnim potpisom pred jeromonahom Serafimom Kasicem svjedoci:

“Koliko se sjecam, to je bilo 1953. godine. Bio me pozva(o) upravitelj manastira Ostroga da vidim neki posa(o).

Tada sam vidio jednog djecka, otprilike 13 godina, kojega bijase dovela majka i tetka. Njegova tetka pricase da, dok ga nijesu doveli u manastir, nije poznava(o) ni majku ni tetku, a cim je dosa(o) pred manastir, odma(h) je posta(o) normalan.

Dijete se bilo prepalo, kad je cuva(lo) stoku sa sestrom. Bili su na neki kamen stali, a ovaj se opusti te sestru zdrobi u komate. Dijete (brat) je od toga bilo poludjelo, ali, kao sto sam naveo, cim je doslo pred manastir, odma(h) je postalo normalno i zdravo. Ovoga sam bio ocevidac.”

GOTOVO SLIJEPOJ STARICI SVETITELj POVRATIO VID

Na posebnom listu pridodatom ljetopisu Gornjeg manastira ljetopisac mozda 1959. godine (sudeci po tome sto ovaj prepis dolazi iza prepisa jednog pisma iz avgusta 1959. g.) biljezi tekst pisamceta kceri iscijeljene starice iz Valjeva:

“Prije sest godina (mozda 1953. g.?) dosla sam u Ostrog zajedno sa majkom, koja je bila skoro slepa. Njoj je Sveti Vasilije pomogao te, hvala Bogu i svetome Vasiliji, i sada vidi, iako ima blizu sedamdeset godina.” Ljetopisac dodaje:

“Ovo pise Nevenka Mihailovic iz Valjeva, Ulica cara Lazara 28.”

ISCJELjENjE

OD CIRA NA ZELUCU

U manastirskom ljetopisu na Krstovdan 1956. zabiljezeno je rukom jeromonaha Serafima Kasica svjedocanstvo Draga Cabarkape iz sela Vrulje, srez pljevaljski, i ovjereno svojerucnim potpisom njegovim i svjedoka Dasa Cmiljanica, Jovana Marunica i Kacic Radoslava:

“Godine 1954. bio sam jako bolestan u stomaku, u toj mjeri da sam potrazio ljekarsku pomoc i Sarajevu, Pljevljima i Prijepolju. Doktori su razlicito govorili, neki ovo neki ono, pa su najposlije konstatovali da je cir na zelucu. Onda su mi rekli da budem dvadeset dana u bolnici, pa da me operisu. Trazili su potpis od mene i mojih roditelja, jer su predvidjali da ce operacija biti jako opasna.

Ja to nijesam dozvolio, napustio sam bolnicu i otisao kuci. Kod kuce sam osjecao jako teske bolove, bili su neizdrzivi. Tako sam se mucio kod kuce i nijesam mogao nijedan posao da radim. U mjesecu martu 1954. godine, jedne noci, lezeci u krevetu, kod svoje kuce snijevam: Putujem po nekom dosta sirokom putu, koji mi nije poznato kuda vodi. Bilo me je veoma strah, posto putujem sam, bez ikoga. I tako, jako prestravljen, odjedanput udjem u jednu malu pecinu, koja je bila dosta mracna i tu sjednem i ulozim da placem.

Najednom, dodje jedan nepoznat covjek i rece mi: “Sto places ?” Ja odgovorih da me je strah, jer nema nikoga sa mnom. On mi rece: “Hajde ti sa mnom!” I ja podjem. Isao sam s njime preko nekog kamenja, dosta teskim putom, dok odjednom dodjemo do jednih veoma malih vrata, koja bijahu zatvorena.

On otvori vrata i obojica udjemo unutra. Unutra bijase jedna veoma lijepa odaja i bijase lijepo osvijetljena, a ja ne vidim nikakvu lampu, koja je tako osvjetljava. To mi bijase veoma zanimljivo. Tada mi on rece: “Ovdje ces ti nociti. Ovo je kuca svetog Vasilija! Tada se ja trgnem iz sna i ispricam roditeljima sta sam sanjao. Posto sam im ispricao, oni su oboje rekli da odmah treba da podjem za Ostrog. I tako se ja sa majkom uputim i dodjem u manastir, gdje odmah pristupimo Svecu i prenocimo dvije noci i predanimo jedan dan.

Meni odmah bude bolje i u potpunosti ozdravim te podjem veseo i zadovoljan svojoj kuci. A zadovoljstvo mojih roditelja… Sta da Vam pricam, oce!? Bilo je bezgranicno. Iz zahvalnosti zbog iscjeljenja od teskih bolova svetom ocu Vasiliju dolazim i ove godine sa svojim ujakom Dasom Cmiljanicem i majkom Miljom, da se pomolim Bogu i Svetom Vasiliju, da me i dalje cuvaju, mene i sve moje od svake napasti.”

ISCJELjENjE

OD NEIZLjECIVE SUGE

Rukom jeromonaha Serafima Kasica u manastirski ljetopis pod datumom 11. jun 1966. zabiljezeno je svjedocanstvo Ljube Brdar iz Zenice (Mojbegovica 17) i potvrdjeno njenim svojerucnim potpisom:

“Kada sam stupila u trinaestu godinu, a sada mi je pedeset i dvije, dobila sam bila bolest sugu. Moj otac me je vodio svuda u bolnice – u Pakrac, Zagreb, Novu Gradisku, Slavonsku Pozegu i Zenicu, i nigdje, ni u jednoj od navednih bolnica ljekari mi nijesu mogli pomoci. Godine 1954. dodjem na poklonjenje Svetom Vasiliju, gdje mi svestenik, cuvar Civota, ocita molitvu i ja se zatim umijem i okupam cijelo tijelo osvecenom vodicom i, slava Bogu i Svetom Vasiliju, potpuno ozdravim i suga sa moga cijelog tijela spadne, kao da je nije ni bilo! Iz zahvalnosti prema Svetitelju, koji me je iscijelio, evo me i danas, slava Njemu i hvala, u svetom Ostrogu, da se pomolim i dozivotno zahvalim velikom nasem Svecu i Cudotvorcu Svetom Vasiliju, Kojemu se vazda molim i preporucujem da me cuva i stiti do moje smrti.”

ISCJELjENjA

PARALIZOVANE DJEVOJKE

1959. godine Maksimu Jovovicu svjedoci Rade K., posjednik iz okoline Bara, o iscjelenju teske paralize:

“Odavno sam poceo posecivati nase veliko svetiliste u Ostrogu, gdje sam cesto prisutan mnogim iscjelenjima.

Izmedju ovih, zapazio sam jednu paralizovanu zenu, rodom iz Nevesinja, koja je dovedena ljeta 1954. u Manastir, uz pratnju dvojice komsija. Nije mogla ni koraka da ucini, dok je ne bi pridrzavali. Dva dana i dvije noci se zadrzala u Manastiru, gdje su joj citane molitve u bdjenija. Trecega dana vidio sam kod vode, agiazme, gdje se sama krece i umiva. Na pitanje kako se osjeca, veselo je odgovarala da se, blagodareci Bogu i svetom Vasiliju, osjeca sasvim dobro. Zadrzala se jos jedan dan, moleci se Bogu i svetom Vasiliju, pa se vratila na sopstvenim nogama bez icije pomoci svojoj kuci zdrava.”

ISCJELjENjE NEIZLjECIVOGA BOLESNIKA

Milena Bajovic (drugi licni podaci nedostaju) svjedoci pismom upucenom upravi ostroskog manastira:

“Nocu, izmedju 17. i 18. aprila 1955. bila sam u bolnici kod svog tesko bolesnog muza. Svi ljekari, koliko ih je bilo tu, nakon svestranog zauzimanja i lijecenja rekli su mi da mu spasa nema, da ne mogu postaviti dijagnozu bolesti, ali da je uzalud da ga vodim ma gdje drugo, jer nikakav put ne moze izdrzati. Bila sam bez imalo nade za njegovo ozdravljenje. Te noci, 17-18. aprila, izmedju srijede i cetvrtka, desilo mi se ovo dok sam sjedjela pored kreveta svog bolesnog muza. Ne znam kako sam sjedeci zaspala i odjednom cula neki nepoznat mi glas:”Vasilije, Vasilije, Vasilije!” Trgla sam se i pogledala oko sebe, jer je soba bila osvijetljena, misleci da jos nekog ima u sobi. U sobi je, medjutim, vladala mrtva tisina. Mislila sam da me zove muz i da mozda nesto trazi, ali on nije davao ma kakvog znaka niti se za bilo sta interesovao. Pogledala sam na sat, koji sam drzala u lijevoj ruci. Bilo je tacno dvanaest sati – ponoc. Ne znam kako, oci su mi se zatim sklopile i odmah cuh onaj isti glas koji mi je ponavljao: “Moli Vasiliju, moli Vasiliju, moli Vasiliju!” Trgla sam se. U sobi je i dalje vladala tisina, muz je lezao nepomicno i na moje pitanje – “Hoce li nesto?”, odrecno odmahnuo glavom. Bilo je tacno 12 sati i 7 minuta. Kako su mi se oci ponovo sklopile od umora, ne znam, samo me je isti glas opet opomenuo: “Moli Vasiliju za Milinka, moli Vasiliju za Milinka, moli Vasiliju za Milinka, dok ti jos nije kasno!” Da se nijesam razbudila znam po tome sto sam ga upitala: “Kojeg Vasiliju ? ” Zar ne poznajes Vasiliju iz Ostroga ?”, rekao mi je onaj glas. “Kako da ne znam “, velim, “to je Sveti Vasilije, ja ga volim, to je prisluzica roda moga!” Glas je ponovo rekao: “E, samo ti on moze Milinka spasiti!” “Zamoli ga “, rekla sam ja, “da mi Milinka spasi!, ponavljala sam. “Dobro, dobro “, rekao je glas, odmicuci kao uz neku planinu, uzbrdo kao da je isao i odmicao. Odjednom cula sam isti glas kao da se okrenuo i govorio jace: “Oli (hoces li) ti doci i kad ces doci ?” Rekoh: “Kazi mu da cu doci kad Milinko bude bolji. Sada ga ne mogu ostaviti!” On je odgovorio: “Dobro, dobro!” Odjekivao je prijatan glas i po njemu se osjecalo da odmice opet gore. Trgla sam se. Bilo je 12 sati i 12 minuta. U sobi je i dalje vladala tisina a muz je u polusnu drijemao. Skocila sam i upitala ga kako je. Rekao je da je slabo. “Nije slabo, spaseni smo!”, rekla sam ja, a meni kao da se mladost vratila, nijesam osjecala iscrpljenost sto sam punih sedamnaest dana dotada bila pored njegova kreveta. To je bila prva noc da sam tu oci sklopila za spas moga doma. “Spaseni smo!”, ponavljala sam. Odmah sam mu prinijela vode, umila ga, skuvala mu kafu u bolesnickoj sobi. Nije proslo ni pola sata, kad se kao malo ispravi i rekao mi: “Meni se cini da mi pred ocima svice.” I zbilja, sjutridan bio je dobro i kroz dva dana smo napustili bolnicu i protivu volje ljekara, jer od te noci nijesmo htjeli uzimati nikakve ljekove, jer smo se bojali da nas za to ne stigne kakva kazna, jer je njegovo ozdravljenje poteklo od svetog Vasilija Ostroskoga a ne od ljudskih ljekova i ljekara. Od te noci muz je zdravstveno dobro. Otada stalno odlazim u Ostrog i moj najmiliji dan, moj najradosniji put je – tamo.”

ISCJELjENjE

SLIJEPE ZENE

Ljubica G., domacica iz okoline Bara, svjedoci 1959. godine Maksimu Jovovicu:

“Moja prijateljica M., iz Podgorice, sa kojom sam se upoznala u Ostrogu, bila je vise od 10 godina slijepa. Isla je par puta ocnom ljekaru i trazila pomoc, ali uspjeha nije bilo.

Jedne noci u junu 1955. godine cuje ona u snu glas nekog nepoznatog lica, koje joj jasnim glasom rece: “Ocisti svoje oci maramicom, pa ces maramicu ponijeti i ostaviti u manastiru Ostrog, gdje ces dobiti izgubljeni vid.”

Uskoro poslije ovoga u pratnji brata jedne komsinke, otisla je u Ostrog. Sa sobom je odnela svoju zlatnu jaketu i jednu maramicu kojom je cistila oci. Ove stvari je predala i ostavila kaludjeru. Sjutridan poslije ocitane molitve i odrzanog bdjenija, zena je na veliko svoje radovanje progledala i vratila se kuci iscijeljena.

1958. godine prilikom mog odlaska u Ostrog, vidjele smo se u Podgorici. Bila je potpuno zdrava i raspolozena i dala mi je sto dinara kao prilog za svijece u manastiru.”

PROHODALO DIJETE

U manastirskom ljetopisu bezimena ruka zapisuje:

“Djordje Vuleta je rodjen kao zdravo dijete 12. marta 1953. godine u Donjem Vakufu, danasnji Srbobran (Republika Srpska). Medjutim, 1955. se tesko razbolio i nije mogao da hoda, jer mu se jedna noga bila oduzela. Roditelji su ga pola godine vodili od ljekara do ljekara, i u Beogradu su bili, ali lijeka nijesu mogli da mu nadju.

I njegov otac, Simo Vuleta i majka Milojka, zavjetovali su se svetom ocu Vasiliju pred njegovom ikonom koju su imali u kuci, da ce mu donijeti dijete na blagoslov i iscjeljenje.

Posto zbog posla nije mogao da ide, otac Sima posalje svoju suprugu Milojku i njenu majku vozom na dan Velike Gospojine 1955. godine pod Ostrog. Malog Djordja su nosili, posto nije mogao da ide. I kad su dosli u manastir, donijeli su dijete pred Civot Svetoga. Djordjeva majka ostala je napolju, jer nije bilo mjesta u crkvi. Sluzasci jeromonah upitao je Milojku koliko je djetetu godina i da li zeli da mu se ocita molitva, posto je vidio da dijete ne moze da hoda. Ona je sva radosna pristala, rekavsi da je djetetu dvije i po godine. Jeromonah procita molitvu, a mali Djordje je stajao pred njim. Poslije molitve, mali Djordje zakoraci i pridje Civotu, a onda majci i uzviknu: “Majko, ja idem!” Majka je klekla na koljena i sa suzama zablagodarila Bogu i svetom ocu Vasiliju na cudu koje se dogodilo. Kad su izasli napolje iz crkve, Djordje potrca prema baki i uzviknu: “Baba, ja idem!” I baka je klekla i zablagodarila Bogu i Svetom Vasiliju. I svi koji su tu bili, jako su se zadivili cudu koje se dogodilo. Poslije toga roditelji iscjeljenog su jos dva puta dolazili sa njim da zahvale svetom ocu Vasiliju na pomoci koju im je ukazao. Danas je Djordje milicioner i zivi u Sremskoj Mitrovici. Pobozan je a njegov otac Simo je primjer poboznosti i smjernosti, sto mogu da potvrde svi koji dolaze u sidsku crkvu.”

ISCJELjENjE

DJETETA

Majka Dragana Cerovica iz Vogosce kod Sarajeva svjedoci, a bezimena ruka biljezi u manastirski ljetopis:

“Sedam dana poslije Petrova-dne 1956. godine, moj sin Dragan, od pet mjeseci, bio se ukocio i izgubio moc glasnih zica te nije mogao da place, a jedno mu je oko bilo skoro iskocilo. Ja, majka njegova, zatrazila sam ljekarsku pomoc. Ljekar je, poslije duzeg ispitivanja, rekao da mu ne moze pomoci. Ja sam sa djetetom posla kuci. Iste noci dodje mi na san da se zavjetujem svetom Vasiliju Ostroskom i Cajnickoj Bogomajci. Odmah sam shvatila poziv i zavjetovala se da cu dete odvesti u Ostrog. Tek sto sam to ucinila, dijete se odmah glasnulo i potpuno ozdravilo. Otada je njegovo zdravlje u redu. Godine 1975. posjetili smo Ostrog i zahvalili Bogu i svetom Vasiliju za neizmjerno dobrocinstvo. Sada je moj sin Dragan zavrsio srednju skolu.”

ISCJELjENjE

DjAVOIMANE DJEVOJKE

U manastirski ljetopis jeromonah Serafim Kasic 3. avgusta 1956. zapisuje svjedocanstvo Jovana Stojovica iz Krnjica, srez barski, koje potvrdjuje svojim i njegovim potpisom, te potpisima kceri Radojke Stojovic, Danila Milosevog Jovanovica iz Sarajeva i Majkovic Ljeposave te otiskom prstiju kume Nikovic Stanice i Zivkovic Zlatane:

“Moja scerka je tesko bolesna. Sa njom sam potrazio ljekarsku pomoc u svome srezu Bar kod pet ljekara i nijesu joj mogli pomoci. Takodjer sam potrazio i titogradske ljekare i oni joj nijesu nista mogli pomoci. Moja scerka je bila toliko rastrojena i umno poremecena da apsolutno za sebe nista nije znala. Kada sam vidio da joj doktori ne mogu nista pomoci, ja sam krenuo sa njome za Ostrog u pratnji moje kume. Cim smo se primakli Titogradu (Podgorici), djevojci je krenulo nabolje. Stigli smo tako u Ostrog i pristupili Svecu, kod koga je Radojka ostala malo da spava pod Civotom.”

Pricu odavde nastavlja i dopunjuje manastirski ljetopisac, jeromonah Serafim:

“Kad smo je dolje potpisati probudili, na veliko iznenadjenje, ona je bila zdrava i svjesna u razgovoru. Otac njezin, kao i ona sama, njina kuma i ostali prisutni blagodarismo Bogu i Njegovom velikom Ugodniku, svetom Vasiliju Cudotvorcu, sto se smilovao na tesku bolesnicu i podario joj ozdravljenje. Slava Bogu i Njegovom divnom Ugodniku, sv. Vasiliju Cudotvorcu – evo se potpisuje djevojka koja je ozdravila, a prije tri sata za sebe nista nije znala. U vezi sa ozdravljenjem ove umno poremecene djevojke, Radojke Stojovic, mogu da napisem nekoliko rijeci o necem jako interesantnom, a sto smo mi ocevici posmatrali oko pola sata. Kad je imenovana djevojka u potpuno nenormalnom stanju (luda) uvedena u crkvu od strane svog oca i svoje kume, legli su je pod Sveti Civot, gdje je ubrzo zaspala i na nju je naisao tvrd san. U pocetku je spavala mirno, mozda za jedno frtalj sata, dok je nije spopala neka gorka muka i strah od nekog. Tako se ona trzala i jako borila protivu te sile, da je tijelom lupala o ploce crkve i energicno davala otpor. Vjerovatno bi se tako i ozlijedila, da je nije njena kuma pridrzavala, Interesantno je da se u ovom trzanju nije budila. Koliko god je bilo tesko i zalosno gledati kako se ova djevojka grcevito muci, toliko je interesantno i milo bilo gledati je u trenucima smirivanja, kad se prospe neko milje po njojzi, pa je vidis veselu, nasmijana lica. U toj milini prizivala je majku i molila se Bogu rijecima “Boze mi pomozi.”

Smjenjivale su se tako cas jedna cas druga slika na njoj, a mi prisutni posmatrali smo to sa velikim uzbudjenjem i strahom. U jednom trenutku na nju je navalio neki veliki strah od nekog, da je ona plakala i prizivala Boziju pomoc.

Mi prisutni ne mogasmo je vise od zalosti gledati gdje se muci. Jos uspavanu tvrdim snom podignemo je, na sta se ona malo razbudi. Ja joj otvorim Sveti Civot i ona pristupi Svecu. Potom joj ocitam molitvu. Njeni je onda opet legnu da spava i kroz nekoliko minuta ona je opet zaspala i na njoj se opet smjenjivahu one dvije slike, samo je sad ona milosta osvojila: iako je spavala, glasno je, da mi mozemo cuti, prizivala ime Bozije u pomoc i jos govorila – “Majko, dodji kod mene”, dok se najednom potpuno nije smirila i spavala jako prijatno. Mi smo tada iz crkve izasli, a kod nje je ostala kuma da je pripazi. U prvi mrak smo je probudili i digli iz crkve. Na divljenje svih prisutnih, ona je lijepo i veselo sa nama razgovarala. Ja sam sve drustvo pozvao u manastir na casicu rakije i proveli smo u srdacnom razgovoru do 10 sati uvece, kada su posli na pocinak. Sjutridan otac djevojcin, Jovan Stojovic sa svojom ozdravljenom scerkom Radojkom i kumom Stanicom, otisao je na rani voz. Otisli su kuci sretni i veseli, slaveci Boga i hvaleci Njegovog velikog Ugodnika, sv. Vasilija Cudotvorca. Za vrijeme koliko smo bili u crkvi i posmatrali sta se zbiva sa djevojkom, pored nas bio je prisutan i profesor istorije Milan Savicevic iz Niksica.”

OZDRAVLjENjE SEDMOGODISNjEG DJECAKA

U manastirskom ljetopisu pod datumom 5. septembar 1956. rukom jeromonaha Serafima Kasica stoji zabiljezeno svjedocanstvo o iscjeljenju sina Milorada Bulatovica iz sela Lece, srez leskovacki, ovjereno jeromonahovim potpisom i potvrdjeno prepisom kasnijeg pisma Miloradovog upravi manastira, koje je prilozeno i u originalu:

“5. septembar 1956. dodje na poklonjenje svetom Vasiliji Milorad Bulatovic iz sela Lece, srez leskovacki. Sa sobom donese svoje bolesno dijete. Na moje postavljeno pitanje otkada mu je dijete bolesno, odgovori: “Oce, u trecem mesecu po rodjenju nesto je obolelo. I evo do dan-danas ne moze da hoda. Obisao sam sa njim lekare, ali je sve bez uspeha, pa dodjoh kod Bozijeg Svetitelja, svetog Vasilija da mu se zamolim da bi mome sincicu Mijodragu podario ozdravljenje.”

Rekoh mu da ce onome ko cvrsto vjeruje u Boga i svetog Vasilija i pravi dobra djela, oni i pomoci. Po njegovoj zelji ocitah molitvu i ostavih ime djeteta da ga jos koji put spomenem u molitvoslovlju, kad se vrsi kod Sveca.

Prilikom njihovog odlaska iz manastira, usrdno se pozdravimo. Pozeljeh im sretan put i sve najbolje. Rekoh im da, kad stignu kuci, pisu, da znamo kako su putovali i kako je mali Mijodrag, na sta Milorad odgovori da hoce i rece: “Ostajte i s Bogom!” Ja uzvratih: “Neka Vi Bog i sv. Vasilije bude vazda u pomoci i sretan vam put bio!” A evo odgovora Milorada Bulatovica od 29. oktobra iste godine: “Dragi oce, evo bas sad resih da vam se javim da sam, hvala Bogu, ziv i zdravo, koje i vama zelim – svako dobro od Boga i srca moga. Mili oce, ja sam odocnio da vam se javim, jer sve dan po dan, ima vec skoro dva meseca otkako sam dolazio kod vas i kako odlazem. Oce, sada vi mogu javiti za moje putovanje da sam cek(a)o u Titov Grad tri dana, nisam moga(o) da u(h)vatim prevoz za Pec. Kuci sam stig(a)o tek jedanaestog dana. Sada, mili, postovani oce, za maloga Mijodraga mogu to javiti da je sada mnogo bolji otkako sam dolazio u manastiru svetog oca Vasilija – njemu slava ! Sada, mili, postovani Oce, ja cu ve zamolit da napomenete ovoga moga maloga Mijodraga u molitvami, kada ih vrsite, a isto cu ve zamolit za onog decka sto sam mu donosio njegove stvari tamo. Vi ste mu, oce, citali molitvu, ali ja nisam znao ime, pa te mole njegovi roditelji da ga spomenete u molitvi. Oce, njegovo ime je Gojko. Dragi mnogo, mili Oce, ja cu ve zamoliti za ovo nase dvoje dece da ih napomenes u molitvi svetog oca Vasilija – njemu slava! Oce, kada dobijes ovo moje pismo, odma(h) mi odgovori. Sada sa ovim zavrsavam sa pozdravom. Vas brat Bulatovic Milorad – Medvedja,

srez Leskovac, z. p. Lece,

okrug niski

, Srbija…”

OZDRAVLjENjE SUDIJE

Maksim Jovovic 1959. zapisuje:

“Sudija M. J. iz sreza titogradskog, dugo je bolovao od neke teske bolesti, za koju je trazio lijeka na mnogim klinikama. Sva lijecenja i savjetovanja pokazala su se bezuspjesna. Najposlije, njegova supruga obratila se konsilijumu ljekara, koji je ustvrdio da je svako dalje lijecenje – beznadezno.

Posto su ljekari od bolesnika potpuno digli ruke, zena je u ocajanju danonocno bdila nad posteljom suprugovom u iscekivanju neizbjeznog ishoda. Bolesni je danima lezao, ne uzimajuci nikakvu hranu. U postelji se sam nije mogao okrenuti, dok ga ne bi okrenula supruga. Ona je bila izgubila san, cuvajuci ga i danju i nocu.

Jedne noci, u avgustu 1957. godine, zena je sjedeci na stolici kraj postelje bolnikove, bila naslonila glavu na ruku i, utonula u ocajne slutnje, za trenut sklopila oci, kao u nekom zanosu. Uto jasno zacu muski glas u sobi koji rece: “Moli se svetom Vasiliju u Ostrogu, da ti muz ozdravi!”

Ona se trze i poskoci na noge, razgledajuci kroz sobu, u kojoj nije bilo nikoga osim nje i njega, koji je mirno lezao. Odjednom, dotle nepokretni bolesnik, kao protezuci se u postelji, otvori oci i kaza zeni: “Osjecam se nekako lakse i kao da mi bolova nestaje!” Ona mu isprica za cudnovat glas koji je cula.

Bolesnik zatim po prvi put zatrazi da mu zena donese caja i malo dvopeka. Posto zalozi caj sa malo dvopeka, sam se okrenu u postelji i zaspa. Za to vrijeme supruga se opet na stolici, kao i prije, osloni o svoju ruku, radujuci se sto se muz osjeca bolje. I opet zacu u sobi isti onaj glas: “Podji u Ostrog i zapali svijecu za zdravlje svoga muza!” Uto se muz probudi. Nije cuo nikakva glasa, ali se okrenuo zeni sa rijecima da bi mogao nesto da pojede. Zena mu odmah kaza o ponovnom glasu koji je cula i dade mu da popije nesto vocnog soka. Bolesnik naredi zeni da prvim jutarnjim vozom podje za Ostrog i da, do njezinog povratka, uz njega ostane njihova prijateljica iz nablizeg susjedstva. Zena poslusa te otide u Ostrog i tamo pred Svetim Civotom velikog Cudotvorca ucini bdenije za njegovo zdravlje. Kada se sjutridan vrati kuci, zatece muza gdje sam za sebe kuha na resou caj i sluzi se pripremljenim biskvitima. Sudija se naglo i potpuno oporavio od bolesti i vratio se svojoj redovnoj duznosti, na veliko iznenadjenje ljekara i na radost svoje vjerne druge.”

ISCJELILA SE PREKO OSVECENE HALjINE

Stana Marjanovic iz Dubrovnika pismeno svjedoci :

“Kasikovic M. razbolila se je 1948 . i poboljevala do 1950. Te je godine bila legla i bila je tri puta u bolnici. Operaciju su doktori izvrsili, pa su rekli da joj pomoci nema. Dosla je kuci i spokojno ocekivala svoju smrt.

Tako je lezala 7 godina, a bila je kost i koza. Koncem 1957. poslali smo njenu haljinu svetom Vasiliju i prenocila je kod Sveca. Zatim su joj tu haljinu donijeli i obukli.

Postepeno se je opazalo da je sve bolje, dok se nije ustala i danas radi i sve kucne poslove vrsi i malo dijete od sina odgaja.”

OZDRAVILA

OD RAKA

Maksim Jovovic sezdesetih godina 20. vijeka jos biljezi:

“Mara M, domacica iz Dubrovnika, morala se po savjetu ljekara poslije rentgenskog pregleda podvrci operaciji 1949. godine. Hirurg je zakljucio da zena ima splet crijeva i otvorio utrobu, da bi je spasio od smrti, koja je bila u izgledu da ce nastupiti, ako se operacijom ne sprijeci. Cim je otvorio i vidio unutrasnje organe, kazao je asistentu: “Opasna stvar – rak. Nema joj spasa!” U velikom ocajanju zena je izisla iz bolnice i otisla kuci da ceka kad ce joj kucnuti poslednji cas od neizljecive bolesti. Lezala je u postelji sve do 1957. godine bez ikakve nade na ozdravljenje. Jednoga dana, po savjetu svoje majke, posalje ona svoju haljinu u manastir Ostrog da se nad njome ocita molitva i da joj se vrati. Kad bolesnici donesose haljinu iz Ostroga i dadose joj u krevet, ona je obuce i pomoli se Bogu za ozdravljenje. Istu noc osjeti ona poboljsanje svoga stanja a kroz nekoliko dana i ustade iz postelje.

Pocela je da obavlja kucne poslove, na radost svoju i svojih ukucana. Kao potpuno zdrava zena, ona je i danas ziva i cila je poslenica.”

ISCJELjENjE

NEPOKRETNE

24. juna 1960. godine jeromonah Serafim Kasic u ljetopis Gornjeg manastira unosi svjedocanstvo ovjereno potpisima iscijeljene Sande Loncarevic, njene djece Ruzice i Milivoja Loncarevica te ocevidaca – manastirskih djaka Kalik Radoslava i Kalik Branka:

“Godine 1957. dovedose djeca Ruzica i Milivoje Loncarevic iz Gusinja svoju bolesnu majku Sandu, koja je tesko bolesna i nepomicna vec godina dana. Nosili su je po bolnicama i trazili ljekarsku pomoc, ali je sve bilo uzalud.

Sa zeljeznicke stanice Ostrog istjerali su je (iznijeli) do Gornjega manastira na konju manastirskome i tako je povratili nazad, posto je prekonacila i posto su joj ocitate molitve kod Sveca. Kad su stigli kuci, prve noci su odmorili a vec sjutridan majka je ustala sama na svoje noge i potpuno bila zdrava, na veliko zaprepascenje i radost ukucana! Iz zahvalnosti prema Bogu i Svetom Vasiliju na podarenom joj iscjeljenju evo je danas u Ostrogu sa svojom djecom, Ruzicom i Milivojem, dosla je na svojim nogama, bez icije pomoci, da se pomoli i zahvali svetom Vasiliju sto joj je podario iscjeljenje.”

MAJCIN ZAVJET

I MILOST SVECA

U ljetopisu Gornjeg manastira pod datumom 25. maj 1957. rukom jeromonaha Serafima Kasica stoji zapisano:

“Dodje na poklonjenje Svetom Vasiliju Ljubica Rakocevic sa svojom scerkom Milkom, u drustvu dr Sava Ljubibratica i jos nekoliko osoba iz Sarajeva. I prica kako je njezina scerka Milka bila tesko bolesna. I kako se ona u tim danima bolovanja scerinog zavjetovala Svetom Vasiliju i, posto se zavjetovala, odmah je njezinoj sceri bilo bolje te je kroz kratko vrijeme ozdravila. Posto se drustvo iz Sarajeva sa kojim je bila Ljubica sa scerkom, vracase odmah iz manastira natrag, dadnem gosp. Ljubici moju adresu i zamolim istu da mi to detaljno opise i posalje pismom preko poste. Gospodji Ljubici se najljepse zahvaljujem na poslatom pismu od 16. septembra 1957., koje prepisujem i ljepim originalno u “Ljetopis” Gornjeg manastira (koje ovdje donosimo sa izvjesnim skracenjima – prim. prir.): “Prije tri mjeseca bila sam svojom kcerom Milkom u Vasem kraju, u manastiru Svetog Vasilija, gdje ste nas lijepo primili, a mi smo se osjecale tako vesele i preporodjene, da taj dan nikada necemo zaboraviti. To je bilo 25. maja ove godine. Kakav je teski bolesnik bila nasa Milka (sada ima 11 godina) i, evo, vec tri godine boluje od reume zivaca, a zimus je bilo najteze i po ljekarskom bila je na samrti. Ja vise nisam znala sta da radim i najednom se sjetim da bi dobro bilo zavjetovati se i to sam ucinila. Postila sam devet petaka, poslala prilog manastiru i obecala Svecu u molitvi da cu malu, ako ozdravi, u roku od dvije godine dovesti kod Vas. Od onoga dana maloj je sve bolje bilo i, hvala dragom Bogu i svetom Vasiliju, ona je sada dobro. velim – dobro, je cak i u gimnaziju (ondasnji 1. razred gimnazije je 5. razred danasnje osnovne skole – prim. prir.) ide, isto kao i druga djeca.

Evo, jos nije prosla ni godina a nas dvije smo bile i ispunile zavjet. Vi ste nas veoma lijepo primili… Obecala sam da cu dogodine doci i sa ostalom svojom djecom, – imam dva sina i dvije kceri, da se i oni dive ljepoti i Svecu koji nam je zaista spasio kcerku, a njima sestru… Budite dobri, pa me saslusajte i rastumacite mi ovaj san. Sanjam upravo uoci Velike Gospojine mnogo svijeta ide nekuda. Ja ih pitam kuda ce, a neko mi rece da dolazi vladika. Tako sam se skupa sa onim svijetom nasla u crkvi i upravo stala kod vladicina prestola. Vladika udje u crkvu i pravo prema meni. Pruzi mi ruku i pita me ovim rijecima: ‘Kako je vase dijete?’ Ja mu poceh pricati i sa strahom se probudim. Eto, molim vas, rastumacite mi Vi ovaj san kad imadnete vremena, tj. odgovorite mi. Saljem u pismu ovaj mali prilog – 3000 dinara zasada, a ubuduce, kako rekoh, bicu tacnija, redovno, pa makar i manje bilo. zapalite jednu svijecu u zdravlje moje male Milke, a drugu za nas petero (Milivoja, Ljubicu, Radmilu i Zivka). Ovo ostalo neka bude mali prilog, a kad naljeto dodjemo bice bolje. Samo neka nas sv. Vasilije sacuva od svega!”

SVETITELj ODGONI

NECISTE SILE

Godine 1957. novembra 27. jeromonah Serafim Kasic biljezi u ljetopis manastirski razgovor sa poklonicom Jelikom Zecevic iz Vinicke (Ivangrad – Berane) pred samim Civotom Svecevim: “Jelika najprije rece: “Moj Oce! Dosla sam Bogu i Njegovom velikom Svetitelju, svetom Vasiliju i vama da Vas zamolim i zakumim da me oslobodite i da mi pomognete u mojoj ljutoj nevolji, u kojoj se nalazim.” Vidjeci pred sobom osobu u crkvi svu potresenu i uplakanu upitam je:”Sta vam je, sestro ?” Ona odgovori:”Moj oce! Evo vec skoro godina dana ima kako mi nesto nevidljivo dolazi u kucu po noci te mi po kuci lupa, po prozora, vrata, patosa, da od toga straha ja i neka mi unucica samo sto nijesmo izludjele. (H)odile smo na spavanje po tudjih kuca. Kod nas su dolazile komsije da spavaju, licno da se uvjere i od straha, nocnog vardanja i lupanja, ni oka nijesu mogli zaklopiti od straha, a kamoli da zaspu. (H)odila sam kod nasijeh svestenika i sve im pricala. Zvala ih u kucu da mi citaju. Dolazili su u kucu, citali, pa za nekoliko dana manje se je culo, pa poslije opet isto. Od muke i straha, moj oce, zivot mi je omrzao. Zvale su me, oce, sceri udate da idem kod njih, da tu ne izludim. Pa kud cu, jadna, da idem u tudju kucu a to moje ostaviti. Pa sam dosla Bogu i Svetom Vasiliju da se zamolim da me spasu od tih muka, koje su, moj oce, teze no ijedna bolest koju narod boluje. A Vas molim da mi kazete i dadnete savjeta sta cu da radim!” Pitam je: “Je li ti kuca u kojoj zivis osvecena.”Odgovori: “Ne znam, samo kad sam zvala nase svestenike, citali su i kropili je vodom”. Pitam je: “Imas li koga od svojih i svoje blize svojte da su umrli a da im se nije opijelo izvrsilo?” Odgovori: “Ja, oce, bogme, ne znam da li je svima izvrseno opijelo, posto su preminuli. Neki su umrli prirodnom smrcu, a neki poginuli. Sto cu ti, moj oce, pricati, kad i sam znas kakvih se teskoca prezivjelo minulog rata! Ja joj rekoh: “Jelika! daj mi da zapisem sve tvoje zive! Ona mi ih sve pobroja.

Ja im ocitam molitvu da im Gospod podari zdravlja. Zatim joj rekoh: “Daj mi sada kazi imena svih tvojih umrlih, koje znades! Ona i njih pobroja. Njima ocitah parastos, da im Gospod dusi dadne olaksanja. Zatim joj dadnem osvecene vodice iskraj Sveca i tamjana, da vodicom pokropi kucu a tamjanom da istu okadi. I recem joj: “Imaj cvrstu vjeru u Svetog Vasilija i iskreno mu se moli i dobra djela tvori, pa ce ti pomoci! Dadnem joj adresu i kazem da kroz neko vrijeme pise. Ona kaze: “Oce, ja sam nepismena, a mala unuka sto je kod mene, i ona slabo zna.”Ja joj rekoh:”Neka ti ta mala napise kako god zna. Meni ce biti jasno. Ona neka napise ono sto ti reces! Evo pisma od Jelike:

“Dragi brate, zdravo!

(H)ocu da ti se javim da sam sad bolje. Kad sam stigla otud, za pet noci nista cula nijesam, a predje dolaska i prozori su se lomili. Za to nisam ni pricala. Sad djekad osjetim, ali rijetko. Pocelo je to prijen Djurdjevdana. Trebala sam ranije da dodjem. Moj brate! Niko me nije vjerovao u te muke. To je muka teza nego druga boles(t). Ako je od potrebe, jos tri cu ti mrca (mrtvih) kazat – Drago i Janjo i Vuceta i Luda. Izvinite na dosadu. Ove dvjesta dinara dadni Svetome. A vama cu rakije pratiti. Ja to ne placam nego darivam. Striko, primite pozdrav od Saric Milanke. Zeli (dobro) i pozdravlja Jelika Zecevic svih vas ukupno.”

ISCJELjENjE

BUBREZNOG BOLESNIK

A PREKO OSVECENE KOSULjE

U manastirskom ljetopisu Jeromonah Serafim Kasic 15. decembra 1957. ostavlja sljedecu biljesku:

“Dodje na poklonjenje Svetom Vasiliju Savica Abramovic iz Bijele – Boka Kotorska. Uplakana srca pred Civotom Svetog Vasilija, posto je pristupila, prica: “Oce, moj sin Niko bolestan je ima dvije godine od bubrega i nekih napada, pa je skoro snijevao da mu je slava Sveti Vasilije dosao i rekao: Niko, hajde sa mnom! On mu je odgovorio da nema para. Tada mu Svetac reze: Ti posalji svoju kosulju! I evo sam ja, oce, donijela njegovu kosulju. Tada ja na njojzi ocitam molitvu i bdenije za zdravlje Nikovo. Reknem Savici: “Ponesi tu kosulju kuci i neka je Niko obuce i nosi! Dadnem joj adresu da mi kroz neko vrijeme pise kako je Niko.

A evo pisma od Savice od 5. januara 1958. godine:

“Dragi Oce,

Hocu da vi javim da mi je Niko dosta dobro. Nisu ga vise oni napadi hvatali, otkada sam ja dosla iskraj vas. Nego, Oce, da vas pitam: je li trebalo onu kosulju da ostavim tamo, jer onaj dan na presu nisam se nista sjetila da vas pitam. Izvinite sto vas toliko sekiram.

Sada, Oce, primite mnogo pozdrava od nas svih, najvise od mene.”

ISCJELjENjE OD SLOGA

Godine 1958. u pero Maksimu Jovovicu svjedoci Milena V., domacica sa Cetinja:

“Kako u mladjim godinama svojim, tako i kada sam odrasla u nuzdama i potrebama, vise sam se nadala u pomoc ljudi i njihovu zastitu nego u Boziju pomoc, iako nikada nijesam psovala Boga ni Svece Bozije. U pocetku ove 1958. g. iznenada sam se slogirala – oduzela mi se cijela lijeva strana, a usta su mi bila okrenuta i iskrivljena na stranu. Za dugo vremena nijesam mogla rijec izgovoriti. Odmah smo pozvali ljekara. Novac se nije stedio, samo da bi se doslo do poboljsanja moga zdravlja. Nista nije pomoglo. Ostala sam bogalj, oduzeta i prava nakaza.

Cesto sam mislila na samoubistvo, da bih prekratila dalje mucenje. Po savjetu svoje majke, odlucila sam da podjem do Ostroga i tamo pokusam naci svoju srecu.

Rijesila sam da podjem tajno sa majkom kako nam se ne bi rugale komsije i nasi poznanici. Nasle smo limuzinu i posle do Manastira. Zamolili smo duhovnika da nam ocita molitvu pred Svetim Civotom i da nam ocita bdenije. Pravo cu da kazem da sam sa malo nade pristupila ovom obredu…

Poslije svrsenih molitava, na moje veliko iznenadjenje, osjetila sam neku elasticnost i lakocu u oduzetim, sada vec nenadano pokretljivim dijelovima tijela! Usta su mi dosla u normalan polozaj, te sam se veselo nasmijala put svoje majke i rekla joj da sam srecna sto se blagi Gospod smilovao da mi preko svoga Ugodnika, Cudotvorca svetog Vasilija, vrati zdravlje i prosvijetli razum.

Doma sam se vratila potpuno zdrava i zadovoljna, slaveci i hvaleci Bogu za Njegovu svetu milost, koju nam je ukazao u najkriticnijim danima.”

JOS JEDNO ISCJELjENjE

OD PADAVICE

U ljetopisu Gornjeg manastira ostroskog pod datumom 14. februar/1. mart 1958. godine stoji sledeci zapis ispisan rukom jeromonaha Serafima Kasica i potvrdjen prilozenim originalnim pismom majke iscjeljenoga sluge Bozijeg Dusana Vorotovica:

“Dodje na poklonjenje Svetom Vasiliju Spasenija Vorotovic iz Glibavca kod Niksica i dovede svog bolesnog sina Dusana, koji boluje od padavice ima tome vec cetrdeset godina – tj. bio je od nje zaslabio osam mjeseci po rodjenju. Spasenija prica: “Do nazad cetiri godine, oce, padavica ga je rijetko hvatala, jednom ili dvaput godisnje. A ima cetiri godine kako ga stalno hvata, svakog dana, i padavica i neka nesvjestica. Prije jedno mjesec dana, oce, dodjose mi na san dva covjeka i rekose mi: Povedi Dusana za manastir Ostrog i pred Civotom Svetoga Vasilija reci tri puta – “Sveti Vasilije”, makni muku s njega!

Posto sam se probudila, ja tome snu nijesam obratila paznju, vec sam preko njega presla, ne poslusavsi tu rijec da sina povedem pod Ostrog. Dok, kroz nekoliko dana nakon ovog sna, opet ne usnim: kao, evo, jedan covjek, sav zut kao vosak, javi mi se u snu i rece mi malo strogo: Sto sujmas?! Vodi Dusana pod Ostrog!

I evo, oce, ja sam dovela mog bolesnog sina. Da ako se Bog i Sveti Vasilije smiluju na njega, da ga spasu od muke! Ja sam bolesniku ocitao molitvu i bdenije. A ona je pred Svetiteljem tri puta izgovorila rijeci koje su joj na snu recene da rece – “Sveti Vasilije, makni muku s njega! Radi prikupljanja svjedocanstava o izvjesnim dogadjajima sto se desavaju u Ostrogu, dadnem joj adresu da mi kroz nekoliko dana napise kako je Dusan.

Evo pisma od Spasenije Vorotovic, Glibovac, 16. 3. 1958. godine:

“Oce Serafime, kao sto Vam je poznato kad sam dolazila za mojim bolesnim sinom kod Sveca, slava mu i milost, rekli ste da Vam se javim. Zahvaljujuci Visnjem Bogu i Svetom Vladiki Vasiliju Cudotvorcu padavica mu nije dolazila, ali strecanja ima svaki dan pomalo. Zahvaljujem vam, oce, na Vasem doceku. S postovanje

m Spasenija Vorotovic.”

ISCJELjENjE

TESKO BOLESNE DJEVOJCICE

Manastirski ljetopisac, jeromonah Serafim Kasic pod datumom 22. mart/4. april 1958. najprije doslovno zapisuje kratko svjedocanstvo Pera Nikolica iz Mrkosnice (Niksic) a zatim ga potvrdjuje prepisom njegovog kasnijeg opsirnijeg pismenog svjedocenja te prilozenim samim originalom sa svojerucni potpisom pomenutog svjedoka:

“4. aprila 1958 godine dodje na poklonjenje Svetom Vasiliju Pero Nikolic iz Niksica i prica sledece:

“Moja scerka Marija je tesko bolesna. A jucer je, oce, sanjala, da mu je slava i milost, da je bila u crkvi kod Kovcega Svetiteljevog. A Sveti Kovceg je bio otvoren, kako ona prica, i Sveti Vasilije je stajao na nogama. Ona je prisla da ga cjeliva, a on je njojzi dao iz case da pije vode i rekao joj: Napij se iz ove case vode, bice ti bolje! I u ponedjeljak ces u skolu! Za malu Mariju ocitah molitvu na njezinoj haljinici, koju je otac donio. Otac uze osvecene vodice da ponese sceri da se napije. Zamolih gosp. Pera da mi napise da li je Mariji bilo bolje i da li je posla u ponedjeljak u skolu, kako joj je receno. Zahvaljujem se gosp. Peru, koji mi je slucaj (istina, nesto kasnije – 21. aprila 1958.) detaljno opisao i postom poslao, a isti dolje naveden glasi: “Postovani Serafime, po mojoj obavezi a Vasoj zelji evo, hocu da Vam opisem tok bolovanja i ozdravljenja moje scerke Marije, koja se razboljela 8. marta 1958.g. Na osnovi sna kojega je ona usnila za vrijeme bolovanja, ja sam dolazio kod Vas u Manastir i kazao Vam sto je usnila. Posto ste ocitali molitvu, rekli ste da Vam pisem o njenoj bolesti i ozdravljenju, sto, evo, sada i cinim. Ona je, dakle, usnila da je bila u manastiru i to pred Kovcegom. Svetac je stojao pored Kovcega, dao joj casu vode i rekao da je pije te da ce u ponedjeljak u skolu, sto se stvarno i dogodilo! Rekao joj je i da mu je njena majka prilozila carape, sto se i ostvarilo. Prije no sam joj ja osvecene vode iz manastira donio, stalno je zborila: “Da mi se vode napiti, ja bi se odma(h) digla i ozdravila! Kada je pak vodu popila, na njoj se osjetilo da je sve bolja i bolja! U bolnici je bila od 10. do 27. marta, 4. aprila sam ja bio u manastiru, a Marija je 7. aprila posla u skolu! Moja zena i dvoje moje djece su bili u manastiru na Vaskrs i ona Vi je povodom bolesti male pricala.

Moja djeca, zena i ja smo duboko ubijedjeni u cudotvornu moc toga Sveca sa jakom vjerom u Boga i njega. Zato im se klanjamo i dozivotno molimo da nam budu spasioci i izbavioci od svake nuzde, patnje i nevolje. Sa slobodom i punim povjerenjem u Vas, da cete nas se sjecati i Bogu i Svecu za nas moliti, sa puno postovanja i pozdrava biljezim se,

Pero Nikolic .”

JOS JEDNO ISCJELjENjE

S UMA SISLE DJEVOJKE

U drugoj polovini sezdesetih godina 20. vijeka zapisivac Maksim Jovovic biljezi: “Danica S, djevojka od svojih sedamnaest godina, poludjela je iznenada kod svoje kuce, u jednom selu sreza zrenjaninskog. Nikakvi ljekari kod kojih su je vodili nijesu joj mogli pomoci. Jedini izlaz, da ne bi uznemiravala okolinu, bio je da je smjeste u dusevnu bolnicu. Otac, medjutim, odluci da pribjegne poslednjem sredstvu i da pokusa da je odvede u Ostrog, mada je taj put u ono vrijeme bio skopcan sa velikim teskocama. U junu 1958, upute se oni za Ostrog – otac i cerka, kojoj su ruke bile sputane konopcem. Vec dok su isli sumom, putem izmedju Donjeg i Gornjeg manastira, kada su se priblizili vrhu, djevojka iznenada rece da joj nesto laknu i zamoli da joj odvezu ruke. Otac joj odveza ruke i privede je kaludjeru sa molbom da joj ocita potrebne molitve. Duhovnik joj ocita molitve i bdenija za ozdravljenje. Na veliku radost ocevu djevojka kaza da se osjeca vec sasvim zdrava i upozori oca da ostavi prilog manastiru za njeno cudesno i brzo iscjeljenje. Kuci su se vratili presrecni, a njeni zemljaci, komsije, koji dolaze u pohode Ostrogu, pricaju da ova djevojka nikada nije bila zdravija nego danas.”

OZDRAVLjENjE

OD PADAVICE

Milisav Miladinovic iz sela Rajca svjedoci u pismu igumanu Ostroskom, Serafimu Kasicu, 1976. godine:

10. oktobar 1976.

Dragi i postovani oce Serafime,

Evo posle dugog vremena da vam se javim… Oce Serafime, ja sam dolazio kod vas 1958. sa mati Julijanom, monahinjom iz Stjenika. Doveli smo bili moju bolesnu zenu koja je bolovala epilepsiju.

I, da Gospod cuje i sveti Vasilije, ona je ozdravila!

No, ima jedan bolesni mladic, blizu mene. On ne pada ali je dusevni bolesnik. Njegova majka, koja je pobozna zena, zeli da ga dovede kod Svetitelja, da mu se osveti maslo kod Civota… Milisav Miladinovic,

selo Rajac,

32 222 Jezevica.”

ISCJELjENjE DjAVOIMANE

BANACANKE

Sezdesetih godina 20. stoljeca Maksim Jovovic biljezi:

“Zivka. M., iz sela B., srez zrenjaninski, nevjesta od 31 godine, poludjela je bila naglo pocetkom 1958. godine. Vodili su je njeni najboljim ljekarima i niko joj ne mogade pomoci, vec su je morali vezati konopcem, da ne bi ucinila neku pakost sebi i drugima. Vodili su je na kliniku u Beogradu, ali bez ikakvog uspjeha i poboljsanja zdravlja. Htjeli su da je odvedu u dusevnu bolnicu, posto je vise nijesu mogli trpjeti, ali nije dopustio njezin teca, koji je rekao da ce je licno on odvesti u manastir Ostrog, pa ako se otuda vrati dusevno bolesna, neka je smjeste u bolnicu za dusevne bolesnike. U mjesecu julu spreme se Teca, Zivka i njezina majka na put u Ostrog. Posto stigose u manastir sa bolesnicom vezanih ruku, prijavise se kaludjeru i on tesko bolesnoj odrza bdenija i ocita tri molitve pred Svetim Civotom. Poslije toga bi joj lakse i ona posta mirnija, te joj skidose konopce da ruku. Sjutridan se osjecala jos bolje i vidjelo se da se Zivka nalazi na putu ozdravljenja. Kuci su se vratili sa tvrdom vjerom u Boga i nepokolebivom uvjerenoscu da su udostojeni da budu na mjestu gdje bolni i nevoljni nalaze ozdravljenje svojim bolestima, za koje iscjeljenje istu cistim srcem i cvrstom vjerom od Boga milosnoga i dobijaju ga preko Njegovog Ugodnika i Cudotvorca, svetoga Vasilija. Nakon nekoliko dana Zivka je i potpuno ozdravila i dala zavjet da ce svake godine dolaziti u Ostrog iz postovanja i blagodarnosti Bogu i Njegovom Svetitelju.”

ISCJELjENjE

PARALIZOVANOG DJETETA

Maksim Jovovic 1959. takodje zapisuje:

“Mara K. iz S. nedaleko od varosi Zrenjanina, donijela je u mjesecu avgustu 1958. svoju bolesnu kcer u manastir Ostrog. Dijete je imalo cetiri godine, a bolovalo je pune tri godine od paralize, tako da se nikada nije mogla oprijeti na noge. Uveli su je u crkvicu i ostavili da bude pod Svetim Civotom, dok se citaju molitve. Pod Civotom je dijete mirovalo i zaspalo. kad su prisutni poslije bdenija poceli da pristupaju Svecu, dijete je ustalo na noge i pritrcalo majci, govoreci: “Majko, ja mogu kuda hocu, ne boli me! Svi su se zadivili brzom ozdravljenju, a radosna majka istog je dana se djetetom otisla kuci.

Zavjetovala se da ce cesto iz zahvalnosti Bogu i Njegovom Ugodniku, svetom Vasiliju, dolaziti u ovu svetinju.”

CUDO SVETITELjEVO

POSREDSTVOM JEDNE KNjIZICE

Zapisivac Maksim Jovovic 1959. godine svjedoci:

“Pisac ovih redaka naisao je 1958. godine kod jednog svoga prijatelja Makedonca u Baru na jednu vjersku knjizicu – “Kamen sa neba.” Knjizica je bila pisana na bugarskom jeziku. Preveli smo je zajednicki na srpski jezik. Iste godine posaljemo je u Ostrog, nastojatelju Gornjeg manastira, ocu Serafimu, da knjigu polozi u Kivot velikog Cudotvorca, Svetog Vasilija, i tamo je zadrzi nekoliko mjeseci do dolaska prevodioca knjige. O velikom saboru na Mali Gospodjin-dan 1958. godine, prevodilac ( tj. sam Maksim Jovovic – prim. prir.) podje u Ostrog i prihvati knjizicu. Medjutim, jedna postarija gospodja, koja je bila sa drugim poklonicima pristigla iz Beograda, opazi knjizicu i zatrazi da joj se da za prepis, sa obavezom da knjizicu za 20 dana vrati prevodiocu u Bar. Ovaj knjizicu gospodji dade, a ona je vrati, nakon nekoliko njegovih opomena, tek poslije tri mjeseca.

U propratnom pismu gospodja je navela objasnjenje zbog cega je knjizica zadrzana toliko vremena. Gospodja je uz izvinjenje dugo zadrzavanje knjizice pravdala – bolescu i cudesnim ozdravljenjem njezine kceri jedinice, koja je studirala na Filosofskom fakultetu u Beogradu. Kcerka se, veli, bila razboljela i lijecila nekoliko mjeseci na klinici u Beogradu. Najposlije je konsilijum ljekara saopstio majci da je dalje lijecenje njene kceri beznadezno te da je povede kuci da tamo – umre. Zalosna majka dovede kcer kuci i tu svaki dan iscekivahu njenu smrt. Ali, majka se tada uze svesrdno moliti Bogu i Svetom Vasiliju Ostroskome za cudo kcerkinog ozdravljenja. I dodje joj misao da svome ocajnom djetetu da knjizicu koju je iz Ostroga uzela da prepisuje i rece joj da je, posto je procita, drzi pod glavom u postelji i da se i sama usrdno Bogu i Svetome Vasiliju moli za iscjeljenje. Vec istoga dana kcerka osjeti olaksanje i opste poboljsanje u organizmu. Sjutradan poce ustajati sama iz postelje a ubrzo potom i sasvim ozdravi te nastavi studije. Jednom kasnije majka srete jednog ljekara koji je prethodno lijecio njenu kcer. Ovaj je odmah upita kada joj je kcer umrla i da li se dugo mucila. Majka, na njegovo zaprepascenje, veselo odgovori da je djevojka zdrava i cila te da nastavlja svoje studije, blagodareci Bogu i Njegovom velikom Ugodniku, Cudotvorcu Svetom Vasiliju Ostroskome. Nakon pocetnog zaprepascenja, ljekar naprosto sleze ramenima i nastavi put, ne upustajuci se u komentarisanje ovakvog obrta dogadjaja.”

BEZDJETNI RODITELjI

IZMOLILI CEDO

U ljetopisu Gornjeg manastira jeromonah Serafim Kasic zapisuje na Veliki Petak 1959. godine i ovjerava potpisima samih roditelja Nikole I. Popovica i Velike N. Popovic iz Gradjana, kod Cetinja, koji su dobili dijete nakon poklonjenja i molitve Bogu i Svetome Vasiliju:

“1958. godine dodje na poklonjenje Svetom Vasiliju Nikola Popovic sa svojom zenom Velikom iz Gradjana. Cilj i zelja Nikole i njegove zene prilikom dolaska k Svecu bili su da im Gospod i Sveti Vasilije podare jedno cedo, posto su u braku tri godine a djece nemaju. Na njihovu molbu i zelju ocitana im je molitva za porod. I, evo, danas, sa zadovoljstvom dolazi Nikola sa svojom zenom i malom scerkom Slavicom, koju krstise kod Sveca, a kum joj bi mali djak manastirski Rade Kalik. Slava Gospodu i Svetom Vasiliju!”

ISCJELjENjE NIJEME

I UZETE DJEVOJCICE, DjAVOIMANOGA MLADICA

I BOLNE I GLUVE STARICE

Na odvojenom listu, naknadno ukljucenome u ljetopis Gornjega manastira, ljetopisceva ruka ostavila je prepis pisma od 9. maja 1959. godine Danice Topalovic iz Beograda, Ul. Jevremova 31, stan 15, naslovljenog na jeromonaha Serafima Kasica:

“Dragi i postovani oce Serafime,

U prvom redu molim da mi oprostite sto se nijesam davno javila. No, nijesam mogla, jer me je sprijecila bolest. Zahvaljujem Vam na Vasem gostoprimstvu. Zahvaljujem se Bogu i Svetom Vasiliju Ostroskom Cudotvorcu, koji u ime Hrista iscjeljuje onolike bolesnike – hrome, lude, slijepe, gluve, nijeme, koje sam ja vidjela svojim ocima za par dana.

Vama neka Gospod dade zdravlje i jos vece strpljenje u molitvama da istrajete do kraja, za nas bijedne koji vapijemo za iscjeljenjem duse i tijela. Dragi oce Serafime, oni bolesnici koji su pod Vasom molitvom, pomocu velikog Cudotvorca Svetog Vasilija odmah tu, na licu mjesta, ozdravili, puno su Vam zahvalni. Ja sam u kontaktu sa njima i pisu mi da su djeca dobro i da idu u skolu. Za cudo veliko, mala Ljubica iz Cajnica bila je sedam godina nijema i oduzeta, a iz Ostroga se vratila potpuno zdrava i ide u skolu i sve je postigla sto je za vrijeme bolesti propustila. Milan Topalovic, koga je morio zli duh, sada je potpuno zdrav. Stara tetka Vida, koja je bolovala od secerne bolesti i bila gluva, sada je zdrava i potpuno dobro cuje.”

OZDRAVLjENjE

BOLESNE NOGE

Na jos jednom od listova naknadno pridodatih ljetopisu Gornjeg manastira sacuvan je prepis pisma upucenog jeromonahu Serafimu Kasicu iz Cetinja, 4. avgusta 1959. godine od Djoka Radulovica, iz Ulice Njegoseve 58:

“Dragi brate Serafime,

Evo, da Vam se javim da sam, hvala Bogu, zdravo. Trebao sam da se javim prije.

Ja sam Vam ranije pisao da mi ocitate molitvu pred Svetim Vasilijem radi ozdravljenja moje bolesne noge. Napominjem da sam obisao mnoge ljekare i da je sve ostalo bez uspjeha. Ali, kada sam se obratio Svetitelju, dobio sam ozdravljenje! Hvala Bogu i Svetom Vasiliji, koji su se smilovali na mene siromaha, a i na Vas koji ste mi molitvu citali. Oce Serafime, nemojte me zaboraviti u Vasim molitvama. Poz(drav)

Vas brat Djoko.”

SVETITELj ISCJELjUJE

I POMAZE

Bezimeni ljetopisac na posebnom listu, mozda 1959. godine, (iza jednog te godine datovanog pisma) prepisuje pismo Zagorke Kontic iz Sarajeva, naslovljeno vjerovatno na jeromonaha Serafima Kasica, kao sto je bilo i ono prethodno ovdje pomenuto:

“I ovoga puta obracam vam se i molim Vas da nas se sjetite sa molitvom Svetom ocu Vasiliju, da mi, kao i do sada, pomogne oko polaganja moga ispita. Vjerujem u Njegovu moc i slavu, jer da mu se nisam prije obratila, moja majka nikada ne bi ozdravila ni prohodala. Samo Njegovom moci ja mogu biti sretna zbog moje iscijeljene majke. Nadam se da cu ove godine doci do Vas sa svojom majkom i da cu moci pristupiti Civotu velikog Svetitelja. Ovaj mali prilog saljem i molim Vas da pripalite svijece sa molitvom za moj srecan ispit i za zdravlje moje majke i mene. Unapred se puno zahvaljujem.

Postuje Vas i pozdravlja Kontic Zagorka,

Sarajevo.”

BLAGODARNA STO JE

“SRECNO PROSLA”

Na istom listu ljetopisac biljezi prepis jos jednog pisma bez godine, datuma, imena i adrese posiljaoca:

“Ovom prilikom se obracam Vama, jer nijesam znala na koju bih adresu uputila ovo pismo.

Prije nekog vremena bila sam u teskom stanju i pomolila sam se Svetom Vasiliju. Posto sam sretno prosla, u znak zahvalnosti saljem 2000 dinara i molim vas da ih prilozite Svetitelju. Posto nijesam u mogucnosti da dodjem do Manastira da se zahvalim Svetitelju, to Vas molim da ocitate molitvu u znak zahvalnosti i za zdravlje i srecu moje porodice i da upalite jednu svijecu za duse umrlih.”

ISCJELjENjE

OD TESKE BOLESTI

Jeromonah Serafim Kasic pod datumom 21. april 1962. zapisuje svjedocanstvo iscijeljenog Bozidara Celebica iz Beograda, potvrdjeno njegovim svojerucnim potpisom, kao i potpisom njegovog druga Aleksandra Xodica:

“Pocetkom godine 1961. oboleo sam tesko i bio u bolnici cetiri meseca. Lecenje je bilo bez uspeha. Za to vreme, dok sam bio u bolnici, moj drug Aleksandar Xodic, po zelji moje majke, dosao je u manastir Ostrog, i zamolio kaludjere za molitvu kod Svetog Vasilija Ostroskog za ozdravljenje. U vrijeme dok je molitva u manastiru drzana, meni je odmah bilo bolje i napustio sam bolnicu, po svojoj volji, bez saglasnosti lekara, koji su bili ubedjeni da necu ozdraviti i da, ako podjem kuci, necu dugo zivjeti bez njihove pomoci. Danas sa svojim kolegom Aleksandrom Xodicem dodjoh da se pomolim i zahvalim Bogu i Svetom Vasiliju.”

ISCJELjENjE SESTOGODISNjE DJEVOJCICE

Maksim Jovovic sezdesetih godina dvadesetog vijeka zapisuje, izuzetno ne navodeci godinu za koju je vezan opisani slucaj: “Ljiljana Kastratovic iz sela Tresnjeva, oboli od malih boginja u sestoj godini zivota. Bolest se tako iskomplikovala, da joj se tijelo poce susiti, a noge i ruke joj se oduzese. Roditelji obidjose sve poznatije ljekare u zemlji, pa i neke u inostranstvu, ali sve uzalud. Svi se oni slozice u tome da djevojcici lijeka nema i pritom zatrazise od nesrecnih roditelja da njihovu bolesnu scerku zadrze radi proucavanja kao medicinski fenomen. Roditelji ni po koju cijenu ne pristadose, nego se sa Ljiljanom vrate kuci.

Kada vec pomislise da je svaka nada iscezla, neko usavjetova oca Ljiljanina, Brana, da dijete odnese u Ostrog k Svetitelju. Brano poslusa savjet te oni otidose u Ostrog. Kada udjose u crkvicu, gdje su mosti Svetog Vasilija, djevojcica neocekivano progovori: “Tata, zasto sam ja dosla ovamo?Spusti me.” Brano spusti Ljiljanu na pod i ona – stade hodati sama, na sopstvenim nogama! Otada se naglo oporavila, toliko da su svi znaci bolesti iscezli. Sto je nemoguce ljudima, moguce je Bogu.”

ISCJELjENjE

NEPOKRETNЕ DJEVOJKE

Na jednom od listova sa zapisima cuda, naknadno pridodatih ljetopisu Gornjeg manastira, bezimeni ljetopisac prepricava pismo majke iscijeljene djevojke Cvijete Stanisic, kceri Zike Stanisica iz Indjije, koje je ostroskim monasima urucila Darinka Stosic, takodje iz Indjije, ne navodeci pritom cak ni godinu iscjeljenja niti datum, kada je pismo u Ostrog donijeto:

“Stanisic Cvijeta iz Indjije, kci Stanisic Zike, oboljela je tesko u sesnaestoj godini, Cetiri godine lezala je u koritu u gipsu, nepokretna, toliko nepokretna da ju je majka morala hraniti kasikom. Nijedan ljekar nije konstatovao da bi mogla duze pozivjeti. Citavih sedam godina bila je teski bolesnik. Na sve strane po rukama i na kicmi joj je probijao gnoj, same otvorene rane. Jednom neka zena kaza Cvijetinoj majci da je povede k mostima Svetog Vasilija Ostroskog Cudotvorca. Majka odgovori: “Ako Bog da da ozdravi, ja cu je voditi!” Obecala je da ce otici, ali gdje se manastir Svetog Vasilija nije znala. Medjutim, kada je kcer vratila iz sanatorijuma, ona sama je rekla majci da je vodi u Ostrog, takodje, ne znajuci gdje se taj manastir nalazi.

Raspitale su se i majka je uspjela da sa bolesnom kceri dodje u Ostrog na praznik prestavljenija Svetog Vasilija, 29. aprila/12. maja. Nakon usrdnog molitvovanja poklonica i kaludjera ostroskih kraj Svetog Civota, djevojka je iscijeljena i otada ona i njeni roditelji stalno pohode ostrosku svetinju, jer se njihova scerka Cvijeta otada osjeca dobro i vec i radi u preduzecu, a ove se godine i udala. Svijet koji Cvijetu poznaje kao dugogodisnju tesku bolesnicu, kada je danas vidi, cudi se kako je uopste mogla da ostane u zivotu a to jos da je sasvim ozdravila mnogi ne poimaju. No, miloscu Bozijom i Njegovom silom sve je moguce. Slava Bogu i Njegovom Ugodniku, Svetom Vasiliju Ostroskom Cudotvorcu!”

ISCJELjENjE

OD BOLESTI ZIVACA I PADAVICE

Ljetopisac jeromonah Serafim Kasic zapisuje u manastirski ljetopis, ne navodeci puni datum, nego samo godinu – 1963. (ipak, iz zapisa se vidi da je nacinjen na Veliki cetvrtak) svjedocanstvo Savke Lakicevic iz Morace koja ga potpisuje sa svojom saputnicom, susjedom Milkom Lakicevic:

“Prosle godine (1962), na Veliki petak, dosla sam bila na poklonjenje Svetom Vasiliju i prekonacila u Gornjem manastiru. Bila sam tesko bolesna punih pet godina od zivaca i padavice. Kada sam se vratila kuci iz manastira, gdje mi je ocitana molitva, bila sam kao uspavana punih petnaest dana, a poslije toga sam – potpuno ozdravila. Danas na Veliki cetvrtak 1963. dosla sam da se opet pomolim Bogu i Svetom Vasiliju i zahvalim se na iscjeljenju.”

BEZDJETNI RODITELjI NAKON DVANAEST GODINA DOBILI DIJETE

Manastirski ljetopisac jeromonah Serafim Kasic biljezi pod datumom 11. maj 1964. svjedocanstvo Djokovic Stane iz Ravne Romanije, koje ona potpisuje sa svojom sestrom Milkom Purkovic, ispricavsi pricu o cudu kojega je udostojena 1962. godine pred mnogim prisutnim posjetiocima:

“Dvanaest godina sam u braku boravila i nijesam imala djece. Zeleci da djecu dobijem, zavjetovala sam se Svetom Vasiliju i nekoliko puta dosla da mu se poklonim i zamolim da mi djecu podari. Prilikom svoga dolaska zamolila sam svestenika, cuvara Svetog Civota, da mi dozvoli da svojom rukom otkljucam crkvu i dozvolio mi je te sam istu tri puta otkljucala. I, slava Bogu i Svetom Vasiliju, pretprosle godine (1962) rodila sam scerku, poslije dvanaest godina zivota u braku. Za ovo sam zahvalna Svetom Vasiliju i vazda mu se molim da mi bude od pomoci i svima mojima.”

ISCJELjENjE OSVECENIM

OSTROSKIM SECEROM

U ljetopisu Gornjeg manastira ostroskog rukom jeromonaha Serafima Kasica pod datumom 2/15. avgust 1962. zapisano je i potpisima samih svjedoka ovjereno svjedocanstvo Bozidara Sijakovica i njegove zene Slavke iz Gorazda, koji dodjose na poklonjenje Svecu sa svojom kceri Mirom:

“Nas sin Vidomir bio je tesko bolestan od glavobolje za dvije godine. Za to vrijeme smo ga vodili mnogim doktorima po mnogim bolnicama, ali je sve bilo bez uspjeha. Pretprosle godine majka moje zene, Ilinka Novakovic, podje za manastir Ostrog da se pomoli i pokloni Svetom Vasiliju. Dali smo joj jedno kilo secera u kockama da stavi da prenoci kod Svetog Vasilija, i da se na istome ocita molitva za zdravlje Vidomirovo, i ona nam je tu uslugu ucinila. Kada se je vratila kuci, dala nam je secer i mi smo ga za nekoliko dana dali Vidomiru te ga je polako potrosio, i tada je – potpuno ozdravio, da ga vise, do dan-danas nije zaboljela glava. Blagodarimo Bogu i Svetom Vasiliju sto nam je iscijelio sina, te smo i mi danas dosli da se pomolimo i zahvalimo Bogu i Svetom Vasiliju.”

ISCJELjENjE

GANGRENOZNE NOGE

Ne navodeci nikakav datum, pa ni datum biljezenja, ljetopisac Gornjeg manastira ostroskog, jeromonah Serafim Kasic na 154. strani ljetopisa, pise: “Godine 1962. Aleksa i Bosiljka Trajkovic iz Beograda, iz velike zahvalnosti prema Svetom Vasiliju, sto im je uslisio njihovu molitvu, prilozise manastiru Ostrogu dva svijetnjaka, koja se cuvaju u crkvi Svete Trojice u Donjemu manastiru. Na istima je urezan ovaj natpis: “Prilazemo svetom hramu Ostrogu Svetog Vasilija dar za iscjeljenje noge moje zene. Noga je trebalo da se odsece na osnovu pregleda vise lekara. Blagodarni Aleksa i Bosiljka Trajkovic, Beograd. 1962. godina”

Jeromonah Serafim uz ovo dodaje: “Neka je slava i hvala Bogu i Svetom Vasiliju Ostroskom vazda. Amin.”

Drugi, nepoznati ljetopisac u posebnom zapisu o ovome slucaju dodaje da je ovaj blagodarni bracni par dva metalna svijecnjaka prilozio “krajem 1962. g. povodom ozdravljenja noge koja je, po misljenju ljekara, trebalo da se amputira”, jer je “poslije niza bolnickih pregleda ustanovljena pocetna faza gangrene na desnoj nozi Bosiljkinoj”, ali koju su Bog i Sveti Vasilije na usrdne molitve ovih bracnika iscijelili.

ISCJELjENjE OD REUME

I POREMECAJA U CIRKULACIJI

Bezimeni ljetopisac Gornjeg manastira u posebnom zapisu, na papirima pridodatim ljetopisnoj svesci, na kojima se hronoloski nizu ukratko prepricani slucajevi iscjeljenja koji se nalaze u samom ljetopisu, ali i poneki kojega u ljetopisu nema, biljezi, ne navodeci puno ime iscijeljene osobe niti godinu iscjeljenja (sudeci po redosledu, po tome sto je stavljen iza biljeske o jednom dogadjaju vezanom za godinu 1964., to je mogla biti upravo ta godina):

“U Ostrog je vec vise puta dolazila Lj.T. iz Prijedora da zablagodari Bogu i Svecu ostroskome za svoje ozdravljenje.

Kao borac “Narodno-oslobodilackog rata” u periodu od 1942. godine do oslobodjenja bila je oboljela u nogama, dobivsi reumaticne deformacije i poremecaje u cirkulaciji u krvnim sudovima. Dugo se, ali bezuspjesno lijecila kod zemaljskih ljekara.

Poslije prve posjete Ostrogu i iskrene molitve Bogu i Svetome Vasiliju dugogodisnje tegobe i bolovi su nestali kao rukom odneseni, da se vise ne povrate.”

SLUCAJ JEDNE PROFESORKE FILOSOFIJE

Stari Mitropolit Crnogorsko-primorski, gospodin Danilo, prilozio je ljetopisu Gornjeg manastira ostroskog sledeci zapis o iscjeljenju onijemele profesorke filosofije iz Beograda pod Ostrogom 1968. godine:

“Godine 1968. bio sam clan Svetog Sinoda. Jednog dana, poslije podne, javi mi portir Patrijarsije da zele dvije zenske osobe doci kod mene u posjetu. Odobrio sam i dosle su. Ne sjecam se da li su bile majka i kcer ili neke bliske srodnice. Starija je govorila, a ova mladja cutala. Ona je bila vrlo lijepo obucena i po izgledu negdje oko 30 godina starosti. Starija mi je za nju rekla da ne moze govoriti, da je prije nekoliko godina izgubila moc govora te da je obisla ljekare ne samo u Jugoslaviji, vec i u Becu i na drugim mjestima. Ova je zavrsila filosofiju kod profesora Dusana Nedeljkovica, poznatog ateiste, ali je ipak ostala vjerujuca, kako je sama objasnila, gestikulisuci rukama i pisuci na jednom bloku, koji je nosila sobom u tasni. Ona je zbog toga penzionisana kao teski invalid. Poslije duzeg razgovora upitala me je njena pratilja da li bi imalo smisla da ide u Ostrog, jer su cule da su se tamo mnogi izlijecili. Rekao sam da svi oni koji sa iskrenom nadom i vjerom tamo odu, tamo nalaze pomoci – mnogi su bolesni nasli tjelesno ili dusevno ozdravljenje. Uputio sam ih kako je najlakse doci u Ostrog i dao jednu malu preporuku za starjesinu manastira. Usled tekucih velikih poslova i duznosti, ja sam ubrzo na to zaboravio. Negdje 1972. godine, prijavi mi sluzitelj neku zensku osobu, koja po svaku cijenu zeli da dodje k meni. Rekao sam neka dodje. Usla je, poljubila ruku i upitala me da li je poznajem i da li je se sjecam. Odgovorio sam negativno, jer je zaista nijesam poznavao niti se mogao sjetiti da sam je ranije vidio. Ona mi je tom prilikom ispricala sledece. Po mojoj preporuci i uputstvu posla je bila u Ostrog i tamo ostala dva ili tri dana, ne sjeca se tacno. Pristupila je Svecu i kaludjer joj je ocitao molitve, a onda je krenula kuci, ne osjecajuci pritom neki boljitak.

Kada je u Titogradu (Podgorici) cekala na polazak autobusa, prosla je gradom i sjela na klupu u parku. Pokraj nje su se igrala neka djeca i, kao sto djeca to rade, glasno se nadvikivala, svadjala i pricala.

Najedanput, njoj se ucini (ona je cula dobro) kako bi mogla progovoriti, pa da bi oprobala taj svoj osjecaj, ona upita jedno dijete nesto i odmah se uvjeri da moze, kao nekada, slobodno i jasno razgovarati!

Njenoj radosti nije bilo kraja, kako sama kaze. Otada je mnogo puta namjeravala da dodje i da mi se zahvali, ali, eto, do tada nije imala prilike, a danas to cini. Dugo smo razgovarali, pa sam i ja izrazavao cudjenje otkud da jedna profesorka sa cistom filosofijom moze biti religiozna, ali ona kaze da je to naucila u roditeljskoj kuci i da je od toga niko ne bi mogao odvratiti. Ostala je i dalje blagodarna. Ime sam joj zaboravio, ali, koliko sam saznao, ona i danas zivi u Negotinskoj krajini sa svojom kcerkom, a, kako se sjecam, razvela se od muza. Ne znam da li se ponovo vratila u sluzbu. Ovo je istinit dogadjaj koji sam licno prezivljavao i moze se ubrojiti u skorija cuda Svetog Vasilija”

CUDESNA ISCJELjENjA I JAVLjANjA

SVETOGA VASILIJA OSTROSKOGA

CUDO KAO DAR VAPIJUCIMA -

CUDOTVORENjE INOVJERCIMA

ISCJELjENjE NIJEMOG MUSLIMANCETA

I NEURACUNLjIVOG MUSLIMANA

Zapisivac Maksim Jovovic sezdesetih godina 20. vijeka, takodje, zapisuje:

“U proljece 1953. godine razboljelo se jedne noci sestogodisnje musko dijete A. D. iz sela Z., srez barski, koje je uvece leglo zdravo a ujutru osvanulo nijemo, da nije moglo nijedne rijeci izgovoriti. Zabrinuti otac poveo je dijete u najblizu bolnicu kod ljekara ali mu tamo nijesu mogli pomoci nista. Za citavi mjesec dana, dijete je bilo nijemo. Upotrebljavali su razne “zapise” kod hodze i gatara, koji mu nijesu pomagali. Najzad su ga poveli u Ostrog, gdje su uz Civot svetog Vasilija citali molitve, poslije koji je dijete – progovorilo, a sada se nalazi na putu potpunog ozdravljenja.

Poslije ovog dogadjaja, odveli su u Ostrog i zeta ove porodice, koji se u selu K. mnogo mucio poduze vremena, kao sumanut i neuracunljiv i potpuno lud. Ovom bolesniku nijesu mogli pomoci nikakvi ljekovi i bila je izgubljena svaka nada na ozdravljenje.

Kada je dosao u manastir, prijavio se sa pratiocem kaludjeru. Ocitane su mu prigodne molitve za ozdravljenje. Vracajuci se kuci, osjetio je da mu je mnogo lakse i tako postepeno, iz dana u dan bivalo mu je sve bolje i bolje, dok je potpuno postao normalan. Danas kao zdrav covjek moze da obavlja svoje domace poslove.”

NIJEMI PROGOVORIO

Maksim Jovovic 1959. zapisuje:

“Meto P., musliman iz okoline Ivangrada (Berana), inace bezvjerac i ranodusan prema svim duhovnim temama i pojavama uopste, izdrzavao je kod kuce svoga starog oca, koji se bio razbolio i ostao nijem za tri godine dana.

Otac je, podstaknut nekim vidjenjem u snu, zahtijevao da sin povede u Ostrog, gdje se nadao da ce ozdraviti. Sin je poslusao oca i jula mjeseca 1954. godine poveo ga pod Ostrog.

U manastiru je starome citana molitva pred Svetim Civotom. Njih dvojica prenocili su u manastirskom konaku, a sjutri dan, prije odlaska, molili su kaludjera da bolesnome opet ocita molitvu. Poslije ove druge molitve, stari je progovorio tecno i lijepo, kao sto je i ranije govorio. Sin zacudjen neobjasnjivim dogadjajem, povjerovao je u cudotvornu moc svetih Ugodnika Bozijih. Pristupili su Svecu, blagodareci za cudesno ozdravljenje, i, veseli obojica, posli kuci.”

ISCJELjENjE

TUBERKULOZNOG MUSLIMANA

Maksimu Jovovicu sezdesetih godina 20. stoljeca Nikola P. iz sela B., srez barski, svjedoci:

“Godine 1957., kada sam bio na lijecenju u sanatorijumu za grudobolne na Brezoviku, mnoge od nas zadivilo je drzanje jednog muslimana iz Peci u Metohiji. Ovaj bolesnik nije dozvoljavao da se u njegovom prisustvu psuje Bog i sveti Vasilije, isticuci da ga je taj Svetitelj spasio 1954. od sigurne smrti u sanatorijumu kod manastira Ostroga. Tamo su ljekari, veli, bili utvrdili da bolesnik ima otvorene kaverne na plucima i digli takoreci ruke od njega. Bolnik je bio spanuo u tezini sa 80 na 45 kilograma. Jedva se kretao, iznuren i jadan, iscekujuci kraj svoga bitisanja.

U ocajanju on jednom izidje pred bolnicu i glasno uzviknu: “O, sveti Vasilije, ako te ima i ako mozes pomoci, pomozi mi, jer sa druge strane za mene nema spasenja!”

Te noci usni on kako mu pridje starac bijele, duge brade, koji ga je pogladio rukama po prsima i rekao mu da ce ozdraviti.

Kada se probudi, ustade ukrijepljen i svjez i podje nevjerovatno lako do Gornjeg manastira da pristupi Svetom Civotu velikog Cudotvorca Bozijeg Vasilija.

Vrativsi se u bolnicu, osjecao je kako se svakodnevno njegovo zdravlje poboljsava.

Ljekari su kasnije utvrdili da kaverni na plucima vise nema i otpustili su ga kuci zdrava sa predjasnjom tezinom od 80 kilograma.

Sto je ponovo dospio u sanatorijum priznaje da je njegova krivica zbog svojeg lakomislenog, neumjesnog drzanja i vladanja uopste. Nada se da ce opet skrusenim pokajanjem i molitvom uz pomoc svetog Vasilija biti pomilovan i ozdraviti.”

ISCJELjENjE MLADE ALBANKE

OD STUKAVICE

Jeromonah Serafim Kasic 7. aprila 1956. zapisuje slucaj cudesnog iscjeljenja mlade Albanke, ovjerivsi ga otiscima prstiju nepismene djevojke i njene majke i nekih njihovih pratilaca i svojerucnim potpisima njihovih pratilaca Juncaj Djete Franija i Ivezic Ljike, kao i svojim potpisom:

“12. avgusta 1955. godine u tri sata poslije podne prispjela je na poklonjenje svetom Vasiliji jedna Albanka sa cerkom bolesnom od stukavice, koja ju je morila i danju i nocu. Od pocetka marta do dolaska u Ostrog 12. avgusta 1955. sa njima u pratnji dosao je sin i brat i njihov kum. Rodom su iz sela Bozaj, srez titogradski (podgoricki). Majka djevojke, Drona Juncaj zamolila je dolje potpisatoga (jeromonaha Serafima – prim. prir.) da joj cerka Mrika Juncaj malo zaspe pod Civotom svetog Vasilija. Molba joj je uslisena i djevojka je spavala pod civotom 2-3 sata. Kad smo je probudili, bila je potpuno zdrava, na divljenje sviju prisutnih. Otisli su svojoj kuci sa radoscu, blagodareci Bogu i svetom Vasiliju sto im je uslisio molitvu.

I sta biva ?

Majka sa dolje potpisatim i opet bolesnom cerkom (od iste bolesti) dolazi poslije podne na Blagovijesti 1956. i prica da je cerka bila sve zdrava, dok se nije udala za Martina Ivezica iz Vranjine 23. januara 1956. Na sami praznik Blagovijesti 1956., poslije vecernje, bolesna Mrika je legla pod Civot i zaspala. Spavala je jedno dva sata. I kad smo je mi, dolje potpisati, probudili, bila je zdrava i bolest sa kojom je dosla nije se mogla primijetiti. Svi prisutni blagodarismo Bogu i Njegovom Ugodniku, svetom Vasiliju Ostroskom Cudotvorcu na milosti i iscjeljenju.”

ISCJELjENjE GUBE

ULjEM IZ OSTROSKOG KANDILA

V.P., penzioner iz sreza barskog, svjedoci 1957. g. u pero Maksima Jovovica:

“Prosle, 1956. godine, razgovarao sam sa jednim prijateljem muslimanom iz Bosanske Krajine, koji mi je ispricao dogadjaj o svome ozdravljenju u manastiru Ostrogu.

Kazao mi je da je dugo bolovao od neke kozne bolesti, koja mu je u vidu krasta zahvatila cijelu glavu, a lice je spopala neka vrsta gube. Mazao se razlicitim ljekovima i primao injekcije, ali mu nista nije pomagalo. Bio je strasno oslabjeo i izgubio volju za zivot.

Jedne noci, u snu mu se prikaza jedan starac duge bijele brade i rece mu da se namaze uljem iz kandila Gornjeg manastira ostroskog te da ce ozdraviti.

Podje on u Ostrog i zamoli kaludjera da mu ocita molitvu za ozdravljenje i da mu dade ulje iz kandila. Posto mu sve ovo bi udovoljeno i posto mu namazase rane svestenim uljem, vec istoga dana pocese da otpadaju kore kao krljust sa rane a vec poslije drugog mazanja rane krenuse da zacjeljuju, te se on veseo vrati svojoj kuci.”

JAVLjANjE

JEDNOM MUSLIMANU

Jeromonah Georgije M., iz manastira Kosjereva, 1959. godine svjedoci zapisivacu Maksimu Jovovicu:

“Prisutan sam bio 1957. godine, kada je pred mnogim hodocasnicima u Ostrogu jedan bogati muslimanski domacin, rodom iz Bosne, govorio da je prije nekog vremena bio doveo u Ostrog svog zivcano oboljelog oca. Taj dolazak je, veli, bio uzaludan, kao sto je bio bezuspjesan sav trud oko lijecenja kod mnogobrojnih ljekara.

U daljoj prici sin je ispricao kako je nekoliko mjeseci kasnije vidio u svome vocnjaku kaludjera u mantijama, koji ga je upitao da li daju kakvu milostinju siromasnima i da li su zbog toga osjetili da su siromasniji na svome imanju. Odgovorio je da su davali milostinju cesto, ali da nijesu osjetili te izdatke. Kaludjer je, veli, napomenuo da takva milostinja ne koristi i da se ne cudi sto mu se otac nije izlijecio u Ostrogu.

Uvece na savjetovanju u porodici, bolesni otac predlozi i porodica usvoji da o bajramu ucine jacu milostinju za domacinovo ozdravljenje. O prazniku bajramu dadose najbolju kravu jednom siromasnom komsiji, koji nikada ranije nije imao svoga goveceta. Drugom jednom siromahu dadose vola za oranje. Od velikog krda ovaca od nekoliko stotina odlucili su da se prebroje u torini i da se svaki deseti brav izdvoji na stranu. Ovaj deseti dio stoke poklonili su najsiromasnijima u doticnom selu. Od jagnjadi i razne zivine, kojom su raspolagali u svome gazdinstvu, odvojili su obilati dio za siromasne seljake u okolini. Svi su se zadivili ovome i od srca blagodarili gazdi na ovakom velikodusnom i bogougodnom djelu.

Malo kasnije se sinu u vocnjaku prikaza ista prvasnja vizija, kaludjer u crnome, koji mu kaza: “Zbog srdacne i iskrene milostinje koju ste skoro ucinjeli, uslisene su vase molitve i tvoj ce otac ozdraviti!” Izgovorivsi ove rijeci, vizija je momentalno nestala, kao i ranije.

Od toga dana bogati domacin cudesno ozdravi i potpuno se preporodi te danas zadovoljan zivi i upravlja na svom imanju. Razlika je u tome sto se imanje jos uvecalo. Svake godine neko od porodice dolazi u Ostrog ili preko drugih salju prilog manastiru.”

VASILIJE OD CRNE GORE JAVLjA SE

NORVEZANKI U AMERICI

I ISCJELjUJE JE

M.P., iz okoline Niksica svjedoci sezdesetih godina 20. stoljeca zapisivacu Maksimu Jovovicu:

“Preselio sam se odavno u Ameriku, SAD, i tamo dobio drzavljanstvo. Ozenio sam se jednom Norvezankom, mojih godina starosti. Poslije nekoliko godina naseg bracnog zivota, ona se razboljela od neke vrste nervnog rastrojstva. Konsultovao sam mnoge ljekare, ali je lijecenje ostalo beznadezno. Najposlije rekao mi je jedan dobar specijalista za nervna obolenja da ce ona zavrsiti u dusevnoj bolnici.

Dok je tako lezala na klinici gdje se lijecila, javi joj se jedne noci jedan starac u zlatnoj odori u velikoj svjetlosti i rece joj: “Ne boj se nista! Ja cu tebe izlijeciti!” Zena ga upita ko je i odakle je. A starac odgovori: “Ja sam Vasilije iz Crne Gore.” Starac pridje blize njezinoj postelji i pogladi je po glavi. Ona odmah osjeti da joj je lakse. Ovaj starac je dolazio tri puta i dodirivao joj glavu rukama, a ona se svakim danom osjecala sve bolje.

Ljekarskim pregledom utvrdjeno je da je zena okrenula na bolje, sto joj je ljekar stavio do znanja, govoreci: “Ne brini nista, mi cemo te izlijeciti!” Zena mu je rekla da je uvjerena da ce biti izlijecena, blagodareci drugom ljekaru koji ju je lijecio. Ljekar se smjeskao i rekao da nema drugog ljekara koji bi je mogao lijeciti, osim dosadasnjih ljekara te da u bolnicu, osim strazara, niko ne moze da udje. Zena je kazala ljekaru kako njen ljekar, koji ce je izlijeciti, ne pita strazu niti mu iko moze sprijeciti ulazak. Ubrzo je i potpuno ozdravila.”

Po savjetu svoga muza zena je poslala prilog manastiru Ostrogu, obecavsi da ce ovo ciniti cesto i da ce, po mogucnosti, posjetiti ovo sveto mjesto.”

O HODOCASCU JEDNE FRANCUSKINjE

OSTROGU

Zapisivacu Maksimu Jovovicu posalje privatnim pismom njegov kum Todor Subota iz Kotora, predsjednik crkvene pravoslavne opstine, 1959. g. pismo sledece sadrzine:

“Moja tetka, inace starija razborita zena, dosla je septembra 1957. g. iz Beograda, u goste svojim sinovima. Putovala je, veli, iz Beograda do Huma sa jednom gospodjom iz Francuske, koja je sa sobom vodila lijepo musko dijete, od oko dvije godine starosti. Sa njom je putovao postariji covjek rodom iz Dubrovnika. U putu su cijelo vrijeme razgovarali na francuskom jeziku. Kada su stigli u Hum, Francuskinja je sa djetetom izisla iz voza i produzila drugim vozom, preko Trebinja za Niksic, kako su joj savjetovali iz ambasade Francuske u Beogradu.

Tetka kaze: “Mi ostali, nastavili smo putovanje dalje. Dubrovcanin nam je poceo pricati o cudnovatom dozivljaju ove Francuskinje

Ona je, pricao je Dubrovcanin, putovala prije nekoliko mjeseci avionom iz Pariza za Lion, zajedno sa cetrdeset putnika. Kada su bili nedaleko od nekih planina, na visini oko 3 500 metara, njoj se zadrijemalo i vidjela je u trenutnom snu covjeka u zlatnoj vladicanskoj odori, koji joj se priblizio i rekao: “Ne boj se, bices spasena zbog tog malog andjela koga drzis uza se, a ostali putnici ce svi poginuti!” Ona ga je, navodno, upitala: “Ko ste vi te cete me spasiti” – “Ja sam Svetac iz Jugoslavije, iz jednog zabacenog mjesta u Crnoj Gori!” Onda je Francuskinja naglo otvorila oci i zacudila se ovom cudnom snovidjenju. Nije proslo ni deset minuta, kad se zacula neka eksplozija u motoru i avion je naglo poceo da pada. Osjetila kad je avion udario o zemlju u sumovitom predjelu, ali potres nije osjetila, nego kao da je sjela u fotelju. Izisla je iz olupine aviona i posmatrala kako se on, zapaljen, gori sa svim ostalim putnicima. Cekala je oko dva casa, dok su poceli stizati seljaci iz blize okoline, koji su opazili udes. Pitali su je otkuda ona ovdje. Kazala im je sta se sa njome odigralo, ali oni joj nijesu vjerovali. Dalje se nije moglo saznati sta je bilo sa ovom zenom.

Zapisivac Maksim Jovovic se dugo kolebao da li da ovaj zapis uvrsti u svoje zapise o cudima svetoga Vasilija, bojeci se da se ne posumnja u istinitost.

Evo sta on na kraju svojih nedoumica kaze: “Na svoje veliko zadovoljstvo, srio sam slucajno jednog dana Staku R., koja svake godine ide u Ostrog da se pomoli Bogu. Ona mi je ispricala da je licno vidjela strankinju sa djetetom, koja je u manastirskoj porti pokusavala da se sporazume sa jednim covjekom koji je slabo govorio francuski. Rukom je pokazivala na lik svetog Vasilija kome je dosla da se zahvali sto je spasao nju i dijete.”

Posjeta Ostrogu obije ove zene, naime, strankinje sa djetetom i nase zene koja ju je vidjela, tacno se podudarala sa vremenom kada je zapisivacu stiglo pismo o slucaju pomenute Francuskinje.”

ISCJELjENjE

NEPOKRETNE ALBANKE

U ljetopisu Gornjeg manastira rukom jeromonaha Serafima Kasica pod datumom 7. avgust 1957. stoji zabiljezeno svjedocanstvo o iscjeljenju Albanke Lene Juncaj iz sela Drume, srez Tuzi, koje potvrdjuje prilozeno pismo njenog djevera Nua Juncaja od 24. avgusta 1957. godine:

“7. avgusta 1957. dovedose tesko bolesnu Lenu Juncaj iz sela Drume, srez Tuzi. Doveo je muz Leka, djever Nua i majka Dilja. Koliko je bila tesko bolesna, njen muz i djever donijeli su je, medju se je noseci, sa zeljeznicke stanice Ostrog sa dosta teskoca.

Po dolasku u manastir, odmah su usli u crkvu i pristupili Svetom Vasiliju. Zazeljeli su da se bolesnoj ocita molitva i bdenije, sto im je odmah udovoljeno. I po ocitatim molitvama, njihova zelja je bila da bolesnica malo boravi pod Svetim Civotom, tj. da odspava. I to im je udovoljeno. Bolesnica je spavala pod Svetim Civotom jedno dva sata. Zatim su je dignuli i otisli natrag kuci, gdje se bolesnica odmah osjetila bolje.

Pozdravih se sa dragim posjetiocima, dadoh im adresu. rekoh im da mi pisu kako je bolesnica i oni obecase da hoce te otidose.”

U nevjesto napisanom pismu Nua Juncaj sedamnaest dana kasnije svjedoci:

“Sada, Dragi Serafim ‘ocu da te javljame . . .za moju snahu da je zdravo i dobar otoga dana kada smo bili tamo. Odlecila se ko da nije bila bolesna nikada. Sada, dragi Serafim, sada primi veliki pozdrav od mene isto i od Lenu i od Leku i od mojih familije i zelim da budes zdravo i dobar, dragi Serafim. Ja te molim da mi vracas odgovor jesi li dobio moju pismu.”

ISCJELjENjE

TESKO BOLESNE ALBANKE

U ljetopisu Gornjeg manastira pod datumom 23. septembar stoji zapis jeromonaha Serafima Kasica:

“Dodje na poklonjenje svetom Vasiliju Prenta Ljaicevic sa svojim muzem Franjom, iz Drume kod Tuzi.

Prenta je teska bolesnica od glave i stomaka. Kako je zaboljelo ima vec mjesec dana. Prica kako je (h)odila i kod doktora, ali da nikakve joj nije bilo pomoci. U pratnji svoga muza dosla je da se pomoli velikom Cudotvorcu, Svetom Vasiliji da je oslobodi teskih bolova. Po zelji njihovoj, bolesnici je ocitata molitva i bdenije, a zatim su se odmah vratili kuci. Njezinom muzu Franju dadnem adresu da mi kroz neko kratko vrijeme pise sta je sa njome.

Evo pisma od Franja:

“Dragi kaludjere, zdravo. Evo dobi sam malo vrijeme da ti odgovorim na vasem adresu, koji ste mi bili dali, za moju zenu koj sam bio sa njom kod vas. Zena mi je trpjela mnogo bola. Sada te bolove vrlo rijetko i cuje, a pogotovo nista nema. U zdravlje vase i u cast slavnom sveti Vasiliv Ostrognov. Sada ne bi imao sto da ti pisem drugo. Samo primi iskreni pozdrav od mene i od moje zene. Slava svetome Vasiliju, imenu njegovome!”

ZAKLETVA I IZMIRENjE

MUSLIMANSKIH SUPRUZNIKA

PRED SVETIM CIVOTOM

Nastojatelj Gornjeg manastira ostroskog, jeromonah Serafim Kasic, svjedoci:

“Mjeseca avgusta 1958., izmedju mnogih hodocasnika, od sve tri vjeroispovijesti koje posjecuju ovo sveto mjesto, dosao je jedan bracni par nasih muslimana iz Sandzaka, iz okoline Sjenice.

Oboje su bili u mladim godinama, zabrinuti i ocito mnogo neraspolozeni, tuznih i zalosnih lica. Uzeli su pet svijeca po 100 dinara, upalili i pristupili Svetom Civotu. Zena je drzala u rukama tri svijece a muz dvije. Ja sam ih posmatrao nekoliko minuta kako se glasno nesto prepiru, a Svecu ne pristupaju. Upozorio sam ih oboje da pristupe, kao i drugi narod ili da izidju van. Na ove moje rijeci, muz je jasnim glasom izgovorio: “Casni oce, ja sam se uvjerio da mi je zena nevjerna i da je tri prekrsaja preljube ucinila. Ona se pravda i odrice, da ovo nije istina, pa sam je doveo da se zakune ovdje pred Civotom svetog Cudotvorca Vasilija, da je ispravna, pa onda da joj povjerujem. U protivnom, medju nama nema izmirenja. Molim vas da se pristupi zakletvi!” Ja sam se na ove rijeci muzevljeve, okrenuo nevjesti i rekao joj da se dobro promisli i da govori samo istinu u svojoj zakletvi, koju izrice pred Svetiteljem.

Ona se zatim za sva tri slucaja, gdje je njen muz posumnjao u njenu vjernost i ispravnost, zaklela da je ispravna i nevina, “tako joj pomogao Bog i sveti Vasilije.” Muz nije pravio primjedbe i zadovoljio se ovom zakletvom. Posto se zena zaklela, okrenuo sam se muzu njenom sa rijecima: “Ti sada treba da se zakunes da neces zazeljeti za tudjim zenama, dok imas svoju zakonitu zenu, sa kojom moras da zivis u ljubavi i slozi!” Zahtijevao sam da se u mom prisustvu poljube i izmire, da zaborave na sve ranije sumnje i uvrede i da otpocnu u ljubavi i slozi miran bracni zivot. Poslusali su odmah bez rijeci, poljubili se i izmirili. Najzad su se pozdravili sa mnom, posto su prethodno poljubili krst i Sveca.

Otisli su kuci zadovoljni, sto su ovim putem sprijecili razvod braka prekinuli sumnje za preljubu i medjusobnu ljubomoru.”

ISCJELjENjE

UMNO RASTROJENOG SIPTARA

U ljetopisu Gornjeg manastira na Veliki Cetvrtak 1959. godine jeromonah Serafim Kasic biljezi i potpisima svjedoka Nika Siniste i zene mu Mrije Gojcaj potvrdjuje:

“Nazad mjesec dana dovedose umno bolesnog Nika Sinista iz Krseva (Tuzi) njegovi rodjaci Marko Sinista i Nikola Sinista i Nikova zena Gojcaj Mrija.

Umnom bolesniku ocitana je molitva kod Sveca. U manastiru su prenocili i sjutridan rano otisli svojoj kuci.

Evo, danas na Veliki Cetvrtak Niko Sinista sa svojom zenom dolazi potpuno zdrav i svjestan, da se zahvali Bogu i Svetom Vasiliju, sto mu je podario iscjeljenje

Nika je bio dva mjeseca teski umni bolesnik, da su ga cak u izvjesnim momentima morali vezivati, da ne bi koga udario i kao takvoga ga je vojska otpustila kao trajno nesposobnog.”

OZDRAVLjENjE

MLADOG SIPTARA

Zapisivac Maksim Jovovic 1960. godine biljezi:

“M. P., iz sela A., opstine vladimirske punih osam godina patio je i mucio se od teske bolesti padavice i imao ceste napade. Toliko je ovaj dvadesetogodisnji mladic bio oslabjeo i izgubio volju na zivot, da je cesto pomisljao na samoubistvo. Na klinici u Beogradu lijecio se dva i po mjeseca 1960. odakle su ga otpustili sa listom kuci da je potpuno izlijecen. Nakon dvadeset dana kucnje njege, bolest mu se povrati u istoj jacini kao i ranije.

U avgustu te iste 1960. godine brat ga odvede pod Ostrog i prijavi ga duhovniku da mu ocita molitve. Pred samim Svetim Civotom spopade ga napad bolesti i obori na ploce, gdje se mucio i trzao, jaucuci i izbacujuci pjenu na usta. Zatim je zaspao i tu ostavljen bio da lezi, dok se ne probudi. Kako je kasnije pricao, negdje oko pola noci bio se probudio i ustao na noge, ali je zacuo neki nevidljivi glas: “Lezi mirno, jos lezi!” On je legao i do zore nije ustajao. Poslije odrzanog bdenija, poklonili su se Svetom Civotu i vratili se svome domu.

Bolesniku se nikada vise nije pojavila predjasnja bolest vec mirno i bezbrizno obavlja svoje domace poslove, kao zdrav i normalan covjek.”

SVETI POMAZE MUSLIMANU

DA ISPUNI OBAVEZU

Zapisivac Maksim Jovovic sezdesetih godina 20. vijeka biljezi rijeci M.Dj.-a, religioznog, imucnog muslimana iz okoline Bara:

“Od vazda sam bio prozet tvrdom i nepokolebljivom vjerom u Boga i Njegovog velikog ugodnika i cudotvorca Svetog Vasiliju Ostroskog. Kad god sam u raznim tegobama u zivotu uputio toplu, vapijucu molitvu svetom Vasiliji da mi pomogne, uvijek mi je molitva uslisena. Kako u braku, tako i u porodicnom zivotu, sa cetiri sina i kceri, koje mi je Bog dao, bio sam potpuno srecan i zadovoljan.

Prosle 1960. godine spasio me Bog i Sveti Vasilija od neizbjezne tragedije koja je prijetila mene i mome domu. U kratkom odredjenom roku morao sam dati obecani novac za udaju moje kcerke, kao njen dio. Kako nijesam mogao na vrijeme prodati svoj maslinjak, za obecanu sumu od 4500000 din., koju sam u roku od dvadeset dana imao predati ili u protivnom izgubiti cast i ugled pred narodom, odlucio sam se bio na samoubistvo, ako obecanje ne ostvarim. Pozvao sam zenu da zajednicki uputimo molitvu i prizovemo u pomoc Svetog Vasiliju. Kada je bila izgubljena svaka nada da cu svojoj obavezi odgovoriti, uoci samoga dana rocista, dodje mi u kucu covjek, kome se nikada nijesam nadao da ce me izbaviti i spasiti i ponuditi mi novca koliko mi treba. Za vracanje pozajmice dao mi je vrlo pogodne uslove. Novac sam uzeo i srecom isplatio dug. Proslo je malo vremena i ja sam prodao svoj maslinjak i vratio povjereniku pozajmljeni novac.

Odlucio sam da sa svojom zenom ovih dana podjem u Ostrog, da zahvalim Bogu i Svetom Vasiliji sto su mene i moju porodicu spasili od propasti.”

CUDESNA POMOC

ALBANSKOJ RIMOKATOLKINjI

U ljetopisu Gornjeg manastira rukom jeromonaha Serafima Kasica pod datumom 30. novembar/12. decembar 1961. stoji zapisano svjedocanstvo iscijeljene Antonete Braci iz Ulcinja i njenim svojerucnim potpisom potvrdjeno:

“Nazad tri mjeseca, dolazila sam u manastir Ostrog da se pomolim i poklonim Svetom Vasiliju, pa me evo danas opet. Dugo godina sam se lijecila od djecije paralize i bila sam osposobljena toliko da sam mogla da se krecem bez pomagala (staka). Nijesam mogla dugo da hodam, jer sam osjecala labavost misica citave noge. Poslije pet minuta hodanja morala bih odmarati duze za nastavljanje puta. Jednom rijecju bilo je nesnosno i bolno gledati me kako na putu stojim da bih se odmorila i dobila snage za dalje putovanje.

Poslije moje prve posjete manastiru Ostrogu, za mene vise nije problem ne znam kakva daljina, ja hodam satima, bez zamora. Istina, noga je i dalje defektna, ali ja se osjecam dobro. Za ovo sam zahvalna Svetom Vasiliju.

Danas sam ponovo dosla kod Svetitelja da mu se poklonim i zahvalim.”

Ispod ovoga zapisa u ljetopisu svjedok je, pisuci cirilicnim pismom, dodala: “Navedeno gore tvrdim da je istinito i svojerucno potpisujem – Antoneta Braci.”

ISCJELjENjE

UMOBOLNE SLOVENKE

Maksim Jovovic pocetkom sedamdesetih godina 20. vijeka zapisuje svjedocanstvo Djura Dj. iz sreza cetinjskog, iz sela u okolini Bara:

“O Petrovudne ove, 1962. godine bio sam u manastiru Ostrogu sa ostalim poklonicima. Zadrza(o) sam se tri dana u ovoj svetinji, koja privlaci brojne hodocasnike, kako iz nase zemlje, tako i iz inostranstva. Na sabor se slegla ogromna masa svijeta, preko deset hiljada dusa.

Najvecu paznju na saboru izazvala je jedna mlada Slovenka od svojih osamnaest godina, koju su ljudi u pocetku sa velikim sazaljenjem posmatrali. Dosla je u pratnji svoje strine, koja je sa njom muku mucila, posto se ona stalno trzase i kao bjesomucna, mlatarase rukama, ne moguci da izgovori nikakvu rijec.

Posto pristupise Svetom Civotu, bolesnici bi lakse. U putu od Gornjeg do Donjeg manastira djevojka – progovori, sva vesela, a kad stigose u Donji manastir, naocigled svih, koji je prepoznase, uhvati se u kolo koje je tu igralo i veseljase se kao najzdravija zenska, radujuci se svome ozdravljenju.

Mi, radoznali hodocasnici, posmatrali smo je i nijesmo se dovoljno iscuditi mogli ovakvom brzom cudesnom iscjeljenju.”

ISCJELjENjE NIJEME ALBANSKE DJEVOJCICE

Pod datumom 16/29. oktobar 1964. manastirski ljetopisac zapisuje svjedocanstvo gosp. Stanke Kason iz Ulcinja, koja je sa svojom kcerkom Nepom toga dana ponovo dosla na poklonjenje Svecu u Ostrog:

“Moja scerka Nepa, nazad sedam godina se razbolila i nije mogla da govori za pet i po godina. Za to vrijeme vodila sam je svugdje po bolnicama i ljekarima kroz Jugoslaviju i nigdje nije bilo lijeka ni pomoci za moje dijete. Kada sam vidjela da joj lijecnici ne mogu da pomognu, ja se rijesim i malu povedem u manastir Ostrog prosle 1963. godine, da se zamolim Bogu i Svetom Vasiliju, da joj pomognu i meni, sirotoj majci, koja se sa njom mucim, vodeci je svukuda po bolnicama.

I, slava Bogu i Svetom Vasiliju, prosle godine pred Djurdjev-dan dovedem svoju djevojcicu Nepu kod Svetog Vasilija u Gornji manastir. I kad smo stigli pred sami manastir, kod vode, moja djevojcica progovori: “Mama, daj mi vode da pijem!”

Ja, preradosna od cuda sto se dogodi sa mojom djevojcicom te mi progovori poslije pet i po godina, od radosti sam suze pustila, blagodarila Bogu i velikom Cudotvorcu, Svetom Vasiliju Ostroskom, sto se smilovase na moju djevojcicu i mene.

Dadnem maloj vode da pije i podjemo u crkvu da pristupimo Svetom Vasiliju i da mu se zahvalim na pomoci.

Tada sam sa svojom scerkom prekonacila u Gornjem manastiru i sjutradan smo radosne posle svojoj kuci.

Evo me, slava Bogu i Svetom Vasiliju, na milosti koju nam je podario. I vazda kad budem mogla, doci cu da se molim svome velikom zastitniku Svetom Vasiliju.”

ISCJELjENjE TESKO

BOLESNE FATIME

Pod datumom 6. maj 1964. godine u ljetopisu Gornjeg manastira zapisano je rukom jeromonaha Serafima Kasica i svojerucnim potpisima iscijeljene Fatime Zuko, njenog rodjaka Asiba Gusa i susjede Sevka Zajka iz sela Gaocica (Rudo) potpisano svjedocanstvo o iscjeljenju ove muslimanke:

“Fatima je teska bolesnica ima vec pet godina i zivi mucenik od jakih grceva i bolova u tijelu, da je od muke iz svijesti izlazila, vikala, psovala i ruzila i svoje najmilije. Za pet godina dana teske bolesti i ludila, obisla je mnoge ljekare i bolnice da potrazi spasa i lijeka, ali nije nasla. Isla je kod gatalica, vracara, travara, gdje je god za koga cula, i ni to joj nije pomoglo.

Kad su je doveli njezin rodjak i njezina komsinka Sevka pred Gornji manastir Ostrog, iz glasa je vikala: “Necu tamo da ulazim!” I to je nekoliko puta ponavljala svojim pratiocima.

Dolje potpisati je izisao preda njih, otvorio crkvu i Svetiteljev Civot, uzeo je za ruku Fatimu i priveo je Svecu da ga poljubi. Kad je prisla Svecu i poljubila ga, tresla se od bolova i grceva kao prut na vodi. Grozno je bilo gledati kako se muci.

Rekoh joj da klekne pred Svetitelja, da joj po zelji ocitam molitvu. Po zavrsenoj molitvi, uhvati je muka i tresnja jos nekoliko minuta i sva se preznoji, kao da je neko posu vodom. Zatim se smiri i, klececi, se moljase Svecu da joj pomogne.

Tako malo potraja i ona ustade sva preporodjena i radoscu ozarena i rece svima nama: “Hvala Bogu i Svetom Vasiliju, ozdravih! I nista me vise ne boli!”

Tada, onako preradosna, stade da ljubi Svetitelja po nebrojeno puta. A mi se prisutni zaprepastismo i sa njome zajedno blagodarismo Bogu i Svetom Vasiliju, sto joj podarise iscjeljenje od teskih muka.

Podjose tada u manastirski konak na spavanje. Lijepo su noc prespavali i danas dosli na jutarnju, da se mole Bogu i Svetom Vasiliju. Po zavrsenoj jutarnjoj molitvi pristupise opet Svecu, pa radosni odose svojoj kuci.”

TRI JEDNOVREMENA

CUDESNA ISCJELjENjA

Decembra mjeseca 1965. godine jeromonah Serafim Kasic prepisuje u manastirski ljetopis pismo svestenika Mil(et)a Vulovica iz Prijepolja, prilazuci i sam original, o trima cudesnim iscjeljenjima poklonika koji su sa poklonickim grupama iz Prijepolja i okoline pohodili manastir Ostrog te godine:

“Prijepolje,

12. decembar 1965. godine

Dragi mi u Hristu brate i oce Serafime,

Bogu hvala, zdravo sam i dobro sa svima svojima, te Vam ovo pismo u najvecoj duhovnoj radosti uzeh napisati. Zelim prvo da i Vas ono zatece u najvecem dobru, pomocju Bozijom i velikog Ostroskog Cudotvorca, svetog oca Vasilija i svih Srba Svetitelja.

Ne osudi me, dragi u Gospodu brate, sto vam o ovom pre ne pisah! Pisao bih pre da je od nas, ali posto je od Sveca Bozijeg, nije moglo pre.

Svi mi, koji smo sa molitvom dolazili Svecu, dobili smo preveliku milost i pomoc Boziju molitvama i zastupnistvom Svetog nam Oca Vasilija.

Iz nase grupe prvog poklonickog puta 5. septembra 1964. godine ozdravio je potpuno dugogodisnji psihicko-nervni bolesnik, Avdulah Becirbasic iz Prijepolja. Otada. pa do danas on je potpuno zdrav.

Iz iste grupe ozdravio je i N. N., Siptar iz Peci, koji je imao bolest fizicke prirode. Sve sto je imao, bio je dotad dao ljekarima da bi ga izlecili, ali nije bilo pomoci. Kad je bio vec gotov umreti, dobio je u snu vidjenje da mu je jedini spas kod Svetog Vasilija. Dosao je i iskreno mu se molio i dobio potpuno iscelenje.

Iz druge grupe, isceljen je Pavle Anicic, slogiran u levu nogu i ruku (sigurno ga se secate, sumar) – pomocju Svetoga Vasilija ozdravila mu je noga!

O veliki si, Gospode, i cudesna su djela Tvoja! O, Sveti Vasilije, divni Cudotvorce, moli se Bogu za nas!

O, oci, dragi cuvari prevelike svetinje, molite se Bogu za nas! A mi se molimo za vas, da Vam podari srecu, snage i zdravlja, da u dobru istrajete!

Oce Serafime, pozdravite svu bracu i cuvare te divne svetinje od mene gresnoga sluge Bozijega i sviju mojih u domu.

Primite najiskrenije zelje uz praznicni pozdrav Hristos se rodi i srecno novo leto!”

Zele Vam Vama odani i preporucuju se Vasim svetim molitvama

jerej Mile, Ksenija, Vladislav i Vera.”

CUDESNA ISCJELjENjA I JAVLjANjA

SVETOGA VASILIJA OSTROSKOGA

CUDO KAO ZNAK BUDNE BRIGE SVECEVE,

KAO OPOMENA

ILI KAZNA

URAZUMLjENjE NEVJERUJUCEG PADAVICARA

U ljetopis Gornjeg manastira jeromonah Serafim Kasic na Trojicin dan (3./16 juni) 1957. biljezi svjedocanstvo Draga Pivljanina iz sela Krce (Pljevlja) o njegovom iscjeljenju od padavice i ovjerava potpisima iscijeljenoga i prisutnih Milana Dragnica i Kalik Branka, te svojim potpisom:

“Godine 1948. obolio sam i dobio padavicu, koja me je hvatala dnevno i po nekoliko puta. To je meni tako trajalo do 1952. godine. U teskim mukama bolesti isao sam po raznim bolnicama, isao sam i gatarama, isao (h)odzi, ali nigdje nijesam nasao lijeka.

Sem padavice koja je bila na meni, ja sam bio lud 70% i vise mi je puta dolazilo da izvrsim samoubistvo. Godine 1952. snijevao sam san. U snu vidim Kovceg Svetog Vasilija i cujem odnekuda glas, gdje mi govori: “Drago, podji pod Ostrog kod svetog Vasilija. Jedini je on koji ti moze pomoci!”

Ja koji sam sto posto bio covjek nevjerujuci, posujmao sam u to i presao preko istog, dok drugi put – opet mi se snijeva i vidim Kovceg Svetitelja i opet cujem glas gdje mi govori: “Drago, nemoj da sujmas! Podji za Ostrog! Tu je istinski Svetitelj i milosnik koji ce ti pomoci! On je dosta bolesnika spasio od raznih bolesti, ludila, itd.” Ovoga puta poslusam. Kad sam dosao s bratom kod Sveca da pristupim 1952. godine, odma(h) posto smo pristupili, meni je bilo bolje. Poslije sam opet dolazio dva puta sam i zivot je isao sve bolje i bolje.

Savjet ljekara mi je ranije bio da se ne zenim, jer ce mi porod naslijediti tu bolest. Ali, u snu ja cuh glas: ‘Drago, s blagoslovom svetog Vasilija ozeni se!”To sam uradio i Bog mi je podario sina, ima mu vec dvije godine i, slava Bogu i svetom Vasiliju, svi smo dobro i zdravo.

I sad cetvrti put dolazim da zahvalim Svecu koji me je spasio od teskih muka. Vazda mu ostajem blagodaran. Molicu mu se vjecno, to je zelja srca moga. A kad mogadnem, posjecivacu ovo sveto mjesto.”

ISCJELjENjE ZGRCENE MUSLIMANKE

I KAZNjAVANjE

NjENOG NEZAHVALNOG MUZA

Maksim Jovovic sezdesetih godina 20. vijeka zapisuje svjedocenje F.O., muslimanke iz Titograda (Podgorice):

“Dugo godina bila sam bolesna i zgrcila sam se toliko da nijesam mogla da se krecem nikuda. Vodili su me kod mnogih ljekara, ali je sve bilo uzalud. Jedne noci s proljeca 1952. usnila sam da treba da podjem u Ostrog, pa da cu da ozdravim tamo. Ali, moj muz mi nije dozvoljavao da za Ostrog krenem. Najzad, na molbu mojih susjeda, odobrio mi je da odem jednu vecer u Manastir i da se sjutridan vratim.

Posla sam bila sa dva pratioca, koji su me jedva izveli od Donjeg do Gornjeg manastira, posto nijesma mogla na svoje noge da se oprem nikako. Poslije citanja molitava, ostavila sam na Civotu Sveca nekoliko zlatnih dukata, kojima sam se kitila. Izjutra, u manastirskom konaku ustala sam potpuno zdrava i cilo se vratila kuci, zahvalna sili Bozijoj i svetom Vasiliju.

Ali, kod kuce, moj muz me je ukorio i zlostavljao citava dva dana zasto sam davala poklone djaurskom svecu, koji, govorase, “pomaze samo za mito.”

Treceg dana otada muz je osvanuo zgrcen isto onako kao sto sam bila ja.

Odnijeli su ga u Ostrog, gdje je molio za pomoc, ali nista mu nije pomoglo. Ostao je zgrcen u ocajanju i kroz dvije godine umro je u jadu, ne nasavsi lijeka ni kod mjesnih ljekara ni kod manastirskih duhovnika.”

IZNENADNO KUMSTVO

NA PUTU ZA OSTROG

Polovinom sezdesetih godina dvadesetog stoljeca zapisivac Maksim Jovovic biljezi:

“Savo Vukosavovic iz sela Sotonica, srez barski, bavio se dugi niz godina kao pecalbar u Sjedinjenim Americkim Drzavama i tamo stekao dobru penziju. Nedavno se vratio kuci da tu penziju uziva.

Decembra mjeseca 1954. godine podje on, po svojoj zelji, u Ostrog da se tamo pomoli Bogu i pokloni Njegovom velikom Cudotvorcu, Svetom Vasiliju. Na putu od Titograda (Podgorice) do Ostroga nadje se on u kupeu sa nekim rukovodiocem jednog preduzeca, koji je sa zenom i dvoje nekrstene djece putovao takodje do Ostroga.

Starije dijete cavrljalo je i trckaralo tamo-amo po vagonu, dok je mladje, od 5-6 mjeseci starosti, koje jos nije govorilo, sa materinog krila, gledalo je pazljivo, u oci, sa nevinim djetinjim osmjehom, staroga Savu. Majka to primijeti, pa rece djetetu: “Vidis, sine, cika (ciku) ! Kako te voli!…”Na veliko iznenadjenje majke i svih prisutnih, djetence jasno i glasno i cisto izgovori: ‘Ne ciko, nego kum!” Zatim je poslije malo pauze, stalno gledajuci u ‘Amerikanca’ nekoliko puta ponavljalo: “Kume, kume, kume!…”

Svi su se iscudjavali ovoj djetinjoj rijeci, a kada su se sjutridan vracali nazad, otac djetetov zamoli svoga saputnika Sava da podju zajedno do njegove kuce, u selo Z., te da mu tamo bude kum na krstenju oba djeteta. Ovaj se rado odazva pozivu, osjecajuci u svojoj dusi da ga je sami Bog zbog necega odredio na ovako cudesan nacin da u to zlo vrijeme kumuje ovoj porodici. Posli su zajedno istoga dana roditeljskoj kuci gdje se obavila sveta Tajna Krstenja, na koju Bog, eto, pod svestenim pokrovom svoga Ugodnika, svetoga Vasilija, pozva i roditelje i kuma kroz usta odojcetova.”

OPOMENA ZABORAVNOJ

POKLONICI

Stane P. iz okoline Podgorice kazuje istome zapisivacu:

“U proljece 1955. spremila sam se sa svoje tri drugarice a moje komsinke da podjem do Ostroga. Pobozni seljaci iz moga mjesta dali su mi priloge za manastir, da tamo uzmem i zapalim svijece pred Svetim Civotom. Ja sam ovaj novac kao amanet stavila na stranu u novcaniku, da ga predam kad stignem u manastir.

Pri polasku, kada sam vec dosla na voz i zauzela mjesto, bilo je dosta guzve. U tome mi pridje jedna moja drugarica i dade mi 100 dinara i zamoli me da ga prilozim kad stignem u manastir. Uto voz krene, a ja novac stavih u dzep, s namjerom da ga predam u crkvi kad tamo stignem. Kada smo stigli, u manastiru sam predala dati novac osim 100 dinara, koje sam bila zaboravila u dzepu. Pri odlasku iz manastira, dosla sam do plocnika pred crkvom i dalje nijesam mogla da mrdnem. Uhvatila me nekakva nemoc i cinilo mi se da me neka nevidljiva sila zadrzava da ne mogu ici. Drugarice su se poizmakle niz stepenice i zvale me da idem brze. Ja sam odgovorila: “Ne mogu naprijed!” Tada se jedna od njih vrati da vidi sta mi se desilo. Kazala je kaludjeru koji mi je prisao i upitao eda li sam zaboravila kakav amanet neciji da predam u crkvu. Ja se tada sjetih onih 100 dinara, zaboravljenih u dzepu. Vratila sam se i polozila novac na civot. Tada sam lako produzila put i stigla drugarice.

POKAJALA SE STO JE

U NEDELjU RADILA

Jeromonah Serafim Kasic 14. juna 1956. g. biljezi ovo svjedocanstvo i ovjerava ga otiskom prsta iscijeljene Sekice Buric, iz sela Mokre Njive, sreza niksickog, te svojim i svojerucnim potpisima ostalih prisutnih (Mare Mitrovic, Gazivoda Vida, Milosevic Bosiljke, Ivanovic Olgice, Ivanovic Stane, Mitrovic Veljka, Kazic Petra, Mitrovic Milosa, Mitrovic Nenada, Mitrovic Jovana, Mitrovic Raduse i manastirskog djaka Jovana Morunica):

“Radila sam na kupljenju sijena u proslu nedjelju, tj. 8. juna i trevilo mi se sledece. Usta su mi se okrenula nabandu i oci su mi se bile zatvorile, da sam sasvim slabo vidjela. Moji su pozvali doktore da me pregledaju i dali su mi neke enekcije koje nijesam htjela upotrebljavati. Onda su me siljali za Dubrovnik. Ni tamo nijesam htjela da idem, no sam zeljela da idem za Ostrog. Cim sam krenula, pocelo mi je da bude bolje. Usta su mi se pocela da vracaju i plase krvi sa ociju da micu.”

Svjedocanstvo dopunjuje jeromonah Serafim Kasic:

“Kad je stigla u Ostrog i pristupila Svecu, na divljenje svih prisutnih, usta su se povratila i oci ocistile.”

OGRJESENjE

I ISCJELjUJUCI OPROSTAJ

Maksim Jovovic 1959. biljezi svjedocenje Milice R. iz Beograda, drzavnog sluzbenika:

“Dok sam zivjela na selu na nasem imanju u Crnoj Gori, moji roditelji uticali su na mene i nagovarali me da se udam za jednog mladog ucitelja iz naseg sela. Da se ne bih zamjerila roditeljima, pristala sam da se vjencam sa uciteljem, mada nijesam prema njemu gajila nikakve simpatije. Sklopili smo brak i prve godine rodio nam se sin. Ja sam, razocarana bracnim zivotom, odlucila da ne ostanem dalje sa muzem. Jedne noci, ostavila sam dijete u kolijevci i napustila svoj dom nepovratno. Muz je molio preko mojih roditelja i drugih prijatelja da se vratim svome porodu, ali ja sam ostala pri svome da se nikada necu vratiti. Maloljetno dijete njegovale su druge zene i hranile ga vjestacki. Kroz kratko vrijeme, medjutim, dijete je umrlo.

Griza savjesti sto sam ja licno prouzrokovala smrt jednog ljudskog bica, i to onoga koje sam sama rodila, mucila me je uzasno, da mira nijesam mogla naci.

Moj muz se zatim ponovo ozenio i imao lijepu djecu u braku, a ja sam dugo vremena ostala neudata. Najposlije sam nasla dobra muza sa kojim sam vrlo zadovoljna u braku. Kako je moj dragi muz zelio da imamo djecu, i ja sam na to pristala. Uzastopice jedno za drugim radjala sam prevremeno cetvoro djece i nijedno se nije moglo odrzati ni 8 dana, vec su umirala kao nedonoscad, i pored pazljive brige ljekara u porodilistima. Osjecala sam u dusi da me je stizala pravedna kazna Bozija za moje nedjelo ucinjeno u prvom braku.

Onda sam, po savjetu majke, dala zavjet da cu prvom prilikom poci na poklonjenje do manastira Ostroga, da tamo ispovijedim duhovniku svoj grijeh i molim se Bogu za oprostaj. Dok se meni nije ukazala mogucnost, umjesto mene posla je moja majka i cinila bdenija 1957. godine, a sada, blagodareci Bogu i velikom Njegovom Ugodniku, svetom Vasiliju, podareno mi je zdravo dijete, koje raste i napreduje normalno, na radost svojih roditelja i nase svojte uopste.”

GRIZA SAVJESTI

ZBOG POBACAJA

Maksim Jovovic 1959. godine svjedoci:

“Jednom u Ostrog dodje mlada zena, rodom iz Boke Kotorske a nastanjena u Beogradu, gdje je zaposlena u nekom preduzecu. Muz joj je bio pravnik i bili su dobro situirani. Nasli smo se u razgovoru pred manastirom, gdje smo kao poklonici dosli ostroskom Cudotvorcu Svetom Vasiliju. Zena se zalila da je bolesna od iznemoglosti i neke dusevne depresije, kojoj ljekari nijesu mogli naci nacina za lijecenje. Bila je nervozna i potistena. Nekim drugaricama je kazala, a kasnije i meni da je ove godine izvrsila pobacaj u Beogradu kod nekog ljekara i da otada nema mira na dusi. Dosla je, kako kaze, u Ostrog da ispovijedi svoj grijeh i pomoli se Bogu za oprostaj.

Osobito je bila porazena od kako je odmah poslije pobacaja usnila jedan san o kome kaze ovako:

“Isla sam uz neku planinu koja je bila nedaleko od moje kuce. Preda mnom je trcalo malo musko dijete koje me je zvalo: “Majko, majko, sto ucini od mene ?!” Kada sam izasla na vrh brda, dijete je palo u jedan skrip i dozivalo me, placuci. Bilo je krvavo i izranavljeno. Pokusala sam da ga izvucem iz jame, ispunjena materinskom njeznoscu i tugom zbog djetinje muke. Trazila sam okolo neko cobance da mi pomogne da spasem dijete, ali bilo je uzaludno. Probudila sam se sva uplakana.”

Istoga dana iz radoznalosti posla sam kod ljekara koji je izvrsio ovaj pobacaj i pitala ga da li je pobaceno dijete bilo musko ili zensko. On mi je potvrdio da je bilo musko dijete. Tada sam bila jos zalosnija, pomisljajuci da ce me Bog kazniti za ovo nedjelo i da nikada vise necu imati poroda.

Sada sam poslije svoga pokajanja i divnog savjeta ovog duhovnog oca, koji je blagotvorno kao melem pao na moju dusu, dobila sam utjehu nad otvorenim Civotom svetog Vasilija, sa uvjerenjem da ce mi preblagi Bog oprostiti ovaj moj grijeh. Posto sam obecala i u sebi se zaklela da ne bih nikada vise ucinila ovako zlo djelo, za mene je ovaj put do Ostroga bio spasonosan, koji mi je donio dusevno smirenje. Odlazim iz ovoga svetoga mjesta sa nadom da ce me preblagi Gospod pomilovati i opet podariti djecu koju bih drugacije pazila i njegovala kao zjenicu oka svoga.”

OPOMENA

LAKOMISLENOM

Petar O., iz sela G., srez barski, krajem sezdesetih godina 20. stoljeca kazuje u pero Maksimu Jovovicu:

“Jos od mladosti svoje osjecao sam veliku naklonost i postovanje prema Ostroskoj Svetinji i pohodio sam iz postovanja ovaj manastir nekoliko puta. Mjeseca septembra 1958. godine odlucio sam da posjetim manastir i da tamo odrzim bdenije i parastos, kao i ranijih godina. Namijenio sam i odvojio u novcaniku nekoliko stotina dinara, koje cu kao prilog ostaviti na Svetom Civotu.

Dosavsi u manastir, pristupio sam kao i ostali hodocasnici, i ostavio polovinu od namijenjenog priloga, a pola zadrzao sa namjerom da za ovaj novac u povratku kuci kupim ribu u pazaru. Na Plavnici nasao sam dosta ribe i uzeo koliko mi je bilo dosta za familiju.

Cim sam isplatio novac za kupljenu ribu, osjetio sam neku nemoc i uzrujanost. Vozio sam se brodom do Vir Pazara, tako slomljen, a da nijesam znao otkuda dodje ovakva slabost na mene. Pri izlasku iz broda, jedva sam se drzao na nogama. Odjednom mi pade na um kupovina ribe od namijenjenog priloga manastirskog, te uzeh ribu i bacih je u vodu sa broda. Laknulo mi je iza toga u dusi i osjetih se sasma drugacije. Uvidio sam jasno sta je bio uzrok moje slabosti.”

OPOMENA ZENI KOJA JE RADILA

NA PRAZNIK SVETOG VASILIJA

Bezimeni ljetopisac zapisuje na posebnom listu i pridodaje ljetopisnoj svesci prepis pisma od Darinke Vucurovic o kojoj, osim imena i prezimena, nista vise ne kazuje a ne biljezi ni godinu kada se dogadjaj desio niti godinu koje je prepisivanje izvrseno:

“Sa puno straha, postovanja i vjere u Gospoda sjecam se i danas svoga dozivljaja.

Bila sam udaljena od svoje domovine. Na dan Prestavljenija Svetog Vasilija Ostroskog, 12. maja, radila sam, ne znajuci za praznik. Pred samu noc, rece mi komsinica, starija zena zasto radim, kada je praznik. Kako sam imala jos malo, pa da zavrsim sa poslom, toga dana, ja produzih, misleci u sebi: “Kad sam vec radila cijeli dan, mogu i ovo malo do noci!”

U istom trenutku, cim to pomislih, potpuno mi se ukoci sve tijelo, tako da nijesam mogla uopste pokrenuti ni noge ni ruke!

Uto su dosle komsije da mi pomogu. Bila sam svjesna, ali govorit nijesam mogla bez velikog napora.

Mjesto je bilo udaljeno od grada. Htjeli su da pozovu ljekara, no ja nijesam dozvolila. Pozvala sam scerku i sa naporom joj rekla da mi donese osveceni jelej (ulje), koji sam donijela iz Ostroga. Ona je to brzo ucinjela. Popila sam jelej pomijesan sa vodom i, poslije nekoliko trenutaka, mogla sam da pokrenem desnu ruku.

Osjenivsi se krsnim znakom, zahvalila sam Bogu i Svetom Vasiliju i, poslije kraceg vremena, ustala sam potpuno zdrava.”

SVETITELj ISCJELjUJE

TESKOG ALKOHOLICARA

Pod datumom 11/24. decembar 1962. godine jeromonah Serafim Kasic biljezi u ljetopis Gornjeg manastira i svojerucnim potpisom potvrdjuje slucaj jednog Baranina, cije ime i prezime, odstupajuci od pravila svoga ljetopisanja, ne otkriva:

“11/24. decembra 1962. god. dodje na poklonjenje Svetom Vasiliju N. N. iz Bara sa svojom starom majkom i, posto obadvoje pristupise Svetitelju, N. N. zatrazi da mu se ocita molitva za zdravlje. Po zavrsenoj molitvi, N. N. se obrati dolje potpisatome cuvaru Civota Svetog Vasilija Ostroskoga (tj. jeromonahu Serafimu – prim. prir.) rijecima:

“Oce, velika sam i drevna pijanica. Sve sto zaradim i sto imam gotovine, potrosim na pice. Jednom rijecju, u najkracem, da Vam kazem ovdje, pred Svetim Vasilijem, zivim neurednim i najprljavijim zivotom od koga, pored mene, najvise pati moja familija i moji bliznji. Na njih se i na njiov savjet dosad se uopste nijesam okrecao. Prekjucer sam sa tih mojih nevaljalih puteva dosao kuci poslije podne, u sami mrak, i zavalio se na postelju da spavam.

Preko noci, u snu (ni sam vam ne mogu to objasniti, da li sam spavao ili vise bio budan), javi mi se Sveti Vasilije, pa mi rece ove rijeci: Zasto to radis i takvim zivotom zivis? Popravi se! Zatim nastavi dalje: Podji u manastir Ostrog i onde kod mene dadni rijec da vise neces piti i pjaniti se! Kada mi je to izgovorio, nestao je.

Ja poslije te slike i rijeci koje su mi upucene, bio sam toliko usplahiren da uopste nijesam imao mira, kao da je neko u moj organizam stavio motor i kroz razum kao da mi vazda neko sapce: “Idi i izvrsi sto ti je naredjeno!”

Vise nijesam mogao odoljeti svome usplahirenju, vec u sebi rijesih da obavezno, po cijenu zivota idem u Ostrog, da se poklonim i pomolim Bogu i Svetom Vasiliju i da dadnem zavjet da necu piti alkohol i opijati se. Kad sam ovu odluku, oce, donio, ja sam u momentu osjetio takvu radost u svome zivotu, da Vam to opisati ne umijem. Ta radost i zadovoljstvo su me, evo, doveli do velikog Cudotvorca, Svetog Vasilija, kome sam se poklonio i pomolio, da mi oprosti moje grehove i da bude u pomoci meni i mojima. I, oce, ovdje, pred Svetim Vasilijem i Vama, Njegovim cuvarem, (place i suze mu liju kao kisa) dajem rijec da cu odrzati ono sto mi je Svetitelj rekao i od mene trazio!”

Njegova majka i ja bijasmo presrecni, kada on tako izgovori pred Svetiteljem. Od srca sam mu cestitao i poducio ga da datu rijec pred Svecem odrzi do svoje smrti, na cemu mi se on srdacno zahvalio.

Tada on nastavi da prica, posto se duhovno preporodio, kad je pred Svetiteljem ispovjedio se i dao rijec zavjetnu da se vise nece opijati:

“Kad sam, oce, kod kuce, kao sto sam Vam prije rekao, donio odluku da idem za Ostrog. Otisao sam iz spavace sobe u kuhinju i rekao majci u prisustvu moje zene: “Stara, spremi se da idemo za manastir Ostrog!” Ona se zaprepastila i sa cudjenjem me gledala, ni da rijeci progovori, jer je znala kako sam ja do tada mario za Crkvu, Vjeru i svetinje. . . Tada sam im ispricao sve potanko, sto sam sanjao i sta mi je sveti Vasilije u snu rekao. Njihova lica je ozarila radost. Stara je od radosti kupila sa svoga lica suze u maramicu, krsteci se i moleci Svetom Vasiliju, sa izgovorom i klececi na golim koljenima: “Slava Ti i hvala, veliki Ostroski Svece, kad si se smilovao i pogledao na moj dom!”

Oce, pored moje majke, lila je suze i moja zena, a ja sam jecao i plakao kao dijete, da Vam sam to ne mogu objasniti.

Oce, idemo kuci, ostajte mi zbogom! Ponavljam Vam opet, da cu datu rijec, koju sam rekao pred Svetim Civotom, odrzati. Ja sam se, oce, za ovih dva-tri dana od kad sam sanjao Svetog Vasilija, da mu je slava i milost (okrece se put crkve i krsti!) preporodio. U meni je nesto sagorjelo kao u ognju, a uslo nesto drugo u cijeli moj organizam. Osjecam takvo okrepljenje i radost neiskazanu.

I kazem Vam, moj oce, ovo: Od danas, pa ubuduce, za mene i moj dom, Bog, slava Mu i milost, i Njegove svetinje (skida kapu!) bice postovani i obozavani, koliko budemo kadri. Koliko znademo, molicemo im se da nam budu u pomoci i da nas cuvaju od svakoga zla i napasti! Oce, zbogom!”

Ja odgovorih: “Bio Vam srecan put! Bog i Sveti Vasilije Vam bili vazda u pomoci!” On dodade: “Amin, Boze, i s Vama zajedno! Da se opet sastanemo na ovom Svetom Mjestu! Ako Bog da!”

CUDESNA ISCJELjENjA I JAVLjANjA

SVETOGA VASILIJA OSTROSKOGA

Sv. Nikolaj Zicki

JOVANjSKI STOSLOV

O CUDESIMA

1. Ovaj svet je poceo cudom, drzi se cudom i zavrsice se cudom. Svaki duboko misaoni covek, kad se oslobodi trke i galame oko sebe i pocne razmisljati o svemu sto jeste i sto biva, mora doci do ovog zakljucka. No pouzdano i nepogresno svedocanstvo o tome pruza nam Sveto Pismo Bozje, potvrdjeno i dopunjeno Svetim Predanjem.

2. Sveto Pismo Bozje zaista je kao neki delovodnik Bozjeg domostrojstva, Bozjeg stvaranja i rukovodjenja ovim svetom. Pa shodno svedocenju Svetog Pisma Bozjeg ovaj svet je stvoren Bozjom Recju, drzi se Bozjim Duhom, i zavrsice se Bozjim Sudom. A to sve troje znaci: Cudo i cudo i cudo.

3. I zar nije veliko cudo, da je ovaj svet, tako masivan i tezak, od olova, zeljeza i kamena, postao po zapovesti jedne umne sile bez ikakve masivnosti i tezine, tj. Reci Bozije?

4. I zar nije veliko cudo, da se ovaj krupno stalozeni i utemeljeni svet ne drzi i ne pokrece nikakvom svojom masivnom silom nego duhom ‡ nevidljivim Duhom Bozjim?

5. I jos zar nije veliko cudo, da ce ovaj svet koji se krece nepromenljivim taktom hiljade godina, tako da mu poredak izgleda veciti od bogova (po ucenju budizma) ‡ da ce, dakle, ovaj svet u jednom magnovenju, kad Bog rekne, sagoreti u ognju, i ustupati mesto necem sasvim novom ‡ “novom nebu i novoj zemlji?”

6. Dva svedocenja Svetoga Pisma od osobite su vaznosti za nauku o cudesima: prvo, da je Bog uredio i blagoslovio jedan stalan poredak stvari u ovome svetu; i drugo, da je Bog kao Tvorac i Domacin u ovome svetu potpuno slobodan, nicim vezan i nikom obavezan, te se On krece i dejstvuje u svetu i mimo i iznad onog ustanovljenog poretka, no uvek logicno i celishodno, a po ljude korisno. Jer je svetu cilj covek, a cudu je cilj spasenje coveka.

7. Uzmimo za primer jednu bastu. Covek domacin uredjuje svoju bastu, prema svome planu i svome svidjanju. Sadi povrce gde hoce. Proseca siroke i uske staze kako hoce. Celu bastu ogradjuje visokom ogradom, koju niko od stranaca ne sme proci. Postavlja table pokraj staza s natpisima:”Zabranjeno je ici van staze”, ili “Zabranjeno je kidati cvece”, ili “Zabranjeno je ulaziti u bostan”, ili “Zabranjeno je setati po travi.” Sve te zabrane vaze za strance, a ne za domacina.

8. Covek domacin i pri najuredjenijoj basti zadrzava za sebe punu slobodu, da predje preko plota gde hoce, i da ide van staza i putanja, i da bere cveca koliko god hoce, i da seta po travi koliko mu volja. Nijedna zabrana ne vazi za njega. On ima punu slobodu svuda i u svemu, jer on je tvorac i gospodar svega. Jedini je Bog neograniceno slobodno bice; i na ovoj istini zasnovana je sva logika cudesa.

9. Tudjincima je zabranjeno kretati se svuda kuda se domacin krece i ciniti sve ono sto domacin cini. Jer mogu biti stetocine. Sto god su tudjinci otudjeniji od domacina, to su njihova kretanja po basti ogranicenija i propisi stroziji. Prijateljima i srodnicima pak daje domacin vecu slobodu, i dopusta im da cine po nesto od onoga sto samo on cini da se krecu kuda se samo on krece.

10. “Bog idjeze hoscet izmjenjajetsja jestestva cin” ‡ gde god Bog hoce tamo se menja prirodni tok (stvari). Bog tvori cudesa ili na coveku ili van coveka, no uvek radi coveka. On koji je mogao smisliti i od zemlje izvajati coveka, i Duhom svojim oziveti ga, jos je lakse mogao uciniti da bezdetna starica Sara od devedeset godina rodi sina. A to zato sto Avraam, muz Sarin nije bio tudjin nego verni sluga Boga, prijatelj Domacina ove velike vasionske baste. Isto tako cudo ucini Bog i sa bezdetnom Anom, majkom proroka Samuila, i sa staricom Jelisavetom majkom velikoga Jovana Krstitelja. Za Boga nema nista ni nemoguce ni tesko. Bogu je sve lako uciniti kao grlu zapevati.

11. Mojsej ucini velika i strasna cudesa kako pred Faraonom u Misiru tako i u pustinji. I more razdeli, i stenu rascepi da izvede vodu, i hleb (manu) nizvede s neba, i nadmocnije vojske pobedi, i zemlju otvori da proguta buntovnike, i mnoge druge cudesne stvari ucini, kako je zapisano u Svetoj Knjizi Bozjoj. Ako se rece, da covek Mojsej ucini ta cudesa, onda se ona mogu dovesti u sumnju; ako li se pak rece, da Bog ucini, onda su ona van sumnje. Jer samo za Boga nema nemogucnosti.

12. Bog naziva Mojseja slugom svojim “Sluga Moj je Mojsej, koji je vjeran u svem domu mojemu”(4. Mojs. 12, 7). Tako se naziva i Mojsejev naslednik Isus Navin. “Isus Navin sluga Gospodnji” (4. Mojs. 27, 18). Slicno Mojseju i ovaj Isus cinio je cudesa velika; a najveca od svih sto je sunce ustavio. Rece: “Stani sunce nad Gavaonom, i ti mjesece nad dolinom Eleonskom! I stade sunce, i ustavi se mjesec” (Isusa N. 10, 12-13). Ko ustavi sunce? Onaj koji ga je prvo i stavio u pokret. Gospod nad poretkom u svojoj basti. Kao kad vozac zaustavi kola, da se putnici odmore. Jer su kola radi coveka a ne covek radi kola.

13. Mnoga dela sudija jevrejskih bila su zaista cudesna. Citaj o Gotonilu, Devori, Gedeonu, Jevtaju, Samsonu i Samuilu. “I bijase Gospod sa svakim sudijom.” I svaki od njih bojao se Gospoda kao sto se sluga boji svoga gospodara. Bog je javljao svoju moc preko njih kao preko slugu svojih a ne sinova kao u Novom Zavetu.

14. Samuil je providjao buduce dogadjaje, pobedjivao je vojske molitvom, i izvodio kisu u najsuvlje vreme. “I sav se narod poboja vrlo Gospoda i Samuila” (1. Sam. 12, 18). Prvo dakle poboja se kovaca pa onda cekica. Jer cekic ne dejstvuje bez kovaca.

15. Bog je pomogao Davidu da iz pracke ubije Golijata; da od pastira postane car; da ispeva Psaltir; da jasno opise buduceg Mesiju. Njegova neobicna sudba i sva velika dela njegova, i vizije i proricanja spadaju u krug cudotvorstva. Jer “Gospod nad vojskama bijase s njim.” Pa ipak Bog ga ne naziva sinom nego slugom svojim: “Sluga moj David.”

16. Po molitvi cara Jezekije i proroka Isaije spase Bog Jerusalim od vojske Asirske. Car asirski Senaherim bese opkolio Jerusalim sa velikom vojskom pa stao ismevati i ruziti Boga nebeskoga. Tada se Jezekije i Isaija usrdno moljahu Bogu. I Bog posla andjela koji obnoc pobi stotinu osamdeset i pet hiljada Asiraca. Senaherim pobeze u Niniviju, svoju prestonicu. Ali ga i tamo stize mac Gospodnji. Sinovi njegovi ubise ga u hramu pred idolima. Tako Bog cudom spase Jerusalim. Molitva bese careva a cudo Bozije (2 Car, 18).

17. Prorok Isaija pak ucini cudo sa suncem slicno Isusu Navinu. Ovaj zaustavi tok sunca, a Isaija povrati tok sunca nazad za deset stepeni na suncaniku Ahazovu. Kako to ucini Isaija? “Isaija prorok zavapi ka Gospodu, i vrati Gospod sjen na suncaniku Ahazovu za deset koljenaca. Od proroka dakle molitva a od Boga cudo” (2 Car. 20).

18. Pitanje: Zasto to cudo ne ucini Gospod preko nekog drugog nego bas preko Isaije? Zato sto je Isaija bio izabrani i verni sluga Bozji. “Sluga moj Isaija” (Is. 20, 3), imenuju ga usta Svevisnjega. Zato mu dade vise slobode u svojoj basti nego tudjincu i najamniku. Pokaza mu otvorena nebesa, dade mu moc da predskaze rodjenje Sina Bozijega, Emanuila od Deve, i da cini druga neobicna dela. No sve je to od domacina, preko vernog sluge.

19. Bese sveti Ilija zaista veliki i strasan u cudotvorstvu svome. Zatvori nebo te i ne pade kisa tri godine i sest meseci. Nad kim zatvori nebo: Nad jednim od Boga otpalim narodom. Spali ognjem one koji ga htedose uhvatiti. Koga spali? Bezbozne sluge bezboznoga cara. Posece macem stotine idolskih zreceva. Koga posece? One koji su bili odseceni od pravoga Boga, sluge demona, recju zive mrtvace.

20. Prorok Jelisej izleci od gube jednog coveka a udari gubom drugoga. Kneza tudjinca izleci a slugu svoga u bolesti. Ali, onaj prvi dodje iz daleka sa iskrenom verom i molitvom, a ovaj drugi pokaza se srebroljubac i varalica. I oba cuda behu pravedna.

21. Bivalo je i to da Bog ucini cudo sam od sebe neposredno bez coveka. Tako na primer: zenu Lotovu pretvori u kamen zato sto prestupi zapovest Boziju i radoznalo se okrete da vidi Sodom u plamenu; sestru Mojsejevu udari gubom zato sto se zbuntova protiv Mojseja; cara Oziju takodje udari gubom zato sto samovoljno uze kadionicu i poce da kadi kao svestenik; pravednoga Jakova spase od Lavana na taj nacin sto se javi Lavanu na snu i zapreti mu. Svako cudo Bozije opominje ljude na pravdu Boziju i na pravi put spasenja. Uvek celishodno, nikad besciljno, ni fakirsko, ni madjionicarsko.

22. Cudesnim nacinom Bog ne kaznjava i ne spasava samo pojedince nego i citave narode, gradove i zemlje. Zbog roptanja na Boga izumro je u pustinji u toku cetrdeset godina sav narod jevrejski koji je bio cudom Bozijim spasen i izveden iz Misira. Nestalo je s lica zemlje Fenicana, a njihovi gradovi Tir i Sidon propali. Tako Sodom i Gomor. Tako Kapernaum i Vitsaida. Tako i legendarna Atlantida i Lemurija, koje su potonule u more bez traga.

23. Bogu je lako i spasiti i kazniti. No, On je uvek brzi da spase nego da kazni. A i kad kaznjava, ne tek da kazni no da opomene i spase. Kada Etiopski car, sa milion vojnika i trista bornih kola udari na Judeju, ovako zavapi ka Gospodu judejski car Asa: “Gospode, tebi je nista pomoci mnozini ili nejakomu. Pomozi i nama, Gospode Boze nas, jer se u Tebe uzdamo. I razbi Gospod Etiopljane, i ne osta ni jedan ziv” (2 Dnev. 14, 9). Nije vecina u broju, nego u Gospodu. I samac sa Gospodom uvek je u vecini.

24. Protiv nadmocnog neprijatelja moljase se pravedni car Joasafat ovako: “Boze nas, u nama nema snage da se odupremo tome mnostvu velikome, niti mi znamo sta da cinimo; nego su nase oci uprte u Tebe” (2 Dnev. 20, 12-15). Tada dodje rec od Gospoda preko nekog coveka Jazila koji kaza “Ne bojte se i ne plasite se toga mnostva velikoga, jer nije vas rat nego Bozji” i mesto borbe vojska Joasafatova poce pevati pesme u slavu Bozju. I zbunise se neprijatelji, i poklase se medju sobom, tako da ni jedan ne osta u zivotu. U ratu Bog ne samo pomaze onima koji njega iskreno veruju i slave sa skrusenom molitvom, nego On sam ratuje na svoj lak i neocekivan nacin.

25. Mnogi se ljudi cude, zasto su toliki ratovi uneti u Sveto Pismo kao neku ratnu istoriju. Nema mesta cudjenju. I mir na zemlji je svoje vrste vojevanje i borba izmedju dobra i zla. A u ratu se mnogi vracaju Bogu, pocinju verovati, kajati se i moliti se. Bez rata mnogi bi u miru izgubili dusu. I jos: u ratu se najjasnije javlja svemoc Bozija i nistavilo covecije. Zato se Bog u Svetom Pismu stalno naziva: “Gospod nad vojskama.” Cudesa Bozja u ratu su mnogobrojnija i za ljude ociglednija nego u miru.

26. Ne treba se varati: ne cini Bog cudesa ni preko siromaha ni preko bogatasa nego preko pravednika. I staje na stranu onih koji se pred njim kao pokajnici ponize. “Ponizise se, necu ih potrti, nego cu im sada dati izbavljenje.” Rece Gospod za knezove jerusalimske kada na njih udari faraon Sisak. Oholim se Bog protivi, kao i oni Bogu, a ponizenima daje blagodat, jer su ponizni (2 Dnev. 12, 7). Bezbroj cudesa Bog je cinio i cini, da ohole ponizi a ponizene uzvisi.

27. Po reci nekog neimenovanog coveka Bozjeg rasu se u pepeo oltar pred zlatnim detetom, idolom u Vetilju. Car Jerovoam podize ruku na tog coveka da ga kazni. Po reci istog tog Bozjeg coveka uze se i ukruti se uzdignuta ruka careva. A po molitvi istog tog coveka Bozjega otpusti se i posta zdrava ruka careva. Sve to biva od Boga preko coveka izabranog kao znak Bozjeg gnjeva prema idolopoklonicima (1 Car. 13).

28. Proroka Jezekilja prenese Bog trenutno dva puta iz Vavilona u Jerusalim i natrag. Proroka Avakuma prenese andjeo Boziji trenutno iz Vitlejema u Vavilon pred proroka Danila u ropstvu. Proroka Jonu, bacenog u more, sacuva Bog zivog u kitovoj utrobi tri dana i tri noci a potom izbaci na suho. Sve to uradi Gospod Bog po svojoj neogranicenoj i samovlasnoj sili i svome mudrom promislu a na dobro i spasenje ljudi. Ako kazemo da je ovo nemoguce, mi tim Boga ponizavamo a sami sebe ugonimo u laz kad govorimo: Verujemo u jednoga svemoguceg Boga.

29. Proroka Jeremiju sacuva Bog od mnogih smrti koje mu spremahu Jevreji, kao i nekad Josifa od bratoubilacke ruke. Tri otroka spase Bog u ognjenoj peci i izvede ih iz ognja nepovredjene. Proroka Danila sacuva Gospod u lavovskoj jami ucinivsi da se opaki lavovi pokazase pitomi prema Bozjem coveku kao ovce. Tako je Bog cudesima proslavio svoje proslavitelje i postidjivao svoje neprijatelje.

30. Kad Bog hoce da kaznom probudi i opameti jedan svoj narod, On najcesce upotrebljava bezboznike i krvnike, a ne pravednike i svece. Tako On posla cara Vavilonskog Navuhodonosora “slugu mojega”, da kazni uspavani i otpali narod judejski. Ali cim Navuhodonosor izvrsi svoj krvavi zadatak, udari ga Bog ludilom zbog glupe pogordjenosti sobom, te pozive kao zver medju sumskim zverovima sedam godina. A potom vrati mu Bog um, te on pozna Boga istinitoga i rece: “Sada ja, Navuhodonosor, hvalim, uzvisujem i slavim cara nebesnoga, cija su sva dijela istina i ciji su putevi pravedni i koji moze oboriti one koji hode okolo” (Dan, 4, 37). Ne kaznjava Bog ljude sto voli da kaznjava ‡ daleko od toga ‡ nego sto sami ljudi smatraju kaznu Boziju kao jedini siguran lek od nepravde.

31. Car Vavilonski Valtazar napravi pir u svome dvoru u Vavilonu svojim velikasima i njihovim zenama. Pa naredi u oholosti svojoj, da se donesu osveceni zlatni sudovi, opljackani iz hrama Jerusalimskog, te iz tih sudova, Bogu posvecenih, pise vino on i velikasi njegovi i zene njihove. Ali usred burnog i pijanog veselja javi se tajanstvena ruka u dvorani i hitro ispisa tri reci na duvaru: “Mene, Tekel, Ufarsin” (Dan. 5, 25-30). Iste noci bi ubijen car Valtazar i carstvo predje na drugoga. Ovo cudo ucini Gospod za opomenu svima i u svima vremenima, da ce tesko biti kaznjeni oskrvnitelji svetinje.

32. Duh Gospodnji pokrenu persijskog cara Kira neznabosca te zapovedi da se obnovi poruseni hram u Jerusalimu (Jezdra, 1). Jos zbog pravednih slugu svojih svestenika Jezdre i Nehemije, na kojima “bijese ruka Gospodnja” pokrenu isti taj Duh Gospodnji cara Darija i cara Artakserksa, da svojom vlascu otvore put i omoguce obnovljenje zidova jerusalimskih i hrama, u kome ce se javiti Mesija, koji ce ga zatvoriti i oboriti za uvek. Dakle i neznabosci, hteli ne hteli, znali ne znali, cesto sluze velikim ciljevima Bozijim.

33. Ko bi pomislio, da smo se mi pastili da ovde izredjamo sva cudesa iz Starog Zaveta, pogresio bi. Niti smo to hteli niti to smatrali mogucim. Jer koliko je licnosti spomenuto u toj Bozijoj Knjizi i koliko dogadjaja opisano, u sve se umesao Gospod Bog. A gde se Bog umesa, tu se Cudotvorac umesao. Gde je, pak, Cudotvorac, tu je i cudo. Sleduje: na svakoj licnosti i u svakom dogadjaju javilo se cudo Bozje.

34. Bog cini cudesa ili neposredno ili posredstvom andjela, pojedinih ljudi ili naroda; ili posredstvom zivotinja. Jakovljeve sarene ovce, Valaamova magarica, gavran proroka Ilije, skakavci, zabe, zmije u Misiru; ili pak posredstvom prirodnih stihija i elemenata: potop, oganj, zemljotresi, sunce, zvezde i mesec, gromovi, grad, bure i vetrovi: recju, nema tvari na zemlji pod nebom kojom se Bog ne sluzi na opomenu, popravku i spasenje ljudi. Sva priroda je orudje u Njegovim cudotvornim rukama.

35. “Mnoga su cudesa Tvoja, Gospode Boze moj… htio bih javljati, ali nema im broja”, govori car prorok. “I do danas kazujem cuda Tvoja.” “I kazivacu sva cudesa tvoja” (Ps. 40, 5; 71, 17; 73, 28). Kako onda neki koji veruju u Boga, govore, da Bog ne cini cudesa? Zasto ga onda nazivaju Svedrziteljem ako ne zato sto On svojim stalnim prisustvom i aktivnim dejstvom ‡ tj. cudom ‡ drzi ovaj svet koji je On stvorio?

36. Drugi opet, koji vole da veruju da je Bog stvorio coveka, sumnjaju da Bog moze cudom isceliti bolesnog, ili otvoriti oci slepom po veri i molitvi. Kakva nedoslednost! Zar onaj koji je ucinio najvece cudo, zar ne moze uciniti manje i najmanje? I zar majstor koji je sagradio kucu, ne moze je opraviti?

37. Oni koji poricu cudesa Bozja, poricu dve stvari. Prvo molitvu; jer svakom molitvom ljudi traze intervenciju Boziju, tj. cudo Bozije, u svojim nevoljama i nemocima. Ako bi ova intervencija, ovo cudo Bozije, bilo iskljuceno, onda bi i sve ljudske molitve od postanja bile uzaludne, lude i smesne. Drugo, bila bi iskljucena i sloboda Bozja u ovom njegovom svetu. Ljudi kao toboz imaju slobodu da se mesaju u dela Bozja: da menjaju tok reka, da upitomljavaju zverove, da kaleme divlje voce itd., a da Bog nema slobode kretanja i dejstva u ovom Njegovom svetu. Kakvo i bezumlje i drskost! Stvorenja imaju slobodu a Stvoritelj nema! Robovi i sluge i najamnici mogu uciniti sto god hoce u Domacinovoj basti, samo Domacin ne sme ciniti nista!

38. Pitanje: Da li Bog cini cudesa i medju mnogoboscima i idolopoklonicima? Cini, kada se gnjevi na njih. A gnjevi se na njih zato sto se oni mole za cudo laznim bogovima koji nemaju nista bogovsko, cak ni ljudsko. Ali je Bog milostiv prema svim stvorenjima svojim, obasjava svojim suncem i dobre i zle, i cini dobra i onima koji Ga ne znaju i gone. Puna je sva zemlja cudesa Bozijih.

39. I na zivotinjama i zverovima Bog cini cudesa znade ih sve na broj, odrzava ih, hrani ih i poji, i vodi ih svojim duhom kuda On hoce.

“Lavovi ricu za plijenom, i traze od Boga hranu sebi.

Sve Tebe ceka, da im dades hranu na vrijeme.

Dajes im, primaju; otvoris ruku Svoju, i site se dobra.

Odvratis li lice Svoje, zaloste se; oduzmes li im duh, ginu i povracaju se u prah svoj.

Posljes duh tvoj, postaju, i obnavljas lice zemlji” (Ps. 104).

Bog Stvoritelj jeste i Bog Svedrzitelj.

40. Cudesa su cudesa pa bila ona starozavetna ili novozavetna. Jer je uvek isti Bog koji tvori cudesa. Pa ipak nisu sasvim ista. Razliku je ucinio Onaj, Koji se javio u telu, mada Tvorac svakog tela ‡ da od ljudi slugu, najamnika, robova i otpadnika stvori sinove Bozije, On, jedinorodjeni Bozji Sin Gospod i Spas nas Isus Hristos. U istoriji vasione On je vrhovno cudo: vrhovna natprirodnost javljena u prirodnosti.

41. Kakva je dakle razlika izmedju cudesa Prvog i cudesa Drugog Zaveta? Razlika nije toliko u samim cudesima koliko u cudotvorcima. U Starom Zavetu govori se o slugama Bozjim kao cudotvorcima, u Novom, pak, o Sinu Bozijem i o sinovima Bozijim kao cudotvorcima.

42. Koji Njega, Sina Bozijega, “primise, dade im vlast da budu sinovi Boziji” (Jov. 1, 12-13). Sveti Pavle govori o tome hriscanima: “Vi ste sinovi Boziji vjerom Hrista Isusa.” I jos: On, Sin Boziji dodje “da iskupi one koji su pod zakonom, da primimo posinastvo; kako vise nijesi rob nego sin.” I jos dalje: “A ako si sin, i nasljednik si Boziji kroz Isusa Hrista” (Gal. 3, 26; 4-7). Prema tome, zakljucuje apostol: “vise nijeste tudjinci i dosljaci ‡ domaci ste Bogu”, celjad ste Bozija (Ef. 2, 13-19; 3, 15).

43. Iz ovoga sleduje, da hriscani kao sinovi Boziji, kroz Isusa Hrista, i kao domaci Bogu, i kao celjad Bozija, imaju sasvim drukciji odnos prema Bogu nego sto ga imaju tudjinci, sluge i robovi, ograniceni i okovani zakonom. Taj odnos je sloboda dece prema Roditelju svome. Sin gleda u Roditelja a sluga u Gospodara. Onaj se strasi da se ne ogresi o ljubav, ovaj o zakon. Onaj je cudotvorac po sili i ljubavi, ovaj po zapovesti.

44. Drugi i drukciji odnos imaju hriscani, kao slobodni sinovi Boziji i prema prirodi. Od Hrista i kroz Hrista priroda je izgubila onu tezinu i vlast nad covekom, koju je predje imala. Covek je uzdignut na stepen natprirodni, vrednost coveka stavljena iznad sveta vidljivoga. Dok je covek ranije strasio se prirode i u strahu obozavao ju, sada je on smatra kao neku igracku ispod svojih nogu, kao “slabe i rdjave stihije” (Mt. 16, 26; Gal. 4-9), od kojih ga je oslobodio Gospodar prirode Isus Hristos. Priroda ne stoji vise izmedju coveka i Boga nego ispod coveka, tako da covek stoji licem u lice s Bogom, bez pregrade, smetnje, zavese i strasilista prirode. On cudotvorno vlada nad prirodom, po slobodi i ovlascenju od Hrista.

45. “Jer svaki koji je rodjen od Boga pobedjuje svijet; i vjera je nasa ova pobjeda koja pobijedi svijet. Ko je koji svijet pobijedjuje osim onoga koji vjeruje da je Isus Sin Boziji” (Jovan, 5, 4-5)? Covek je sada dakle pobednik cudotvorac nad svetom, po Hristu, a ne svet nad covekom po masti. Promenile se uloge; negdasnji sluga uzdigao se za Gospodara, a negdasnji Gospodar ponizio se u slugu. To je bio normalan poredak pre Adamova greha.

46. Gospod Isus Hristos hodio je po vodi kao po suhu, utisavao bure na moru, zapovedao vetrovima da prestanu, prokleo besplodnu smokvu da se osusi, bivao nevidljiv, telesno prosao kroz grobnu plocu i kroz zatvorena vrata. Sva priroda pokoravala Mu se i slusala Ga. Ona je pod Njegovom silom i vlascu prestala biti za ljude predmet obozavanja; postala je sluga sinova Bozijih. I sveti Hristovi sledbenici imali su takvu vlast i cudotvornu sili nad prirodom, od Hrista i kroz Hrista. I kad god je trebalo, oni su je pokazivali kroz sve vekove hriscanske do danas. Prirodne sile i stihije koje su narodi pre Hrista u strahu smatrali bogovima, prinosili im zrtve, cak i ljudske, i pravili skupocene hramove, stavljene su u sluzbu sinova Bozijih.

47. Drugi i drugaciji odnos imaju hriscani, kao celjad Bozja, i prema bolestima, stradanjima i nemocima ljudskim svake vrste. Taj odnos je potpuno duhovno moralne prirode. Nikakva muka ne dolazi na ljude ni od samovlasne zlobe demona niti od slepog slucaja materijalne prirode, bez Bozijeg promisla, bez Bozije volje ili Bozijeg popustanja. Pa kad dolaze iskljucivo po Bozijem, one se samo po Bozijem lece i otklanjaju. Sve pomocu cudotvornih molitava svetih sinova i kceri Bozijih.

48. Najzad drugi i drugaciji odnos imaju hriscani kao “sinovi svetlosti” i prema demonima, duhovima zlobe. Dok neznabosci ne razlikuju demone od Boga, te im se klanjaju, mole i zrtve prinose, dotle hriscani vode najogorceniju borbu protiv demona. I ne samo da im se ne udvaraju, nego ih odlucno progone cudesnim i cudotvornim Imenom Gospoda Isusa Hrista.

49. “Sazvavsi dvanaestoricu dade im silu i vlast nad svijem djavolima”; “dade im vlast nad duhovima necistijem da ih izgone i da isceljuju od svake bolesti i svake nemoci”; “a znaci onima koji vjeruju bice ovi: imenom Mojijem izgonice djavole… na bolesnike metace ruke i ozdravice” (Lk. 9, 1; Mt. 10, 1; Mk. 16, 17). Primivsi ovu silu i vlast od Vrhovnog Cudotvorca Hrista apostoli “odose i propovijedahu da se treba kajati, i djavole izgonjahu, i mazahu uljem mnoge bolesnike i isceljivahu” (Mk. 6, 12-13).

50. Tudjinci i najamnici traze slavu svoju a ne slavu Boziju. Sinovi pak Boziji traze slavu Sina Bozijega. Madjionicari i fakiri zudeli su samo za svojom slavom i dobiti, kako u vreme faraonsko tako i danas. Apostoli pak i svi sveti bez izuzetka tvorili su cudesa nad prirodom, nad demonima i nad bolestima, u ime Hristovo i za slavu Hristovu. Svaki hriscanski cudotvorac ucinivsi cudo bezao je od ljudske slave i pohvale i upucivao ljude da odaju blagodarnost Gospodu Hristu.

51. Gospod nas Isus ulozio je veliki trud, da dokaze ljudima svoje poslanstvo od Oca, da On govori i deluje u ime Oca, i da tvori cudesa radi slave Oca svog nebeskog. Zasto? Zato sto je i stari svet pripisivao sva cudesa Velzevulu i demonima. “Pomocu knjaza djavolskog On tvori cudesa”, govorili su i jevrejske staresine o Njemu. U to vreme “crna madjija” pokrila je bila sav svet. A crna madjija rukovodjena demonima, isla je protiv Boga svetlosti i protiv srece covecanstva. Zato je vidoviti sin groma Jovan mogao reci: “Sav svijet u zlu lezi”, i jos: “Zbog toga se javi Sin Boziji da raskopa dijela djavolja” (1 Jov. 5, 19; 5, 8).

52. Kao Svetlost od Svetlosti, i sva sama Svetlost bez tame, Gospod Isus je postavio strogu granicu izmedju Boga i Satane, svetlosti i tame, istine i lazi, neba i pakla, pa izmedju cudotvoraca svetlosti i cudotvoraca tame. Cudotvorce svetlosti On je nazvao prijateljima svojim. “Vi ste prijatelji moji.” “Vise vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna sta radi gospodar njegov, nego vas nazvah prijateljima, jer vam sve kazah sto cuh kod Oca Svojega” (Jv. 15, 14-15).

53. “Sluga ne zna sta radi gospodar njegov.” Ni moderne sluge ne znaju sta radi Bog, gospodar njihov. Podani prirodi stihija, pretovareni znanjem i mnogim faktima bez poznanja istine, oni su kao neki dnevnicari Boziji sa negativnom ulogom da razdrazuju hriscane. Njima Bog isplacuje nadnicu blagom ovoga sveta za koji oni jedino i znaju. Ali im ne poverava svoje tajne. Ni od ljudi niko ne poverava tajne svojim protivnicima. Hristos je poverio velike svoje tajne najpre samo dvanaestorici. Najvece ‡ samo trojici. A sve te tajne ne spadaju u jestestvenicu; one se odnose na natprirodni gospodareci svet.

54. Kao prijateljima svojim i sinovima Bozijim, Isus daje ucenicima svojim silu i vlast koja samo Bogu pripada, govoreci: “Bolesne isceljujte, djavole izgonite” (Mt. 10, 8). Ta sila i vlast preneta je od apostola na svetu Crkvu Hristovu.

55. Kako to da Bog daje toliku silu i vlast malim ljudskim stvorenjima? Ima nesto i vece od ovoga sto je On dao svojim ucenicima, a to je oprastanje grehova. Da ljudi mogu uciniti cudesa, to su znali i jevrejski fariseji i knjizevnici, ali da neko sem Boga moze oprastati grehe, to niti su znali niti su hteli znati. “Sta ovaj huli na Boga? Ko moze oprastati grijehe osim jednoga Boga” (Mk, 2, 7)? Ne obziruci se na te prigovore neznalica, Gospod je dao bozansku vlast svojim prijateljima: “Kojima vi oprostite grijehe, oprostice im se” (Jov. 20, 23). Kao kad bi neki vladar dao svojim ministrima pravo pomilovanja.

56. Nikad od postanja sveta nije se culo ni dogodilo, da Bog dade ljudima svoju vlast oprastanja greha. To je veci dar od cudotvorstva. Pa kad je darovao vece, kako da ne daruje i manje? Dao im je oboje. U kanonu apostolima 30. juna cista se: “Vam bo dana jest blagodat iscelenija i grijehov proscenija.” Dao im je sve.

57. Dao im je sve. “Sto god zaistete u Oca u ime moje, ono cu vam uciniti” (Jov. 14, 13). “I ako sta zaistete u ime Moje, Ja cu uciniti.” “I sve sto zaistete u molitvi vjerujuci, dobicete” (Mt. 21, 22). “Istite i dace vam se” (Mt. 7, 7). Ovo nisu reci coveka nepouzdana, niti su ovo obecanja nekoga smrtnog koga smrt casom odnese i obecanje mu obesnazi. Ovo su reci Najpouzdanijeg, obecanja Besmrtnog, vecno Zivoga.

58. Sve to, i jos vise. Rekao im je: “Zaista vam kazem, ako imate vjere koliko zrno gorusicino reci cete gori ovoj predji odavde tamo, i preci ce. I nista vam nece biti nemoguce” (Mt. 17, 20). Ove reci svoga Gospoda potvrdjuje apostol Pavle svojim licnim saznanjem i ubedjenjem govoreci: “Sve mogu u Isusu Hristu, koji mi moc ‡ daje”(Filiplj. 4, 13) time je odredjen stav hriscanstva tj. Novog Covecanstva, prema ovome svetu.

59. Kad veliki apostol kaze, da mu je sve moguce u Isusu Hristu, to znaci da mu je moguca i vlast nad prirodom, nad bolestima i demonima. Na ostrvu Melitu ujede ga za ruku zmija otrovnica, i ne bi mu nista. A stanovnici toga ostrva videv to smatrahu Pavla za Boga. Pa i jeste Pavle bio mali bog, bog po blagodati po usinovljenju. Kao sto je pisano u Psaltiru, a ponovljeno svetim ustima Hristovim: “Bogovi ste i sinovi Bozji” (Ps. 82, 6). A o vlasti Pavlovoj kao i ostalih apostola nad bolestima i demonima citaj primere u Delima apostolskim (Jov. 10, 34).

60. “Cekanje tvari ceka da se jave sinovi Boziji” (Rimlj. 8, 19). Sva priroda uzdise u ropstvu zbog otpada coveka od Boga. Ceka da se jave pravi ljudi, sinovi Boziji, pa da se njima pokori onako kako se pokoravala bezgresnome Adamu. Ne prisiljeno nego dragovoljno. Sada se priroda pokorava prisiljeno i bezvoljno neznaboznim i bezboznim ljudima, jer ih smatra svojim gospodarima iako zlim. Kultura ni malo ne leci i ne umanjuje ljudsku surovost i sebicnost. Cesto je i povecava. I bas takvi u nase vreme najvise govore o borbi protiv prirode i o eksploataciji prirode, bez stida. Jer uporedo sa gubljenjem straha Bozijega gubi se i stid. Otuda i bezbozna rec ‡ eksploatacija prirode, preneta je i na ljude, na eksploataciju ljudi od ljudi. Ali sva priroda ceka s nadom da se jave sinovi Bozji. I docekala je.

61. I docekala je. I javili su se sinovi Boziji, sinovi svetlosti. Lavovi su se umiljavali oko svetitelja kao jaganjci. Hijene su im umele biti blagodarne. Medvedi i jeleni rado su im sluzili. Zmije i gusenice i skakavci poslusno se udaljavali na njihovu zapovest. Ptice su im donosile hranu. Preobrazaj prirode javio se od preobrazaja ljudi.

62. Sinovi Boziji pozare su zaustavljali, reke presecali, vodu izvodili, bure utisavali, morsku vodu u pijacu pretvarali, hleb i zito cudesno umnozavali. Mnogi od njih nisu osecali ni mraz ni zar ni glad pa cak ni muke na mucilistima. Duh je trijumfovao nad nemocima tela.

63. Duh je trijumfovao i nad nemocima tela, i nad prirodom i nad demonima. “Evo dajem vam vlast da stajete na zmije i na skorije i na svaku silu vraziju, i nista vam nece nauditi”(Lk. 10, 19). Tako rece Sin Boziji sinovima Bozijim, pionirima novoga sveta, novoga covecanstva. I ta vlast javljala se. I javlja se. I javljace se dokle bude bilo vere i duha Hristovog u ljudima. A to znaci do skoncanja ovoga sveta. Jer On je dao obecanje: “Evo Ja sam s vama u sve dane do svrsetka vremena” (Mt. 28, 20). A gde je Cudotvorac tu su i cudesa. Kao i gde je sunce tu i cvece cveta.

64. Neki od svetih ljudi i zena dizali su se na molitvi u vazduh. Neki su sijali kao oganj. Neki su mogli uciniti sebe nevidljivim za gonitelje svoje. Neki su se trenutno prenosili u daleka mesta, pa tako isto i vracali. Neku su mogli jasno videti i prosle dogadjaje kao i sadasnje. Nekima je data bila sposobnost da vide sav svet u jednoj viziji kao na dlanu. Neki su prolazili kroz zakljucana vrata. Pred nekima su se palila kandila sama od sebe. Neku su nizvodili kisu u susno vreme ili zaustavljali poplave. Neki su pak i sunce zaustavljali. Sve po sili Onoga Kome je sve moguce.

65. Mnogi ce reci to je nemoguce. Pa i mi to uvek govorimo. U ovome svetu mi smo u vrtlogu nemogucnosti, ali za nas ljude, ne za Boga. U svojoj zadremalosti i oslabljenosti mi smatramo mogucim samo ono sto se svaki dan ponavlja na nase oci. Sva se Venecija tresla od podrugljivog smeha kada je Marko Polo pricao o slonovima, kamilama, zebrama, jednorozima i zmijama koje je video u Kitaju, a kojih nema u Italiji. Smatrali su ga ludim, jer je govorio o stvarima “nemogucim”. Mnoge obicne stvari koje ljudi vidjaju svaki dan, smatrali bi nemogucim kad ih ne bi vidjali tako cesto.

66. Postoje dve vrste cudesnih dogadjaja, podjednako nemogucih za ljudsko poimanje: jedno su oni dogadjaji koji s retko dogadjaju. Njih nazivamo cudesima. Drugo su oni koji se stalno dogadjaju. Za njih nemamo imena. I golub na krovu, koji nas svaki dan pozdravlja gukanjem, i andjeo Boziji koji se javi jednom u toku covecjeg zivota podjednako su neobjasnjiva cudesa. Ni ovo cudo vece ni ono manje.

67. Sva cudesa bila su moguca Adamu pre njegovog otudjenja od Boga. Sva cudesa, domisliva i nedomisliva, bila su moguca bezgresnome Coveku Isusu Hristu. Sva su cudesa moguca i svima sledbenicima Isusa Hrista, cije je srce ocisceno od greha i ispunjeno ljubavi prema Njemu, Gospodu Sinu Bozjem, “Bogovi ste i sinovi Boziji.”

68. Rekosmo da se sveto cudotvorstvo prostire i na oblast svih nasih ljudskih bolesti, nedostatka, oskudica i nesavrsenstva. Novo covecanstvo ili Hriscanstvo, nalazi uzroka svemu ovome u stvarnostima duhovno moralne prirode, a ne fizicke. Fizicka priroda za nj ima samo simvolican znacaj. U njoj se ne sadrze ni pravi uzroci ni ciljevi coveka. Pravoslavna Crkva, od apostolskih vremena do danas, sabrala je ogromno iskustvo o cudesnom isceljenju bolesnih, oslobodjenju od patnji, kako kod ljudi tako i kod stoke, pa cak i kod bilja, zita, voca, vinograda, povrca i td.

69. Nije potrebno da navodimo primere velikih kalendarskih cudotvoraca koji su isceljivali ljude od svake bolesti i patnje. Gle, po molitvi obicnog svestenika, u nase dane kao i u prosle, isceljuju se bolni, ublazuju patnje, a po svenarodnoj molitvi u litijama po poljima, njivama, usevima, vinogradima i bastama bivaju cudesa od Boga, od Bogorodice i svih Svetih. I to posvegodisnje. Ta cudesa nisu drugo nego odgovor Oca na molbu dece. To moze posvedociti svako selo i svaki grad po svemu pravoslavnom svetu. Svaki uctiv covek odaziva se molbi suseda, jos pre brat na molbu brata, a najpre Otac na molbu dece svoje.

70. Nijedan covek nece pruziti kamen kad mu sin iste hleba; niti mu dati zmiju kad iste ribe. “Koliko ce vise otac vas nebeski dati dobra onima koji Ga mole” (Mt. 7, 9-11). Bog cini cudesa po molitvi ili samog stradalnika, ili njegovih roditelja i rodjaka ili svestenika, ili cele Crkve. Crkva pravoslavna ima u riznici svoga mnogovekovnog iskustva bezbrojne primere kako se milostivi Bog cudesno odazivao na svaku vrstu molitava, bilo pojedinacno licnih, bilo rodjackih, bilo svestenickih, bilo opstih crkvenih.

71. Kad jedno dete moli roditelja za nesto, roditelj ce mu uciniti, ako je to korisno za dete. Ali ce pre uciniti kad ga sva njegova deca mole. Tako i molitva cele Crkve veoma je mocna. Kada se prva hriscanska crkva u Jerusalimu moljase Bogu sa apostolima, da Bog “pruzi ruku svoju na isceljivanje i da bivaju znaci i cudesa imenom svetoga Sina Tvojega Isusa, tada se “zatrese mijesto gde bijahu sabrani” (Dela ap. 4, 30-31), u znak Bozjeg Blagovoljenja. I kad Petar bese zatvoren u tamnicu, “Crkva se moljase Bogu za njega bez prestanka” (Dela ap. 12, 5) i andjeo Boziji oslobodi suznja iz tamnice. Biva da je ponekad molitva jednog pravednika pristupacnija Bogu od molitve mnozine. Ali je pravilo u nasim manastirima od starine, da kad jedan duhovnik cita molitvu nad bolesnikom, svi se monasi u sebi mole Bogu za istog bolesnika.

72. No, ne pokazuje Bog cudo samo na telesnim bolesnicima, nego i na moralno palim i intelektualno zaostalim. Ima mnogo primera, da su porocni ljudi i zene odjednom promenili svoje vladanje i posli svetim putem pravde i cistote. Mnogi su se posvetili i postali orudje Bozijih cudesa nad drugima. Spori na ucenju djaci, postajali su napredni, i preticali svoje drugove.

73. “Ne brinite sta cete govoriti. Jer ce vam se u onaj cas dati sta cete govoriti. Jer necete vi govoriti no Duh Oca vasega govorice iz vas” (Mt. 10, 19). Takvo obecanje dao je Gospod svojim ucenicima. Tako se i zbilo na apostolima, tako se i zbivalo na naslednicima apostolskim i na mucenicima na sudu. To je cudo iznutra, a ne spolja.

74. Ne moze se zamisliti, da su govori i pisanja prostih i neskolovanih ribara od njih samih. Ne od coveka nego kroz coveka. Mudroscu nadmudrili su sve mudrace a recitoscu sve retore i filosofe. “Sto je ludo pred svijetom, ono izabra Bog da posrami premudre; i sto je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jako” (1 Kor. 1, 27).

75. Govori apostola Petra i arhidjakona Stefana bacaju u zasenak Demostena, a knjige apostola Jovana ribara postidjuju Platona filosofa. No oni su govorili i pisali od sebe, a ovi od Boga Duha Svetoga. Oni ‡ od ovoga sveta, a ovi od onoga. Po reci Gospodnjoj: “Vi nijeste od svijeta nego vas Ja od svijeta izabrah” (Jov. 15, 19).

76. No ovi cudesni darovi nisu darovani samo apostolima nego i svima hriscanima. To svedoci apostol Jovan govoreci: “Djecice, i vi pomazanje (tj. Duha Svetoga) sto primiste od Njega (Hrista) u vama stoji, i ne trebujete da vas ko uci” (1 Jov. 2, 27).

77. Kad god je vera u vernih jaka, a verni gonjeni, Bog cini veca cudesa. Tako u vreme apostolsko, tako i na Svetom Balkanu pod muslimanima i ostalim antihristima. Pa tako i u zivotu svakog pojedinca kada strada sa nadom u Boga.

78. Najzad potrebno je znati i stav Hriscanstva, ili Novog Covecanstva, prema necistim duhovima zlobe i tame. Taj stav je odlucno odrecan. Sav svet pre Hrista prinosio je zrtve demonima, zlim bogovima, da ih umilostivi. I jednobozni Judejci su cesto to cinili, cak i pod premudrim Solomonom i sa njim zajedno. Sila djavolska bila je tolika da joj ljudi kao ljudi nisu mogli odoleti. Ni najmocniji, ni najmudriji. Sa izuzetkom majusnog broja verujuci u jednoga istinitoga Boga, sva zemlja bila je pokorna Satani i njegovim demonima. No Hristos je i dosao na prvom mestu da satre Satanu, “da raskopa dijela djavolska”, i da oslobodi ljude od tamne sile demonske.

79. Izgoniti demone iz ljudi i progoniti ih iz ljudskih obitalista bio je prvi glavni zadatak Spasitelja sveta. “Kakvu zajednicu ima svijetlost sa tamom? Kako li se slaze Hristos sa Velijarom” (2 Kor. 6, 14-15). Ne pomaze nista ni nauka ni kultura ako se demoni ostave na miru da rade sta hoce. Kao sto ne pomaze nista zalevati i djubriti vocke ako se gusenice ostave da ih brste i suse. Zato je prvi “dvoboj” Hristov posle krstenja na Jordanu bio sa Satanom. Pre nego se pokazao ljudima On se pokazao svome arhiprotivniku.

80. Nije isto bolesne leciti i demone izgoniti. Razliku je napravio sam Gospod kad je zapovedio apostolima: “Bolne isceljujte, prokazene ociscujte, mrtve vaskrsavajte, demone izgonite” (Mt. 10, 8). Jasno je, da obicni telesni bolesnici nisu isto sto i demonijaci, tj. demonima opsednuti, ali i jedni i drugi spasavaju se istim cudotvornim nacinom, pomocu imena i krsta Hristovog po molitvi Crkve.

81. Oni koji poricu postojanje demona, odricu Hristovo Jevandjelje. Njihovo misljenje da demoni ne postoje raduje demone a zalosti andjele. Najmiliji su demonima oni ljudi koji govore, da demoni ne postoje. Kroz njih demoni lako vrse svoj ubilacki posao.

82. Obicne telesne bolesnike Hristos je lecio ili jednom svojom recju ili pak recju i upotrebom materije: pljuvacke, daha, kala, Siloamske vode. Medjutim, pri lecenju umobolnih, od demona posednutih, nikad nije upotrebio ma kakvu zemaljsku materiju. Samo rec, zapovest ‡ i demoni su bezali, a ljudi bivali zdravi.

83. Za demonijake nema leka fizickog od lekara “fizikusa”. Niti su oni nekoga demonijaka ikada spasli pomocu fizickih lekova. Oni to sami znaju i priznaju. Te pacenike oni drze u ludnicama, u ludnickim kazamatima, koliko da ih ucine nestetnim drustvu. A leka u njih za takve nema. Oni ih drze na strogoj i mrsavoj dijeti, zatvorene u zeleznim kavezima. No oni ne mogu da se nacude, kako da ti do kosti izmrsaveli ljudi imaju herkulsku snagu da slome gvozdje i da savladaju desetak najjacih ljudi. Sta to znaci? Gle, kad neko boluje od obicne malarije nije u stanju da savlada jedno dete, dok sumassedsi poseduju nadcovecansku snagu da mogu savladati nekoliko jakih ljudi. Otkud im ta snaga?

84. To nije njihova ljudska snaga, odgovaramo mi na osnovu opita Crkve Bozije i naseg licnog. To je snaga demona u ljudima. Islabeli ljudi jedva mogu konac prekinuti, dok demonijaci kidaju zelezne lance kao konce, slicno onom Gadarinskom ludaku. Vreme je, da fizikusi najzad priznaju, da lecenje takvih ne spada u njihovu struku, ne spada u medicinu uopste. Oni ne umeju da postave dijagnozu, pa sledstveno ne mogu ni da lece. Jer ta napast leci se samo duhovnim nacinom, cudom Bozijim.

85. Ne mogu fizikusi izleciti fizickim lekovima ne samo ni jednog demonijaka, nego oni ne mogu spasti ni jednog coveka od groznice bez ucesca Bozijega, tj. bez cuda. Oni misle ‡ jer tako su ih ucili njihovi ucitelji ‡ da je svaka fizicka bolest prouzrokovana samo fizickim uzrocima te da se, prema tome, leci samo fizickim lekarijama. Pa kad bolesniku dadu neki materijalni lek a on ozdravi, oni se onda hvale kako su ga oni izlecili svojom umesnoscu i svojim lekovima. A i ne pada im na um, da se za sve vreme dok su oni lecili bolesnika, crkva molila Bogu ‡ pored srodnika i prijatelja ‡ “za boljasce, nedugujusce i plenene”. Nema isceljenja ni od jedne muke bez ucesca Bozijega.

86. Duhovni lek pomaze u svakoj bolesti, neposredno kroz molitvu, ili sa molitvom kroz trave i praskove. Slepom Vartimeju Gospod je rekao: Progledaj! I on je odmah progledao. A onome sleporodjenom mladicu pomaza oci kalom i posla ga da se umije vodom iz potoka Siloamskog, pa ce progledati. I on se umi, i progleda. Sta nas uce ova dva primera? Zar svemocni Isus nije mogao reci i ovom drugom slepcu kao i onom prvom: “Progledaj”, pa da progleda? Zasto ga salje u banju Siloamsku? Evo zasto: da ukaze cast i vaznost materiji, prasini i vodi, i time zasvedoci, da su i to tvari Bozije i da preko njih Bog cini cudesa. Da bi unapred bili opovrgnuti jeretici manihejci, bogumili i slicni njima, koji su materiju smatrali protivnom Bogu i samu po sebi zlom.

87. Propovedati Hrista i propoved posvedocavati cudesima, to su od uvek bile dve glavne duznosti Crkve. I prva crkvena opstina u Jerusalimu molila se Bogu za pomoc u propovedanju reci Bozije i u tvorenju cudesa. “I sad, Gospode, daj slugama Tvojima da govore sa svakom slobodom rijec tvoju, i pruzi ruku tvoju na isceljivanje i neka bivaju cudesa imenom svetoga Sina tvojega Isusa” (Dela ap. 4, 29-30).

88. Jeretici starog i novog doba grlati su u napadu na Crkvu pravoslavnu zbog njene vere u cudesa, ili kako oni kazu “sujeverica”. Medjutim, pokazali su se kao ponizni cutljivci pred drskom navalom na Hriscanstvo od strane demonske sile pod privlacnim laznim imenom kulture, pozitivizma, progresa i modernizma, sto je sve skupa manje cudo od jedne kise koju narod izmoli od Boga. No oni su izgubili put otkad su odbacili svetiteljsko tumacenje Reci Bozije a usvojili profano.

89. Nikad ni jedan svetitelj nije odricao cudesa, nego ih bas potvrdjivao i objavljivao. Cudesa su poceli odricati jereticki intelektualci, koji su seli na stolicu svetitelja. I tako se ponavlja stari sadukeizam i skribizam. Nikad nije postojala ni jedna religija bez cudesa. Kao sto paun ne moze ostati paun sa ocupanim perjem, niti slavuj sa prekinutim grlom tako ni religija bez cudesa.

90. Hriscanstvo, ili Novo Covecanstvo, postalo je na cudesan nacin iskupljenjem i rodjenjem svise, cudom se odrzava, cudom raste i siri se, i cudesno prevodi svoje verne u onaj veliki i cudesni svet nebesni. Kao brza reka koja dolazi i odlazi i uleva se u nebeski okean, gde se svakoj kapljici znade ime i mesto.

91. Molitva svakog hriscanina za svakog drugog pomaze, a narocito molitva svestenika, ili svestenika sa svom prisutnom Crkvom. Svi hriscani koji imaju jaku veru i veliku smernost pred Bogom, mogu stvoriti cudesa. Jos kad se uz to udruzi i zarka ljubav, onda matere vracaju zdravlje svojoj deci usrdnom molitvom Hristu Bogu i Bogorodici. Mi znamo primere, kako pobozne majke stite od zla svoje sinove preko mora zavetnim postom, molitvom i milostinjom. I one su zaista prave cudotvorke (Jov. 7, 38).

92. Bunari i cudotvorstva i reke cudotvorstva, to je Stari Zavet i Novi Zavet. Rece Gospod, Bog Novog Zaveta: “Ko mene vjeruje, iz njegova tjela poteci ce rjeke zive vode.”

93. Iako su starozavetna cudesa Bozija velika i strasna, ljude cudotvorce iz Starog Zaveta bezmalo na prste da nabrojis. A kalendar novozavetnih cudotvoraca prepun je. Proroci su cudesima dokazivali postojanje jednog istinitog Boga, Apostoli pak cudesima su dokazivali vaplocenje Sina Bozijega, silazak Boga medju ljude, ispunjenje svih starih prorocanstva.

94. Jedno od tih starih prorocanstva jeste ovo: “A poslije ovoga, govori Gospod, izlicu Duh Moj na svako tijelo, i proricace sinovi vasi i kceri vase… I na sluge i na sluskinje vase u one dane izlicu Duh Moj. I ucinicu cudesa na nebu i na zemlji… I svako ko prizove ime Gospodnje spasice se” (Joil 2, 28-32). Ovo se prorocanstvo jasno odnosi na hriscane. Po prirodi svoje vere svi su hriscani, kao sinovi Boziji, cudo u istoriji sveta.

95. Bog ne objavljuje svako cudo sto mnogi hriscani cine, cuvajuci ih od ubitacne gordosti. A o gordosti rekao je jedan Svetogorac: “Kao sto se kuga stavlja na prvo mesto medju bolestima, tako se i kod nas monaha gordost stavlja na prvo mesto medju bolestima duhovnim. Jer kao sto kuga najbrze umrtvljuje telo, tako gordost umrtvljuje dusu brze od svih ostalih poroka.”

96. Jos nam prica otac Rafail o nekom svetogorskom duhovniku (da li je to on ili drugi, ne znamo) koji je molitvom isceljivao svaki nedug na ljudima i stoci. Kad su ga neki poceli s divljenjem hvaliti, on im ostro odgovori: “Kada vam iguman zapovedi da idete i lovite ribu, i kada meni Gospod zapovedi da polozim ruke na bolesnika da bi ozdravio, ni vi ni ja nemamo se cime hvaliti, jer smo vrsili ono sto nam je zapovedjeno.” Po ovakvoj smirenosti i samounizenju poznaje se pravi cudotvorac. A ne kao Simon Mag.

97. Svi hriscani cudotvorci pripisivali su svoja cudesna dela celinom Hristu, a sebi nista. I bezali su od ljudske slave kao od ognja. Kada su mucitelji pitali svetoga Vita: “Kako to, Vite, da tebi ne mogu da naskode ni zverovi ni oganj?” Odgovori on: “To sve cini sila Hrista Boga mojega. I zverovi i oganj stvorovi su Boziji, i povinuju se volji Stvoritelja svoga a ne meni.”

98. Ovakav stav u pogledu cudesa primili su sveti cudotvorci od samog Gospoda Isusa. Jer On je rekao: “Ja ne mogu nista ciniti sam od sebe” (Jov. 5, 30). To On govori ne zbog svoje nemoci nego zbog ljubavi prema Ocu svome, kome pripisuje sva dela svoja i sve reci svoje. Ovo je On rekao samo u odnosu svome prema Ocu Nebesnom, a u odnosu prema ljudima rekao je: “Bez Mene ne mozete ciniti nista.” To su savrseno razumeli Novi Ljudi, hriscani ‡ cudotvorci. Zato su sva svoja slavna dela pripisivali ne sebi nego Njemu, Hristu Svemocnom.

99. Tri su osnovne duznosti pravoslavnog svestenika, tri radosti:

‡ propovedati jevandjelje,

‡ isceljivati bolesnike i demonijake, i

‡ liturgisati (u ovo stavljamo sva bogosluzenja, cinodejstvovanja i molitve).

Sve ti ove duznosti nerazdvojne su od cuda. Cinodejstvovati znaci cudodejstvovati.

100. Narod hoce cudo. Svi narodi na svetu vole cudo. Bez cuda osecaju se robovi prirode, u okovima prirodnih sila i stihija. Cudo im otvara prozor na tamnici. Cudo im posvedocava postojanje nekoga jacega od vetra i ognja i potopa i bolesti i groba. Cudo je kao pismo od Oca deci u tamnici. Kako da se deca ne raduju? Dusa svih naroda na svetu buni se protiv objave nekih fizickih naucnika, da su “prirodni zakoni” neumitni. Kao da postoje neki fantasticni “prirodni zakoni”, a ne samo prirodni namestaj i poredak toga namestaja. I nikada u narodima nije bila tolika zedj za cudom kao u nase vreme.

101. Pravoslavni svestenice, razmisljaj dan i noc o cudesima Bozijim. Najbliza ti knjiga, tvoj Trebnik. Ni o cem drugom ne govori do o cudesima Bozijim. Sta su molitve u Sedam Tajni, sta molitve za bolesnike, ili molitve nad besomucnim ili molitve za kisu, za pobedu, za vinograd, za vocnjak, za usev, molitve nad semenom, nad novim plodovima, sta osvecenje vode, jeleja, novog doma, haljina, soli, brasna, i sve ostalo sto je napisano u Trebniku, malom, velikom i dopolnitelnom, sta ‡ ako ne vapijanje Bogu za cudo? Svaka je molitva iskanje cuda i svako cudo intervencija Bozja.

102. Ako ti, straha radi bezboznickog, ne smatras svoja cinodejstva za cudodejstva, onda ih ti smatras za “ceremonije”, kao i bezverci. Ali znaj i upamti, da oni koji su napisali tvoj Trebnik, smatrali su svako cinodejstvo za cudodejstvo. I oni ce biti sudije, ako se ogresis o njih. ‡ A sta cemo ako se cudo ne dogodi, pitas? Tvoje je da se molis, a ostalo je Bozije. Nije cudo od tebe nego kroz tebe. Bilo je slucajeva da ni apostoli nisu mogli uvek cudodejstvovati. A zasto, to im je Hristos objasnio. Nemoj se ustrasiti niti postideti od “fizikusa” koji govore da mogu izleciti vise bolesnika nego ti. Nemoj im verovati. Ne mogu bez Boga, niti bez molitve tvoje, ili svoje, ili suznih molitava srodnickih.

103. A vama monasima, cuvarima svetiteljskih civota, ne treba nikakva opomena, nikakvo dokazivanje i ubedjivanje. Vi ste prvi bljustitelji dokaza i svedocanstva. Na vase oci javljala se sila Bozija u svetinji nasoj, kao i onima pre vas. Mnogi gledaju a ne vide. Cudesa su kao Bogom prosuti biser na zemlji. Slepac gazi po biseru kao po sljunku. Monah koji se ne potrudi da sazna ijedno cudo u svojoj svetinji, takav nije monah nego slepac.

104. Kroz vekove, na nasem svetom Balkanu, pa sve do nasih dana, stari svestenici i monasi, kao i narod, toliko su videli cudesa Bozjih od svojih molitava da je dogadjanje cudesa bila za njih obicna i normalna stvar. Ne dogodjeno cudo bilo je za njih vece nego li dogodjeno. Ali u ta vremena vera je bila ziva i silna, strah Bozji veliki, molitva usrdna, pa uz to jos i post, cistota, milost, dobrocinstva, bratoljublje, trpljenje, ispovedanje, pricescivanje, i svako propisano pripremanje duse za Strasni Sud Bozji i za Carstvo Nebesko.

105. “Pomjanite cudesa jego, jaze sotvori” (Ps. 105, 5), govori starozavetni molitvenik. A novozavetni jevandjelist svedoci na kraju svojih opis cudesa Hristovih i veli: “A ima mnogo sto sta, sto ucini Isus, koje kad bi se redom popisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige. Amin” (Jov. 21, 25).

A mi bismo mogli reci: Kad bi se redom popisala sva cudesna dela Hristova u toku devetnaest vekova, bilo neposredno ili preko Njegovih vernih sinova, ili Njegove svete Crkve, mislimo, da bi se mnoge zvezde pod nebesnim svodom mogle pokriti hartijom ispisanom o cudesima Njegovim.

Ziv je Bog nas, mila braco i sestre i deco, i On je uvek “Bog tvorjaj cudesa.”

Njemu slava i hvala, gospodstvo i vlast, sila i drzava, blagodarenije i slavopoj, Trojici u Jedinici, Ocu i Sinu i Duhu Svetome, sada i na vek veka. Amin.

About these ads
Published in: on Listopad 5, 2008 at 8:28 am  Isključi komentare  
Tags: , , , , , , , , , , ,
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 65 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: