Zašto je vremena sve manje

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Zašto je vremena sve manje

Savremeni covjek snazno osjeca suzavanje vremena. Cini se da vrijeme leti sve brze i brze. Noc smjenjuje dan kao da jutro otvara trepavice neba, a u magnovenju vece ih zatvara. U djetinjstvu se cinilo da dan traje neobicno dugo, da sunce lagano, gotovo neprimijetno, kao ogromni brod, plovi u nepreglednim prostranstvima neba i, najzad, posle duge plovidbe dospijeva u pristaniste za planinama koje oivicavaju horizont. Nastaje sumrak kao predvorje noci, kao antrakt za vrijeme koga se mijenjaju dekoracije. Ali, evo, otvara se zastor noci i pali se prva svjetlucava zvijezda, kao svjecica u dubini plavoga prozracno-kristalnog neba. Promice vrijeme, pali se druga zvjezdica, a zatim se nebo prekriva zvijezdama kao da je necija ruka prosula vatrene cvjetove po nebeskom cvodu. Tamni se plavetnilo neba, sve su jasnije zvijezde nad zemljom. I taj pocetak noci razvucen je za dijete kao da je u prostranstvu nekoliko godina. Samo vrijeme cini mu se melodicno kao duza uspavanka.

A kako mi dozivljavamo to isto vrijeme sada? Ono nam se cini skraceno, kao da je smotano u klupko ili stegnuto u oprugu. Nedostatak vremena je hronicna bolest vijeka. Mi se zadisemo od njega kao od nedostatka kiseonika. Nas tehnicki vijek trebalo bi da nam da vise mogucnosti nego ranije; ali mi, naprotiv, osjecamo da se vrijeme negdje gubi, kao da propada u provaliju, i mi ne stizemo da obavimo onaj obim posla koji smo ranije lako postizali.

Mnogi govore: “Ja se sjecam onog vremena kada smo citali knjige posecivali se, radili ponekad u dvije smjene; a sada nema se kad otvoriti knjiga, a sa poznanicima opstimo najcesce telefonom.”

U cemu je stvar? Nije li hronicno obolio sam hronos? Vjerovatno najdublje rasudjivanje o vremenu moze se naci kod bl. Avgustina u njegovima besmrtnim “Ispovijestima“. On sam ukazuje da postoje dva racunanja vremena: vanjsko i unutrasnje. Vanjski aspekt vremena -to je kalendarsko vrijeme, koje ima odredjene objektivne orijentire koji su prihvaceni kao etaloni. To vrijeme je utvrdjeno i stalno. Unutrarnji aspekt vremena – to je vrijeme koje prezivljava i biljezi nasa dusa ritmovima i procesima samog covjecjeg organizma. To je subjektivno vrijeme, i njega covjek prima kao neprekidno stisnuto vrijeme, kao skracivanje samih kalendarskih perioda.

Ova zagonetka je tesko resiva zato sto ulazimo u oblast pretpostvki te vrijeme kao da modeliramo. Covjek neprekidno prima bujicu informacija spolja. Ova informacija ne nestaje, vec se odlaze u njegovom pamcenju u nekakve nevidljive za nas kodove. Svaka informacija trazi svoje mjesto u analima sjecanja, to se moze reci da se kod nas neprestano vrsi obrada vanjskih informacija. Ako uporedimo psihu sa loptom koja se vrti oko svoje ose, onda je ta lopta kod djeteta manje opterecena informacijom, krece se brze i zato mu se vrijeme cini subjektivno duzim; kasnije se ova lopta, puneci se informacijom, otezava. Njeno kretanje se postepeno usporava, pa to covjek prima subjektivno kao skracenje samoga vremena. Naravno, ovo je samo jedna nategnuta shema, ali mi i ne pretendujemo na matematicku formulu vremena, koju jos niko nije uspio izvaditi iz korjena beskonacnosti. Mi samo zelimo da pojasnimo nasu misao.

Znanje je mac sa dvije ostrice. S jedne strane, mi se opiremo znanju, a sa druge, protok informacija, opterecujuci psihu, otima kod nas samo vrijeme. I vise od toga; bitna informacija postaje povremena; ona se pretvara ne u znanja, vec u magacin mrtvih podataka, koji lezi u nasoj podsvijesti kao u brodskoj tamnici.

Zasto su askete odlazili u pustinju, ili se zakljucavali u svoje kelije kao u grobnice i uzimali sa sobom samo najnuznije stvari? – Da bi odbacili od sebe spoljasnje informacije ili tacnije da bi ih sveli pa najmanju mjeru. Njihova misao postojala je jasna i pronicljiva, a molitva je dobijala posebnu dubinu. Cak i najprostija stvar, zauzima poseban prostor u covjekovoj dusi. On mora da je cuva, da brine o njoj, uopste govoreci, ciniti je dijelom svoje duse. Da upravo tako stvari pune ne samo prostranstvo kuce, nego i prostor duse, tj. misli i osjecanje. One takodje skracuju vrijeme koje prezivljava dusa, kao da ga gutaju, na se oslobadjajuci od stvari, ili nekako mijenjajuci namjestaj, covjek osjeca kako uzrasta potencijal njegove dusevne slobode.

Duhovni zivot mora ukljucivati u sebe borbu za vrijeme. U pogledu vanjskog vremena, veliki znacaj ima povezanost i poredak u poslovima. Ako je haos u poslovima, sve vise je neophodno vremena nego skole. Takodje, covjek treba da smanji svoje zahtjeve – tjelesne i dusevne, pa ce mnoge brige otpasti same-od sebe. Sto se unutarnjeg vremena tice, ovdje je potreban narocit filter koji bi nekako regulisao potok pridolazecih informacija. Osim toga, covjek treba da nauci da izvjesno vrijeme provodi u usamljenosti, ostajuci nasamo sa svojom dusom. Nase oci, usi i jezik cesto se pretvaraju u pukotine na posudi kroz koje istice njihov sadrzaj. To vodi do unutarnje pustosi. Zato hriscanska asketa zahtijeva kontrolu nad vanjskim osjecanjima i tim velikim darom koji se naziva “rijec”.

Za obradu, slaganje, razvrstavanje i smjestaj dobijene informacije u ogromna skladista memorije zahtjeva se neprekidno trazenje psihicke energije. Ako informacija raznih vidova: slikovna, recita i dr., ukljucujuci emocionalnu, nadilazi odredjeni nivo, onda ona kao mali teret zamara psihu covjeka, narusava ravnotezu izmedju mehanickog i stvaralackog pamcenja. Covjek, uzimajuci vecu kolicinu hrane, cini svoje tijelo bolesnim i tromim. U prozdrljivca se misici postepeno pretvaraju u mast i salo. Slicno ovome je i psihicko zamascivanje kada pamcenje postaje kao neko naduveno crijevo duse.

Najveci potencijal energije koju ima covjeciji duh jeste oko duse. Uz potok informacija, koje vise dolaze kao navodnjavanje, dusa uzima energiju kod duha i samim tim kao da guta duh. Dusa, kao agresor, osvaja kod duha njegovu unutarnju oblast i isisava njegove snage kao sto vampir isisava krv iz svoje zrtve. Duh postaje nemocan i bolestan, a ako to stanje potraje vise godina, onda postaje utesilac koji prestaje cak da shvata svoje stanje i osjeca bol.

Ako se pokusa odrediti pravo stanje nasega duha, onda je to stanje drijemeza, koje se primjecuje kratkim budjenjem i dubokim snom. A u snu se gubi osjecanje vremena.

Vrijeme odvojeno od vjecnosti zaista prolazi kao san. Hriscanski asketizam je reanimacija duha. Treba Izdvojiti prostranstvo duse od kopija, uobrazenja, i sjenki vanjstine, i dati duhu ono sto mu pripada po pravu njegovog carskog rodjenja. Tada ce covjek osjetiti novu zapreminu vremena, osjetice lakocu kad se oslobodi od tereta onoga sto mu je tudje, i dozivjece radost slicnu onoj radosti koju je vise puta osjecao u godinama djetinjstva, a zatim izgubio je i zaboravio.

Asketizam ukljucuje u sebe pokajanje, molitvu, borbu sa strastima i kontrolu nad pet osjecanja. Prepodobni Simeon Novi Bogoslov je pisao: “Ko vlada sa pet osjecanja, vlada citavim svjetom”. Mi cemo dodati: Zato sto ih pokoreva onome koji je stvorio svijet – Tvorcu vremena i vecnosti.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 3:38 pm  Komentari isključeni za Zašto je vremena sve manje  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: