Vjerujem li ja?

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Vjerujem li ja?

Postoje trenuci kada covjek pred licem svoje savjesti pita samog sebe; (iskreno) govoreci, jesam li ja vjernik?

Posmatrajuci svoj duhovni zivot kao slobodu, pa misli koje se vrte u (pod)svijesti, kao struje rijeke u vrtlogu ili uznemireni osinji roj, fiksirajuci u svom srcu osjecaj stalne uznemirenosti od ocekivanih nevolja i gubitaka, koje, kao nezvani gosti, stoje pred vratima; osjecajuci stalnu zelju da se dobije i strah da se izgubi, posmatrajuci svoju izopacenu volju, koji vuce niskosti i podu – ja pocinjem da sumnjam: jesam li ja vjernik?

Jesam li ja Hriscanin ili ateist, koji dopusta postojanje Boga samo kao transcedentnog razuma, koji je stvorio svijet, a zatim ga prepustio samom sebi? Ja znam da je to tajni glas moralnoga duha, ali u to isto vrijeme moja dusa pazljivo slusa kao Eva zmiju. Bog stalno daje mojoj dusi svjedocanstva Svoga postojanja, dublja i tvrdja nego cak ona kojima dokazuje fakt svoga bitisanja. Potvrdjuje to i svijet koji se prihvata organima nasih cula. Ali zbog neceg ova svjedocanstva koja se prezivljavaju kao stvarna, a ne ostavljaju u srcu trag, koja su kao slova napisana na vodi, tacnije, od njih ostaje samo smutno neodredjeno sjecanje. Bog vise puta za vrijeme covjekovog zivota pokazuje ovome spoljasnje dokaze Svoga prisustva. Kada se zbog slabe covjecje pomoci cini da izlaza nema. On neocekivano mijenja bilo kakvu situaciju, kao da otvara vrata tamnice. On tiho govori dusi: “Ja sam blizu tebe, ne boj se, samo vjeruj” ali poslije nekog vremena to se nesvesno zaboravi. I vise od toga, tajni glas mu sapuce: To je sve samo podudaranje visega promisla nema, zivot je lanac slucajnosti, u kojem stalno igramo neku igru “. Dobijajuci dokaze Bozije pomoci covjek ih zacudjujuce lako gubi, kao da demon pljacka uspomene iz njegovog pamcenja, kao ptice koje iskljucaj zrna iz klasova psenice. Sveti Oci su nas upozoravali na fatalni grijeh zaborava; medju tri glavna uzroka pogibije duse oni su stavili zaborav, koji kao crna pelena zamotava covjekov um i taj prestaje da vidi svjetlost. Sveti Oci nam zapovijedaju da treba da volimo Gospoda, zbog njegove blagodati i blagoslova, a mi najesce postupamo kao iscijeljeli gubavci, koji su posli svojim putem, cak se i ne okrenuvsi na Hrista.

Cudan paradoks: covjek je u svom zivotu probao sve i zaboravio sve. Uostalom, sumnje o kojima ja govorim razlikuju se na spoznajnom nivou. Najcesce se one gnijezde u dubini duse, gdje strasti zaglusuju glas duha, gdje ja vidim skrivenu ljubav prema grijehu, tamno odvlacenje prema gordosti strasti, prema prahu i gnoju. Kroz strasti covjek gubi misticki pokusaj Bogoopstenja. On prestaje da osjeca Boga u svojoj dusi. Strast, to je ljubav prema demonu, koji izdize u dusi idola – praznoga unutra.

Covjek moze smatrati sebe vjernikom, to jeste “vjerovati u svoju vjeru” ali da u dubini srca ne bude takav. Obicno u ekstremnim situacijama, kada se covjek nadje na granici zivota i smrti, pokazuje se njegova sustina, priroda; vecina od nas u tom periodu trazi zastitu i spasenje u spoljasnjem i tek kad se uvjeri u svoju nemoc sjeti se Boga. Ovdje se Bog posmatra ne kao Tvorac i Promislitelj svijeta, vec kao neka poslednja sansa. Opet psiholoska zagonetka: zasto covjek voli demona, koji ga kao lopov stalno vara i potkrada? Ljude, nepravedne prema sebi covjek smatra neprijateljima, a demona – svoga ubicu – prijateljem! Ovaj fenomen djelimicno se moze objasniti ucenjem o praroditeljskom grijehu, koji je porazio – kako cjelokupno covjecanstvo, tako i svaku dusu. Zmije se gnijezde u srcima covjeka – to su strasti; one zapovjednicki traze hranu za sebe. Za lopove je potreban nocni mrak, i dusa, sklona strastima, ona iskljucuje svjetlost duha, da ne vidi svoj bezobrazluk i pad, da bi se uvukla u svoje tamno podzemlje.

Ne mogu se uzivati istovremeno blagodat i grijeh. Ruze ne rastu na djubretu. Kada volja i um sklapaju savez sa strastima onda se gubi osjecaj Bogoprisustva. Dusa sama odustaje od jedinstva sa duhom i identifikuje sa svojim strastima i vanjskim svijetom, u tome nalazi hranu za svoje strasti. Prvorodni grijeh je porazio svijet kao polje zemaljskog postojanja covjecanstva, kao sistem uzajamnih odnosa kao atmosferu i srediste u kome dusa dise i raste vec bolesna, od samoga svog rodjenja. Svijet se vise pretvara u steznik strasti, njegovo postojanje prelazi u prikrivenu agoniju. Bolest i bezumlje – pojedinacno i kolektivno – stvaraju svoje komplekse, izvrnute psihicke modele i sisteme. Prilagodjavajuci se svijetu. covjek se ukljucuje u njega, postaje njegov dio. Ovdje se unutrasnje bezumlje covjecijeg uma sjedinjuje sa kolektivnim bezumljem svijeta, samo se moze tako izraziti sa organizovanim bezumljem i organizovanim haosom. Covjek zaboravlja iskustvo Bogoopstenja, ali covjek zaboravlja takodje i iskustvo druzenja sa svijetom. On lako zaboravlja da postoji Bog, ali takodje lako zaboravlja da je svijet carobnjak i varalica i opet trazi savez sa njim kao sa prijateljem. Svijet nikome ne moze dati srecu: kako vjernicima tako i nevjernicima. Samo vjernik osjeca dublje tugu, kada ga svijet zarobljava u njegovu mrezu strasti. A kod nevjernika ova tuga se manifestuje u gluhoj zlobi, nezadovoljstvu, dosadi, koje oni pokusavaju zaglusiti, vinom, bujicom vanjskih uticaja, tijelesnim i dusevnim nasladama, kao da hoce da umanje bol od rane, ali neprestano je zagadjujuci.

Covjekova dusa se stalno nalazi u stanju uznemirenosti i napregnutosti. Raskorak izmedju ostvarljive ili zamisljene zelje i strogo realne stvarnosti primoravaju dusu da prezivljava stalna razocarenja: jedni zele i ne mogu da dostignu zeljeno, drugi dostizu ono sto su htjeli ali, ono se ne pokaze onakvim kakvim su ga zamisljali i oni traze novo, i ponovo, dobivsi ga, ne bivaju srecniji.

Materijalno je uslov za postojanje duhovnog. Ali ako ono iz uslova predje u cilj onda postaje zamka za dusu. Materija se u ovakvom slucaju pretvara u iluzionistu koji pokazuje na vanjskoj pozornici scene iz zamki bajke. Dusa voli ovaj svijet. Ona se zaljubila u njega, kao sto se covjek nehotice moze zaljubiti u lopovkinju i bludnicu. Ona ga citavo vrijeme vara, zarazava prljavstinom njegovu krv, krade mu sve sto on ima, a on ipak voli nju kao predmet svoje bolesne strasti.

Covjekova volja je grehovna. Unutrasnji grijeh je solidaran sa vanjskim. Bozija volja je svetinja, zato joj se protivi citav svijet i covjecja dusa. Bozija volja je blago, ali to ne zeli da zna covjek porazen grijehom. Zato on laze Boga i sebe kada govori u molitvi: ” neka bude volja Tvoja”, – njegova tajna molitva je ” neka bude volja moja”. I pad i spasenje pocinju od njihove volje. I tada imamo dva puta, “spasenja” – prvi, laksi i bezopasniji, – to je odbacivanje svoje volje, svoje predavanje poslusanju, potajno potcinjavanje sebe duhovnom rukovodiocu, kao kad bi covjek sam predao. svoju volju, kao bludnog i neposlusnog roba, svome gospodaru, koji hoce da ga nauci i smiri.

Ima drugi put, naporan i tezak: covjek mora da misli o neizbjeznoj smrti, o prolaznosti ovoga svijeta, da shvati da je sve ovdje nestalno, prolazno. Da nas svijet neprestano obmanjuje, da smo mi prvi neprijatelji svoji i da treba da se naucimo da ne zelimo nista vanjsko i svjetsko, vec samo volju Boziju. Ovo nije budisticka ravnodusnost u odnosu na svijet kao izjednacavanje dobra i zla, postojanja i nepostojanja, vec vjera u to da je jedino istinsko blago u ovom zivotu pracenje volje Bozije i strahopostovanje pred Njegovim promislom.

Slijedeci prvi put mi dajemo svoju volju, slijedeci drugi, duzni smo je umrtviti. Mada bi tacnije bilo reci, treba da je umrtvimo i u jednom i u drugom slucaju. I u prvom i u drugom slucaju energija volje prelazi u oblast duha a sama volja se transformise u ono sto su Sveti Oci nazivali trezvenoscu i bdenjem -hranjenjem svoga srca i koncentracije duse u molitvi. Dusa mora da donese dramatican izvod o tome sta je bogatstvo i siromastvo, pobjeda i poraz, dug zivot ili rana smrt, izvrsavanje ili neizvrsavanje planova i zelja – to nije ni dobro ni zlo, vec odredjene okolnosti i situacije, i da je jedino i iskreno i dobro – Bog, a jedino zlo ono sto stoji kao prepreka izmedju duse i Boga.

Dusa ovome i vjeruje i ne vjeruje. Ona protestvuje i vice, i ovdje volja mora da prisili dusu da nasilno povjeruje kao sto nasilno oducavaju pijanca od pica. Ovdje nije rijec o intelektualnom nasilju nad dusom, vec nasilju nad bolescu, to je borba za dusu ciji je jedini zivot Bog. Ako se uzme glavna zapovijest o volji Bozijoj, onda ona glasi: volja Bozija – svetost nasa (up. 1. Sol. 4, 3), a svetost – to je prisustvo blagodati u dusi. Ako se covjek nauci da racuna na Promisao Boziji, da vjeruje u Promisao Boziji, da voli promisao Boziji, onda ce on sa zahvalnoscu primati ono sto mu salje Bog i ono sto drugi ljudi primaju kao bijedu i nesrecu smatrace darom koji mi daje sam Gospod, naucice se vise cijeniti zemaljske jade – so koja ubija crve u njegovoj dusi, nego zemaljske radosti u kojima se ovi crvi razmnozavaju i rastu, zarazujuci dusu nekakvim bolesnim bavljenjem ovim svijetom. Da bi covjek bio zaista srecan, njegov zivot mora biti smjesten u rijec “slava Bogu za sve”. On se mora odreci ovoga svijeta da bi dobio vjecni svijet, on se mora odreci sebe da bi dobio samog sebe.

%d bloggers like this: