Više služenje čovjećanstvu

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Više služenje čovjećanstvu

Osnov hriscanskog morala je ljubav, sjedinjenja sa pravdom. Sveti Dionisije Areopagit pise da su za spasenje potrebni pravilan cilj, dostojan predmet i cista sredstva, to jest – jedinstvo cilja i sredstva.

Pravda – to je svojstvo ljubavi kao njen spoljasnji omot. Ljubav – to je sadrzaj pravde, njen zivot. Bez pravde se ljubav pretvara u slijepu strast, bez ljubavi pravda postaje stroga kazna.

Egzegeti, otkrivajuci simbolicko znacenje Krsta, govorili su, da mi ovdje vidimo sjedinjenje pravosudja i milosrdja.

Nama mogu prigovarati da jevandjeljske zapovijesti ljubavi i pravde prihvataju sve konfesije i sekte. Zasto Pravoslavlje smatra da ovo ucenje u cistom i nepovrijedjenom obliku cuva samo ono? Zar rimokatolicanstvo i protestantizam nemaju razgranatu mrezu dobrotvornih organizacija na svim kontinentima? Zar oni nijesu projavili svijetu samopregorne misionare? Ovo pitanje je veoma vazno, te ga je potrebno razmotriti ne na planu socijalnog odraza, vec u njegovoj mistickoj dubini.

Pocecemo od toga da rimokatolicizam drugacije nego Pravoslavlje razmatra tragediju covjekovog pada u greh i njegove posljedice. Prema rimokatolickom ucenju, grijeh je lisio covjeka natprirodne blagodati i time sasvim unio odredjeni nesklad u njegov psihicki zivot, ali prirodne sile duse ostale su nepovrijedjene. Na taj nacin na strasti se gleda ne kao na bolest duse, vec kao pretjeranost i zloupotrebu. Takvo ucenje prikriva katastrofalne posledice grijeha, lisava duhovnu borbu sa grijehom i demonskom silom one napregnutosti, stalnih podviga i budnosti, koji su karakteristicni za istocne askete.

Ucenje o neprestanoj unutarnjoj molitvi, o iskorenjivanju strasti, o pokajanju kao osnovi duhovnog zivota, istiskuje se vanjskim podvigom i drustvenim sluzenjem. To postaje posebno ocigledno kroz uporedjivanje pravoslavnog i rimokatolickog monastva kao glavnih pokazatelja crkvenog duha.

Monastvo na Istoku je, prije svega, unutrasnji zivot, odricanje od svijeta, teznja ka stalnom bogoopstenju. Rimokatolicko monastvo je izraz drustvenog sluzenja Crkvi, a posto su njegovi nacini raznoliki, onda je monastvo (jedinstveno na Istoku), na Zapadu stvorilo mnostvo redova – monaskih opstina sa razlicitim pravilima. U Rimokatolickoj crkvi monaski asketizam je odmah primio oblik reda i rada, to jest organizacije. Rimokatolicizam smatra prirodne dusevne sile nepovredivim, te svoju propovijed pocinje prizivanjem na ljubav. Ali na ljubav bez prethodnog ociscenja srca od strasti, – sto je ljubav duse a ne duha. Ona moze biti vatrena i snazna, lijepa i emocionalna; ona moze nositi u sebi mnogo brige o patnjama drugih i njeznosti, ali to je zemaljska ljubav, zasnovana na solidarnosti i dugu, ona je razblazena osjecajnoscu i sklona je afektiranju.

Pravoslavlje zapocinje propovijed pozivanjem na pokajanje: samo dugim putem ociscenja duse od grijeha budi se covjecji duh i srce osjeca ljubav i patnju kao novi zivot, kao osjecanje ni sa cim uporedivo, kao djelovanje samog Bozanstva u srcu covjeka. Ta ljubav je lisena potresnih emocija, ona je tiha i duboka, njena osobina je – ljubiti Boga svim srcem svojim, a ljude kao sliku i priliku Boziju. Duhovna ljubav je dejstvo blagodati jer nosi u sebi Bozansku svjetlost preobrazenja i ozaruje svijet odbljescima te svjetlosti.

Zelimo reci da se pod rijec “ljubav” mogu svrstati razna stanja. Ljubav zavisi od covjekovog pogleda na svijet, od podviga njegove vjere, od mjere ociscena njegova srca, od prebivanja u Crkvi – ukljucenosti u njenu mistiku i asketiku. Sveti apostol Jovan Bogoslov nazvao je Boga ljubavlju (1. Jn 4, 8); Hristos je rekao da Bog jeste Duh (Jn 4, 24). Najvisi oblik ljubavi je duhovna ljubav sacuvana u zivotu Crkve. Pravoslavlje uci da Carstvo Bozije “nije od ovog svijeta”, dok je zemaljski put – samo put, pa je ono “Carstvo…” slobodno od svjetskih predstava i predrasuda, od njegovih sklonosti i obicaja.

Rimokatolicka crkva hoce da izgradi Carstvo Bozije na zemlji. Ona je siroko otvorila svoje dveri za svjetsku kulturu, za svjetsku umjetnost; ona nastoji da iskoristi dostignuca nauke i filosofije, da projavi uticaj na politiku, da razradi socijalna pitanja. Zato pojmovi istine i pravde dobijaju strateski karakter, tezeci da Crkvi pruze svjetsku kulturu; rimokatolicizam pada samo pod uticaj te kulture, gdje je umjesto pravde – nesto slicno pravdi, gdje je istina povezana sa evolucijom Crkve, to jest, nosi relativan karakter postepenog procesa. Za pravoslavlje su Istina, Hristos i Crkva zivo misticko Tijelo Hrista. Prema pravoslavnom ucenju, Crkva je uvijek imala i ima punocu Duha Svetoga, te su kriterijumi istine u Pravoslavlju cvrsti i nepromjenljivi.

Sto se pak tice protestantskog svijeta, on se odrekao asketizma drevne Crkve, i zato su ljubav, istina i drugi dojmovi za njega postali subjektivni psiholoski opiti i licne predstave. Udaljivsi se od jedinstvene Crkve jos dalje od rimokatolicizma, on je izgubio sve subjektivne kriterijume. Njegova mistika se zatvorila u krugu individualnih opita. A treba znati da mistika bez askeze lako prelazi u vizionarstvo ili magiji.

Rimokatolicanstvo i protestantizam dali su svijetu sto su oni imali. Pokusali su i pokusavaju da patnja i nesreca na zemlji bude sto malje. Ali siromasnih, gladnih i bolesnih nije manje; a ako se govori o dusevnim bolesnicima, onda ih je vise – pate i bogati i siromasni, citav svijet lici na obnazeni nerv, koji se skuplja u groznicavom bolu. Divno je djelo utjesiti covjeka koji je izgubio nadu, nahraniti gladnoga, ukazati pomoc bolesnom, a to nece pomoci da se izvede covjecanstvo iz corsokaka u koji je upalo – da se zaustavi proces moralne i duhovne atrofije, da se odstrani katastrofa prema kojoj vuce, izgleda, citav tok ovozemaljske istorije.

Pravoslavlje nosi u sebi silu koja moze da se suprotstavi svjetskom zlu, svjetlost koju nije shvatio i odbacio je zapadni svijet, oznacivsi je nazivom “jeres palamita”. Ova svjetlost askeze i sozercanja cini covjeka sredjnijim usred svih patnji, slicno Hristu kad je sisao u pakao i ispunio radoscu duse umrlih.

Drevni hriscanski pisci, a medju njima i oni koji su pripadali zapadnom svijetu govorili su da je jedino dobro Bog, jedino zlo – grijeh, sve ostalo su medjuprostori stanja i situacija. Zato Pravoslavlje sa svojim posmatrackim karakterom, ucenjem o unutarnjoj molitvi i tihovanju, vrsi najvece sluzenje covjecanstvu, ono cuva tavorsku svjetlost, otkriva put za sticanje te svjetlosti.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 3:22 pm  Komentari isključeni za Više služenje čovjećanstvu  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: