Tragičnost apokaliptičkog vremena

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Tragičnost apokaliptičkog vremena

Ako upitate ljude sta oni hoce i sta ocekuju od buducnosti, dobicete najrazlicitije odgovore: jedni ce reci da zele ekonomski procvat; drugi, politicke slobode; treci, cvrste zakone koji bi kaznjavali narusavanje morala; cetvrti, ukidanje moralnih ogranicenja, tj. mogucnost ostvarenje svih covjecjih strasti. Jedni polazu nadu u demokratski nacin upravljanja, drugi u vaspostavljanje monarhije itd. Ali, ako se potrudimo da u ovom konglomeratu pogleda i misljenja nadjemo nesto zajednicko za sve, onda se to moze formulisati ovako: svaki covjek hoce srecu, mada ne shvata u cemu je ona. Uz to vecina ljudi vidi garanciju srece u vanjskim drustvenim strukturama, jedini moguci oblik vladanja vidi u ostvarivanju svojih trenutnih strasti i zelja (“postupaj kako hoces samo ne cini stete drugima” kao da se moze postupati prema impulsima svoje podsvijesti i biti u harmoniji sa drugima).

Vecina nasih savremenika je zaboravila na samog covjeka, tj. na njegov unutarnji svijet. Citav svijet je odiseja covjecje duse, to je trazenje “ostrva srece”, ali takvo ostrvo ne postoji; njega nema ni na istorijskim kartama sa nestalim drzavama, ni na geografskom globusu, u nekom arhipelagu. Njegovo mjesto je u utopijama i fantasticnim romanima. Ali, ako kazemo da ovo ostrvo ipak postoji, onda je to covjecija dusa kojoj je dato da strijemi saznati sta je to sreca.

Vecina nasih savremenika vidi srecu u materijalnom bogatstvu: za njih je novac – ekvivalent blagostanja. Ali moze li novac donijeti covjeku savrsenu srecu? Moze li on za novac kupiti prijateljstvo, vjernost, sposobnost da voli i da bude voljen? Materijalno blagostanje najcesce gusi unutarnji zivot, prevodi covjeka u vanjsko. Car Solomon se molio: “Tastinu i rijec laznu udalji od mene; siromastva ni bogatstva ne daj mi” (Price 30, 8). Bogatstvo, i siromastvo, postaje ” stega koja davi covjekovu dusu; ono je puni stalnom tugom. Jos nikoga bogatstvo nije ucinilo boljim, naprotiv, u bogatim porodicama djeca se odgajaju kao nezahvalni egoisti. Kod bogatih ljudi obicno atrofira osjecaj saosjecanja, njihovo srce kao da se zatvara u metalnu kutiju. Nije se slucajno kod siromasnih pojavila poslovica: “Ne idi da prosis u bogate kvartove”.

Je li srecan bogat covjek? Ne, on ima zivu dusu, a dusa nije od zemlje, vec od neba, pa se ne moze zadovoljiti nicim na zemlji. Tek sto je dobila ono sto je htjela, ona vec tezi ka novom, zeli jos vise. Covjekova strast je dusevna provalija koja nema dna. Ono sto se nedavno cinilo blagostanjem, danas izgleda bijedom. Zivot se pretvara u nezaustavljivu trku u nepoznato, trku u prazno.

Takva dusa nikada nece reci: “Ja sam dobila ono sto sam zeljela i sada sam srecna”. Naprotiv, ona krisom govori: “Kako mogu biti srecna ako na zemlji nije sve moje?”

Covjek zeli vanjsko blagostanje. Hriscanstvo shvata pod blagostanjem ono neophodno, ono sto je u molitvi nazvano “hljebom nasusnim”. A za covjecije strasti ovdje nema granica, one lice na morsku vodu: sto je vise pijes, vise zednis. Sa vanjskim izobiljem dolazi degradacija unutrasnjega, to jest, samog covjeka.

Sta cini covjekov zivot divnim cak u svjetskom pogledu? Sigurno, sposobnost da bespostedno voli; i sto je dublja ljubav, time covjecji zivot postaje dublji. Ovdje bogatstvo postaje izdajnik, ono lisava covjeka ove dragocjene sposobnosti. Crkveno predanje sacuvalo je rijeci Spasitelja o bogatom mladicu koji je otisao od njega (Mt 19, 16-14). Da je ovaj covjek zaista ispunio zapovijesti, onda on ne bi mogao ostati bogat. Gospod je rekao: “Gdje je blago vase, ondje ce biti i srce vase” (Mt 6, 21). Kod ljudi cije je “bogatstvo” samo ovdje na zemlji, srce stalno nagriza sakriveni crv – tuga i briga za svoje imanje, za svoje novce. Tako gospodar postaje rob svoga roba. Uopsteno govoreci, novci su rasuti po zemlji i onaj koji hoce da ih skupi, nema vremena da pogleda cak na nebo. Takav covjek nema slobode i mira u srcu, cesto gubi ono sto je skupljao i pada u tugu i cak u ocajanje. A ako je sacuvao i umnozio ono sto je imao, ipak ce se ranije ili kasnije rastati sa zivotom kao posljednji siromah.

Ali najgore se obicno dogadja djeci takvih ljudi koja se odgajaju kao u stakleniku: bez rada i iskusenja, bez borbi i odricanja – onoga sto je potrebno za moralni razvoj covjeka, za stvaranje covjeka kao licnosti. Takva djeca obicno postanu bezdusno hladna prema svojim roditeljima. Konformizam dovodi do potrosnje kao norme odnosa, a ponekad (na srecu, ne cesto) do vampirizma. Mnogi ljudi kojima je svijet zavidio, pred smrt su govorili da su bili duboko nesrecni pa su kroz zlato lili za svijet nevidljive crne suze. Jedan bogatas je rekao: “Kako mogu biti srecan kad ne vole mene nego moje?”

Ovo sto smo rekli, naravno, nije opste i apsolutno pravilo u kome ne bi bilo izuzetaka; u protivnom ne bi bilo svetih medju knezovima ili carevima. Licnost se zaista moze izdici iznad sredine: moze se i u zlatnom kavezu ostati covjek a ne zvijer, ali ovo zahtjeva izuzetno visok nivo duhovne kulture. Da se zamislimo: zasto u bogatim i civilizovanim zemljama ima vise psihicki bolesnih ljudi, narkomana i samoubica? Samo po sebi, samoubistvo je svjedocanstvo covjeka pred vjecnoscu da je zivot za njega besmislen i apsurdan.

Neki vide srecu u tehnickom napretku i smatraju tehnoloski razvoj zemlje zemaljskim rajem, kao da izobilje kompjutera i masina moze vratiti na zemlju “zlatni vijek Saturna”. Ali i ovdje se dogadja opsta degradacija covjeka – on se razvija jednostrano. Civilizacija ne samo da raskida savez sa kulturom (uostalom, taj savez je uvijek bio lazan), nego joj i protivutezi. Civilizacija na silu odvaja covjeka od sredine, od prirode, od drugih bica; on, izdaleka izgled kao dvorac, unutra je komforna tamnica.

Civilizacija razjedinjuje ljude, odvaja ih jedne od drugih, pa veliki gradovi postaju ne samo mravinjaci od stakla i betona i prave pustinje za dusu. Covjek se odvaja od ljudi slicnih sebi, ne rastojanjem, vec, odsustvom unutarnjeg kontakta, njemu ne trebaju zivi ljudi, daleko je zgodnije i lakse druziti se sa masinom. Covjek pokusava da ulozi u masinu program kolektivnog razuma, a ustvari, masina mu saopstava svoje osobine, stavlja u njega svoj kompjuterizovani sistem. Covjek tehnicke civilizacije je isprogramiran kao masina. Pretvoren je u bioloski aparat, potcinjen ostrom rezimu standarda, a u svojstvu alternative ovome standardu, moze suprotstaviti samo jedno – svoje vlastite nerve. Ovdje se susrecemo sa cudnim covjekom: bezumlje kao bunt protiv masine. Patologija u slikarstvu, patologija u svim oblastima licnog zivota. Ovdje masina ne samo da pobjedjuje covjeka, vec i ubija, unistava ga.

U civilizovanim drzavama porodica je u sustini razrusena. Emocionalna ohladjenost savrsenog covjeka ogleda se prije svega u biti porodice. Supruzi postaju partneri, a sa partnerom se lako razilazi. Gradovi u tehnoloskim zemljama pretvaraju se u nekakve ogromne drzave, pa je siroko polje stalnih stresova od kojih se covjek ne moze zastititi i na koje se ne moze naviknuti. Sve to drzi zivot u stalnoj napetosti, to jest stalno slabi i crpi psihicki i nervni sistem covjeka.

Ako zvijer stavite u kavez i stvorite joj najbolje uslove, iskljucivsi joj samo jedno – slobodu, zvijer ce ubrzo propasti. Covjek u gradu je covjek lisen slobode, potcinjen tehnickim ritmovima. To je covjek koji se gusi od informacija, i to vjestackih i prefinjenih informacija. Zivot u velikom gradu, u vrtlogu, stalnoj zurbi, zivot pod pritiskom i u buci, koja djeluje na covjeka kao otrov, jest opstanak u ekstremnim uslovima. Mi jos ne govorimo o psihickom polju takvih gradova, o atmosferi zasicenoj strastima i bezumljem. Realno osjecamo tu stvarnost, posebno kad izlazimo iz grada ili ulazimo u njega.

Tehnicka civilizacija je otela covjeku prirodu. Ona ju je strpala u parkove i nacionalne parkove i pokazuje ih savremenim ljudima kao eksponate muzeja. Covjek osjeca svoju organsku vezu sa zemljom, biljkama, zivim stvorenjima, planinskim potocima, vjekovnim drvecem, . ali on uvijek ostaje kao tudja gromada -monstrum napravljen od stakla i betona. Zato je civilizacija obezvoljila covjeka, unesrecila. Mnogi vide dobrobit u ovom ili onom politickom sistemu, drustvenim strukturama, dobrotvornim organizacijama i dr. , ali politicko-drustvena uredjenja su dolazila i odlazila, nicala i propadala, a ljudi ostajali ipak nesrecni. Zlo i nepravda na zemlji nisu se smanjivali.

Ako i mozemo primijetiti nekakve promjene u ljudima tokom istorije, to je – sve veca moralna entropija kao bitka materijalizma i drustvenih oboljenja koja je u nase vrijeme primile karakter epidemije. Sve drustvene utopije zavrsavale su se neuspjehom, djelimicno zato sto nijesu uzimale u obzir tako ocigledne i univerzalne cinjenice, kao sto je iskvarenost covjecje prirode, sklonost prema grijehu, kao demonski impuls koji zivi u dubinama covjekovog srca.

U vijeku tehnicke civilizacije, koju nazivaju vijekom “emancipacije i oslobodjenja”, covjek se, ustvari, emancipuje i oslobadja od mracnih principa, od moralnih normi, od glasa vlastite savjesti. Ako se sreca sastoji u unutarnjem duhovnom svijetu covjeka, onda je kod savremenog covjeka taj svijet osiromasen i suzen do krajnosti. Posebno u tehnoloski razvijenim zemljama, gdje ljudi cak lice jedni na druge. Njih kao da je iskompleksirao i isprogramirao jedan nevidljivi hipnotizer: oni dobijaju informaciju, . ogromnu po obimu, u stvarnosti ipak jednostranu i primitivnu. Ona lici na ponavljanje jednog te istog scenarija sa malenim razlikama u izgledu. Alternativa ovome je svijet fantastike sa uobicajenim filmovima uzasa, ali u sustini, to je zavrseni, zakodirani demonski svijet.

Kazu da ogromni vodopadi privlace ljude sa slabom psihom; kod njih se pojavljuje neobjasnjiva zelja da se bace u vodopad kao bi se predali sudbonosnom talasu – tako isto izgled zmije opcinjava i sebi privlaci zvijeri. I ovdje (sa ekrana televizora) mi vidimo nesto slicno – bijeg u bolest, u haos, u bezdusje. Karakteristican je size filmova – osvajanje zemlje od strane vanzemaljaca, grude trupova, eksplozije zgrada. Ovdje se podsvjesni osjecaj duse oblaci u simbole i likove – to je sagledavanje da su zemlju osvojili demonu,

dosljaci sa onoga nevidljivog svijeta, iz onih tamnih bezdana koje mi nazivamo adom i paklom. To je osjecanje da treba nekuda bjezati, da su gradovi osvijetljeni elektricnim plamenovima – klopka u koju su natjerali ljude, ogromno groblje duha. I ovdje je tragizam apokaliptickog vremena.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 3:25 pm  Komentari isključeni za Tragičnost apokaliptičkog vremena  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: