Sticanje blagodati

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Sticanje blagodati

Spasenje – to je sticanje blagodati, one nevidljive sile Bozije, cijim dejstvom se preobrazava covjecja dusa.

U blagodati je uvijek sve novo: ona je neiscrpna kao samo Bozanstvo. Blagodat otkriva covjeku tri vidjenja. Prvo vidjenje Bozanskoga svijeta, koje postaje za njega kao unutrasnja ociglednost i unutrasnje vidjenje svoga svijeta i nikad se ne manifestuje kao dvije jednake i identicne slike. Blagodat otkriva duhovni svijet uvijek kao novo i neocekivano u razlicitim zapreminama i dubinama. To vidjenje nema materijalni oblik, boja i crteza, ali u ono isto vrijeme to pije pustos kao neki bezdani vakum, nije ista fizicka zatamnjenost u kojoj se gubi covjecja dusa – to je svijet drugih razmjera koji se otvara dusi kao nevidljiva svjetlost, apsolutno suprotna fizickoj svjetlosti, sa odsjajem plamena ili zraka sunca.

Drugo vidjenje – to je vlastita covjekova dusa, unutrasnji ponor. Blagodat otkriva covjeku njegovu dusu u njenoj izopacenosti grijehom, u prljavstini strasti, u njenom dubokom padu. Samo vidjenje grijeha je pocetak iscjeljenja. Ovde je cudna i neshvatljiva antinomija: blagodat otkriva covjekovom pogledu tamno dno njegovog srca, gdje se legu kao zmije strasti i u isto vrijeme cine njegovu dusu ljepsom kao da svlace sa nje prljave zakrpe i oblace je u bijelu vjencanicu.

Trece vidjenje, koje daje blagodat – to je vidjenje svijeta koji nas okruzuje. Covjek vidi u svijetu isto ono sto i u svojoj dusi – njegovo otpadanje od Boga i tragove izgubljenog raja. I on pocinje da voli ovaj pali svijet, ali vec drugacijom nepristrasnom ljubavlju prema njemu sjedinjenom sa miloscu, sa bolom o tome da su ljudi sami sebe gurnuli u more, potonuli, da su gluhi na poziv Boga. Blagodat otkriva covjeku tragediju svijeta: on prepoznaje Bozansku ljubav koju svijet ne prima. Blagodat otkriva covjeku da je najstrasnija nesreca nepoznavanje Boga i vjecna smrt, zato covjek pocinje na pravi nacin saosjecati sa onim koga je ranije smatrao svojim neprijateljima.

Blagodat uvijek cini novo. Ali Bozije otkrivanje bilo je dato Crkvi, i zato tajne bogosluzenja, molitve kao duhovni kanali blagodati imaju svoj oblik utvrdjivan vjekovima. I ovdje je opet antinomija: u Jednima te istim oblicima pojanjem, obredima i molitvama covjek mora i moze naci nov sadrzaj posto su obredi i simvoli koji ukljucuju covjeka u svijet Beskonacnoga, gdje nema medja i granica za duhovno savrsenstvo.

Uzecemo primjer: covjekovom pogledu nebeski svod se cini kao ograniceni horizont: to je kao prava sfera ili kristalna kupola, koja ovjencava zemlju; ipak u stvarnosti nebo ne samo da je bezgranicno u svojim dubinama vec uvijek i neponovljivo za covjeka. Ako Hriscanin bude pazljivo citao crkvene molitve, onda ce svaki put otkrivati u njima nesto novo i ranije nepoznato, pronicace u njihov smisao, prezivljavati na drugi nacin svaku rijec, cini ce mu se da prvi put cita molitvu koju odavno zna napamet. Zbog toga su neki od svetih otaca i nazvali molitvu stvaralastvom; samo, to je vlastito stvaralastvo upuceno ne vani vec svojoj vlastitoj dusi. Molitva je spojena sa naporom. Nase lijeno tijelo i strasna dusa joj se suprotstavljaju. Cesto ova borba biva napregnuta i mucna, covjek se suprotstavlja svojoj paloj prirodi, svijetu, koji se uvlaci u njega kroz pomisli i sablaznjive slike i demonskim silama koje pri popustanju Bozijem muce covjeka, pune njegovo srce tugom i nepotrebnim strahom, mrznjom, a ponekad dovode do stanja potpune iznemoglosti.

Zbog toga je za pazljivu molitvu potreban podvig slican beskrvnom mucenistvu. Ovdje je ponovo antinomija: u molitvi se spajaju bol i radost, borba i mir, rad i uteha. Molitva je svojevrstan ispit koji polaze covjek pokazujuci u stvarnosti kakav je njegov zivot. Ali pali covjecji egoizam zeli nagradu bez truda i muljavi covjeciji um slaze se sa strastima — prevariti Boga. To se desava neprimijetno. Covjek prestaje da shvata da molitvene rijeci dobijaju zivotvornu snagu kada se one osmisljavaju umom i prezivljavaju srcem. Moliti se rasijano kao u polusnu za tjelesnog covjeka mnogo je lakse, i on pocinje zamjenjivati molitvu jednostavnim izgovaranjem molitvenih rijeci. Ovdje dolazi do raspada volje, uma i osjecanja koji su spojeni ako je molitva pazljiva. Um se puni pomislima kao necistim zivotinjama, koje niko ne izgoni iz kuce, srce postaje gluho prema molitvi, (o)tvrdne kao kamen, na kome od molitvenih rijeci ne ostaje ni traga. Volja se odvaja od razuma i srca, i pocinje liciti oslabljenoj struni koja ne moze da daje zvuk. Izmedju covjeka i Boga stvara se nekakav nevidljivi zid. Covjek pocinje misliti da citanje odredjenih rijeci cini molitvu i tezi prema konacnom cilju, prema posljednjoj rijeci – “amin”.

Ako takvome covjeku kazete da se ne moli, vec obmanjuje sebe i Boga, on ce se uvrijediti i cak nece shvatiti zbog cega ga prekorijevaju. Sustina farisejstva je vanjski ritual bez duhovnog sadrzaja, blagocestiva poza pri praznom srcu. Covjek postepeno zaboravlja na ona blagodatna stanja koja je prezivio u proslosti. Na molitvu pocinje gledati kao pa neko vanjsko djelo, kao na jaram koji on mora da nosi, kao na porez koji on mora platiti. Ovim porezom postaje broj procitanih stranica. Svjetlost molitve se gasi u covjeku, zajedno s tim duhovni svijet postaje za njega dalek. Cesto se nereligiozni ljudi cude zasto neki vjernici, pravoslavni hriscani, koji redovno posjecuju hram, ne mijenjaju se na bolje, ostaju pak isti, sa svojim nedostatcima i porocima. Najcesce to biva bas zato sto su ovi hriscani ugasili svoju vlastitu molitvu, zamijenili je samo nekim slovesnim oblikom, otprilike kao sustanje suhom hartijom. Ako takvoga covjeka upitate cemu se moli, tesko da ce moci odgovoriti. On nece da ulozi cak ni tako mali napor koji je potreban da bi shvatio smisao onoga sto je procitano i onoga sto se cuje, ne govoreci vise o duhovnim prezivljavanjima. Desava se, da covjek, zavrsivsi molitveni obred ne sjeca se da li je procitao jutarnje ili vecernje molitve ili nesto trece.

Ovdje se posebna opasnost krije za svestenosluzitelje. Oni moraju da citaju molitve “po narudzbi”, bez obzira na zauzetost, umor, svoje dusevno stanje; zato je velika sablazan za njih procitati molitvu, a ne ukljuciti se u nju kako treba, ne procitavsi je srcem. Zato se i zahtijeva od svestenika izuzetno veliki podvig biti uvijek iznutra pripremanje za molitvu, izvrsavati svako vrsenje sluzbe kao svoje krvno djelo.

Obicno oni, koji se mole nepazljivo i rasijano, postaju nepazljivima takodje i u odnosu prema izvrsavanju zapovjesti Bozijih, moralna strana hriscanstva kao da prestaje postojati za njih. Oni prestaju da vide i osjecaju svoju gresnost. Slabi molitva, slabi pokajanje, a iza njih i duhovni zivot. Za vrijeme molitve u kuci ili u hramu, analizirajuci stalno svoje pomisli ili zivotne poslove, covjek po zavrsenju sluzbe ili pravila zadovoljno govori sebi: “Ja sam se pomolio”, uopste ne pomisljajuci da se on nalazio pred Bogom kao mrtvac.

Cesto lazna farisejska molitva razvije kod covjeka posebnu gordost: on pocinje osudjivati i uciti druge kao da je stekao na to pravo. I u svom zivotu ovakvi licemjerni, “molioci”, bivaju uvredljivi, razdrazljivi i zli pa zato vidjeci to nevjernici govore: “Ide u Crkvu, a zivi gore od nas”. Ovi ljudi ne shvataju da su duhovno prestali na pravi nacin prisustvovati u Crkvi. U hramu stoje samo njihova tijela kao grob duse, a um je zakopan, pogreben u svetskim brigama. Oni su optereceni svojim mastama i planovima, gluvi i slijepi za ono sto se desava u pravom smislu u hramu, srce takvih ljudi je zatvoreno za blagodat koja treba da sidje za vrijeme bogosluzenja. Tacnije oni vide samo spoljasnjost hrama: kako je hram pociscen, ko je od poznatih dosao danas na sluzbu, kako su odjeveni; prilaze da ih pozdrave, saopstavaju i saznaju novosti, posmatraju lica, uzbudjuju se sto su ih gurnuli, negoduju sto je kod pjevaca ruzan sluh i zatim izlaze iz hrama, buduci sigurni da su se pomolili i platili porez Bogu. Ovo stanje duhovnog samozadovoljstava i licemjerja moze se nazvati malogradjanskim farisejstvom.

Ali postoji drugi tip ljudi, koji hoce da se mole, ali njihova molitva se raspada kao kuca od pijeska; oni ulazu napor, ali ne cuju sopstvenu molitvu, slicno kao kad se ne cuje glas iza zatvorenih vrata tamnice. To su ljudi koji su napunili svoju dusu i sjecanje vanjskim stvarima, kao sto pune stvarima sobe, tako da postaje tesko kretati se u njima i disati. To je kult znanja, to prekomjerno gutanje informacija kad um postaje debeo i malaksav, kao tijelo prezderano, kao utroba Gargantua, koji je progutao sve sto se nalazilo na njegovom ogromnom stolu. Takvi ljudi zive u svijetu nagomilani informacijama, nepotrebnih nesistematicnih, tacno kao Puskin medju otpadom koji je sakupljao. Um gubi svoju snagu pokusavajuci da obradi ovaj materijal koji puni covjeku pamet i gusi njegove stvaralacke sposobnosti, ali on gotovo sav ostaje mrtva ruda. Dusa, guseci se u grudima, nakljukana je vanjskih znanjem, a ne moze da se uzvisi nad zemnim. Zemlja je – stihija naucnika: oni mogu raspravljati o Bogu, ali kad se pokusaju moliti onda se najcesce pretvaraju u bespomocne astmaticare.

Drugi kult je – kult emocija i prezivljavanja. To su oni ljudi koji su zaokupljeni umjetnoscu, oni zive u svijetu svojih mastanja, fantazija. Njihovo srce, napunjeno strastima, takodje je gluvo za molitvu. U hramu su oni utisnuti u svoja mastanja. Oni jadikuju da je na bogosluzenju malo efikasnosti. Ponekad se oni prihvataju da sastavljaju svoje molitve – onako, kako drugi pisu stihove, no ubrzo dolaze do zakljucka da je u pozoristu dusevni zivot ljepsi, raznovrsniji i efikasniji.

Treci kult je – kult naslada na nivou osjecanja, u ovoj oblasti ovladava zedj za seksom i krvi. Takvi ljudi gube ne samo duhovni vec i dusevni oblik. O ovoj vrsti ljudi nije zgodno govoriti u ovoj knjizi. Kod svinje su oci uvijek sa pogledom dolje. Ali nevolja je u tome sto ovi ljudi cesto sebe smatraju hriscanima. Sta reci o njihovoj molitvi? Oni se mole samo kada padaju sa stijene, ili kad im se pojavi zlocudni maligni tumor.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 5:20 pm  Komentari isključeni za Sticanje blagodati  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: