Riječ izdavaća

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Riječ izdavaća

Bez sumnje se moze reci da je arhimandrit Rafail (Karelin) jedan od najoriginalnijih i samobitnih crkvenih pisaca nasih dana. I u isto vrijeme jedan od najizdavanijih. Njemu pripada mnostvo propovijedi, polemickih clanaka, posvecenih aktuelnim pitanjima savremenoga crkvenog zivota – clanaka u kojim se razmatraju razliciti problemi asketskoga i moralnog karaktera. Oni su dosta tematski raznovrsni. Ali ako se zajedno sa tim pokusa nekako okarakterisati stvaralastvo oca Rafaila u cjelini, onda se moze reci ovako: to je autor, ili tacnije covjek, koji strijemi uvijek i u svim prilikama da govori u prvom redu o tome da je jedno samo jedino potrebno za spasenje (Lk. 10, 42).

Jer zaista mnogi i govore, i pisu, i polemisu danas o mnogome. Ali, na zalost glavno veoma cesto ostaje po strani, zaboravljeno. A glavno je pak – covjecja dusa koja, po rijeci Gospodnjoj, vrijedi citav svijet (Mk. 8, 36); dusa i njen zivot sakriven u Bogu. I to, naravno, ne moze biti slucajno. Da bismo sudili o prefinjenim bogoslovskim istinama potrebno je izvanredno izuciti bogoslovlje. I da bi sudili o problemima koji stoje pred Crkvom danas treba odlicno izuciti Crkvenu istoriju.

Znaci, da bi mogli govoriti i pisati o dusi i njenom zivotu, treba odlicno upoznati svoju dusu i duse drugih ljudi. A to je daleko slozenije. Treba biti vrlo strog i pazljiv u odnosu prema sebi da bi zaista shvatili: i da je to glas duse i sta je glas strasti; cemu tezi dusa radi ljubavi prema Bogu i cemu je u odnosu na sebe u isto vrijeme potrebno nauciti da volimo one koji su tu pored nas: jer tek tada kroz nesavrsenstva i nedostatke, nemoci i poroke, moze se razgledati u ljudima ono dobro i cisto, sto se, bez obzira pa iskvarenost covjecje prirode, sacuvalo u njima, ono radi cega Gospod voli covjeka.

Drugim rijecima, da bismo mogli pisati o duhovnom, treba postati duhovan, treba primiti Duha, a za tako nesto treba dati svoju krv i svoj znoj. To je taj nuzni podviznicki opit, ciji plod postaje istinska nelazna rijec na putu spasenja. Slican duhovni “plod” predlozen je citaocu ove prave knjige u rasudjivanjima u mislima autora, u njegovim, kako. se povremeno cini, ostrim i odlucnim procjenama.

Povremeno dolazi do zaljenja, sto, kao po pravilu, arhimandrit Rafail izbjegava da govori o sebi; a ako to i dopusta, onda je to vise iz stvarne neophodnosti i vrlo letimice. Zato i izdanja njegovih knjiga, koja izazivaju tako veliki interes, pokazuju se lisena bilo kakvih biografskih podataka o tome, kome one pripadaju. Ipak, autor je monah i samim tim njegova zelja da ne pise o samom sebi – potpuno se objasnjava.

Uostalom, sigurno nece biti velika greska reci da je biografija oca Rafaila, njegovo lice – to i jesu njegove knjige. U knjigama se on otkriva kao covjek izvanredno prefinjen, dubok i, sto je svakako najvaznije, izvanredno iskren. On uopste ne trpi nista sto bi u sebi sadrzalo i najneznatniju laz ili lukavstvo (prevaru). Time se objasnjava “ostrina” i “odlucnost” njegovih sudova, njegove uvjerenosti u tome, da je “put mucenistva” tezi, prevashodniji od puta “puteva kompromisa”.

Ipak, treba takodje reci i to da ova knjiga, Tajna spasenja, ima jednu bitnu razliku od svih izdatih ranije. Ona se sastoji iz dva dijela. Prvi dio su besjede o duhovnom zivotu, o tome, sta se otkriva covjeku na njegovom putu prema Bogu, sta izaziva radost i dusevnu tugu, sta ga to povremeno navodi da se zaustavi i sa bolom zaviri u svoje vlastito srce. Ovdje su ostvarene iznenadjujuce snage rijeci o tome, kako dostici blazenstvo, koje je dostupno samo za one koji sami sebe svjesno predodredjuju na izvorno “duhovno nistavilo”. Ovdje je ucenje o molitvi, koja mora da postane za hriscanina glavni posao njegovog zivota, njegov stozer. I ovdje su pak refleksije te Bozanske ljepote pred iznenadnim otkrovenjem koje zamire ponekad u cutljivom ushicenju covjecije duse i koju kasnije trazi citav zivot u suzama pokajnickog placa.

Drugi, pak, dio su sjecanja oca Rafaila o poznatim podviznicima vec prohujalog 20. vijeka, sa kojima ga je Gospod po milosti svojoj spojio u ovom zivotu[1]. Njihovi likovi izuzetno jarki, su snazni prodori bukvalno privlace paznju citalaca na sebe. No opet nekako: od ovih ljudi ponovo se moramo u mislima vracati autoru, koji o njima pise daleko vise nego prije, otkriva se u sjecanjima na ove podviznike on sam: razumljivijim postaje, da je kao covjek, kao monah i svestenik, a sledstveno i kao pisac on sebe formirao bas zahvaljujuci svome druzenju s njima.

I jos. Onaj, kome se u pocetku otac Rafail pokaze kao suvise “strog”, kada procita knjigu do kraja, uvjerice se, da je isto toliko on strog prema samom sebi. Uz ovo u poslednjem slucaju ova strogost lici, u izvjesnom smislu, cak na nemilosrdnost. I dolazi ona, kako nam se cini od nemogucnosti da grijesi dusu ili da se krije pred licem istine. Jer istina sa primjesom i najmanjeg dijela lazi vec nije istina, vec ta ista laz. A samo u svijetu istine, u njenom dostizanju moze se otkriti covjeku najglavnija tajna – tajna spasenja.


NAPOMENE:

1. Znacajan dio ovih sjecanja cine materijali koji su rasporedjeni u izdavastvu nedavno. Zato prezimena, godine zivota, a takodje i drugi biografski podaci nekih podviznika koji se ovdje pominju nije se moglo nazalost utanaciti u trenutku izdavanja knjige.

%d bloggers like this: