Religiozna osječanja inteligencije

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Religiozna osječanja inteligencije

Mistika – to je ljubav covjecje duse prema Zivome i Licnosnome Bogu. U mistici nema zakona posto se ljubav javlja dusi kao beskonacna unutarnja sloboda, tamo nema uzrocno-posljedicnih veza, tamo se Bog prima kao jedini zivot, a gubitak Boga – kao smrt. Magija je pokusaj da se odrede zakoni duhovnog svijeta i kroz znanje tih zakona, ukljucujuci sebe u asocijativne simbole, brojeve i imena, imati mogucnost uticaja na duhovni mir. Prema stilu misljenja, magija je bliza od mistike pameti naucnika, i zato su mnogi od njih padali u magizam, na primjer, Kruks, Faradej, Butlerov, Florenski i dr. Oni su htjeli da izuce i klasifikuju u skladu sa naviknutim za njih istinite naucne spoznaje fenomene duhovnog svijeta i kao rezultat toga nasli su se u zarobljenistvu okultno-demonskog svijeta. Drugi naucnici, racionalisti, stapali su Bozanstvo sa svijetom, njihova religija je bila vjera u razumnost vaseljene, u nadahnutost same materije, strahopostovanje pred nepoznatim; dugim rijecima, pred samim stvaralackim procesom spoznanja. Prema misljenju Ajnstajna, biti naucnik jeste umjeti se diviti. Ovdje se religiozno osjecanje zamjenjuje sa individualnim nadahnucem trazenja.

Kod naucnika, koji su vise umjetnicke prirode, religiozno osjecanje se zamijenilo ushicenjem, ustrojstvom i pojavama vidljivog svijeta sa elementima estetskog prezivljavanja: Bog, svijet i ja – to je jedno. To je javni ili sakriveni panteizam. Tako na primjer, Tejar de Sarpjen, istaknuti naucnik, paleontolog i svestenik – Jezuita, opisuje slucaj kada se nalazio u ekspediciji: nije imao vina i hljeba za obavljanje mise, pa je ranim jutrom, popevsi se na brezuljak utonuo u sozercanje prirode i zoru kao liturgiju, a izlazak sunca shvatio kao javljanje Hrista i tajnu Pricesca. Ovdje se jasno brise granica izmedju Crkve i svijeta, Bozanstva i njegove tvorevine, sakralne i proforisticke vanjske. Za takve ljude sav kosmos je liturgijski organizam. Misija Crkve je produhovljenje vaseljene, a ovdje samu Crkvu rastacu i kao da je tope u haosu neosvecenog.

Obicno takvi naucnici unose u religiju duh sekularizacije. Gordi um govori: “Ili Boga nema, ili ako On postoji, ja sam Njegov dio. Naucnicima su upucene rijeci Spasitelja: “Ako hoces savrsen da budes, idi i prodaj imanje svoje siromasima i hajde za mnom” (Mt 19, 21). Cuvsi ove rijeci, mladic se rastuzio i otisao od Hrista. Najamnik treba ne samo da uci, vec sto je daleko teze – da ponovo uci. Tako, na primjer, prepodobni Arsenije Veliki, najobrazovaniji covjek koga je car izabrao za vaspitaca svoje djece, govorio je da ne zna cak ni azbuku one mudrosti kojom vladaju monasi u pustinji.

Malo izdvojeno medju naucnicima stoje psiholozi; oni bolje od drugih shvataju nemoc nauke da objasni psihu covjeka materijalnim faktorima, a u isto vrijeme, oni koji smatraju sebe vjernicima, prihvataju religiju kroz prizmu psihologije. Za njih je religija odredjeni program u koga covjek treba da se ukljuci, a molitva, nesto slicno autotreningu, autosugestiji; njenu vrijednost ne negiraju, ali sustinu ne shvataju, duhovni svijet kao svijet drugih bica i duhovne supstance za njih prakticno ne postoje, Religija je za njih optimalno psihicko stanje, dobar nacin samozastite od stresova i potresa, izvor trpljenja, nada za vrijeme bolesti, mir u casu smrti, a gdje je zivi Bog – neizvjesno je. Zato su neki od takvih psihologa skloni da gledaju na religiju i njene zapovijesti, obrede i rituale kao na lijek posebno potreban za slabu, poremecenu psihu, i religija se primjenjuje u svezi sa takvim pojavama kao sto su psihoanaliza, hipnoza i meditacija.

Neki od njih idu jos dalje i spremni su tvrditi da su niz psiholoskih oboljenja, narkomanija i alkoholizam ne samo subjektivni procesi, ne samo raslabljena podsvijest, vec i prodor u demonski svijet.

Ponekad psiholozi smatraju askete vrijednim materijalom za samoanalizu, ali u cjelini religija za njih ima duhovnu, a ne dusevnu vrijednost: sto je visi ideal kome tezi covjek, to je sposobniji da zivi u ekstremnim uslovima savremenog svijeta. Jasan primjer ovakve dvojnosti je akademik Pavlov. Iako nosi krst, vrsi religiozne obrede, uzima i blagoslov od svestenika, on u isto vrijeme daje saglasnost da stupi u clanstvo anglikanskog ateistickog drustva pod nazivom “Racionalist”, pod izgovorom da religiju smatra potrebnom za ljude odredjenog psiholoskog sastava, “slabe konstitucije”. Religioznost svoje zene Mendeljejevljeve kcerke, on prati, prema njegovim rijecima, sa “groznim osjecanjem”.

Hronicna bolest inteligencije je duhovna gordost; ona se obicno krije pod laznim rijecima o dostojanstvu covjeka. U stvari, ovdje je rijec o izdvajanju sebe u neku elitu, o kicenju svojim intelektom, i nijedan se intelektualac nece ozbiljno uporediti ni sa seljakom, ni sa zanatlijom niti sa onim koji stoji na nizem obrazovnom nivou. Naprotiv, pod ovim rijecima o dostojanstvu skriva se suparnistvo i neutoljiva zelja za prestizom. Cesto se cuje od intelektualaca: “Kako ja mogu stajati u hramu pored nekakvih starica i neuglednih ljudi!” Rijetko ce koji slikar reci da je njegov sabrat talentovaniji od njega, rijetko ce se koji kompozitor sloziti da je neki drugi izrazio dublje tamu covjecijih osjecanja od njega, rijetko koji pjesnik ne smatra sebe “super pjesnikom” danasnjice; rijetko koji glumac ne podsjeca da je njegov genij ostao do sada nepriznat u svijetu. Ako takav covjek ne uvidi u sebi ovu strasnu bolest realno, ne uvidi da se, kako i on sam tako i ostala “elita”, koja galami o dostojanstvu covjeka i sluzenju narodu, bave iz osjecanja suparnistva i ljubomore najpodlijim intrigama, spletkama, blate jedan drugog; ako ne dodje do cuda – sagledavanja, ne bljeska, vec prasine svojih strasti, takvih ljudi kao sto su Bodler, Igo, Brjusov, Blok, Andrej Beli i Meterlink – onda ce njegova religioznost primiti demonski karakter. Zato i nije cudo sto su pripadali tajnim demonskim sektama.

Jeres ima obicno dva uzroka. Prvi – lazni misticni pogled, kada covjek ne ocistivsi se od grijeha, ne obuzdavsi svoje strasti, ne smirivsi svoju gordost, tezi prema vidjenju duhovnog svijeta, i ovdje se slicno susrece sa slicnim; gordi duh covjeka ulazi u dodir sa gordim duhom zlobe. Drugi uzrok jeresi je gordost razuma, koju bismo nazvali intelektualnim prostaklukom-

Ako, pak, ovi ljudi koji sebe smatraju elitom i cak sebi izaberu duhovnika, onda mu oni rijetko potcinjavaju svoju volju; oni ce ga pitati o duhovnom zivotu, postavljati kazuisticka pitanja, truditi se da iznenade svojim znanjem, odgovorima na njegove savjete i blagoslove. I uskoro ce se to zavrsiti time sto ce njihov duhovnik mahnuti rukom i reci: “Radite sta hocete!” posto je tudja volja neprobojan zid. Ili ce pak oni sami zakljuciti da ih njihov duhovnik ne shvata posto je za njih neprosvecen covjek, a poslusanje – to je bolest koja smeta njihovom uzletu. Covjek smatra samog sebe kriterijumom istine, i na osnovu svojih znanja i predstava, veoma ogranicenih a iskrivljenih, pocinje da resava metafizicka pitanja u smislu da se metafizicki svijet moze obujmiti covjekovom mislju. On ne shvata da je metafizicki svijet svijet drugog bica, drugih kategorija, da se u vezu sa tajnom moze stupiti samo kroz strahopostovanje prema tajni. Istinsko znanje siri kod covjeka horizonte njegovog neznanja, a ovdje je duhovna bolest: covjek ne zna svoje neznanje i najsmjelije govori o onome sto nije vidio i postigao.

Medju clanovima jeresi tesko je naci stvarno inteligentne ljude: ali cak i kod najeruditivnijeg naucnika i blistavog filosofa, ako ne bude hriscanin u svome svakodnevnom zivotu, ako ne pocne vrsiti jevandjeljske zapovijesti, a hoce da spozna duhovni svijet sile svoga uma, istina ce iskliznuti kao zrak iz rupe, koja hoce da ga uhvati.

Racionalisticki jeretici javljali su se zbog toga sto u konacnim i ogranicenim pokusavali obuhvatiti i odrediti neograniceno, a u stvari, ostali su pri mastarijama svoga uma. Gordost uma manifestuje se u laznom osjecanju slobode. Jedan intelektualac je govorio da mu je blize gnosticko “jevandjelje”, nego jevandjelje koje je prihvatila Crkva. Uzrok ovoga on sam nije mogao razumom objasniti, ali je ipak rekao glavno: kad citam kanonsko jevandjelje, osjecam se Bozijim robom. Ovdje je u pitanju tragicno neshvatanje onoga da kroz Bozije robovanje covjek prestaje biti rob grijeha i da blagodacu Bozijom dobija slobodu, a demon laznu slobodu.

Sve veliko se obavlja u tihovanju. Tajna tihovanja je malo razumljiva za savremenog intelektualca, koji se rodio i zivi u svijetu rijeci. Za njega tihovanje nije punoca onog drugog zivota, i koga rijec nije jaka da izrazi; za njega je cutanje grobna pustos. Intelektualac je uvijek bucan, on malo lici na generator koji ljudima daje svjetlost, ali i buku. Misao na to da nema sta da kaze, za njega zvuci kao poraz. Jedan od uzroka zasto intelektualac rijetko posjecuje crkvu, ili je uopste ne posjecuje, po njegovim rijecima, je u tome sto sa “nasim svestenicima kulturan covjek nema o cemu da razgovara”. Intelektualcu je nerazumljivo to da je svestenik vrsilac tajni, a tajne su zivot za covjeciju dusu; on hoce da svestenik bude obrazovani vodic po hramu.

Kada je poznati duhovni pisac E. Poseljanin izgubio voljenu zenu i prijatelji mu savjetovali da napusti svijet i ode u manastir, odgovorio je: “Ja bih ostavio svijet, ali ce me u manastiru poslati da radim u konjusnici”. Ne znamo kakvo bi poslusanje dali tom covjeku, ali je tacno osjetio da ce se monasi u manastiru potruditi da ukrote njegov duh, da bi se iz duhovnog pisca pretvorio u duhovnog djelatelja.

Istinski duhovni zivot skriva se od svijeta. Kako je to tesko onima koji pokusavaju da osvoje svijet svojim talentima! Mi ne govorimo da je to nemoguce, – mi govorimo da je to tesko…

Sada cemo preci na drugi dio inteligencije, na onaj koji se bavi politikom i upravom. Religija je zasnovana na postenom sluzenju istini, politika na pragmatizmu, umijecu da se izvuce korist iz svih okolnosti. Religija podrzava ponovno rodjenje licnosti, oslobodjenje licnosti od kolektivnog ropstva, od terora zajednice, od onoga duha svijeta koji sprecava ljude da se klanjaju Bogu umjesto zlatnom teletu.

Religija kida paucinu drustvenih odnosa duznickih obaveza i postavlja kao svoj cilj ono sto se nalazi van granica zemaljskog bica. Politika i upravljanje ubijaju licnost, tamo su interesi drzave, firme, kancelarije, i dr. Uz to su interesi potpuno zemaljski i utilitarni – oni ostaju i ucvrscuju se u borbi u kojoj pobjedjuje najjaci, Postena politika je ona za koju je postenje korisno; posteno upravljanje je ono kome narusavanje pravila moze prijetiti bankrotom.

Ovdje se dobija cudna dvostrukost: politike obicno istupaju sa pozicija morala, one smatraju moralnost korisnom za ocuvanje drzavnih struktura, one iskazuju lojalnost u odnosu na religiju, a istodobno njene zapovijesti smatraju neobavezujucima za sebe, jer je za njih sluzenje drzavi ili korporaciji cilj koji je obujmio njihove snage, cilj koji oni smatraju najvaznijim. Moze se reci da su oni religiozni u tom smislu sto se koriste religijom. Najcesce su to ljudi koji su, ustvari, indiferentni prema pitanjima religije; granice religije, pravdoljubivost, nepostenost, ljubav prema neprijateljima nisu u skladu sa nacelima borbe za prestiz. Plod ovoga je da se opstecovjecansko uvijek zrtvuje pojedinacnom. Zato religija takvih ljudi, ako ona uopste postoji, ima uglavnom deklarativni karakter. Religija – mi imamo u vidu hriscanstvo -zahtijeva od covjeka da govori istinu, da bude pravedan cak i prema svojim suparnicima; medjutim, kako politika i uprava dijele svijet na “svoje” i “tudje”, takva podjela je kraj religije.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 3:41 pm  Komentari isključeni za Religiozna osječanja inteligencije  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: