Postoji li “djelimična blagodat”

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Postoji li “djelimična blagodat”

U posljednje vrijeme pojavilo se cudno ucenje o “djelimicnoj blagodati”, koje se zastupa u inoslavnim konfesijama i sektama kao zakrzljalim ostacima prvonacalne jedinstvene Crkve. To lici na sledece poredjenje: u potoku voda pokriva samo stopala, u rijeci dopire do koljena, u vecoj rijeci do ramena, a u dubokoj – pokriva covjeka preko glave; na taj nacin ispada da je razlika izmedju pravoslavlja i inoslavlja razlika u stepenu intenzivnosti blagodati. Takvo racunanje kolicine blagodati zvuci kao sala.

Ucenje o “djelimicnoj blagodati” lici na ucenje o relativnoj istini u filosofiji, koje u svome logickom slijedu dovodi covjeka do agnosticizma i skepticizma. “Djelimicna blagodat” je, znaci, nepotpuna, nesavrsena blagodat, sto je zabluda. Blagodat je vjecna bozanska sila i energija, koja istice iz njedara Bozanskog bica. To je netvarna tavorska svjetlost u kojoj je Hristos projavio Svoje Bozanstvo. Pravoslavna Crkva, slijedeci ucenje svetitelja Grigorija Palame i atonskih isihista, potvrdjeno na citavom kizu pomjesnih carigradskih sabora (koji su sazvani ovim povodom u 14. stoljecu), nazvala je blagodat Bozanskom. Moze li Bozanstvo biti krnje, ograniceno i djelimicno? Druga je stvar sto se blagodat moze pojavljivati u razlicitim dejstvima i svojstvima, ali u svojoj prirodnoj nedjeljivosti ona je apsolutna. Prema rimokatolickom ucenju, blagodat je stvorena i adekvatna Bozanskom djelovanju, prema tome ona je sluzbena sila, a nije obracena, okrenuta prema svijetu modalnosti Bozanstva. Blagodat je nazvana bozanskom i ako je, uz to, ogranicena i nesavrsena,

ograniceno je i nesavrseno samo bozanstvo, a to je vec lazno bozanstvo. Zato priznavati inoslavnim konfesijama blagodat, ali ne bozansku i ne apsolutnu, vec neku drugu – znaci pripisati njihovim kultovima psevdobozansku silu.

Govoriti o dejstvu jedne te iste blagodati u razlicitim konfesijama znaci izjednacavati pravoslavlje sa jeresju i rusiti sam pojam Crkve. Postoji jos jedna varijanta liberalnog bogoslovlja: dopustiti da u razlicitim konfesijama djeluje bozanska apsolutna blagodat, ali jeres pravi prepreke ljudima da usvoje ovu blagodat, i oni joj se pridruzuju samo djelimicno, u onoj mjeri u kojoj je njihova vjeroispovijest priblizena pravoslavlju. Ali ovdje nastaje pitanje: da li je u ovakvom slucaju za njih blagodat spasonosna? Ako jeste, zasto se onda Crkva brizno ogradjivala od jeresi?

Jer tada proizilazi, da rijeci “jeres” uopste gubi svoj zlokobni znacaj, pa postaje nesto sto se naziva nekom “istinom drugog reda” (kako govore trgovci, proizvodi drugorazredne svjezine, koji ne mirisu bas lijepo, ali se ipak mogu jesti).

Ipak Crkva uci da je Duh Sveti – Duh Istine, koji ne moze da djeluje na polju duhovne lazi. A jeres je metafizicka laz. Navescemo primjer: jeretik Apolinarije je ucio da je Hristos primio covjecje tijelo i dusu, sa izuzetkom covjecjeg uma, koji je zamijenio njegov Bozanski um. Na racun ovoga ucenja Sveti Grigorije Bogoslov kaze: Ako kod Hrista nije ljudski um, onda ni moj um nije iscijeljen, ako Hristos nije savrseni covjek, onda, znaci, da ja nijesam spasen.

Jeres je intelektualni i dogmatski grijeh, misaona trulez, laz rasudjivanja kod koje je osvecenje uma blagodacu, a prema tome, duse – nemoguce. Um koji vjeruje u laz kao u istinu, protivi se djelovanju blagodati Samo spasenje je sinergija blagodati i covjecje volje, koja je pokorna blagodati. Osvjecenje uma je moguce kod sinergije bogoslovske istine, u kojoj su ukljuceni um i blagodat Bozija, a ova sinergija je moguca samo kod postojanja dogmatske istine ako se ukljuci mali um u veliki um Crkve (“Crkva ima um Hristov” 1. Kor 2, 16). Vjera u laz izjednacava um sa lazi. Zato iskljucuje sinergiju saznanja i blagodati. Dakle, um jeretika ostaje nepoznat. Na sta onda djeluje blagodat, sta ona osvestava? Ako je dusa bezumna, onda takva dusa ne postoji. Ako se malo odmaknemo od naseg predmeta, reci cemo da cak bezumlje i ludilo, ne odsustvo uma u dusi, vec povreda one pogranicne oblasti izmedju duse i materije (tijelo) gdje se desava opazanje i usvajanje vanjske informacije i odgovarajuce reagovanje organizma na vanjske pobuditelje, gdje se obrazuje proforisticka rijec, bezumlje ne unistava um, vec sistem signalne veze, to su elementi duse.

Razgovor o tome da u jeresi postoji blagodat, a jeretik ne moze da je primi, vise lici na pricu o lisici i rodi: hrana stoji na stolu, a gost ostaje gladan.

I uopste, ucenje o djelimicnoj i nepotpunoj blagodati izaziva nedoumicu. Na dan Pedesetnice Crkva (u licu Apostola i Ucenika Hristovih) dobila je onu punocu blagodati koja ju je ucinila jedinstvenom sa Crkvom Nebeskom i dala pravo da se naziva Tijelom Hrista Spasitelja. Nepotpunim moze biti, i u sustini uvijek biva, i covjekovo priblizavanje blagodati, zbog njegove ogranicenosti, nesavrsenosti i grehovnosti. Ali ovdje nije nesavrsena blagodat, vec covjek. Sam vjecni zivot je vjecno punjenje blagodacu, bez obzira na nesavrsenost i ogranicenost covjekovu.

Ako je blagodat djelimicna, zakrzljala i oskudna, onda ona moze i spasavati samo djelimicno, ali takvo djelimicno spasenje Pravoslavna Crkva ne poznaje, i treceg stanja posle smrti, osim raja i pakla, ne priznaje. Ako je suditi o dejstvu blagodati prema vanjskoj fragmentarnoj slicnosti inoslavnih konfesija sa Pravoslavljem, onda ce se dobiti slika blagodati kao o nekoj materijalnoj, ali prefinjenoj energiji, poput nekakve struje. Ispunjeni su odredjeni uslovi – proradila je masina, i kroz zicu je protekla struja. Sto je konfesija i sekta dalje od Pravoslavlja, time je losiji kvalitet provodnika i manje je jak napon struje. Ovdje se iskljucuje Bog kao glava Crkve, ovdje se Crkva iz zivog jedinstvenog organizma pretvara u isihazam, mozda bolji od ostalih, ali ne jedini. Priznavanje efikasnosti tajni koje se vrse u razlicitim konfesijama prema njihovim “slicnostima” s Crkvom pretvara mistiku u magiju, a magija je potcinjavanje sustine formi.

Teozofija govori o tome da nijedna religija nema punocu istine, vec samo relativnu istinu – prema tome, izravnjava religije u nekakvom nesavrsenstvu. I ekumenizam, buduci djelimicni slucaj teosofije, u svom radikalnom obliku govori o tome da ni jedna religija nije savrsena, pa konfesije treba da uce jedna od druge, a u “liberalno-polovicnom” obliku dopusta da odredjene konfesije imaju neke prednosti (medju njima pravoslavne, koje ucestvuju u ekumenskom pokretu, smatraju, naravno, da je Pravoslavlje najveci oblik hriscanstva). Ako se pretpostavi da je to zaista tako, i razlika izmedju Pravoslavlja i inoslavlja se ogleda u vecem ili manjem stepenu dejstva blagodati, onda sva istorija Crkve do 20. v. predstavlja ili nerazumijevanje ili vapijuci grijeh protiv ljubavi. Zar treba bacati anatemu na jeretike zbog toga sto u njima manje djeluje blagodat? Ipak dopustiti takvo shvatanje – znaci odreci se samog pojma Crkve kao misticnog Tijela Isusa Hrista Spasitelja i pretvarati je u ljudsko drustvo, poput kluba, stranke ili udruzenja.

Ako je moguce spasenje u drugim konfesijama, onda anatema koju izgovara Crkva jereticima, i koja se ponavlja svake godine na Nedelju Pravoslavlja, vise lici na bratoubistvo. Zasto je drevna Crkva odsijecala jeretike od svoga tijela kao gangrenozne clanove? Zar je ona imala manje ljubavi od savremenih ekumenista? Apostol ljubavi Jovan Bogoslov zabranjivao je hriscanima da uvode jeretike u svoj dom i da ih cak pozdravljaju (2. Jn 10), a eto, on je bio najomiljeniji ucenik Hrista Spasitelja. Znaci, hriscanska ljubav je nesto drugo, a ne liberalni indiferentizam prema vjeri, koji pod plastom ljubavi krije svoju ravnodusnost prema istini.

Najveci medju prepodobnima, Antonije Veliki, izasao je iz pustinje da bi razotkrio arijevsku jeres. Sveti Nikolaj je pokazao posebnu revnost za Pravoslavlje na Prvom vaseljenskom saboru. Mozete li zamisliti ekumenski sabor na kome sveti Nikolaj i Arije, drzeci se za ruke uzvikuju ekumenske parole i izjavljuju da treba vise obracati paznju na ono sto sjedinjuje, a manje na ono sto razjedinjuje?

Prvovrhovni apostol Petar je svojom molitvom na smrt zaprepastio gnostika Simeona Maga. Kako prenijeti takav postupak prvovrhovnog apostola na “njezne” duse ekumenista – liberala koji sa divljenjem prate rituale plesaca bezboznika – samana za vrijeme ekumenskih sabora?!

Ako je u Crkvi punoca blagodati, a kod jeresi djelimicna blagodat, onda dolazi do toga da se blagodat razdijelila i da veca blagodat baca anatemu na manju. A crkvena anatema je slika i prilika Strasnog suda. Zatim se pred nama javlja jos jedno zagonetno pitanje: zasto je inoslavnim konfesijama data “nepotpuna, djelimicna blagodat”, ako ne za spasenje – znaci, za veliku osudu? Tada se ona pretvara u kaznu Boziju, tada ce bezboznicima biti bolje nego inoslavnima koji ginu sa takvom “blagodacu”. Crkva jednako – postuje mucenike, koji su uzeli na sebe smrt, kako zbog odbijanja, da prinesu zrtvu idolima, tako i zbog odbijanja da predju u inoslavlje, da kazemo u uniju (unijacenje). Uz to, ona ne racuna kakvu ce religiju primiti odstupnik, jer grijeh samoubice je jednako strasan nezavisno od toga da li se otrovao, objesio ili bacio sa litice.

Pitanje se moze postaviti i ovako: jesu li inoslavni uopste hriscani? Ako hriscanstvo oznacava vjeru u Hrista Spasitelja, onda su oni hriscani. A ako se pod hriscanstvom shvata misticki odraz Hristovog lika u covjekovoj dusi i opstenje sa Duhom Svetim, onda je to moguce samo u Pravoslavnoj crkvi. Neki tvrde da je monofizitstvo jeres, posto je bilo osudjeno na Cetvrtom vaseljenskom saboru, a rimokatolicanstvo se ne moze nazvati jeresju posto se otpadanje Rimskog patrijarhata desilo poslije vaseljenskih sabora, pa navedeno pitanje ostaje otvoreno. Ovaj dokaz nam se cini zaprepascujuci, jer protestantizam se pojavio jos kasnije, pa po toj logici protestanti nisu jeretici. A takve sektaske organizacije kao “Jehovini svjedoci”, “Vojska Spasa”, u cijim je metrikama prikazan 19. vijek, znaci, takodje nisu jeresi jer vaseljenski sabori nisu mogli podvrci njihova ucenja anatemi?! Sto se tice konkretno rimokatolicanstva, to se u saborskim zakljuccima cesto ponavljalo zabranjivanje Simvola vjere kao osnove dogmatskog jedinstva. Vec je u tome rimokatolicizam suprotstavio sebi Vaseljensku Crkvu. Na pravoslavnim saborima i savjetovanjima Istocnih patrijaraha rimokatolicizam je nazvan latinskom jeresi i papizmom.

(Vidi npr.: “Okruzna Poslanica Jedinstvene Svete Saborne Apostolske Crkve svim hriscanima”, 1848. god. koju su potpisali istocni patrijarsi i njihovi Sinodi).

Mi smatramo da ucenje o “relativnoj blagodati” povlaci za sobom ucenje o relativnom spasenju.

Obavljaju li se Tajne u inoslavnim konfesijama? Ako se obavljaju, onda u to cudne tajne koje ne spasavaju. Tajna koju nije usvojio covjek, ne priblizava ga, vec udaljava od Boga, moze sluziti vise kao znamenje buduce kazne.

Sta onda pak djeluje u tim konfesijama, kakva sila? Mislimo da tamo objedinjuje polje dusevnog nadahnuca. Tamo mogu biti jake emocije, duboke meditacije koje dosezu do intelektualnih ekstaza i stigmacija: moze biti dusevna ljubav koja se manifestuje u podvigu samopozrtvovanja. Ali tamo nema zivota Duha – sve je progutala dusa. Zasto su Sveti oci zabranjivali hriscanima da se mole u neznabozackim kapelama i u jeretickim objektima ne praveci razliku izmedju ukljucivanja u neznabozacke i jereticke rituale i odredjujuci iste kazne? Zato sto neznabostvo znaci odsustvo istine Hrista Spasitelja, a jeres je imitacija istine, a svaka imitacija je duhovna laz.

Odlucnost sa kojom je Crkva zabranjivala moliti se zajedno sa neznaboscima, jereticima, raskolnicima i svima uopste koji su odluceni od nje, svjedoci o tome da to nije prosto “pedagosko” nacelo, vec realno glediste da van Crkve nema i ne moze biti spasenja. Molitva sa jereticima je dobrovoljno ulazenje u onu oblast dusevnih strasti i mracnih sila koje posezu za carstvom Logosa, za svjetovnom granicom Crkve. Molitva sa jereticima i neznaboscima pothranjuje sumnje u postojanje jedinstvene istinske Crkve. Crkva je misticko tijelo Boga. Samo kroz Crkvu istinski lik Hrista moze se odslikati u dusi covjeka; u drugim konfesijama ovaj lik je iskvaren i promijenjen, mada nosi to isto ime.

Vjera u spasonosnost drugih vjeroispovijesti ili samo u mogucnosti djelimicnog osvecenja u njima cini poseban eklisioloski politeizam.

Preko svestenika djeluje blagodat koja je prisutna u Crkvi. Sama blagodat se moze nazvati duhovnom supstancom Crkve. Sabornim pravilima je zabranjeno blagoslov uzimati kod jeretika, posto je “blagosiljanje jeretika – blebetanje”. Vec su Oci stare Crkve rekli: “Kome Crkva nije majka – tome Bog nije Otac .

Vjecni zivot je vjecno pribjeziste blagodati, koje pocinje ovdje na zemlji i nema kraja. Bogu Ocu se moze prici samo kroz Isusa Hrista u blagodati Duha Svetoga.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 3:28 pm  Komentari isključeni za Postoji li “djelimična blagodat”  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: