O pokajanju

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

O pokajanju

Mi se nalazimo u stanju nekakvog beznadja, kao da se svijet priblizava katastrofi koju je nemoguce sprijeciti. Ljudima je oduzet glavni zivotni stimulans – nada. Izgleda da se teska tama spusta na zemlju i omotava je crnim pogrebnim pokrovom. Ovdje nisu u pitanju politicki potresi i neocekivane opake teskoce, vec nekakvo osjecanje metafizicke tragedije u koju ce biti uvucena sva zemlja.

Postoji li izlaz iz ovoga stanja? Postoji li sposobnost duhovne reanimacije? Moze li se, ako ne vratiti, a ono bar, u krajnjoj liniji, zaustaviti, usporiti taj proces eskalacije zla?

Predlagali su nam i predlazu razlicite savjete i utjehe – bolesnika ubjedjuju da je zdrav, cesto crtaju utopisticke slike koje podsjecaju na bajke o “srecnim ostrvima”, ali to malo pomaze. Poslije dopinga pojacava se gubljenje snage, poslije iluzija raspaljenih gordoscu, jos je vece razocarenje. Gdje je izlaz, i ima li ga? Odgovor mozemo naci samo u jednom cistom izvoru – Svetom pismu, koje ne laze, koje ne grijesi i ne dovodi u zabludu.

U teskim vremenima istorije proroci su prizivali narod na sveopste pokajanje. Prizivali su svakoga da uvidi svoje grijehe i osjeti svoju odgovornost za njih. Prizivali su narod da ostavi idole i vrati se Bogu svojih otaca. Samo pokajanjem otpocinje ponovno rodjenje, samo kroz bol tesko oboljeli se vraca u zivot. Covjek koji ne osjeca bol mrtav je. Dusa koja ne osjeca svoje grijehe, pretvara se u trup. Drugoga puta nema: ili pokajanje – kao jedini put prema Bogu, ili gubitak Boga i beznadeznost. Samo casa pokajnickih suza moze na sudu Bozijem prevagnuti more covjecjeg grijeha.

Ne moze se reci da je u nasem drustvu iscezlo dobro; to bi bilo netacno. Jos na srecu, ima mnogo primjera dobrote, saosjecanja, sluzenja ljudima, ali je tragedija u tome sto su ljudi zaboravili na pokajanje. Izgleda da je nekakva mracna sila ukrala od nas ovaj veliki bozanski dar, ovo vaskrsenje prije tjelesne smrti. Blagodat se povraca onim istim putem kojim i odlazi. Blagodat nas ostavlja poslije nasih grijehova. A grijehovi postaju sjemenje onih trnja i bodlji od kojih zarastaju nasa ranije procvjetala polja. Grijesi postaju predvorje onih katastrofa cije priblizavanje osjecaju cak i duse ljudi koji su daleko od vjere.

Nasa greska je u tome sto opravdavamo sebe, trazimo van nas uzroke nasih nesreca, te jevandjeljski priziv na pokajanje ne nalazi zivog odjeka u nasem srcu, a ako se i kajemo, onda je to ritualno i formalno, kao da zaboravljamo na tragicne posledice grijeha.

To pitanje je veoma vazno, jedno od najbitnijih pitanja hriscanskog morala. Svjetski moral je zasnovan na gordosti – licnoj i drustvenoj – na onome sto pogresno nazivaju covjecjim dostojanstvom. Ponekad se smatra cak korisnim vjestacki razvijati ovu gordost, kao da se racuna s tim da ce covjek postati onakav kakvim ga predstavljaju, hvaleci ga. Ali rezultati su gotovo uvijek jadni: covjek koji se uvjerio u svoje “dobrocinstvo”, obicno se umiruje time, smatra da je kod njega sve u redu, nema zbog cega da se popravlja, nego mu preostaje samo da se raduje sto je takav – dobar. Ali zivot nikoga ne mazi, i onaj koji je stekao kompleks svoje pravice nalazi se u teskom sukobu sa onima koji se s njim ne slazu i koji mu protivrece. Takvom se covjeku cini da je on ovaplocenje dobra i nepogresivosti, a da su drugi nosioci zla. Neumijece uvidjeti svoje greske, nehtjenje osuditi sebe dovodi do toga da se hladi prijateljstvo, raspadaju se porodice, ljudi se otudjuju jedni od drugih. Kompleks vlastite pravednosti jeste najtezi jaram koji covjek moze nositi.

Pokajanje je sud nad sobom prije Bozijeg suda. A takvom se covjeku cini da ga nepravedno ponizavaju i vrijedjaju. Kao da moze istupati samo u ulozi okrivljenog. Ovo je uvijek rizicno i bezperspektivno. Ne sagledavsi duboko svoje grehove, svoje krivice, svoju unutarnju izopacenost, covjek se ne moze promijeniti, ne moze se pokajati i primiti Boziju blagodat, ne moze stupiti u nove odnose sa ljudima i s Bogom. On lici na nekakvog cudnog bezumnika koji je zbog gordosti sam sebe strpao u brlog. Medju gordim ljudima oni mogu imati mjesto solidarnosti i nesto poput prijateljstva samo u jednom slucaju: kada istupaju zajedno protiv zamisljenog, ali i stvarnog protivnika; ali kada je ovaj “faktor” udruzenosti nestane, onda od stvorene solidarnosti ne ostaje ni traga.

Jedanput je aleksandrijski arhiepiskop upitao Avu Nitrijske gore koji je posao jedino, prema njegovom dugogodisnjem iskustvu, najvisi na podviznickom putu? Ovaj je odgovorio: “stalni samoprekor” – stalni prekor, to jest, uvijek i u svemu kriviti samo jedino samog sebe. Arhiepiskop je rekao: To ne samo da je najvise djelanje, vec i jedini put spasenja. Ovdje su izvori hriscanskog i svjetskog morala, ovde je granica koja dijeli ova dva kolosijeka.

Ispovjest je sveta Tajna i vanjski oblik pokajanja. Ima ljudi koji se kaju vatreno i iskreno, ali kakva je ispovjest kod vecine? Obicni ljudi cesto izgovaraju zvucne fraze, slabo shvatajuci njihov smisao. Sto se tice velikog dijela predstavnika inteligencije, oni se ispovjedaju ili pisu o ispovijesti kao o psiholoskoj samoanalizi, ali njoj nedostaje osnovno gnusanje prema svome grijehu i zelja da se bori sa grijehom u buducnosti. Zato njihove ispovjesti lice na knjizevno istrazivanje osjecanja tragicnosti grijeha, grijeha – kao smrti duse.

Tek osudom samog sebe pocinje duhovni preporod covjeka. Oholi ne moze voljeti, on ne umije biti blagodaran. Samo smireni je sposoban da vidi privlacnost i dobrotu drugoga. Smirenje se stice pokajanjem i samo pokajanje raste i produbljuje se prema mjeri smirenja. Blagodat je skrivala od svetih otaca njihovu moralnost i duhovnu visinu, zato su se oni do same smrti smatrali gresnicima. Ko se divi svojim vrlinama i prica o njima, taj time svjedoci da je lisen blagodati i duhovno je nag. Samo smirenje daje ljudima sposobnost da iskreno postuju jedan drugoga. Traziti od sebe vise nego od bliznjih, biti zahvalan za ucinjeno dobro, za ukazanu paznju, prastati tudje greske – eto temelja na kome se moze graditi hriscanska porodica, a – znaci – i drustvo.

Covjek koji umije da okrivljuje sebe nece gubiti unutarnji mir, nece proklinjati ljude i zivotne okolnosti i udarati glavom u zid. Razmisljace o tome kako je on napravio greske, kako je trebao postupiti da bi ih po mogucnosti ispravio, i cak ce casu najtezih iskusenja primiti kao lijek za ociscenje svoje duse.

Govorili smo o pokajanju i smirenju kao o osnovi hriscanskog morala i ljubavi, kao nacelu ljudskih uzajamnih odnosa, kao pokazatelju drustvenog preporoda. Ali postoji i druga – metafizicka strana. Grijeh, koji nije opran pokajanjem, ne nestaje; kao sto kapljice kise obrazuju potoke tako i grijesi ljudi, sjedinivsi se, obrazuju rusilacku snagu, koja se projavljuje na fizickom planu u vidu ratova, drustvenih nemira gladi, epidemija i prirodnih kataklizmi. Ova sila, ova moralna energija nasih grijeha otvara demonima siroko polje djelatnosti na zemlji. Zato od pokajanja zavisi sudbina naroda, zemalja i citavog covjecanstva. Neko ce reci: “Zaista, kakvo ce znacenje za svijet imati moje pokajanje ili pokajanje malog broja ljudi?” Sjetimo se: Gospod je trazio u Sodomu deset pravednih, ali ih nije nasao, inace bi grad bio postedjen.

U Sodomu je ziveo pravedni Lot. Sveti Jovan Zlatoust pise da je Lot bio pravedan zato sto, ziveci u Sodomu i muceci se, videci grijehe njihove, nije osudjivao nikoga. Neka svaki covjek zapali svoju svijecu pokajanja, a to znaci, oprosti svima, moli se za sve i odgovori dobrom na zlo. Neka se svaki covjek pokaje za sebe i svoje blize: njegova svijeca nece biti usamljena – pored nje ce se zapaliti i druge svijece. Neka on cuva vatru u svome srcu: “Gospode, Isuse Hriste, Sine Boziji, pomiluj me gresnog”. Samo pokajanje je nada, a nada, sjedinjena s ljubavlju, ne moze biti odbacena od Boga.

%d bloggers like this: