O molitvi

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

O molitvi

Najsira od svih zapovijesti koja obuhvata citav duhovni zivot covjeka, cije se ispunjenje treba pretvoriti u postojano stanje covjecje duse jeste – molitva. Nju je izrazio apostol Pavle u dvije rijeci: stalno se moliti (1. Sol. 5, 17). Druge zapovijesti predstavljaju – ili posebne radnje, koje se vrse u odredjeno vrijeme, ili osjecanja, kaja ne mogu biti stalna i neizmjenljiva. Cak ljubav prema Bogu mijenjala se kod podviznika u periodima ohladjenja. Ovaj duhovni plamen cas je jarko gorio u njihovim srcima, cas se promisleno skrivao u dubinama i tajnim skrovistima njihova duha.

Covjecja dusa je po svojoj prirodi prosta, ali poslije pada u grijeh jedinstvo njenih snaga se narusava, one su dosle u stanje bolesnog nesklada, odvojenosti, cesto se suprotstavljajuci jedna drugoj. U molitvi dolazi do spajanja onih snaga, budjenja duha i okrenutosti onome sto je Hristos nazvao “okom srca”, prema Bogu.

Blagodat nadilazi grijehove i strasti, ali oni nastavljaju da zive i djeluju u covjecijoj dusi cak u ono vrijeme, kada se covjeku cini da se na krilima blagodati izdigao iznad grijehova i da vec potpuno pripada Bogu. Vrijedi mu samo jos nakratko potrositi blagodat kao strasti, kao kad probudjene zvijeri ponovo pocnu trzati svojim kandzama njegovo srce.

Molitva je svjetlost duse. Mraci se svjetlost i covjek upada u mrak. On gubi osjecaj vjecnosti, prestaje da vidi samog sebe. Bog postaje za njega ne zivi Bog koga on osjeca svim svojim bicem, vec kao apstraktno-razumna ideja slicna hladnoj i dalekoj svjetlosti zvijezde. Molitva je postala za nas neki vanjski dug koji mi uplacujemo u odredjeno vrijeme i to trudeci se da umanjimo njegovu visinu ili da ga potpuno izbjegnemo. No, medjutim potrebna je molitva koju daje Crkva, jer ona je sredstvo za dobijanje stalne molitve. U zivotu drevnih hriscana molitva je sluzila kao stozer oko koga su se okupljali moralni koji nas i do danas porazavaju svojom velicinom. Molitva je za njih bila podzemni izvor koji stalno tece, koji je nevidljivo hranio njihova djela, misli i osjecanja. Molitva je za njih sila, ona nebeska vatra ciji odsjaji ozaruju vremenom i nas, kada citamo djela podviznika i Svetih Otaca. Zato izreke asketa koje su skupljene u paternike, proste su i kratke, ali zadivljujuce jasne i zivopisne, pa vrse izuzetno dejstvo na ljudska srca.

Covjecanstvo se sve vise udaljava od Boga. Nekada je bilo moguce podijeliti svijet na hriscanski i paganski. Sad hriscanski svijet vise lici na ogromnu pustinju, gdje su se samo rijetke nekakvim cudom sacuvale male oaze i mjestimicno ispod kamenja i pijeska probija se kao zakrzljala trava.

Jedina sila, koja se moze suprotstaviti ovoj pustinji koja guta sve, jeste molitva.

Svijet je prestao shvatati molitvu. On ili odbacuje molitvu (najcesce troseci snagu na mnostvo nepotrebnih vanjskih djela), ili gleda na nju kao na meditaciju sredstvo za odredjeno psiholosko raspolozenje, to jest vrsi je kao autohipnozu ili autosugestiju. I sto je zaista strasno, taj svijet, koji je izgubio molitvu, izgubio je Boga…

Najopasnija stvar u duhovnom zivotu je kompromis. Kompromis stalno cini covjeka farisejem, koji ima dva lica i dvije volje. Bas zbog kompromisa sa duhom svjetskim otezava nasa dusa i slabi nasa dusa. Svjetski duh veze covjeka prema zemlji stotinama niti.

Sta je potrebno da bi se naucili molitvi? Prije svega molitvu treba smatrati najvaznijim poslom u svom zivotu, a sve ostalo – drugostepeno je. Potrebno je da sav nas zivot doprinosi molitvi. I to nije odricanje od spoljnjeg svijeta. Drevni hriscani su savjesno ispunjavali svoje obaveze i rad, smatrajuci ih sluzenjem Bogu, a ne ljudima. Smetnja je drugo – nas nepravilan odnos prema svijetu, ljudima i samima sebi. Andjeli se salju da sluze ljudima, ali oni ovim ne gube molitve. Molitva se gasi od naseg strasnog ocaravajuceg srca u odnosu prema svijetu, njegovim djelima i pojavama, od nase totalne predanosti njima. Zato covjek treba da omrzne ono sto sprecava molitvu. Dusa se sastoji od tri sile: uma, osjecanja i volje (u drevnoj antropologiji: misljenja, zeljenja i razdrazljive sile), i sve tri sile treba da ucestvuju u molitvi.

Kao prepreka razuma u molitvi jeste njegova oholost. Oholost radja vlastoljublje i uvjerenost u svoje snage. Dok je covjek siguran u sebe onda on ne moze da se moli. Njegova molitva se pretvara u nauceni monolog; Bog mu prestaje biti potreban. Um, koji se nada u sebe, odvaja se od Boga i pod dejstvom oholosti i strasti vlastoljublja, crpi: snagu u spoljasnjim znanjima kako bi obezbijedio podlogu za svoju velicinu. Ovdje se najavljuje radoznalost uma. Covjek tovari na sebe nepotrebna znanja koja smatra svojim intelektualnim bogatstvom. Ova znanja hrane njegovu oholost, a sujeta stalno trazi nova znanja. Takav covjek lici na skrticu koji vuce sve sa ulice u svoju kucu. Njegova soba lici na gomilu smeca, njemu je tesko disati i kretati se zbog starudije, ali umjesto da tu starudiju izbaci, on skuplja jos vise nepotrebnu starudiju. Um, opterecen nepotrebnim znanjima, stecenim zbog sujete i neukrotive radoznalosti, vuce dusu nanize. On je slican ptici koja na krilima ima privezane olovne utege: ona hoce da uzleti ali ne moze i samo bespomocno puzi po zemlji.

Visoka molitvena stanja dostizu obicno ljudi jednostavna uma i srca, ili pak oni koji smatraju svjetska znanja, koja su dobili, za prasinu i prah.

Covjek mora da se odrekne nepotrebnih znanja da bi u dusi imao slobodno ono prostranstvo u kome moze djelovati blagodat. Lazna znanja su ispisana i obrisana tabla na kojoj je vise nemoguce napisati i naslikati.

Mrznja prema laznim znanjima i oholosti razuma otkriva pred covjekom tajne vjere i duhovnu mudrost. Nepoznavanje spoljneg i prolaznog, onoga, sto ne prelazi u vjecnost postaje pocetak istinskog znanja duhovnog svijeta i puta prema njemu. A nepoznavanje onoga, sto nije potrebno za spasenje sto se odnosi samo na obicno zemaljsko bitisanje postaje osnova na kojoj rastu cvjetovi duhovne mudrosti. Ptica, koja se izvuce iz mreze, slobodno uzlijece gore, navise. Um, oslobodjen od suvisnih znanja, ulazi u onu unutrasnju mrezu, gdje u tami besjedi s Bogom.

Sta je potrebno uraditi da bi smanjili potok informacija koje nas neprestano opterecuju? Prvo – odreci se gresnog, javno stetnog, nepotrebnog, a zatim cak potrebno svesti na minimum, do najneophodnijeg; uz ovo kvalitet covjekovog rada cesto popravljati, da bi umjesto mehanickog pamcenja u njemu probudio stvaralacki um, i dostigao umijece da kroz malo dostigne mnogo.

Sledeci neprijatelj molitve je naslada koja iskusava covjekova osjecanja. To je emocionalna provokacija kojoj je najvise podlozna covjecja dusa. Naslada – to je surogat srece, demonski falsifikat, dozvan da sobom zamijeni duhovni rast koji je covjek izgubio. Ono se zavrsava teskim osjecanjem unutrasnje opustosenosti i pri tome sto je intezivnija bila sama naslada tome ce biti jace posljedice osjecanja gubitka. Poslije emocionalnog uspeha, koji prezivi dusa slijedi neka provala u dusi – kao sjenka smrti. I to je najsigurniji znak toga da nam sada odvodi dusu od Boga – izvora zivota.

Savremena kultura sa nekim izuzecima, predstavlja kult naslada, ponekad u izuzetno ruznom obliku, a ponekad pod vanjskim privlacnim licnim dobrocinstvima. Strasno srce ne moze biti cestica neba, ono postaje saka zemlje. Srce, uprljano i oslabljeno nasladom ne samo da ne moze da se moli, vec se cak protivi molitvi, mrzi molitvu, kao sto pas mrzi onoga koji pokusava da mu iscupa otrovan komad mesa. Takav covjek ili sasvim bjezi od molitve ili samo izgovara zvucne rijeci kao sintagmu zvukova ne shvatajuci kome se on obraca i sta trazi, to jeste ostavlja od molitve samo vanjski oblik. Da bi se naucili molitvi treba zamrzeti nasladu kao svoga neprijatelja, odbacivati ono sto izaziva strast, ma koliko to bilo tesko kao po rijecima Spasiteljevima, odsjeci sebi ruku ili izvadati oko za to da bi usli u Carstvo Nebesko (Mt 5, 29 – 30). Svijet posebno zestoko stiti svoje pravo ha strast i nasladu, smatrajuci to glavnim ciljem covjecjeg zivota. Upravo zato gotovo sva umjetnost se i bavi time da oblaci raspadajuci trup naslade u svilenu odjecu i zlatne ukrase.

Strasti se najcesce pobjedjuju jakim osjecajnim likovima, zbog toga kod molitve, kod pripreme za molitvu, likove, nakicene svjetskom umjetnoscu i modernom knjizevnoscu, a takodje mastom i fantazijom moramo nemilosrdno izgoniti kao lopove koji su provalili u nas dom.

Molitva – to je ogledalo unutrasnjeg covjecanskog stanja. Molitva – to je sud nad covjekovom dusom; da li je ona vjerna Bogu?

Treca sila duse – to je sila volje. Od nje zavisi covjekova sposobnost da se koncentrise na potrebno i zastiti um i srce od nepotrebnog. Ponekad je nazivaju odvaznoscu duse. Volju slabi isto ono sto slabi um i srce: mnogo znanja, prekomjerno starateljstvo i sujeta, zaboravljanje glavnog i primamljivost naslada. Osobine volje su odlucnost i trpljenje. U molitvi trodjelna dusa postaje trojedina.

Bijela boja cini se posebno jarkom na crnoj podlozi. Duhovni svijet postaje posebno intenzivan u polju voljnog neznanja. Apostol Petar rekao je Hristu: Eto, mi smo ostavili sve i posli smo za Tobom (Mt 19, 27); ostavili sve – to jest zemaljske obicaje, zakone, pretpostavljanja i znanja; ostavili sve – to jest ostavili svoje covjecje pomisli i zelje. Ici za Hristom – znaci ici putem molitve koja prolazi kroz covjecje srce. Zato su se istinski sposobni moliti samo oni koji slicno apostolima mogu reci: evo mi smo ostavili sve i posli za Tobom.

Molitva – to je smrt i vaskrsenje. Ko ne umre za svijet, taj ne moze vaskrsnuti za vjecnost. Ko se ne odrekne sebe taj se ne moze naci.

%d bloggers like this: