O kulturi opštenja

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

O kulturi opštenja

Jedan od najvaznijih vidova religiozne moralnosti jeste kultura opstenja. To je umijece mirno saslusati drugoga, iako se njegovo misljenje ne slaze sa tvojim ili mu se cak suprotstavlja. Prisustvo blagodati Bozije u covjecjoj dusi cini da je nemoguce uvrijediti ili poniziti bliznjega. Etika se manifestuje kroz uvazavanje. Rijec “kultura” potice od rijeci “kult” sto znaci “cijenim” i “postujem”. U datom slucaju, visina kulture, naravno i duhovne kulture, sastoji se u umijecu da se u svakom covjeku vidi oblicje i podobije Bozije – licnost koja ima svoj pogled na svijet, svoje moralne kriterije, svoj duhovni svijet.

Kada dva sabesednika govore o religiji i njihov pogled na svijet se ne podudara, razgovor treba da dobije oblik uzajamnog trazenja istine: prvo se treba izjasniti u cemu se slazu u pogledima, a u cemu se razilaze. Zatim treba naci zajednicki kriterijum istine i mirno razmotriti nedoumice, pitanja, probleme, talas za talasom, ne silazeci sa te platforme. Takva platforma moze biti sve ucenje Crkve, tekst Biblije ili samo Novi zavjet. Ako se religiozna ubedjenja zasnivaju na raznim knjigama Biblije, vedama, Kuranu, onda treba istaci osnovne osobine istinitosti, za sta ocevidno moraju sluziti: unutrasnja neprotivrjecnost teksta, visoko ucenje o Bozanstvu i moralu koji odgovara tome ucenju, treba razmotriti istoriju nastanka tih knjiga i dr.

Da bismo odgovorili svome sabesjedniku na valjan nacin treba ga umjeti saslusati mirno, shvatiti sta on hoce, istaci glavni naglasak njegovih pogleda na svijet. Zatim upitati da li je on pravilno shvacen, da mu ne pripisujemo ono sto on nije mislio i uopste nije htio govoriti. A ako on potvrdi da smo ga pravilno . shvatili, onda vec u pocetku moramo oznaciti u cemu sa slazemo, sta odobravamo u njegovim stavovima.

Pa dobro, nema covjeka koji bi bio u svemu kriv (prepodobni Makarije Egipatski pohvalio je za trudoljubivost idolskog zreca koga je vidio daje nosio na svojim ramenima tesko brvno). Oznacivsi tacke zblizavanja, tj. stvorivsi odredjenu psiholosku vezu, kada nas sabesjednik prihvata ne kao protivnika nego kao prijatno lice koje se trudi da ga shvati, treba se veoma korektno dotaci tacaka razilazenja i predloziti da se zajedno razmatraju (originalna) obicna djela.

Velika eticka i psiholoska greska je zakljucak apriori, prije dokaza, kada se umjesto dokaza istakne sopstveni autoritet, koji uopste nije obavezan za druge. Zatim sam sabesjednik treba da napravi zakljucak, a ako se muci, tada ne treba insistirati: covjek ce se kasnije sam vratiti tim istim problemima. Ako je cak pod uticajem nepobitnih cinjenica sagovornik prinudjen da se saglasi, kao da je izbacen sa ringa na turniru, onda ovo slaganje obicno biva neuverljivo i on ce traziti revans za poraz i naci (poslije besjede) nove argumente i cinjenice koje opovrgavaju tvoje misljenje. Snaga Sokrata je bila ne samo u njegovoj pameti i razmisljanju, nego i u metodu. On nije govorio za sabesjednika, vec, ostavljajuci mu slobodu da pravi svoje zakljucke, zadavao mu sugestivna pitanja i potkrepljivao ih odgovarajucim primjerima.

Kriticke primjedbe sabesjednika treba primati mirno, i ako su ispravne, odmah se sloziti.

Besjeda postaje besmislena ako dozvolimo da se pretvori u spor, u svojevrstan verbalni duel, u kome nanosimo i dobijamo udarce, ne zadobijajuci nista. Tada se diJalog pretvara u dva monologa – svako govori ne slusajuci sagovornika, a ako cuje, onda sa jednim ciljem: posto-poto opovrgnuti ga. Kao svjedok duhovne i moralne zakrzljalosti covjeka sluzi njegov nepravilan stav, ili, prostije, “poza” u besjedi.

1. Poza “ucitelja” – covjek govori sa drugim sa osjecanjem nadmoci. On ne sumnja u to da zna vise od svojih sagovornika, da je pametniji od njih, da bolje zna ono sto je potrebno covjeku. Njemu se cini da je njegova obaveza da uci druge, a drugi da uce. Takvi ljudi cine to cudnom samouvjerenoscu, cak ne shvatajuci da njegova pretjerana samouvjerenost u njihovim rijecima odbija srce sagovornikovo.

2. Poza “drzavnog javnog prokuratora” – covjek sebe smatra visom instancom u sudbini drugoga. On stalno ukazuje na nedostatke sagovornika, lovi ga na protivrecnostima, kao lopova koji je stavio ruku u tudji dzep, razotkriva, negoduje i iznosi “prigovor” uopste ne shvatajuci da to nije u njegovoj nadleznosti. Misli da donosi dobro covjeku otvarajuci mu oci na samog sebe. On

smatra da mu jadni gresnik mora samo zahvaljivati pouci. Zelja da se ispravljaju drugi cesto poprima karakter stalnog svraba kao kod mucnih koznih oboljenja.

3. Poza “sveznalice” i “savjetnika” – covjek je spreman da pruzi savjet i recept za sve slucajeve zivota. Obicno su to bliski ljudi koji mnogo govore zato sto malo znaju i jos manje misle. Spremni su da daju savjete, posto ne osjecaju odgovornosti za svoje rijeci. Ovi ljudi se uplicu u tudje poslove, smetaju drugima buduci potpuno sigurni da im pokazuju veliku pomoc. A oni sami tudje savjete ne primaju. Kada se njihovi vlastiti poslovi zavrsavaju neuspjehom (a to sv cesto dogadja), onda oni razotkrivaju sve osim sebe samih.

4. Poza “nacelnika” – covjek govori tako kao da daje naredbe svojima potcinjenim. On zeli da bude mali “car” u svojoj porodici, medju prijateljima ili, jednostavno, sa sagovornikom. Ove ljude karakterise postovanje svoje sopstvene licnosti i nepostovanje prema svima ostalim. Oni bestidno hvale sami sebe, pricaju o svojim sopstvenim dobrocinstvima, koja najcesce i ne postoje. Jednu te istu frazu ponavljaju po nekoliko puta da bi je memorisali u pamcenje sabesjednika. U odnosu prema drugima ponavljuju odlucnost i nezahavalnost. Oni, izgleda, iskreno smatraju da je za druge ljude velika sreca sto mogu disati sa njima. Sagovornika ne slusaju i mogu ga prekinuti pitanjem koje se uopste ne odnosi na doticnu stvar.

Zaustavio sam se na ovih nekoliko psiholoskih tipova samo zato sto mi sami cesto, ne kontrolisuci sebe, cinimo to isto. Zato se u besjedi treba sjetiti kakav ne treba biti i sta ne treba ciniti. Gordost je u stanju srusiti sve psiholoske mostove, medju sagovornicima i podijeliti ih na neprijateljske tabore.

Covjek mora biti korektan, tim prije ako je razgovor o religioznoj temi. Nas opit Bozanske slave treba da se izrazava u nasem zivotu posredstvom ispunjenja volje Bozije, to jest u zapovjestima, a ne preko netrpeljivosti prema onima koji drugacije misle i drugacije vjeruju. Grubost cesto prikriva u sebi slabost argumenata, a gordost i oholost – nizak intelektualni nivo. Postoji engleska poslovica koja govori da praznine koje se formiraju u ljubavnoj korpi ispunjava gordost. Ako razgovor poprimi nekorisne oblike kad je rec o pogresci sagovornika, treba staviti primjedbu da je o ozbiljnim stvarima potrebno govoriti ozbiljno; a ako to ne bude prihvaceno, treba prekinuti razgovor jer nekorektnost u takvim slucajevima cesto prelazi u nepristojnost i moze se zavrsiti uzajamnom uvredom i razilaskom.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 12:08 pm  Komentari isključeni za O kulturi opštenja  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: