O Bogopoštenju i Bogoodbačenosti

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

O Bogopoštenju i Bogoodbačenosti

Knjiga o Jovu i Pjesma nad pjesmama su najtajanstvenije knjige Starog Zavjeta.

Od tumacenja na Knjigu o Jovu moze se sastaviti cijela biblioteka. Neka od njih se odlikuju visokim vrlinama i dubinom bogoslovske misli. Ipak kod onih, koji citaju Knjigu o Jovu i njenu egzegezu ostaje osjecaj nekakve nejasne nedovoljnosti, osjecaj onoga da je ovdje nesto nedoreceno i nesto vazno skriveno pod tekstom, kao pod vanjskom koricom knjige.

Crkveno predanje svjedoci da je ovu knjigu napisao car i prorok Solomon. Za nas je to izuzetno vazno, ona je za nas nit Arijadne koja pokazuje put u podzemnom lavirintu gdje putnik, otvarajuci jedna vrata, i, krecuci se isprepletenim, kao cipke, hodnicima i stepicama, na kraju krajeva nadje se u corsokaku.

Prema nasem misljenju Pjesma nad pjesmama i Knjiga o Jovu – to je istorija duse u dva stana: bogoopstenja i bogoodbacenosti. Sto jaca ljubav prema Bogu, time je strasnija misao o vjecnom gubitku Boga; kada Bog postaje unutrasnji zivot covjeka, onda se prekida bogoopstenje i cak samo strah da se izgubi, pretvaraju mu se u pakao, nepoznat svijetu.

Knjiga o Jovu i Pjesma nad pjesmama to su dva pola religioznog zivota, i izmedju njih lezi polje strasnog napora. To je prozivljavanje duse, koja sozercava u svom postojecem stanju i perspektivi vjecnosti raja i pakla. Na pocetku knjige govori se o pravednom zivotu Jova, ali to je vanjski, gornji sloj, najosnovnije je da je njegova dusa bila zaokupljena ljubavlju prema Bogu, slicno Sulamiki iz Pjesme nad pjesmama. Prema drevnim tumacenjima, pod likovima mladozenje i nevjeste u Pjesmi nad pjesmama podrazumjevaju se Bozastvo i covjecija dusa. U ovoj knjizi postoji sledeca epizoda: nocu mladozenja doziva kroz vrata svoju nevjestu, on odugovlaci na svojoj loznici, a kada otvori vrata dvoristna, onda vidi da tamo vec nikoga nema. Ona u tuzi trazi svoga mladozenju po ulicama i trgovima grada. Nocne straze je hvataju, svlace je, tuku i on se jedva otima iz njihovih ruku. Egzegeti vide u ovom iskusenje nevjeste. Noc patnje i uvrede, odlazak mladozenje – bogoodbacenost, zguljen, svucen, odbacen -znak gubitka svega vidljivog, borba sa mracnim silama, koje vrebaju dusu, rane i ponizenja, koje trpi zbog njih dusa ali najstrasnija muka za nevjestu to je pomisao da ju je mladozenja prestao voljeti i da ju je ostavio zauvijek.

Kad citamo Knjigu o Jovu nas zadivljuje nerazumljivi psiholoski kontrast: Jov, hrabro i muzevno kao mucenik koji je primio iskusenja koja su mu poslata, poceo je odjednom da proklinje svoj zivot, da ropce i da se pravda pred Bogom. Najgore sto je moglo da ga zadesi vec se zbilo, sta jos treba da izgubi Jov, zasto ne primiti smrt s molitvom na usnama, kao sto su primali prevednici i proroci? Zasto je ovaj spor covjeka sa Bogom morao uci kao nerazumljiva pouka u Bibliju? Neki tumaci da bi “opravdali” Jova “trude se da pripisu njegovim prijateljima, koji besjede sa njim, formalni, pravni i cak pragmaticki odnos prema Bozanstvu. Ali nama se takvi zakljucci cine tendenciozni i da uopste ne proizilaze iz teksta. Naprotiv, govori Jovovih prijatelja su uzviseni i prekrasni, bilo koji savremeni bogoslov mogao bi samo pozavidjeti orlovskom letu njihovog bogomislja i ljepote likova i poredjenja koje su oni upotrijebili nadahnutom religioznom poeticnoscu njihovih rijeci; oni su odusevljeni nadom u milosrdje Bozije i bas zato ubjedjuju i umoljavaju Jova da prinese Bogu pokajanje, da bi se udostojio oprostaja. Jov im odgovara, ali se stvara utisak da on ne shvata, kao da ih ne cuje svojim srcem, da on, Jov i njegovi prijatelji stoje na dvije duhovne povrsine, razdvojene ogromnim rastojanjem.

Oci su rekli: “Blazen je onaj ko cita Pjesmu nad pjesmom – on je usao u oltar hrama, ako je shvatio njegov tajanstveni smisao”. Car Solomon je u svojoj mladosti prezivio visoka stanja bogoopstenja i bogovidjenja. Pjesma nad pjesmama to je prorocanstvo, ali u isto vrijeme i otkrivenje koje je sam prezivio. Ipak je bogoopstenje ovoga blistavog izrailjskog cara bilo tragicno i neocekivano prekinuto. Biblija skrto i nejasno govori o tome sta je iskrvarilo Solomonove srce (3. Car 11, 3). Poslije izgradnje hrama Jahve-ovog, koji su nazvali svjetskim cudom i ljepotom (Izrailja) Jerusalima, Solomon je podigao idolske neznabozacke hramove za svoje zene – strankinje i sam je prisustvovao demonskim ritualima. Sada je od takodje iskustveno -ocigledno prezivio stvarnu bogoostavljenost, u zivotu gubitak blagodati. Ako bi s njega skinuli carski vijenac i ucinili od njega poslednjeg roba u vlastitoj njegovoj kuci onda bi i to bila sitnica pred mukama duse, koja je izgubila najvecu od riznica i, sjecajuci se svoje predjasnje ljubavi, gori dan i noc u crnom plamenu.

Prema predanju, car Solomon se duboko pokajao pred Bogom i bilo mu je oprosteno. Tugom ovoga pokajanja i tihom mekanom svjetloscu Bozanskog oprostenja ozarena je druga Solomonova knjiga – Eklizijasta, kao njegovo predsmrtno zavjestanje. Ova knjiga lici na poslednje zrake sunca koje zalazi za horizont. Dakle, Solomon je prezivio visinu bogoopstenja, koja se u Pjesmi nad pjesmama uporedjuje sa penjanjem na vrh Livana, i dubinu bogoostavljenosti koju je spoznao prije Solomona mozda samo Adam.

Daleko smo od pomisli da je Jov lik samog Solomona. Ali hocemo da kazemo da je on bio narocito blizak Solomonovoj dusi kroz unutrasnja prezivljavanja, nama nedostupna.

U zivotu Jova mi vidimo tri perioda: period kada je on zauzimao visok polozaj u svojoj zemlji (u crkvenoj himnografiji njega su nazivali carem); period iskusenja: gubitak djece, imanja, guba (lepra), progon iz grada i, najzad bogoostavljenost; i treci: zavrsni period – vrijeme nagrade za pravednost i vjernost u iskusenjima.

U zivotu Solomona mi takodje mozemo istaci tri perioda: blistavi pocetak carovanja, kada je Solomon kao sto se moze vidjeti u Psalmima, predstavljao simbolicki lik Mesije po svojoj svetosti i mudrosti, vrijeme gradnje hrama u Jerusalimu, kada se on uspinjao stepenicama duhovnog hrama prema visim sozercanjima i ozarenjima, kada je njegovo srce pjevalo pjesmu nad pjesmama. Drugi period – smrt prije smrti, otpadanje od Jahvea, gubitak onoga, koga je on volio najvise na svijetu. Pet stoljeca prije Solomona prorok Valaam je rekao: “Prorok pada ali oci njegove vide” (24, 4). Solomon je u svojoj bogoostavljenosti vidio sebe pokrivenog naslagama gube, dusu porazenu grijehom koja se razlaze, kao trup, vidio je posledice svoje izdaje Boga: carstvo iskidano, slicno odjeci na dijelove, dvanaest plemena koja su maceve okrenuli jedni na druge, razruseni Jerusalim i pepeo na mjestu gdje je stajao hram koji je on sagradio. To je bilo siromastvo strasnije od bijede Jova. Solomon je, sjedeci na zlatnom tronu, vidio izgubljeno carstvo, narod koji umire od gladi i Jerusalim spaljen grijehom njegovih careva.

U svom veleljepnom dvorcu, koji se takmicio sa dvorcima Egipta i Vavilona, on je prezivljavao ono, sto Jov na gomili smeca, koji su zbacivali sa zidova tvrdjave – Jov, koga su ziva jeli crvi. To , nijesu bile fizicke muke vec uzas bogoostavljenosti. Najnize je pao prvoandjeo, onaj koji je bio najblize Prestolu Bozijem. Prema mitskoj visini Pjesmu nad pjesmama mozemo u likovima zamisliti kao jamu bezdanicu, na cije je dno pao prorok koji je izdao Boga. Kakve je snage bilo potrebno pokajanje da bi se Solomon ponovo mogao roditi, da bi orao koji se pretvorio u crva, ponovo dobio svoja krila? Sveto Pismo o tome cuva tajnu ali cutljivi vapaj Solomonove duse, kao sijevanje nocnih munja ozaruje stranice Knjige o Jovu. Ovdje nema pozajmica, osim jedne te iste tragedije bogoostavljenosti, mada njeni uzroci nijesu isti. Ovdje je blizina duhovnih prezivljavanja. Sveti Jovan Zlatousti kaze: “Sa Hristom je u paklu dobro”. Ovdje je pakao predstavljen kao nesto vanjsko u odnosu na dusu covjeka, kao mjesto sveukupnosti patnji, koje moze iskusiti covjek, cija dusa uz sve to pripada Hristu.

Jov je zivio u ljubavi s Bogom, ta ljubav je bila sakrivena tajna njegovog srca, za koju nijesu mogli znati cak ni njegovi prijatelji: shvatati je moze samo onaj koji ju je sam prezivio. Prve udare Jov je primio nepokolebljivo, kao stijena nalete bure, ili stijena udar strasnih talasa. Jov je bio usred svijeta samac, kao sto su usamljeni svi koji vole Boga, no izgubivsi sve i sva, on je u svom srcu ostao s Bogom, kao moreplovac, izgubivsi brod i putnike ipak je sacuvao dragocjeni kamen radi koga je on preduzeo svoje dalje putovanje. Ali je zatim uslijedilo strasnije iskusenje, unutrasnje, koji nisu vidjeli drugi – to je bogoostavljenost ili strah pred bogoostavljenoscu. Sta je bogoostavljenost tesko nam je shvatiti, kao sto je tesko shvatiti sta je to paklena muka.

Pjesma nad pjesmama daje nam neki kljuc za tajnu, mada kao njene mucne nejasne sjenke; u njoj se ljubav Boga i duse uporedjuje sa ljubavlju mladozenje i nevjeste. Sav zivot usredsredjen za nevjestu njenom mladozenji, ona mu je dala svo svoje srce bez ostatka i odjednom vidi da je mladozenja napusta i mozda zauvijek.

Tada se njena ljubav pretvara u krik bola, ona govori: “Zasto si prestao da me volis, sta sam ti uradila, zasto me ostavljas?” i to nije samoopravdanje. To je bol i krik srca. Govor Jova – krik je duse, uvrijedjene bolom ljubavi, uzas rastanka sa voljenim bez koga je smrt bolja od zivota. Mi vidimo kako Jov trazi odgovor: Zasto je Bog stavio njega na dno ponora, pred prijetnjom vjecnog rastanka? Ali ne trazi on toliko odgovor i objasnjenja koliko Samog Boga, bez Koga ne moze da zivi. . .

Jov ne negira svoj grijeh kao nesto prisutno kod svih ljudi uopste, ali on ne nalazi u sebi onoga grijeha koji bi mogao prekinuti ovo misticno, bogoopstenje, ljubav Bozija najzad od njega. Ne nalazi da se moze povratiti izgubljeno njegovim trudom. On bi htio da vidi svoj grijeh i prestup da bi ga bilo kojom zrtvom iskupio; on ih trazi posteno i mucenicki, ali ne nalazi, bas kao sto ne nalazi grijeha koji bi prevagnuo raniju ljubav Boga prema njemu, a lagati zivome Bogu on ne moze. No stavivsi masku, cak masku smirenja, bez nje je nemoguce vidjeti lice Boga. Ovdje je poseban metafizicki tragizam: ne kosmar Solomonovog pada u grijeh, vec tragizam licne pravednosti, u sustini bezizlazan, jer Jov ne moze zrtvovati pravdu radi ljubavi i ljubav radi pravde. Jov je junacki izdrzao najteza iskusenja kao dokaz svoje ljubavi prema Bogu, ali sada u novom unutrasnjem prezivljavanju bogoostavljenosti ili pred njenim uzasom ova ista iskusenja mogla su mu se uciniti kao ohladjenje bozanske ljubavi prema njemu, ovo podnijeti on vec nije mogao. Zato su rijeci Jova -bezumlje ljubavi, to je plac Sulamite kod njenog rastanka sa mladozenjom. Velika tuga i velika radost su cutljivi, zato su rijeci prijatelja, ma koliko bile divne samo opteretile Jova. Sulamitu ne mogu utjesiti njene drugarice vec lice mladozenje. Ugledavsi ga, Sulamita zaboravlja sve – i govor svojih drugarica i svoje suze i samu sebe. Desava se teofanija – Bog se javio Jovu. “Ja sam cuo Njega, a sada Ga vidim”. (Jov 42, 5), govori pravednik. To je Bogojavljenje, ne odgovor na rijeci Jova, vec na ljubav njegova srca. Bog mu se javio – ne s tim da razrijesi nedoumice u svjetlosti Bozanstva, ako su nestale bez traga, kao sjenke, vec da uvjeri Jova u svoju vjecnu ljubav, to je novo Bogojavljenje – odgovor na ova mucenicka pitanja Jova, odgovor Boga: ” Ja sam s tobom”. Gubavac Jov sjedi na djubristu, ali Bog nevidljivo prebiva sa njim. I zato mu se to mjesto cini kao tron, lepra – carska odjeca, a crvi zlatni ukrasi na njemu. Jov u cutnji pazljivo slusa Boga.

Gospod iscjeljuje Jova, vraca mu bogatstvo, produzuje njegov zivot, ali to sve je samo svjedocanstvo da su se vanjska iskusenja svrsila. Sve milosti date su brzo ne toliko za samog Jova, koliko za pravednike prijatelje da bi se oni uvjerili u njegovu vaznost.

Gospod govori Jovovim prijateljima, da trze njegove molitve za sebe posto je Jov pravedniji od njih. U cemu se sastojao grijeh Jovovih prijatelja? To je bio vise grijeh ne kao prestup, vec kao nesavrsenstvo: jelen ne treba pokazivati put orlu koji leti nebom; jelen moze prolaziti kroz sumski cestar i gore, ali orao ih lako prelijece. Jovovi prijatelji sa njihovom idejom pravednosti i uzvracanja nisu mogli shvatiti kako jedan poriv ljubavi pred Bogom moze biti dragocjeniji od vanjske pravednosti, pravednosti zakona. I zato ova kazna treba da im pokaze njihovo nesavrsenstvo u najglavnijem i otkrije im tajnu u Jova.

Jedan egzegeta je rekao: “Knjigu o Jovu treba citati kroz suze”. Mi bismo dodali: ne kroz suze o Jovu, vec o nama samima, o tome kako je u poredjenju sa ozarenom plamenom dusom Jova, mracna i prazna nasa dusa.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 3:44 pm  Komentari isključeni za O Bogopoštenju i Bogoodbačenosti  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: