“Ne ubij”

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

“Ne ubij”

Zvjezdano nebo je stalni izvor nadahnuca za pjesnike i odusevljenosti za filosofe. Ono se nekako ne uklapa ni u sistem rima niti u sistem silogizama. Zvijezde – to su simboli vjecnosti. Iskre noci, koje su se ukocile u letu, zrak je svjetlosti u nepreglednoj daljini kosmickih prostranstava. Zvijezde – to su dijamantske oci kojima nebo gleda zemlju. Kada bi mi, ljudi, mogli upitati zvijezde, sta stalno i nepromjenljivo vide na zemlji, onda bi nam zvijezde odgovorile: “Na zemlji je postojano samo vrijeme i nepromjenljiva samo smrt, sve ostalo nice, mijenja se i nestaje, postojano je (samo) jedino samo nepostojanje svijeta, a nepromjenljiva njegova nepromjenljivost”. Ako bi mi upitali zvijezde sta su one cudno nasle na zemlji, onda bi one odgovorile: “Glupost ljudi, koji, znajuci dosta o nepostojanosti vremena i smrti grade svoje kuce na tekucoj bujici rijeke i zaboravljaju na vjecnost”. Smrt je univerzalni fakat naseg postojanja, sa smrcu se susrecemo svuda, ona prati zivot kao sjenka. Pa ipak, smrt ostaje za nas tajna, koje se plasimo i dodirnuti je. Cudan paradoks: mi vidimo svijet smrti svuda, i uprkos ociglednosti ne vjerujemo da ona postoji. Nama se cini da nijesmo u njenoj vlasti, da ce njen nalet, koji rusi sve na svom putu, projuriti pored nas. Mi vidimo smrt, mi povremeno razmisljamo i govorimo o njoj i u to isto vrijeme, cak prolazeci pored groblja, mi u dubini svoga srca ne vjerujemo da cemo nekad lezati u ekserima zakovanom sanduku pod slojem zemlje, da ce nase tijelo biti podvrgnuto truljenju: oci ce ispasti iz ocnih duplji, mozak ce isteci kroz nozdrve, tijelo ce se pretvoriti u sukrvicu i grobni crvi ce nas pretvoriti u zemlju od koje je i uzet covjek.

Mi vidimo smrt svojih bliskih: jedan za drugim oni odlaze u nebitak – zemlju iz koje nema povratka, Ali u dubine duse ne vjerujemo da i nama predstoji takav isti put. Mi odgonimo tu misao od sebe: ona je suvise uzasna za nas kao lik Gorgone. Taj malodusni strah pred smrcu pretvara nas zivot u zalosnu igru sjenki. Kada smrt ipak dolazi, mi ispadamo nespremni za nju, pokazemo se u ulozi lazova koji su prevarili sami sebe.

Mi zivimo u toku vremena. Vrijeme nam je dato kao neko nasledstvo, kao ocevo bogatstvo, ali ono ima svoju granicu. Svakim danom ono se topi i smanjuje. Mi mislimo da ce vrijeme koje nam je dato uvijek biti u nasoj svojini i zato ga sa pijanom grabezljivoscu trosimo. Mi mislimo da je sve vrijeme jos ispred nas, a kada dolazi smrt, onda vidimo, da se vrijeme zavrsilo kao raspredeno klupce vune.

Zaboravljanje na neizbjeznost smrti i konaciost vremena prikiva nas, kao ekserima za zemlju. I mi cemo se u sustini dobrovoljno predati smrti, hvatajuci se za privremeno, za ono sto se zadrzati ne moze. Sesta zapovijed glasi: Ne ubij (Izl 20, 13). Ali mi je neprekidno narusavamo posto neprekidno ubijamo vlastiti duh. Predavsi sebe u vlast privremenoga nepostojanog, promjenjivog i na kraju krajeva smrtnoga, onoga sto se nalazi pod vlascu truljenja, mi sami pak izvrsavamo nad svojom dusom presudu. Zaboravivsi na smrt mi zaboravljamo na vjecnost i time se lisavamo vjecnog zivota. I svaki dan potrosen uzalud je svakodnevno samoubistvo.

Sredinom vijeka bila je rasprostranjena slika pod nazivom Ples smrti u razlicitim varijantama. Na njoj smrt cas prati covjeka kao lovac zvijer, cas se pojavljuje na svadbi, cas hoda po vrtu sa kosom u rukama ne birajuci sta ce posjeci do korijena: korov ili cvijece, cas stoji kao organizator pira sa casom u rukama medju najjacim gostima, cas se nadnosi nad posteljinu djeteta. Ali najomiljeniji size bio je ples covjeka u zagrljaju nevidljive za njega smrti u liku kostura. Covjek plese medju trupovima, ali na njegovom licu bezbrizan osmijeh – to je lik naseg zivota, privezan za zemlju. Sve su glasniji zvuci toga valcera smrti, sve se brze krece zloslutni pir, sve jace smrt priteze covjeka na grudi… i, najzad, odbacuje ga u gomilu trupova, kao sto bacaju cjepanicu na gomilu drva. Nas zivot lici na igru sjenki na zidu. Gasi se svjetlost – nestaju sjenke.

Prvo ubistvo svoje duse – to je nevjerovanje u bozanstvo. Ateizam i filosofija ocajanja, to je bespomocna zelja da se ovekovjeci zemaljski zivot, filosofija koja se pretvara u ugrusak mrznje prema Bogu. Ateizam je nelogican. Ako je covjek osudjen na smrt, onda on mora da isproba sve mogucnosti da izbjegne tu presudu. Kada kod covjeka otkriju rak, onda on pocinje traziti posebne ljekove i ljekarije, on je spreman poci na kraj svijeta, ako cuje da ga tamo mogu izlijeciti, on je spreman da proda sve sto ima, samo da kupi sebi pravo na zivot koji ce se ranije ili kasnije ipak zavrsiti grobom. Sve svjetske brige i problemi izgledaju mu kao nekakve sitnice pred likom hobotnice smrti koji se upio u njegovo tijelo i (sisa) pije njegovu krv.

Ateizam uvjerava sebe da zagrobnog zivota nema, on kao da zacepljuje usi kada mu govore o Bogu i vjecnosti i sa nasladom se uvjerava da spasenje ne postoji. A samo ako bi covjeku rekli da je u njegovom vrtu zakopano blago i treba samo poraditi lopatom da bi se naslo; onda bi se on potrudio da provjeri je li to istina, mada su sanse jedan naprema hiljadu da je to istina. Tako se sva ogromna knjizevna produkcija ateista u sveukupnosti moze kratko nazvati : “Uputstvo za samoubice”.

Ali evo stvari jos neshvatljivije i cudnije od ateizma; covjek, vjerujuci u Boga i osjetivsi Njegovu blagodat u svojoj dusi kao disanje vjecnosti, produzava da zivi tako, kao da Boga nema. Dusa takvog covjeka lici na nesrecnika, koji lezi pod krhotinama srusene zgrade i gomilama zemlje. On hoce da baci sa sebe tu tezinu ali ne moze cak ni mrdnuti rukom. Mi lezimo pod krhotinama nasih razrusenih planova i nada, mi smo sahranjeni pod zemaljske brige, mi hocemo da se usavrsimo ali nase strasti ponovo nas savijaju prema zemlji.

Da bi se bilo s Bogom treba se odreci od vanjskog viska, treba ostaviti samo neophodno. Kada covjeka juri zvijer, onda covjek, da bi lakse bjezao, zbacuje sa sebe odjecu. A mi se plasimo rastati sa tovarom materijalnim i dusevnim pa nosimo i nosimo na plecima tu tesku vrecu…

Ovaj zivot nam je dat, da bi sjedinili svoje srce s Bogom, da bi ga napravili kao ne rukotvoreni hram Svetoga Duha. Ali mi od srca pravimo kavez za zvijeri ili korito za svinje. Kad nastupa smrt mi shvatamo da smo bili obmanuti, da je vjecno samo nevidljivo, a vidljivo se pretvara u nistavilo: drzeci se vidljivog mi smo se hvatali za pustos. Vjecan je covjeciji duh, ono na sta stalno zaboravljamo. Svako od nas je vidio lobanju, njene obnazene zube slicne grimasi osmijeha. Moze biti da je to lik toga – da se mrtvac smije nad vlastitim zivotom, smije se, vidjevsi ono sta nas ocekuje, ali dok je skriveno, smije se nad sobom i svojom sabracom.

Zapovijest: “ne ubij”, govori nam o tome da me bismo ubili zivot naseg duha, da ne bi ubili vrijeme koje nam je dato za spasenje, da ne bi ubili svoju dusu, zakopavsi je u grobnicu strasti i zemnih briga, da ne bi izgubili (tj. da se ne bi lisili) nepromjenjive riznice, kojoj se dive cak i andjeli – ljubavi bozanske prema covjeku.

“Ne ubij” znaci – izaberi zivot. Pocetak i zavrsetak, izvor, sadrzaj i savrsenstvo zivota – to je Bog. Ako Boga nema, onda je svemu kraj, i zivot je samo trka osudjenoga prema vjesalima. Ako postoji Bog, a on nam je otkrio veliko svoje Bitisanje, On hiljadu puta svjedoci svakoj dusi, da On postoji blizu nje, onda svaki trenutak covjecijeg zivota, svaki otkucaj srca mora biti posvecen Njemu.

Bog jeste Duh, ali on nam je dao kao neki zalog Svoje ime i tajne Crkve. Misticki zivot duse to je prebivanje u imenu Bozijem: stalnoj molitvi. Kada se zaboravlja i iscezava molitva, tada covjek odstupa od Boga.

Spasenje – to nije samo “licno” djelo pojedinog covjeka. Kada covjek stice blagodat, onda on njenom tihom nevidljivom svjetloscu ozaruje i zivot drugih ljudi. Pored takvih ljudi zagrijavaju se duse. Od opstenja sa njima ljudi dobijaju snagu i unutrasnji mir. A covjek, koji umire u grijesima, ispusta iz sebe tjelesni otrov.

Sesta zapovjest glasi: ne ubij, to jest izaberi zivot, a zivot – to je Bog, koji je sisao na zemlju i koji je primio smrt da bi nas ucinio besmrtnim. Bog, koji je stvorio vaseljenu, hiljade svjetova, vrijeme i vjecnost, ceka, da bi mi sami otkrili za Njega svoje srce.

Mojsije je zavrsio svoju prorocansku propovijed i posljednje zavjestenje rijecima: ” Izrailju, ja sam polozio preda te vatru i vodu, zivot i smrt, izaberi zivot, da bi zivio ti i djeca tvoja” (Izl. 30, 19).

…Kada bi bilo moguce upitati zvijezde, koje, kao jata vatrenih ptica lete sa istoka na zapad: “Sta ste najljepse vidjeli na zemlji?”, onda bi zvijezde odgovorile: “Najljepse covjekovo srce u kojem sija Bozanskom svjetloscu ime Isusa Hrista”.

%d bloggers like this: