Kako govoriti o vjeri

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Kako govoriti o vjeri

Na sta treba obratiti paznju u besjedi sa nevjernikom?

Ateizam nije posljedica naucnih traganja iz sljedecih razloga:

1. Mi imamo posla ne sa univerzalnom naukom, vec sa naucnim granama koje imaju tendenciju ka usitnjavanju i usloznjavanju. Ni jedna od ovih grana ne moze govoriti u ime citave nauke.

2. U svakoj naucnoj oblasti postoje razlicite hipoteze i teorije koje pokusavaju da sistematizuju i objasne fakticki materijal. Ove teorije su protivrjecne i cesto jedna drugoj suprotstavljene. Koja je od ovih uzajamno iskljucivih teorija istinita, a koja lazna, covjek odredjuje na osnovu vlastitih predstava. Ako bi cak svi naucnici svijeta stvorili jedinstvenu univerzalnu teoriju, ni ona ne bi mogla biti valjana, posto se hipoteze i teorije oslanjaju na postojeci fakticki materijal, a on se stalno siri, pa istorija nauke i jeste istorija radjanja i umiranja ideja i predstava. Eksperiment ne moze nikad biti u potpunosti zavrsen, a posljednja rijec nauke je postati njena zavrsna rijec.

3. Nauka ima posla sa procesom, a pogled na svijet sa oblascu uzroka i ciljeva, koji se nalaze izvan granica eksperimenta i za nauku zauvijek ostaju tajna. Nauka otkriva i biljezi uzrocno-posljedicnu zakonomjernost medju pojavama, ali sam pojam zakona za nju je nedostupan; ona ne moze objasniti pretvaranje haosa u zakon i svrsishodnost. Nauka ima posla sa materijalnim svijetom, zato ne moze ni potvrditi ni opovrgnuti postojanje drugog, duhovnog, bica, nauka izucava predmet u njegovim pojavama (fenomenima); svaki predmet ima mnostvo osobina i atributa, pa ostaje za nauku saznavani, a ne saznatljiv objekat.

Pogled na svijet ne proistice iz naucne informacije, vec zavisi od duhovnog stanja, volje i moralnosti covjeka. Veliki naucnici, koji su ovladali jednim naucnim vidokrugom, pridrzavali su se razlicitih religioznih i filosofskih pogleda na svijet. Pogled na svijet se ne moze zasnivati na filosofiji; sami filosofski sistemi zasnivaju se na nedokazanim postulatima. Logika kao metod filosofije nema jedinstvenog sistema, u njoj, kao i u drugim oblastima nauke, postoje razlicite skole i pogledi. Ako filosofija naziva sebe naucnom, onda ona mora da uopstava naucne teorije svoga vremena, a posto se naucne predstave stalno mijenjaju, onda i izvodi iz njih ne mogu biti nepromjenljivi. Ako filosofija nema odnosa prema nauci, onda je ona samo subjektivna covjekova predstava, ogranicena u vremenu i prostoru, opitu i potencijalu stvaralackih sila. Cisto misljenje uopste ne postoji u prirodi. Covjeciji razum se nalazi pod mocnim impulsima, predstavama, zeljama i strastima. Odnos svijesti prema podsvijesti moze se zamisliti kao ledeni breg ciji je vrh iznad povrsine mora, a osnovna masa ledene planine pod vodom i ostaje nevidljiva. Subjektivizma ima u filosofiji jos vise nego u nauci: svaki istaknuti filosof tezi da stvori svoju sopstvenu skolu.

Na sto mora obratiti paznju pravoslavni u besjedi sa agnostikom i skeptikom? Agnosticizam i skepticizam je izmicanje od problema. Sile covjecije duse, njene urodjene sposobnosti za saznanjem ne mogu se svesti na gole logicke razloge. Nama su poznati vidovi gnosisa (poznanja) kao sto su instinkti i inctikcija, nama je poznat emocionalni gnosis koji je osnova umjetnosti.

Ako se samo jednim naporom razuma ne moze spoznati istina i on u ovom pokusaju trpi poraz, onda se treba obratiti drugim mogucnostima duse. Ako je za skeptika i agnostika jednako nepouzdano postojanje i nepostojanje Boga, onda ga treba posavjetovati da se obrati uslovnom obliku molitve makar i ovakvoj: “Gospode, ja ne znam postojis li, ali ja hocu da znam istinu. Ako Ti postojis, onda mi se pokazi. ” Ako bude iskren u takvoj molitvi i ako bude vidio zivot saobrazan zapovijestima Jevandjelja (ciju vrednost vecina agnostika priznaje), onda ce mu biti dat odgovor prema rijeci Bozijoj: “Istite i dace vam se” (Mt 7, 7).

Treba posavjetovati skeptika i agnostika da se obrate vlastitom srcu, da pocnu razvijati misticna osjecanja, koja su, premda u slabom stepenu, ipak prisutna u njegovoj dusi – gotovo isto tako kao sto reanimiraju, vracaju u zivot covjeka cije se disanje jedva cuje.

Sumnja moze biti etapa nezavrsenog trazenja, ali sumnja moze biti i dogmatizovana u svojevrsni pogled na svijet; tada ona postaje bekstvo od istine: covjek, jos ne zavrsivsi bitku za svoju sopstvenu dusu, zuri da izbaci bijelu zastavu kapitulacije.

Rijec “ne znam” moze imati dva nastavka: “ne znam, ali hocu da znam” i ” ne znam i necu da znam”.

Na sto treba da pravoslavni obratiti paznju u razgovoru sa indusom?

1. Najvisi oblik postojanja je licnosno postojanje. U bramanizmu Bog je kao Ziva licnost sa kojom se moze ulaziti u opstenje. Himalajski panteon -to je personifikacija i olicenje klasicnih sila. Hinduski Apsolut – Braman je bezlican i beskvalitativan. Hinduski trimurti – to su tri ritma postojanja: stvaranje, ocuvanje i rusenje. Covjekove licnosti ovdje nema, teorija o preovaplocenju rasclanjuje licnost na brahme – psihicke elemente, koji spajajuci se ponovo prave novu individuu. Na kraju krajeva svi individualni oblici rastvaraju se u kosmicko postojanje, a kosmicko bitisanje iscezava u svijesti Brahama. Vjecnost se zamislja kao dva stanja Apsoluta koji se smjenjuju, Apsolut u sebi i Apsolut u kosmosu. Tvorevina se okoncava rusenjem, koje nista ne pomaze postojanju Apsoluta. Na taj nacin svijet se zamislja kao besciljno vracanje u krug. Svaka mnozina objektivne stvarnosti je iluzija. Postoji samo jedan Brahman, koji stalno pravi i rusi svjetove, Covjeciji duh atman – je jednosustan apsolutnom duhu Brahmanu, vanjska predstava o mnostvu bica je plod iluzije, fantazije i neznanja. “Ja sam ti, ti si on (Brahman)”, jest postoji samo jedan Apsolut, a istorija svijeta – to je kosmicka tragikomedija, ciji je autor, akter i posmatrac sam Brahman pod vidom mnogih laznih oblika i maski.

Ovaj pogled na svijet potkopava same osnove morala: etika se pojavljuje u covjecjim odnosima a u hinduizmu sam pojam o mnostvu, o tome da postoji realno “ja” i “ti”, razliciti jedan od drugog, smatra se iluzornim. Hocemo li vise voljeti svoju iluziju, hocemo li mrziti nerealnost koja se pojavljuje pred nasim ocima? Zato mudrac voli samo svoj vlastiti atman, svijet za njega uopste ne postoji. To je teorija krajnjeg samoljublja, i samo nedoslednost samih hinduista daje im mogucnost da govore o takvim drustvenim kategorijama kao sto je pravednost i takvim moralnim kategorijama kao sto je Ljubav. Kakvu pravednost i ljubav mogu imati sjenke, koje nicu u snovima, koje iscezavaju sa budjenjem bez traga i ostatka? Hinduizam potcinjava “bozanstvo” nekakvim nadbozanskim zakonima ritma koji prisiljava Apsoluta da ponavlja rad nauka: cas ispusta iz sebe nit svjetova, cas je ponovo uvlaci u sebe. Hinduizam je pretvorio covjeka u fikciju. Covjek uobrazava da postoji, a ustvari, njega nema – postoji samo jedan Brahman. Hinduist je lisen vise radosti – licne ljubavi prema licnom Bogu, svome spasitelju – i bogoopstenja, koja pocinje ovde na zemlji i traje do vjecnosti.

Na sta treba da pravoslavni obratiti paznju u razgovoru sa budistom?

Budizam ne predstavlja religiju vec vise moralno-primijenjenu filosofiju. Religija je savez covjecje duse sa visim duhovnim bicem. Budizam ignorise sva osnovna pitanja i nacela religije: postojanje Boga, besmrtnost duse, sredstva komuniciranja duse sa duhovnim svijetom itd. Religija je savez izmedju covjeka i Bozanstva. U budizmu bozanstvo odsustvuje, a covjecija individualnost podleze unistenju u nirvani. Ako za hriscanina svijet predstavlja arenu borbe dobra i zla, onda je za budistu samo postojanje zla, zamka iz koje nema izlaza osim samounistenja, pogruzenja u nirvani, gdje gasnu osjecanja, misli, zelje, gdje, odvlaceci se od vanjskog i unutarnjeg pogruzava se u provaliju bez dna, kao sto trup spustaju u grob.

Ucenje Bude pruzalo je nepomirljivu i duboku analizu suprotnosti i tragizma zemaljskog bitisanja. Ali ono nije naslo izlaza posto se pije obratilo Bogu nego covjeku koji je zalutao u lavirintu suprotnosti. Budizam je u svome apsolutnom zvanju zla dosao do kraja ponora, koji pije mogao predji. On kao da je anatemisao psihicki zivot covjeka i ugledao pred sobom trup od

koga se sa odratnoscu okrenuo. Jedini spas od patnji za budizam predstavlja samo unistenje. Ali to nije fizicko samoubistvo, posto je budizam naslijedio od bramanizma metempsihozu – teoriju preovaplocenja, prema kojoj elementi duse cine novu dusu i ona dolazi na zemlju u novom tijelu. Budizam hoce da unisti zivot. kroz unistenje same zelje za zivotom, kroz oslobadjanje sebe od svih psihickih prezivljavanja, kroz nepostojanje Nirvana. Zato budizam predstavlja najdoslednije i najnepostednije izrazenu filosofiju smrti.

Cilj hriscanskog zivota je bogoopstenje. Cilj budizma je mir smrti. Budista ne shvata zasto je dosao na ovaj svijet, ko ga je bacio u more zla i patnji, sta je to: sala ili tragicna greska? I zato budista sa gordim preziranjem odlazi iz zivota jos dok je ziv.

Na sta treba da pravoslavni obratiti paznju u razgovoru sa muslimanom?

Islam propovijeda fatalizam, pri kome se slobodno samoopredjeljenje licnosti pretvara u fikciju. Sve je uslovljeno i unaprijed odredjeno. Bozanstvo guta covjeka ne ostavljajuci mjesta njegovoj slobodnoj volji. Boziji promisao u islamu pretvara se u nesavladivu sudbinu, a zivotni put covjeka u ostvarivanje unaprijed odredjenog plana: sve sto se desava covjeku, prima se kao neizbjeznost. Takav pogled u njegovom logickom zavrsetku mora dovesti do shvatanja da covjek nema mogucnosti za moralni izbor. Ali islam ne dolazi do toga. Njegovi teolozi razradili su pojam paralelizma, koji dopusta moralnu slobodu, ali ne moralnu autonomiju. Ovaj pogled podsjeca na shvatanje blazenog Avgustina, koje je Crkva odbacila, i na ucenje kalvinista. Protivrecnost izmedju moralne odgovornosti i ogranicene slobodne volje islamski teolozi pokusavaju opovrgnuti ucenjem o spasenju svih muslimana. Prema njihovom zakonu pravednosti, muslimani koji grijese duzni su podnijeti odgovarajuce kazne u zagrobnom zivotu ali prema molitvama Muhameda i imama i citavog islamskog svijeta, cak i najgresniji musliman na kraju krajeva bice spasen. Treba obratiti paznju na to da u islamskoj religiji nema posrednika izmedju Boga i covjeka-, a Muhamed je samo poslanik, tako da se izmedju transcendentnog Bozanstva i svijeta nalazi neprevazidjena provalija. I dok je Jevandjelje monolitno, to u surama Kurana, posebno medju surama mekijskog (ranijeg) i medinskog (kasnijeg) perioda postoje protivrecnosti. To muslimani objasnjavaju time da je Muhamed imao pravo da izmijeni ili promijeni svoje postavke, a takodje da ih zamijeni drugima. Za muslimana je uopste jedna od karakteristicnih osobina istine njena unutrarnja protivrecnost.

Treba istaci i svojevrsnu “‘dvojstvenost” muslimanske religije, koja propisuje svojim sledbenicima razlicita pravila i obaveze prema muslimanima i nemuslimanima.

Treba posebno istaci pitanje koje se tice islamskih vjerskih ratova sa inovjernima. Moze se slobodno reci da se muslimani nalaze u stanju permanentnog rata sa nemuslimanskim narodima, rata u kojem mogu biti privremena pomirenja – primirja, ali ne mir. Treba takodje istaci prinudne i nasilne mjere koje preporucuje Kuran, a koje se ticu pobijedjenih naroda i njihovom prevodjenju u islam. Mi smatramo da je svako nasilje u ime religije, prije svega, uvreda za samu religiju.

Ne mozemo se sloziti sa mnogozenstvom koje dopusta islam, posto brak smatramo savezom ljubavi dviju licnosti i njihovim jedinstvom. Muslimanska mistika je najjasnije izrazena u sufizmu, koji je ostavio dubok uticaj na knjizevnost i umjetnost Srednje Azije i Bliskog istoka. Ovo ucenje je primilo u sebe mnoge predstave i ideje hinduskih mistickih skola i sekti i zato se koleba izmedju monoteizma i panteizma. Sufisticka (skola) poezija siroko koristi alegorije i erotske likove za izrazavanje mistickih dozivljavanja. Prema islamskoj mistici se ponasaju mnogobrojni derviski redovi; oni su zasnovani na zapovijestima koje djelimicno podsjecaju na monaske zavjete, ali se sustinski razlikuju. Izlaz iz derviskog reda je slobodan, niko ga ne porice. Vecina pravilnika derviskih redova sadrzi uputstva na takvim asketskim metodama, kao sto su post, nocna bdenja, poslusnost nastavniku itd. Ali obicno se kao najvise duhovno spasenje ovdje smatra ekstaza, koja se dostize ritmickim pokretima, plesovima, a u nekim slucajevima uzimanjem narkotika. Kod siita su religiozni praznici praceni pozorisnim i ulicnim procesijama.

Uostalom, treba reci da je, bez obzira na principijelnu razliku izmedju pravoslavne mistike velike Bozanske svjetlosti i vjestacke egzaltacije muslimanskih dervisa, islam u cjelini sacuvao vise elemenata asketizma nego savremeno rimokatolicanstvo, a tim prije nego protestantizam.

Na sto treba da pravoslavni obrati paznju u razgovoru sa katolikom?

Apostolska Crkva je, prema svojoj strukturi i samoizrazavanju, Saborna Crkva. Sabor kao najvise predstavnistvo svih clanova Crkve ostvaruje nacelo njenog jedinstva. Vec u apostolska vremena razlicitost u nekim pitanjima koja su se ticala misionarstva medju paganima nije bar rijesen jednim glasom Apostola Petra, vec je odlucio sabor. Karakteristicno je da je na prvom Apostolskom saboru u Jerusalimu predsjedavao episkop Jakov, a me apostol Petar, i Jakov je u zavrsnom govoru izveo zakljucke Sabora. Sam karakter Apostolskog sabora svjedoci o tome da je u drevnoj Crkvi saborna odluka stajala iznad autoriteta bilo koga apostola. Da je u drevnoj crkvi postojalo nacelo eklisioloskog monarhizma – primat bezgresnog. po djelima vodje, onda bi ideja sabora kao takvog bila nepotrebna i besmislena: za sva pitanja dogmatskog i moralnog karaktera bilo bi dovoljno obratiti se rimskom papi – “episkopu episkopa, namjesniku Hrista na zemlji”. Okitivsi rimskog papu natcovjecanskim osobinama bezgresnosti u djelima vjere i morala, rimokatolici ne mogu da objasne protivurecnosti u papskim bulama i pojave, kao sto su odricanje od Hrista jednog od papa (kasnije se pokajao i postao mucenik) i kako je papa Honorije primio monofizitsku jeres (zbog cega je bio osudjen na Sestom Vaseljenskom saboru). Crkva ne poznaje “intelektualnu bezgresnost” koja bi zavisila od cina i mjesta zivljenja. Duh Sveti svjedoci kroz usta proroka Davida, da je svaki covjek laz (Ps 115, 2). U svoj punoci istinu je izrazila Vaseljenska crkva u njenom sabornom jedinstvu. Drugim rijecima, cistota vjere je u jedinstvu ljubavi.

Filiokve je sa dogmatske tacke gledista jeres (dva ishodjenja Duha Svetog), a sa eklisioloske – to je narusavanje sabornog jedinstva; sa moralne -manifestovanje duha gordosti. Simvol vjere je bio utvrdjen na Prvom i Drugom saboru kao cvrsta osnova hriscanskog vjeroucenja. Vaseljenski sabori su zabranili da se mijenja, skracuje Simvol vjere ili unosi u njega neki dodatak. Rimska crkva je napravila grijeh protiv vaseljenskog jedinstva izmijenivsi Simvol vjere i samim tim sebe suprotstavila Sabornoj crkvi.

Provincijalizam se vidi u tome da dio stavlja sebe iznad cjeline, na primjer: provincija istupa u ime citave drzave. Rimski patrijarhat je jednostranim aktom dogmatskog diktata stavio svoje odluke iznad odluka Vaseljenskih sabora i od nacela ljubavi presao na nacelo vodjstva.

U svom istorijskom bicu rimokatolicizam vrsi stalnu modernizaciju same Rimokatolicke crkve, prilagodjavajuci je svijetu koji se stalno mijenja, njegovoj kulturi i ideologijama, idejama i ukusima. Zato Katolicka crkva sve vise i vise dobija karakter utilitarne organizacije. Mistika se ovdje izrodjava u estetizam, a asketika se zamjenjuje dobrocinstvom i sociologijom.

Na sta treba da pravoslavni obrati paznju u razgovoru sa Judejcem?

Srediste razgovora treba da je pitanje o Mesiji. Ovdje kao opsti izvor sluze knjige Starog zavjeta kao bogootkrivena istina. Treba na osnovu biblijskih tekstova ukazati da se prorocanstvo o Mesiji ispunilo u licu Isusa iz Nazareta. Treba takodje ukazati da je kod proroka Mesija propovijedan kao Spasitelj citavog covjecanstva – kako Judejca tako i naroda koji su zivjeli u paganstvu, i da je tek postepeno u sinagogalnom misljenju lik Mesije primio lik nacionalnog vodje i osnivaca hiliajstickog carstva na zemlji. Treba ukazati da se poslije Isusa iz Nazareta u Izrailju pojavio citav niz lica koja su se izdavala za mesiju, a nista nijesu donijela svome narodu osim patnje i razocarenja (npr. Bar – Kohba, koga je jedan od najuticajnijih rabina – Akiba smatrao za spasitelja Izrailja).

Treba opovrgavati lazno i tendenciozno misljenje, koje postoji mecu Judejcima, da je antisemitizam pojava koja je nikla u hriscanskom svijetu i da je karakteristicna za hriscanske narode. U stvari, antisemitizam je postojao jos u starom svijetu, o cemu svjedoce anticki istoricari i pjesnici. Antisemitizam postoji medju muslimanima i medju predstavnicima drugih religija; mnogi ideolozi ateizma bili su antisemiti; fasisticka partija, koja je neprijateljska po svojoj ideologiji prema hriscanstvu, uzela je antisemitizam kao svoj politicki program. Mi se uzdrzavamo od analize ove pojave i tek ukazujemo na cinjenice.

Treba obratiti paznju na to da je ideja o gradnji na zemlji hilijastickoga carstva na celu sa vodjom – Mesijom i prestonicom u Jerusalimu posluzila kao uzrok materijalizacije duha naroda. Ako je drevni Izrailj ujedinjen oko Jerusalimskog hrama vidio svoju glavnu misiju u ocuvanju jednobozja medju paganima svijeta i Carstvo Mesije primio kao carstvo svih naroda, spoznavsi istinskog Boga, onda se sada stanje promijenilo: narod, uzevsi ovozemaljsku ideju teokratske drzave razvio je burnu djelatnost na ovome planu.

Ako drevni Izrailj nije dao svijetu velike filosofe i naucnike, nije ostavio prakticno nikakvog traga u svjetskoj literaturi, ipak se savremeni Izrailj manifestovao u svim oblicima nauke, knjizevnosti i umjetnosti. Ali da li je to preporod ili je to samo transformacija ranijeg duhovnog potencijala na nizem dusevnom nivou? Mi smo skloni pomislima da je, izmijenivsi pojam i predstavu o Mesiji, judejski narod iscupao iz sebe glavni stub Biblije i poceo razmisljati materijalizovano, u zemaljskim kategorijama.

Antisemitizam kao istorijska pojava je bio nepoznat u vremenima izrailjskih careva i vavilonskog ropstva. Judejci su zauzimali znacajne polozaje u Asirskoj i Vavilonskoj imperiji i ptolomejskom Egipatskom carstvu. Ali od vremena rabizma narasta antisemitizam. Da li je to podudaranje ili psiholoska cinjenica?

Treba primijetiti dvojnost u moralu Talmuda, koji preporucuje jedne norme u uzajamnim odnosima Judejca, a druge izmedju Judejca i ostalih naroda. Ovo treba uporediti sa zahtjevima Jevandjelja da se bude pravedan i milostiv prema ljudima nezavisno od njihove nacije i vjeroispovjesti, i da se vole i svoji neprijatelji. Jevandjelje daje opste moralne osnove za zivot covjeka i uz to se stara da probudi njegov unutaranji moralni osjecaj – glas njegove savjesti. Judaizam regulise covjekov zivot citavim sistemom propisa, pa etiku i moralnost iz unutrasnjeg osjecanja, iz potrebe samog srca, on cini sholastickim sistemom, zasnovanim na kauzalistickom principu (odgovori na sve moguce slucajnosti). Ali, rekli bismo, glavna greska rabinima je talmudsko-kabalisticka predstava o tome da je Bog stvorio Judejce, a 72 niza duha – ostale narode svijeta. To kasnije predanje, koje se protivi duhu i slovu Biblije, vodi ka dogmatizovanju nacionalizma. Covjek koji je prisvojio ideju prvenstva i izabranosti, gubi najvecu vrijednost svoga zivota – sposobnost da voli sve ljude kao djecu jedinstvenog Oca i da u svakom covjeku vidi lik Boziji. Ljubav, koja je svedena na svoju porodicu, svoju naciju, dobija egocentricni karakter, i gubi misticku dubinu.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 12:11 pm  Komentari isključeni za Kako govoriti o vjeri  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: