Dva vida bogopoznanja

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Dva vida bogopoznanja

Postoje dva vida bogopoznanja. Prvi vid – vidjeti Boga kroz svijet kao njegovog Stvoritelja i Promislitelja, koristiti razumna dobra svijeta i zahvalivsi za njih Gospodu, uspinjati se od nizeg ka visem, postepeno izostravajuci, sublimirajuci svoja osjecanja, vidjeti Tvorca u njegovoj tvorevini i od sozerecanja tvorevine uzlaziti mislima prema Stvoritelju. Ovo je put zahvalnosti Bogu za zivot i ona blaga koja je On dao covjeku. Drugi put je odbacivanje svijeta radi Boga.

U prvom slucaju psiholoska usmjerenost je ovakva: svijet nas priblizava Tvorcu. Kroz njega kao kroz tamno staklo, mi vidimo zrake Bozanske svjetlosti. Ovdje zemaljski zivot i kosmos treba da sluze za nasu dusu kao svojevrstan “Tramplin”, kao prve stepenice prema bogovidjenju i bogosaznanju, mi moramo proslavljati Boga, sozercavajuci mocno zvezdano nebo, livade, pokrivene cilimom cvjetova, vidjeti u svakoj biljci Premudrost Boziju, gledati na sve postojece, kao na hor koji slavi Boga vec samim svojim postojanjem.

Druga usmjerenost je ovakva: svijet – to je prepreka izmedju covjecije duse i Boga; ona priteze srce covjeka kao sila zemljine teze – njegovo tijelo, svjetski zivot i kosmos gotovo da vise lice na oblake koji sobom sakrivaju nebesno plavetnilo. Medjutim, ako je Bog skriven u svemu kao u zagonetki, onda demonske sile dejstvuju otvoreno u svijetu. Pokusavajuci poznati Boga kroz svijet mi se mozemo naci u ulozi covjeka, koji, buduci da je prikovan lancima za zidove tamnice ipak pokusava naci izlaz iz nje. Sustina druge usmjerenosti je sto se Bog moze naci ne u harmoniji zvijezda, ne u savrsenstvu stvorenog, ne u velicini kosmosa – vec u svome vlastitom srcu oslobodivsi ga od moralnih i materijalnih likova. Bogopoznanje se predstavlja ne uznosenjem duse prema Bogu, vec reanimacijom srca, njegovim ociscenjem od onoga sto ne vodi Bogu. Ovdje nedostaje zivom stepen stepenika, ovdje su samo dva pola: vjecni zivot i vjecna smrt. Bog kao jedino dobro – i demon kao jedino zlo. Bog kao jedini cilj, a ostalo – lazni ciljevi, to jest prepreke na putu, ka jedinom cilju. Tada se zvjezdano nebo nece ciniti kao himna Bogu, vec pokrov koji lezi izmedju duse i Boga; ljepota cvjetova, savrsenstvo stvorenja bice iluzija, koja odvodi putnika sa puta u dubinu zivog pijeska u bezdano more pustinje, odakle nema povratka; doci ce smrt – isceznut ce iluzija, nestace bez traga svjetska ljepota, kao oblaci u naletu bure, i naslade ce se pretvoriti u saku rastopljenog pijeska za umirucega u pustinji koji je uzalud htio da se napije iz cistog vodopoja. Ovdje je spasenje u otudjenju sebe od svijeta, ono sto nije Bog i sto ne vodi Bogu – to nije moje.

Prvi vid bogopoznanja privlaci ljude, on ne rusi obicni tok zivota; drugi izgleda tudji i grub; on prati neprekidne unutrasnje zrtve: pogledao covjek na zeleno drvo i (dobio) osjetio neku nasladu od sozerecanja ljepote; lik zelenog drveta otklonio je njegove misli od Boga, u tom trenutku za njega je Bog postalo drvo; osjetio je on nasladu od sozercanja njegove ljepote – znaci u tom trenutku njegova dusa nije bila zedna Boga, on je strahopostovanje promijenio za nasladu, izgled drveta istovremeno odagnao je od unutrasnje molitve njegovu misao, osjecanje i volju i stvorio u njegovoj uobrazilji lazni lik ljepote. Ozarila je covjeka, kao plamen svjetlosti, smjela blistava misao i on je evo vec zacaran bengalskim plamenovima svoga palog uma, on se iskljucio iz molitve, njegov sopstveni razum ucinio mu se ako ne najjacim, onda bar mocnim i u njega (razum) je ulozio nadu. Dopustio je covjek u sebi zelju za materijalnim i vidljivim, i u to vrijeme ugasila se u njemu ljubav prema Bogu, Bog je ostao na periferiji njegove spoznaje, kao da ga je iselio iz soba u sobicak uma.

Nasalio se covjek – i ovdje je provokacija protiv sopstvenog spasenja: on je stvorio lazni lik, tako sto je postao tvorac laznog svijeta, svijeta karikature, svijeta demona. Salu najcesce ne radja dobrota, vec nesto sasvim suprotno: visoko ocjenjivanje i sadizam; ponizavajuci covjeka u sali, mi pod izgovorom dobrodusne igre cinimo zadovoljstvo svome drvenom srcu. Zbog toga sala iskljucuje covjeka iz duhovnog zivota.

Razgnjevio se covjek na bliznjeg – i pozelio njegovo unistenje, usao u jedno polje sa ubicama i dzelatima, jer u gnjevu mi obicno imitiramo ubistvo rijecima. Sam pak gnjev dolazi od pohote koja zivi u nama; ko se gnjevi taj je zedan naslada i voli svijet sa njegovim carima.

Strast covjeka cini idolopoklonikom. Strast daje predmetu svoga poklonjenja Bozansko dostojanstvo, zato ona uvijek laze; jedan filosof je rekao: “Gdje je mnogo gline, tamo prave velike idole”. Strast dovodi covjeka do stanja duhovne paralize; ranije ili kasnije idol ce pasti i razbiti se: on ima napravljene usi, ali ne cuje, ima ubacene od gline oci, ali ne vidi; idol koji smo mi stvorili je mrtav, on nista ne moze dati nasem duhu.

Drugom vidu bogopoznanja svojstveno je izbjegavanje da cak razmislja o Bogu. Ljude koji su izabrali prvi njegov vid, bogoslovlje moze dovesti do uzbudjenja, ljude – drugog vida – ono (bogoslovlje) skoro plasi, posto su oni uvjereni da nijedna rijec nije dostojna Boga, da ni andjeoski ni covjeciji um ne mogu Ga izraziti; oni se nadaju da ce Bog Sam otkriti Sebe trazeci Ga kroz pokajanje i molitvu i otkrice se ne u blistavom bogoslovlju, vec u vanjskom bogovidjenju, vec kao zivot samog srca.

Covjek koji slijedi prvi put, razmislja u svom srcu putem analogija, asocijacija, on gleda na svijet kao na bajku koja u sebi krije duhovni smisao a slijedeci druge – odbacuje misao, ako ona nije o Bogu ma koliko se ta misao cinila korisnom i dobrom, cak i vise od toga; on je odbacuje, cak ne ocijenivsi dovoljno da ona nije o Bogu i ne vodi prema Bogu. Citanje bogoslovskih knjiga izaziva razmisljanja, ocjene (primjedbe), potvrde i odricanja (negiranja), analizu i sintezu, zakljucke itd. I to se prihvata kao odvlacenje od Boga, a ne kao privlacenje Njemu. Takvom covjeku se cini da ako on pocne bogosloviti onda ce liciti na onoga koji okrenuvsi se od svoga zivoga oca, stalno razgleda njegov lik na slici.

Drugi vid bogopoznanja i bogovidjenja zahvata jedno – obracenost srca Bogu i borbe sa onim sto smeta tome. Srce mozemo uporediti sa ogledalom: da bi se u ogledalu odrazilo nebo potrebno ga je drzati usmjerenog prema gore i ocistiti od prasine i prljavstine, Moze se na povrsini ogledala naslikati najljepsa slika neba, ali pravog neba u njemu nece biti. Prvi daje prednost slici, drugi svjetlosti zraka. Um drugoga lici na ratnika koji stoji ispred vrata carske loznice sa obnazenim macem i onoga koji hoce da otvori ova vrata docekuje oruzjem, ne pitajuci ko je taj covjek i sta mu treba. Tako i um covjeka koji trazi Boga, mora da porazava pomisli koje dolaze spolja ili koje isplivavaju iz tamnih dubina njegove duse.

Laz duplira, mijenja realnost za laz, stvara falsifikovani “paralelni” svijet, otkida razum od srca, privlaci njegovu paznju na se. I zatim, poslije otreznjenja, um se pokazuje povezan sa potrebom da pamti laz, koja ga (okupira) sablaznjava – dovodi u iskusenje da ponovo ne padne u te iste mreze i ne napravi nove. Srce pak, odvracajuci se od lazi u to isto vrijeme zacuti, zatvara se, duh odlazi “u samog sebe”, svjetlost duse se gasi. Zato je osnova religije i bogopoznanja -istina.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 5:17 pm  Komentari isključeni za Dva vida bogopoznanja  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: