Duh i duša

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Duh i duša

U savremenoj religioznoj literaturi stalno se mijesaju dva razlicita pojma: “duh” i “dusa”, sto dovodi do mnogih nejasnoca i nedoumica. Zato bismo se htjeli kratko zaustaviti na ovom pitanju.

Duh je oko duse, usmjeren prema vjecnosti; dusa – to su unutrasnje oci covjeka usmjerene prema oblasti zemaljskog bitisanja u svim njegovim mnogostrukim aspektima.

Od manifestacija covjecijeg duha treba imenovati prije svega religiozno osjecanje kao sposobnost direktnog prezivljavanja realizma duhovnog svijeta i intuitivnog pronicanja u metafizicki svijet, to je osjecaj unutrasnje vjerodostojnosti duhovnog opita. On se budi, on se ozivljava u covjeku dejstvom blagodati; Njegov pocetak je pokajanje, a kraj ljubav.

Religiozno osjecanje prisutno je u covjeku. Covjek se razlikuje od zivotinja prije svega time sto je on religiozno bice. Ovo osjecanje moze biti izopaceno, kao sto su izopaceni likovi na neravnoj povrsini ogledala, ono moze biti potisnuto i ublazeno covjecijim strastima, on se moze sakriti u dubinu podsvijesti, ali apsolutno nestati ne moze. Druga manifestacija duha to je “unutrasnji logos”, to je spoznajna sila, koja djeluje na nivou ideja i sustina. Trece – to je sposobnost promatranja upucenosti covjeka prema Bozanstvu, kada bogoopstenje postaje slobodni akt covjecje licnosti. U samoj osnovici promatranja leze patnje kao sposobnost koncentracije sila duha na promatranom predmetu i reaktivna sila, koja stiti duh od vanjske agresije.

Dusa ipak u sebi ima sledece sile. Prva je razum i rasudjivanje. Ona se manifestuje dvojako – kroz leksicno i zivopisno misljenje: ona ne pronice u sustinu stvari, ona je odvojena od duhovnog svijeta; ona izucava samo pojave i osobine. U palom stanju razuma ono postaje uzurpator Logosa i onih spoznajnih sila, koje su Sveti Oci nazvali umom. Dusevni razum se proglasio kao jedinstveni instrument gnosisa, on pretenduje na resenje metafizickih pitanja koja leze iza granica njegovih mogucnosti, on se ubacio u oblast religije i hoce da bude tamo diktator. On gleda sebe kao na gospodara svijeta, smatra da su bezgranicni njegova sila i moc, on je stvorio nauku i civilizaciju – tj. novu vavilonsku kulu. Odvojivsi se od duha, covjeciji razum je postao glavni izvor gordosti – tajnog ili javnog bogoborstva. Kada ga, pak, osjeni blagodat, tada on vidi svoju mjeru i svoje granice i pokorava se duhovnim vidjenjima. Tada on u ovom zemnom bivstvovanju vidi tvorevinu Bozanske premudrosti, u materijalnom svijetu – ne samo uzrocno-poslednicne veze, vec i simbole i likove duhovnog svijeta. Spojivsi se sa Logosom on ocituje njegova otkrovenja i proforistickoj (vanjskoj) rijeci, duhovna znanja on dovodi u odredjene logicke sisteme kroz zemne likove, i otkriva sakriveno.

Druga sila duse je – zelja. Odvojivsi se od religioznog osjecanja, iz duhovnih prezivljavanja ona se pretvara u pozudu, teznju ka nasladi, u mracne strasti, izvitoperenu (nestvarnu) osjecajnost. Ova sila je najvise povrijedjena prethodnom. Razum, koji je ushicen svojim vidljivim uspjesima i dostignucima, nije postao car vec rob pozuda. Sjedinivsi se kroz pokajanje sa duhovnim osjecanjem zelja prestaje biti nevidjena i impulsivna. Ona pomaze umu da tezi prema dobru, ona vidi u ovom svijetu sjenke izgubljenog raja. Zelja kao sila duse sjedinivsi se kroz blagodat sa silama duha, pretvara se u nostalgiju za Bozanskom ljepotom.

Treca sila duse kod Svetih Otaca naziva se osjetljivost. To je zastitna sila duse. Ona treba da cuva dusu od zla i grijeha, kao imunoloski sistem covjeka -od inorodnog tijela. Njena najbolja manifestacija je sveta mrznja prema onome sto razlucuje dusu od Boga, ipak, poslije pada u grijeh sila osjecanja okrenula se protiv onoga sto ometa ispunjavanje strasnih zelja; u ovome slucaju ova sila lici na mac, koji je dobijen da se stiti od neprijatelja, ali je dusa ovaj mac okrenula protiv sebe i neprekidno nanosi njime sebi sve nove rane. Reaktivna sila, povrijedjena grijehom, ne manifestuje se kao ocuvanje licnosti, vec kao potvrdjivanje covjekova egoizma, na vanjskom planu ona se manifestuje kao ogromna amplituda: od strane ljutnje i netrpjeljivosti u porodicnom krugu (sindrom sitnog bijesa) do ljudskih katombi koje vrse tirani (pir satane). Raskorak izmedju zelje i mogucnosti izaziva i hrani osjecaj ljutnje i zlobe: covjek prima sav svijet kao neprekidnu nepravdu u odnosu na njega, kao da se citavo covjecanstvo dogovorilo da bi uznemiravalo njega. Takav covjek lici na bombu napunjenu prljavstine, koja ce, ako se neoprezno dodirne, eksplodirati. Ovaj osjecaj, pojacavajuci se, moze dovesti coveka do strasnih dusevnih stanja, izliti se u sadizam i nezadrzivu teznju za ubijanjem.

Kada se kroz pokajanje i blagodat, razdraziva sila duse sjedini sa duhovnim osjecanjem obracenosti prema Bogu, onda ona postaje dinamicko odricanje od grijeha, samokriticnosti, mrznje prema demonu, osjetljivosti prema ubacivanju mracnih impulsa u covjeciju dusu, efikasnim orudjem u ciscenju srca od strasti.

U ovom pitanju sudarili su se medjusobno Istok i Zapad. Istok jasno razgranicava oblast duha i duse, zapad ih stapa u dusevni monizam. Osim toga zapadna antropologija govori o grijehopadu covjeka samo kao o gubitku Bozanske blagodati pri ocuvanju prirodnog stanja duse. Za istocnu antropologiju grijehopad predstavlja dublju dramu u istoriji svijeta: covjek je ispao iz centra svoga zivota, na mjesto Boga on je stavio sebe. Bogoboracki impuls raskinuvsi savez covjeka za njegovim Tvorcem, deformisao je samu covjeciju prirodu. Duh je postao odvojen od duse, buduci da je odvojen od Boga, dusevne sile su se takodje razisle medju sobom: razum, osjecanje i volja cas se slazu, cas protivurjece jedno drugom. Zato je istocni asketizam borba za covjecje srce, zato istocni podviznik ne vjeruje sebi, ne vjeruje svojoj dusi, njegov je cilj pokoriti dusu duhu, a duh blagodati. Zato je osnova asketike Istoka – pokajanje, taj plac o grijesima koga ne shvata svijet, smatrajuci ga slaboscu, malodusnoscu i bolesnom suzljivoscu. Zapadni podviznik pocinje od ostrog izazova tamnim silama pakla, sa kojima je spreman boriti se, kao vitez sa gorostasima. Osnova ovoga podviznistva nije pokajanje, vec cast i ljubav; ali kakva ljubav? …

%d bloggers like this: