Blaženi su siromašni duhom

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Blaženi su siromašni duhom

Drevni monasi su govorili da je Isusova molitva – skraceno Jevandjelje; zato na svakoj stranici Jevandjelja kao da cutljivo dise i svijetli nevidljivom svjetloscu Isusova molitva.

Apostol Jovan Bogoslov rekao je da je cilj Jevandjelja otkriti ljudima da je Isus – Sin Boziji, da bi oni, vjerujuci u Njega, imali u njemu zivot vjecni (Jn 20, 31). Kroz Isusovu molitvu covjekovo srce dobija svjedodzbu ne od knjige, ne od ljudi vec od blagodati da je Hristos stvorio Sin Boziji i samo je u Njemu zivot vjecni. Sve zapovijesti Novog i Starog zavjeta mogu se otvoriti pred nama kao ucenje o Isusovoj molitvi.

Prva zapovijest blazenstva glasi: “Blazeni su siromasni duhom” (Mt 5, 3). Duhovno siromastvo – to je unutrasnje odricanje. Covjek koji ju je primio odrice se od svojih iluzornih bogatstava, onoga, sto toliko cijeni slijepi i stravstveni svijet. On se odrice privremenog i prolaznog, od onoga sto postaje pljacka truljenja i smrti. On se oslobadja od svojih strasnih privrzenosti, on ih sa bolom otkida od srca. On prestaje vjerovati svojim rasudjivanjima kao provjerenim lazima. Njegova dusa lici na brod iz koga se za vrijeme oluje izbacuje sav nepotrebni tovar, da ne bi potonuo i propao na dno sa svim dragocjenostima, koje su sakrivene u njegovoj utrobi; ili na borca, koji na megdan izlazi nag da ga protivnik ne bi mogao uhvatiti za odjecu i baciti na zemlju. Siromasan duhom je onaj koji se ne nada u sebe nego u Boga, ne u svoj razum, ne u svoje talente, ne u pomoc ljudi, vec samo u promisao Boziju. Zato se on odrice ne samo svijeta nego i svetskih likova u svojoj dusi, od pomisli koje kolebaju njegov um. Biti siromasan duhom znaci imati svoje srce slobodno za Boga, Biti siromasan duhom znaci odreci se od svega radi jednog i u tom jednom dobiti sve, Ali ako je za vanjsko, tjelesno siromastvo dovoljno jedanput razdati sve svoje imanje, onda je za duhovno siromastvo potrebna stalna unutrasnja borba sa stravstvenim likovima ovoga svijeta.

Covjek nikad ne moze ispuniti zapovjest do savrsenstva – to je put koji nema kraja. Biti siromasan duhom – znaci stajati umom sa molitvom kod svoga srca i proganjati pomisli koje se javljaju u njegovim dubinama. Biti siromasan duhom – znaci sluziti Bogu u tajni cutljivog srca i imati ga siromasnim od pomisli ovoga svijeta. Spasavajuci se od vlastitih pomisli, covjek se spasava od demona tuge. Zato je siromasni duhom uvijek radostan. U srcu siromasnog duhom radja se Isusova molitva. U srcu “bogatog” mislima makar one blistave – i uzvisene molitve se pocinju mraciti i gasiti. Postoji blazeno siromastvo – odreci se bogatstva stvarnog i mislenog Boga radi. Postoji drugo, satanino siromastvo – izgubiti Samoga Boga; u ovom smislu siromastvo su demoni: oni imaju sve osim Boga.

Veci dio nasih pomisli usijava se u nas preko mracnih duhova. Zato odreci se od pomisli – znaci dati svoje lazno imanje siromasnima – demonima, onima koji pune mastanjima nasu strasnu dusu i nas gordi um. Oni koji postaju siromasni duhom po Bogu ne moraju ponovo nabavljati rastraceno “bogatstvo”, inace ce to biti Sizifov posao: covjek nosi kamen prema vrhu, ali on ispada iz ruku i ponovo se kotrlja. Siromasni duhom mora se odreci ne samo onoga sto pobudjuje u dusi strasti i otvoreno vuce prema grijehu, vec i od svega onoga sto nije od Boga: od svjetske umjetnosti i knjizevnosti, od praznih prica, od igara i zabava od svake nepotrebne informacije. Cak i u citanju duhovnih knjiga on mora da se ogranicava, da ne bi otkinulo vrijeme i silu po najbolje – kod molitve – i nehoticno razvio u sebi duhovno slastoljublje u nadmenost. Prosto citanje duhovnih knjiga bez selekcije u svakodnevnom zivotu je falsifikat duhovnosti, laz, ono nepravedno bogastvo od koga i treba da se odrekne siromasni duhom. Duhovna znanja koja nijesu dobijena radom i krvlju i nijesu pretvorena u zivot cine covjeka farisejem koji se ponosi poznavanjem Tore napamet. Kod siromasnih duhom cak i molitva ne mora biti mnogoreciva. Daleko vise odgovara njegovom siromastvu molitva kratka po obliku ali duga po vremenu. Siromasnom duhom nije potrebno mjesto i pjesnicki opisivati svoje siromastvo ili igrati dramu pred publikom, njemu je dovoljna jedna rijec – “pomozite”! Pravo siromastvo, bilo da je duhovno ili tjelesno, malorecivo je. I zato ovo ucenje o Isusovoj molitvi i o borbi sa pomislima koje su nam ostavili Sveti Odi po svojoj sustini, jeste otkrivanje i ispunjavane te prve zapovjesti: blazeni siromasni duhom.

U danasnje vrijeme neki crkveni pisci pokusavaju da idu dalje i od Svetih Otaca, i “usavrse” tehniku Isusove molitve. Primjer ovome je opsiran clanak “o molitvi” mitropolita Antonija (Bluma). Ovdje su stavljeni u isti red prepodobni Serafim Sarovski, Franjo Asiski, Optinski starci i dr. Autor hoce da sinteticki razmotri njihov opit, i neprimjetno silazi sa puta, koji su prokrcili Sveti Oci. Mitropolit Antonije pise o tome da poslije izgovaranja Isusove molitve ne treba nastavljati sa njenim ponavljanjem vec oslusavati prema svojoj dusi u cutanju i potruditi se da u ovoj pauzi cuje odgovor od Boga. Po misljenju mitropolita Antonija mi govorimo sa Bogom, ali ga ne slusamo – zato smo slicni sabesjedniku koji poklanja paznju samo svojim vlastitim rijecima. Ovoj svojoj misli, Mitropolit pridaje prvostepeni znacaj i saopstava da su mnogi iz njegove pastve, kojima se ranije nije davala Isusova molitva, poslije primanja Njegove metode osjecali ozivljavanje molitve i interes prema njoj. “Ranije sam i ja u molitvi samo govorila, a sada slusam Boga” – sa zahvalnoscu je saopstila mitropolitu jedna njegova duhovna kci. Sta se desava pak u tako reformisanoj varijanti molitve? Nista drugo nego spajanje i jednacenje molitve sa meditacijom. Pauza cutanja – to je meditativno posmatranje svoje vlastite podsvijesti, pri cemu se u njoj radjaju subjektivna prezivljavanja i primaju se mucne predstave kao odgovor Boga. Samo ocekivanje Bozanskog odgovora nije liseno okolnosti: covjek smatra da su kod njega stvoreni unutrasnji uslovi za to da bi glas Boziji zazvucao u njegovoj dusi; on nastupa tako, kao da uzima telefonsku slusalicu, govori “halo” i slusa odgovor sa drugog kraja zice. Ovdje dolazi do gubitka onoga osnovnog za molitvu – osjecanja svoje nedostojnosti i gresnosti. Prezivljavanja neociscene strasne duse postaju predmetom cutljivog promatranja; oni se kultivisu, to jest vjestacki se pobudjuju paznjom i interesom prema njima. Ovaj zapadni pijetizam u najboljem slucaju cini covjeka gurmanom molitve, a u najgorem – vodi u prelest.

Ushicenje uma prema Bogu kod pravoslavnih podviznika desavalo se neocekivano za njih; a ne metodski i planski, desavalo se cesto bas tada kada su se smatrali nedostojnim da sagledavaju nebesku visinu i samo su dozivali iz dubine srca: “Gospode, pomiluj me gresnoga”, kada su se molili samo za jedno – za oprostaj svojih grehova. Covjek, koji se u molitvi obraca Bogu, nikada ne ostaje bez odgovora; taj odgovor je pomoc Bozija u njegovom zivotu, posebno u njegovoj duhovnoj borbi. Ponekad se covjeku cini da njegova molitva nije uslisena ali on se ne ispunjava onako kako hoce slijepac i strastven covjek, vec po volji Bozijoj, premudroj i blagoj. Cuti ili vidjeti Boga u svom srcu, prizivajuci Ga molitvom, kao zakletvom, ili zamisljanje Boga koji djeluje u nasem srcu snagom svoga raspaljenog uobrazenja – to znaci na samom pocetku skrenuti sa puta Bogoopstenja. Bog po svojoj ljubavi ne moze se javiti dusi covjeka koji je gord i strastan, posto bi to bilo zlo, zato sto bi to ucvrstilo takvog covjeka – u sablazni.

No Mitropolit je htio da sintetizuje opit istocnih isihasta i zapadnih vizionara – pietista, htio je kao da ujedini istocne i zapadne monahe u jedan manastir i kao rezultat stvori svoju posebnu “mistiku”. U takvoj metodi tesko je shvatiti sta je pauza: cutanje izmedju molitve, ili rijeci molitve izmedju cutljivoga osluskivanja prema svojoj dusi u ocekivanju “odgovora od Boga”.

Svaka sinteza istine i lazi pretvara se u nevjerovatnu laz. Greska u oblasti mistike rusilacki se pojavila i u oblasti dogmatike. Zato, odgovarajuci na pitanja studenata Moskovske Duhovne akademije, Mitropolit je priznao da on vjeruje u spasenje ljudi van hriscanske vjere prema njihovim licnim i moralnim zaslugama.

Siromasni duhom ne propagira u svojoj molitvi susrete sa Bozanstvom, ozarenja i otkrovenja. On se nada samo jednome – milosrdju Bozijem prema njemu, njemu posljednjem gresniku.

Published in: on Listopad 25, 2008 at 5:32 pm  Komentari isključeni za Blaženi su siromašni duhom  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: