Zašto monaštvo nazaduje?

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Zasto monastvo nazaduje? U cemu je uzrok nazadovanja savremenog monastva?

Jos do nedavno manastire su rusili, monahe progonili i ubijali. Sada se manastiri otvaraju, ali je monastvo pocelo liciti na bolesnika, koji umire u nekoj pecini.

Ranije su bili monasi – dobri ili losi; ali -monasi. Sada pak – mnogo se pojavilo pojedinaca, koji ni sami dobro ne shvataju, sta oni traze u monastvu, sta hoce. Kakav haos caruje u njihovim srcima i glavama pod svilenim resama i blistavim klupcetima? Sveti Grigorije Bogoslov izrazio je samu sustinu monastva u rijecima: “Neka od mene uzmu sav svijet i ostave mi samo jedno – Hrista”. Ovo duhovno nistavilo, koje ima samo jedno – ljubav prema Hristu, postalo je za savremeno monastvo nerazumljivo. Ono se boji svespaljujuce ljubavi i ne zeli da ostavi svijet, i svijet nastavlja da zivi u dubini njegove duse god izgovorom sluzenja ljudima, propovijedi hriscanstva, pomoci nevoljnicima i bolesnicima, izgradnje novih manastira i zgrada, to jest monasi kao da se sabrase da izadju iz sujete bezbrojnih djela u prostor srdacne cutnje, gdje duh covjecji osjeca disanje vjecnosti i prisustvo Bozije. Mi ovdje ne govorimo o spoznanju licemjerima koji sluze svojim strastima. Nije rijec o njima, vec o mnogo vaznijem. Zasto katastrofalno pada monaski duh? Zasto su se kaludjeri poceli razlikovati od obicnih ljudi samo nezenjenjem, molitvenim pravilom, a takodje i drugacijom odjecom? Mi susrecemo monahe – graditelje, propovjednike, bogoslove, ljekare, vaspitace itd. Bas zato sto ova zanimanja ispunjavaju duhovnu prazninu, koja se formulisala u srcu savrsenog monastva. Kazu da su sada druga vremena, ali svijet ni ranije nije shvatao monastvo, i cak, ono sto trazimo – shvatanje i priznanje svijeta, ono se odvajalo od njega ne toliko manastirskim zidom i pijeskom pustinje koliko onim glavnim usavrsavanjem svoga duha, i samoodricanjem. “Ja sam se razapeo svijetu i svijet se razapeo meni” (Gal. 6, 14), – rekao je o svome samoodricanju apostol Pavle. Monastvo – to je podvig stalnog obracanja uma i srca prema Bogu i ociscenja duse od svjetskih likova i pomisli, u kojima se sakrivaju strasti. Monah je onaj cije srce zivi i dise imenom Isusa Hrista, a njegovo srce je oslobodjeno od sjenki i zraka svjetskih.

Jedan od drevnih hriscanskih pisaca, mozda ne potpuno tacno, ali slikovito je rekao: “Kada duh odvraca oko uma od Boga, onda dusa postaje gruba i hladna”. I kada se monah obraca zemaljskom i kada njegovo srce puni se zemaljskim dobrima, on postaje mrtav za Boga i nezgodan za ljude, svjetlost njegovog duha se gasi.

Monastvo – to je umjetnost stalne Isusove molitve, koju su sveti oci nazivali umjetnost nad umjetnostima, i nauka nad naukama. Samo ova unutrasnja, srdacna, nepoznata za svijet molitva moze napraviti monahe drugim bicem. Drevni oci su ucili Isusovoj molitvi svoje ucenike; oni su nju smatrali za glavni posao monaha, a sve ostalo je samo priprema za nju.

Ovozemaljski poslovi, ma koliko sami od sebe bili korisni i dostojni, stvari su strane za monaha, kao i zemaljske potrebe koje je on napustio. Ove stvari otvaraju vrata dusi za niz pomisli, osjecanja, planova, slika, misaonih besjeda, zbog kojih se uvlace u dusu gnjev, bojazan, oholost, pohota i druge strasti. Molitva postaje vanjska i povrsinska, covjek je se sjeca medju ovozemaljskim stvarima kao neceg drugostepenog. Ako se potrudi da ne zaboravi molitvu u sujeti ovih poslova onda ce se molitva iz jarkog plamena pretvoriti u svjetlucavu dimljivu nocnu lampu.

Samo umrijevsi za svijet, zatvorivsi od njega svoja osjecanja, monah se moze baviti Isusovom molitvom kao duhovnom umjetnoscu; samo baveci se Isusovom molitvom moze cuvati svoje srce od pomisli, moze da vidi pomisli pri samom njihovom nastanku, razbiti ih o kamen Isusovog imena i cuvati dusu u negledanju slika i likova, u nelisenju od pomisli, u tisini od osjecanja. U cutanju i molitvi budi se njegov duh i dusa postaje topla i meka, kao rastopljeni vosak, tada on vidi svoje grijehe i place od uvrede Boga, i od radosti sto ga Bog nije napustio, tada blagodat dolazi u dusu: prvo kao toplota srca, zatim kao svjetlost uma i covjek pocinje da vidi sebe i svijet preobrazenim; tada on postize tajnu monastva, kao tajnu ljubavi visu i od tajne braka i bracne ljubavi.

U poredjenju sa blagodacu, sve, cemu teze i cime se ponose ljudi, izgleda kao prah i pepeo. Gospod ne lisava monahe patnji (iskusenja), cak nasuprot, cesto oni prezivljavaju iskusenja i sablazni daleko jace od obicnih ljudi; ali u samim patnjama oni imaju veliku utjehu i bogatu radost srca. Monastvo daje covjeku punocu zivota kao punocu ljubavi, citav svijet ne moze napuniti ponor covjecijeg srca, ali ime Isusa Hrista, beskrajno, kao nebeska dubina, obuhvati i napuni. Zato monah sjedi u cutnji u svojoj keliji sa imenom Isusa Hrista, i ova kelija mu se cini kao predvorje raja.

Veliki ucitelj monastva – prepodobni Isak Sirin pise; ako se monah bude bavio svojim djelanjem i prebivanjem u keliji, onda Bog sam brine o njemu. I prepodobni Isaija pustinjak govori: “Ne izlazi iz svoje kelije, cini molitvu, cini poklone, ne pitaj ko te hrani, – Bog zna o tome i poslace ono sto ti treba”. I prepodobni Ava Dorotej uci: “Ako Bog hoce da umiri covjeka, onda ce staviti u njegovo srce mir”. Prorok i psalmopjevac David je rekao: Ja nijesam vidio pravednika ostavljenoga i potomke njegove da prose hljeba (Ps 36, 25). Ovde je pravednik onaj koji se bavi svojim poslom, molitvom, cutanjem i rucnim radom, to jest neophodnim radom; on nece gladovati ni duhovno ni tjelesno, a potomci njegovi, to jest njegovi ucenici koji su dostigli iskustvo molitve i postojeceg s njom duha, nece traziti svjetske pokrovitelje.

Kako govori prepodobni Isak:” Ako budes istinski monah i ako budes sluzio samo Bogu, onda ce svijet doci tebi kao rob i leci ce kod tvojih nogu”. I ako monah – radi svojih zavjeta i odricanja od svijeta podvrgne se iskusenjima i misljenjima, gonjenima i klevetom, izgnanju i ostavljenosti od svih i izdrzi to do kraja, onda ce mu Gospod dati narocitu nagradu: ovdje na zemlji u patnjama – posebnu duhovnu utjehu, a u vjecnosti – vijenac mucenika za Hrista.

Published in: on Listopad 24, 2008 at 6:24 am  Komentari isključeni za Zašto monaštvo nazaduje?  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: