Travice koje su se probile kroz asfalt

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Travice koje su se probile kroz asfalt

Jedna od slika moga djetinjstva, koja mi se zapecatila u sjecanju, to je gusta trava i zbunje koje je raslo kod ograde nase kuce, koja je izlazila u tihu nenaseljenu ulicu. Sada ona lici na korito usahle rijeke: zemlja je pokrivena slojem asfalta kao da je zatvorena u ogromnoj grobnici. Ni kise ni zraci sunca ne prolaze kroz ovaj mrtvi pancir. Ovdje se ni na cemu ne zardzava pogled: on jednolicno klizi po povrsini cerpica i asfalta. Ali nekako slucajno ja sam odjedanput vidio travu koja se probijala kroz pukotine asfalta; to je bilo nekoliko uvelih pozutjelih stabljika, ali su one samo svojim pogledom, cinilo se, govorile, da ovdje zivot ipak nije potpuno ubijen. Ove travke neugusene tezinom asfalta, nepogrebene pod njim, kao pod grobnim kamenom, ucinile su mi se kao heroji, koji su izazvali monstrumi, koje nazivaju “progres”. Kada susrecem ljude koje su sacuvali u ovom svijetu lazljivome i razvratnom, cistotu duse i vjere, ja se prisjecam ovih biljcica, koje su probile tjelesni pancir asfalta.

Citav nacin savremenog zivota podsjeca na plan svjetskih razmjera: kako oslabiti i unistiti duh covjeka – unutrasnje oko, koje je usmjereno prema vjecnosti, kako prikovati covjeka za zemlju kao roba za galiju.

Kako prolazi zivot covjeka? Njegov um je zauzet besprekidnim resavanjem nasusnih problema, on se cak ne moze uporediti sa radnim mravom, to je vise pjesak koji je dospio u cajtnot. Covjek nema na sto da se osloni. Podloga na kojoj stoji cini se da stalno izmice ispod njegovih nogu. Ako se jednom rijecju moze izraziti dusevno stanje covjeka, onda ce ta rijec biti “nemir” – stalno nespokojstvo koje crvotoci i razjeda snagu duse kao kiselina metal. Prezivljavanje – to je prilagodjavanje, a prilagodjavanje – to je jednacenje, zato pred hriscaninom uvijek postoji izbor: ili se prilagoditi lazima ili okrutnostima ovoga svijeta to jest igrati se covjeka, a ne biti on, ili uci u bitku sa . svijetom, ustati protiv ovoga zeljeznog valjka, koji rusi sve na svom putu.

Vec su drveni mislioci rekli da istinska filosofija nije nista drugo nego nauka o smrti.

Hriscanstvo – to je zivot, koji se stice time, sto svijet naziva smrcu – samoodricanjem. Hriscanstvo je religija srca, Hristos je rekao da ce cisti srcem vidjeti Boga. Svijet, kao zavodnik i napasnik tezi da obescasti dusu svakog covjeka, upotrebljavajuci cas potkupljivanje u vidu naslada, cas prinudjavajuci je psihickim terorom.

U apokalipsisu postoji scena: Zena u mukama radja mladenca i vice od bola (Otk 12, 1-2). Prema tumacenju svetih otaca, to je Crkva, koja u mukama radja covjecju dusu za zivot vjecni. No, dopusteno je uciniti jos jedio poredjenje: to je dusa hriscanina, koja cuva duh, kao svoga Nezasticenog mladenca; ona mora napraviti podvig, koji granici sa mucenistvom, da bi sacuvao duh od grehova i sablazni, koji ga mogu umrtviti.

Mnogi od nas su prakticno osjetili ovo gasenje duha. Covjek se nalazi u molitvi, u srce se kod njega uvlaci mir, on osjeca duhovnu radost, ali evo on je usporio umom na jednoj necistoj misli – i sve je propalo. Kao da se svjetlost ugasila u njegovoj dusi; mrak praznina i hladnoca su je napunili.

Covjeciji duh je njezan kao cvijetic. Od grubog doticanja strasti on se povlaci u sebe, slicno cvjeticu koji sazima svoje latice i tek poslije pokajanja duh ozivljava ponovo. A ovaj svijet postao je slican potoku prljavstine koja ce uciniti upravo tako i savrseno zapljusnuti sobom i utopiti cjelokupno covjecanstvo. Ova prljavstina se stara da prodre u svaki dom. Ma kuda da baca svoj pogled covjek: pogleda li ulicnu reklamu, ukljuci li televizor, rasiri li novine – svuda susrece jednu zlovoljnu prljavstinu. Kao da demon govori covjeku: “Ja sam ovdje, od mene nikud ne mozes otici”. Dusa covjeka se obicno adaptira na atmosferu kojom dise, on prestaje da osjeca odgovornost prema toj prljavstini i prihvata je kao nesto neobicno i prirodno. Covjek stoji u hramu, ali je njegov duh paralizovan. On ne osjeca duhovnu radost, nju su zamijenile druge dusevne emocije, druga prezivljavanja; religija je za njega postala nesto spoljasnje. Kada covjek ne cuva duhovnu cistotu, kada ne donosi istinsko i duboko pokajanje, tada on stoji u hramu, kao da zmuri, ne videci istinski, duhovni hram i ono sto se u njemu dogadja.

Religija je – prije svega, djelo volje, posebno u sadasnje vrijeme. Zato hriscanin ne treba da cini ono sto hoce njegov protivnik, a protivnik – demon, hoce da ga lisi unutrasnjeg zivota, da ga lisi bogoopstenja, hoce da odvuce njegovu paznju od stalne unutrasnje molitve. U strasnom stanju moze se zivjeti spoljnim zivotom hriscanina, ciniti dobra djela, medju njima i djela milosrdja, pruzati pomoc nemocnima, govoriti, propovijedati, cak graditi hramove, ali bez ostre borbe sa strastima, bez spremnosti da se umre, ali ne biti oskrnavljen ovim nasilnikom – svijetom – nemoguce je; glavno je mistika hriscanstva kao sticanje blagodati i unutrasnje vidjenje Boga.

Tesko se spasti u nase vrijeme, tesko je cuti glas duha u buci ovoga svijeta, ali je ipak hriscanski zivot moguc. Ako sacuvamo svoje srce od neprijatelja koji ga napadaju preko vanjskih cula – vida i sluha, onda cemo vidjeti tajnu hrama u kome prisustvuje duhovni svijet, i nebesku ljepotu Pravoslavlja; svjedocanstvo ovome su one slabasne stabljike trave, koje su se probile kroz asfalt.

Published in: on Listopad 24, 2008 at 6:12 am  Komentari isključeni za Travice koje su se probile kroz asfalt  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: