Šta je gore: šala ili grdnja?

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Šta je gore: šala ili grdnja?

Dva grijeha, gledajuci spolja suprotni jedan drugome – zasmijavanje i psovanje – imaju mnogo zajednickog. Sveti Jovan Zlatoust, govoreci o pogubnosti ovih grijehova koje oskrvnjavaju dusu covjeka, uporedjuje jezik lakrdijasa i psovaca kada pocinju da se bore, sa rukom namazanom djubretom, kojom covjek hoce da dodirne hiton Gospodnji.

Sale i psovke cine karikaturu od covjeka. U svakoj sali je ismijavanje nad ljudskom licnoscu, njeno ponizavanje, osvinjavanje covjeka, teznja da se zamijeni njegovo lice nakaznim licem, kao u krivim ogledalima, koje su pokazivali u cirkuskim satrama. U sali iscezava covjekov lik kao slika Bozija. A zajedno sa neuvazavanje propada ljubav. Ako za vrijeme placa, covjecje srce omeksava, onda za vrijeme sale ono postaje tvrdo kao kamen.

Za vrijeme sale i smijeha covjeciji um se zamracuje, on ne moze da misli o necem visokom i svetom, on trazi nakaznost u drugima. Sala je radovanje o tome sto je covjek, lik Boziji, obucen u odjecu obrnutu naopacke. Prvi lakrdijas je bio Ham, koji se nasmijao nad nagotom oca, a jos ranije demon, koji se nasmijao nad padom prvostvorenih ljudi. Ne nazivaju uzalud demona lakrdijasem i cesto ga slikaju u odjeci klovna. Sala je kratak pristup histericnom napadu, kod koga se covjek oslobadja nekakve energije koja se nakupila u covjekovoj dusi. On kao da je izbacuje van u lice drugoga, kao plevu. Time on kao da snima protivrjecnosti koje su se nakupile u njegovoj dusi. To izbacivanje energije koje je povezano sa pomracenim spoznanjem donosi varljivo olaksanje, ali u sustini, to je olaksanje iste prirode kao i nepristojne rijeci, to jest na racun ponizavanja drugoga, kod covjeka se javlja iluzija svoga vlastitog dostojanstva.

Kazu da se od sale poboljsava raspolozenje, to je lazno. Poslije dugotrajnih sala i smijeha covjek osjeca opustosenost. Primijeceno je da se karikaturisti i klovnovi u svome licnom zivotu odlikuju sumornim i razdrazljivim karakterom, a cesto i napadima crne melanholije, tako da su sale i smijeh glavni ponori duse u kojima se gasi svjetlost uma i iscezavaju duhovne sile. Kada covjek saslusavsi tuce anegdota i duhovno se ismijavsi nad njima, nadje na molitvi, onda ce jasno uvidjeti bezoblicje svoje duse. Postoji psiholoski kompleks saljivdzije, koji svud i uvijek trazi neodgovarajuce i ruznocu; za njega je citav zivot -stalni paradoks. Kad se ne sali u toku jednog casa, onda osjeca nekakvo unutarnje nezadovoljstvo, kao pijanica lisen alkohola ili narkoman koji je ostao bez narkotika, kao da mu nekakve sile razdiru dusu iznutra. Njemu, u punom znacenju te rijeci, postaje lose. Pocinje da se sali sa takvom revnoscu sa kakvom gladan navaljuje na hranu. Covjek se toliko navikne na salu da mu je zbijanje sala gotovo mahinalno. U njegovoj podsvijesti vrsi se traze se sale. On se sali cak neocekivano sa samim sobom. Kada takav covjek pocinje da se sali, sala se kod njega vremenom pretvara u svemoguce. Navika ga goni da trazi nakaradne asocijativne likove, kao neku od oponasajucih molitvenih rijeci.

Djavo voli i cijeni sale. To je nevidljivi registar one klovnijade koja se dogadja u covjekovom umu. Najstrasnija posljedica grijeha je u tome sto on udaljava od duse blagodat Svetoga Duha. Nigdje na ikonama nisu predstavljeni sveti koji se smiju, jer smijeh lisava covjeka samosaznanja, a sale – pokajanja. Zato se djavo cesto slika sa iskezenima zubima. U vrijeme paganskih proganjanja Crkve lakrdijasi i klovnovi su predstavljali antihriscansku silu; za grupu imali su onakav isti znacaj u svojim ulicnim paradama na hriscanstvo, kao paganski filosofi na anticku inteligenciju. Cak i vise: od toga lisiti covjeka strahopostovanja – znaci oduzeti mu Boga. Ponekad su paganski vladari uzajmljivali lakrdijase i glumce, da bi ovi paradirali i ismijevali mucenje hriscana za vrijeme kazne. Podlost se uvijek trudi da veliko pretvori u smijesno. Gospod je rekao: “Tesko vama koji se smejete” (Lk 6, 25) – tesko zato sto se ismijavaju nad covjekom – oblicjem i podobijem Bozijim, tesko zato sto oni gube dragocjeno vrijeme; tesko zato sto lisavaju sebe pokajanja i molitvene cistote.

Mi smo nazvali demona saljivdzijom, tacnije sjetili se njegovog starog nadimak. Tragedija ljudske istorije predstavlja za demona svjetsku komediju. Gurajuci ljude u grijeh i zlocin, on se poslije smije njihovom lakovjerju i gluposti. Za demona je istorija stalno zasmijavanje ljudi. Primijeceno je da su tirani i revolucionarne vodje velike saljivdzije.

Covjekova rijec nosi u sebi odredjenu energiju. Ona spaja covjeka sa kosmickim silama dobra ili zla, sa andjelima ili demonima. Visa manifestacija – covjecije rijeci je molitva. Cak mjesto gdje se obavlja molitva ima svoju posebnu duhovnu atmosferu. Upravo zato ulazeci u manastirsku ogradu, ljudi osjecaju nekakvu posebnu cistotu, osjecaj je gotovo fizicki, oni hoce da disu ovaj vazduh punim grudima. Jedanput je jednoj bolesnoj kaludjerici dosla ljekarka. Usavsi u sobu, ona je najprije bojazljivo pogledala na ikone, zatim saslusavsi bolesnicu, sjela je pored nje na tabue i poslije nekoliko minuta rekla: “Kakav umirujuci stan! Doci cu vam jos.”

Postoje rijeci, ali imaju i druge, crne rijeci koje nose u sebi nevidljivu, mi bismo rekli, metafizicku prljavstinu – to su grdnje koje se cuju svuda oko nas. Mi smatramo da je takva navika u metafizickom smislu odricanje od Boga i molitva satani. Pokusajmo shvatiti misticki smisao pojedinih uvredljivih rijeci i vidjecemo da one nijesu skroz neuvredljive kako se obicno smatra.

Uzmimo rijec “izbaciti”. Ona oznacava otpatke koji se skupljaju, svlace u gomilu i zatim izbacuju preko ograde prebivalista. Za hriscanina, duhovna kuca je hram, a vjecna kuca – Carstvo Nebesko. Zato rijec “svuci” izrazava zelju da covjek bude lisen svoje kuce, otpusten iz vjecnog boravista kao otpad i smece, kao u jevandjeljskoj prici kad gospodar naredjuje svojim slugama da izbace nedolicnog gosta iz kuce u nocnu tamu. Dakle, u mistickom znacenju “izbacen” oznacava: nedostojnog spasenja, izbacenog, izgnanog.

Uzecemo sljedecu rijec koju cujemo vrlo cesto – “mrzitelj”. Ova rijec znaci smrznut, koji se zamrzao hladan, bezivotan. Sveti Oci su govorili da je Bog vatra koja zagrijeva srce, a satana vjeciti led, koji zaledjava dusu. “Mrzitelj” je covjek u kome nema Boga, koji je izgubio ljubav. U tijelu zmije nema toplote, zato je “Mrzitelj” to isto sto i demon i gad koji su izgubili ljubav, koji puzaju po zemlji. Ovdje se zeli da covjek izgubi Boga i Ljubav i postane slican demonu, koji je hladan, bezdusan i okrutan.

Rijec “strvina” oznacava crkotinu, meso koje se raspada. Hriscanstvo je ucenje o vaskrsenju mrtvih. Rijec “strvina”, u mistickom smislu, oznacava “ostatke truljenja, koji nece biti vaskrsnuti”.

Rijec “nevaljalac”, koja je usla u svakodnevni leksikon, oznacava neprikladan, neupotrebljiv, neodgovarajuci svojoj namjeni, pokvaren. Naznacenje covjeka je vjecni zivot. Sveti Vasilije Veliki je rekao: “Covjek je tvar koja je dobila zapovijest da postane Bog”. Duhovni zivot u ovom smisli je askeza – to je rad nad svakim da bi postao podoban za Carstvo Nebesko. Rijec “pokvaren” u mistickom planu oznacava: “Neka se ne ispuni cilj njegova zivota, neka on bude nesposoban da primi ono za sto je stvoren covjek, za bozansku blagodat”. Ovdje je “pokvarenjak” sinonim rijeci “izbacen”.

Rijec “budala” oznacava buran, nemiran, bijesan. Rijec “mir” bio je pozdravu Starom i Novom zavjetu: Mir vama ostavljam (Jn. 14, 27), govori Gospod; prisutnost Bozanstva donosi dusi mir, cak umrlima zelimo vjecni mir. Demon – to je uznemireni duh, on je u stalnom uzbudjenju i smutnji; buduci da je duh zla, on ne osjeca mira ni za trenutak. Zato rijec “budala – ludak” oznacava: biti lisen mira u ovom i onom zivotu.

Rijec “podlac” oznacava nizak, puzeci, koji se nalazi pod nogama; to je lik demona u paklu, pod svima, i lik zmaja koji je ” dopuzao” nasim praocima. Ovdje je misticko obracanje pravilu i prokletstvo: “Budi slican zmaju, budi pod nogama demon, upadni u dubinu pakla, koja je ispod svega”.

Rijec “sugav” oznacava covjeka koja boluje od bolesti od koje otpada kosa na glavi i pojavljuje se kraste na tijelu. Sugavu ovcu odvajaju od drugih ovaca, da ih ne bi zarazila. Suga je grijeh koji kao zarazu lako siri oko sebe nesavjestan i razvratan covjek. Sugavu ovcu je nemoguce izlijeciti, njeno se meso ne smije jesti, nju jednostavno stapom izgone iz stada. A Gospod je Svojim Stadom nazvao hriscane (Lk. 12, 32). U mistickom smislu rijec “suga” znaci da covjeka napuste njegovi prijatelji kako bi bio odvojen od svojih najblizih, a glavno, da umro neokajan od grehova, kao neizlecen od duhovne suge i bio izgnan zauvijek iz Hristovog stada.

Iz pogrdnog leksikona mi smo odabrali samo najjace “neuvredljive” rijeci, koje ne bas narocito paraju usi, a za neke ljude su vec sasvim usle u naviku. Ali one, ove rijeci, cine savrseno obracanje satani. Zato psovac i osjeca neko olaksanje poslije psovke. To je takodje mamac satane koji sapce gresniku u uho: “Opsuj jos jedanput i dobices snagu od moje snage i gucnuces napitak iz ove case koju drzim u svojim rukama”.

Ovdje se nijesmo doticali najprljavijih rijeci; njihov demonizam je jos jasniji. U satanskim orgijama bogohulstvo i najcesce psovanje ulaze u ritual: da bi se djavo javio prvogresnicima, oni moraju, oskrnavivsi mjesto gdje su skupljeni, uporedno ti sa drugim njihovim grijesima i psovanjem. Psovac lici na oduzetoga: izgleda da takav covjek ima zdravo crijevo, i izgubivsi svoj pravac priveden je prema grlu sa svim posledicama koje proisticu. Napadi razdrazljivosti, koje psovac savrseno ne moze da suzdrzi, lice na napade dizenterije rijeci koje se ponavljaju.

Rijeci se ne gube bez traga, zato stan gdje se stalno cuje grdnja i psovka u bukvalnom pogledu postaje slican javnom klozetu koji se nikada ne cisti. Ali najstrasnije je to sto adaptacija na smrad cini svoje, a za psovaca grdnja zvuci kao bucna muzika.

Published in: on Listopad 24, 2008 at 4:23 pm  Komentari isključeni za Šta je gore: šala ili grdnja?  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: