Prijetnja modernizacije

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Prijetnja modernizacije

Ako covjek ne vjeruje u Boga, onda je duhovni svijet za njegov neposredni unutrasnji opit zatvoren. Kada on govori o religiji, to lici na gluvoga, koji se sudi o muzici, i na slijepog koji spori o bojama i nijansama. Naravno za nevjerujuceg ovakve realnosti duhovnog zivota kao blagodat ne postoje. Prezivljavanje blagodati njemu je nedostupno. Njega gordost sprecava da kaze “ne znam”, zato on sudi o duhovnom svijetu prema svojim vlastitim predstavama. On je kao crv, koji prima svijet kroz osjetila.

Kakvim potencijalom religioznih znanja o vjeri vlada nevjerujuci? On nece i ne moze prihvatiti i ocijeniti misticki opit, koji je izrazen u patristici, u svom licnom iskustvu. Zato bi on trebao promijeniti sav zivot. Zbog svetootackog stvaralastva, ako ih on cak i uzme da cita, nece naci pravilnog odjeka u njegovom srcu, nece izazvati odgovarajuce misticko dozivljavanje. Najprije ce se desiti da on zatvori knjigu, procitavsi nekoliko stranica i ne shvativsi nista od procitanog, a zatim ce fantazirati, pripisujuci Svetim Ocima svoje vlastite emocije i strasti. Cak ozbiljni istrazivaci nevoljno ukljuceni u duhovni zivot, pokusavajuci objasniti mistiku psihologijom, lutaju u lavirintu suprotnosti. Religiozni ljudi, ali ne crkveni, najcesce bi mijenjali blagodatni duhovni opit bogoopstenja panteistickim opitom –demonskim opitom samoobozavanja, gdje, razumije se, nema nikakve blagodati, vec samo dusevne emocije i ekstaze. Ali i u pravoslavnom svijetu, vidimo cudan paradoks: ljudi koji primaju pravoslavno vjeroucenje, ne traze u religiji najglavnije – njenu osnovu, njen zivot – blagodat Sustinu religije oni vide u ispunjenju rituala ili cinjenja dobrih djela, a unutrasnji zivot, cuvanje duse od gresnih utisaka, ociscenje uma od pomisli i srca od strasti, teznje za stalnom molitvom, unutrasnje cutanje – sve je to za vecinu pravoslavnih kao zaboravljena stranica prosle istorije Crkve. Oni ne odbacuju unutrasnji zivot, ali njihovo srce pripada spoljasnjem svijetu.

Kako steci blagodat – tu riznicu pravoslavne Crkve, koju nemaju druge vjeroispovjesti? Blagodat se postize kroz smirenje, smirenje – kroz poslusanje. Najpravilniji put sticanja blagodati – to je: biti u poslusanju kod onoga ko je ima. Biti kod onog koji je prosao put sticanja blagodati, koji je ocistio od grijeha svoje srce, koliko je to moguce ljudima, koji je izostrio svoj um blagodacu i koji je sposoban da u njenoj svjetlosti vidi duse drugih ljudi i rukovodi njima, to se zovu starci, to jest oni koji su stekli duhovnu mudrost posto je starost simbol mudrosti. Duhovni darovi staraca prelaze na njihove ucenike preko poslusanja, cineci ucitelja i ucenike jednom dusom ili jedinstvenim stablom sa mladim granama privijenim uz njega. Kasnije ucenici sami postaju starci. Starac, ako nema ucenika poslusnih sebi, ne moze nikome predati svoja znanja i umire (kao) usamljeni bogatas. A ako se ne prodju stepeni poslusanja nemoguce je sam postati starac.

Neki razmisljaju: zar na zemlji nije moguce ugoditi Bogu i ocistiti od grehova svoje srce? Na ovo Sveti Oci kategoricki odgovaraju: “Spasenje u svijetu je moguce. Ono se postize vrsenjem zapovijesti, ali biti u stalnoj molitvi, imati duboko samopouzdanje i pronicati u dubinu sopstvene duse do njenog dna moguce je samo pri odredjenim uslovima: u udaljavanju od svijeta, cutnji i poslusanju”.

Prepodobni Makarije Veliki pise da je samo prividno ljudska dusa prosta, ona ima razne dubine, kao mnostvo manastira. Ponekad se covjeku cini da je on ocistio svoju dusu ali to je samoobmana: pod jednim spratom nalazi se drugi i covjek ne zna kakve zvijeri i gadovi se tamo kriju. Ovo lazno bestrasce upropastavalo je mnoge podviznike, koji su ne poznajuci tajna mjesta svoje vlastite duse, vec samo odbivsi mali broj iskusenja prevremeno slavili slobodu. Ako se moze produziti ovo poredjenje to su ljudi, zauzeti samo spoljnim dobrocinstvom, zauzeti onim npr. da uredjuju balkone i okolinu svoje kuce, a unutrasnje sobe ostaju pokrivene prasinom, blatom. Pravoslavni podviznici se bore sa grijehom u dubini svoga srca – tamo gdje se on zacinje, gdje pomisao prima oblik rijeci k likova. Otvaraju vrata unutrasnjih skrovista, zatvorenih za one, koji zive u svijetu, u nezadrzivoj bujici utisaka koji se smjenjuju. Ovi vanjski utisci stalno uznemiravaju nase sjecanje, pobudjuju strasti i nasa je dusa u svijetu kao uzburkano jezero koje se ne moze da odslika svojom povrsinom na nebu. U cutanju covjek vidi bezdanicu svojih grehova u svijetu; on obicno primjecuje samo postupke, zbog toga je pokajanje po svojoj snazi i dubini veoma razlicito i od onih koji rade u svijetu i onih koji zive u pustinji.

Na zemlji se moze spasti, ali je nemoguce ocistiti sakrivene djelove srca od pomisli od culnih pokreta. Desavaju se samo rijetki izuzeci, ali izuzeci su cudo a ne pravilo.

Ako mi vjerujemo u moc blagodati, ako mi smatramo velikom srecom kada nas ona samo dotakne, kao da udahnemo njen miomiris; ako mi vjerujemo da blagodat koja je u srcima svetih. osvecuje i preobrazava materijalni svijet – onda podvig cutanja i zivot monaha mora nam se pokazati kao vise sluzenje Bogu i vise dobrotvorstvo ljudima. Nije uzalud Svetitelj Jovan Zlatoust smatrao da je prepodobni Antonije ravan apostolima.

Ucenje o blagodati koja osvecuje svijet, i o molitvi kao realnoj duhovnoj sili, koja moze lijeciti bolesnike, budi savjest gresnika, spusta blagoslov Boziji na Zemlju, spaljuje, kao plamen, grijehe ljudi i cak mijenja tok istorije – to je ucenje Svetih Otaca, to je temelj citave pravoslavne asketike.

Za spoljni svijet potrebne su spoljasnje radnje: vidljive, realne i efektivne. Njegov junak – to je covjek, natovaren zemaljskim brigama, koji zivi za ljude – ali ne za njihove duse, vec za njihovo zemaljsko blagostanje: nesto poput religioznog strahovanja. Zaboravivsi na blagodat, ovaj svijet ne razumije monastvo. Ono mu se cini kao nepotrebna i kao davno prezivjela institucija koja ako se i ne moze unistiti onda treba, u krajnjoj liniji prizemljiti je i ozemljiti, prikljuciti mu nesvojstvena ovozemaljska djela.

Mi stojimo pred realnom opasnoscu modernizacijom monastva, koje ce uciniti sve sto treba, ali samo nije u cutanju, tisini i molitvi; ovo ce biti monastvo, ne kao skriveni unutrasnji zivot, ne kao provodnik blagodati na zemlji, vec monastvo kao vanjski oblik za cinjenje dobrih djela – monastvo, kojim moze manipulisati svijet, koje ostaje samo dio svjeta.

Published in: on Listopad 24, 2008 at 6:21 am  Komentari isključeni za Prijetnja modernizacije  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: