Onima koji dolaze iz okultizma

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Onima koji dolaze iz okultizma

U sadasnje vrijeme svjedoci smo obracanja Crkvi ne samo jucerasnjih ateista, nego i onih koji su se bavili okultizmom.

Pred kraj 19. vijeka pojedine hriscanske oblasti su bile zahvacene ekspanzijom raznih okultnih i magijskih ucenja, prvenstveno istocnjackog porijekla, kao da je prljavi potok sa planina Indostana poceo proticati kroz nekakve zemlje Zapada.

Okultna ucenja nasla su, pak, podlogu prije svega, medju inteligencijom, u onom njenom dijelu koji je, uvjerivsi se u ogranicenost i bespomocnost pozivitizma, trazio druge puteve saznanja. O Crkvi su ovi ljudi imali ranije stecenu crkvenu i tendencioznu sliku. Oni su univerzalizam Crkve smatrali niskim religijskim zabludama i ukljucenje u Crkvu cinilo im se i kao gubljenje u velikom narodu, u grupi, na koju su bili navikli gledati odozgo na dole. Smatrali su da Crkva i naviknuti inteligencijski elitizam lose saradjuju jedan sa drugim.

Drugi uzrok tog antagonizma ili otudjenja je u tome sto Crkva zahtijeva poslusnost, potcinjenost jerarhu, disciplinu zivota: ispunjenje molitava, rituala, postova, i prije svega, disciplinu misli; potcinjenje svoga uma otkrivenju. A inteligencija posebno cijeni svoju “intelektualnu slobodu”, slobodu empirijskog, strasnog covjeka, slobodu stvaralastva kao samoizrazavanja.

Zatim, Crkva trazi od covjeka borbu protiv strasti, ukoliko je bez toga nemoguce unutrasnje ociscenje, a strasti, posebno gordost, jeste stihija u kojoj je inteligencija naviknuta zivjeti. (Mi ovdje govorimo o karakteristicnim zajednickim tendencijama, a ne o licnostima koje cine pravoslavnu “manjinu” savremene inteligencije).

Okultna pak ucenja, nasuprot Crkvi, daju stvaralackoj fantaziji punu slobodu i ne samo da ne ogranicavaju covjekove strasti, vec ih smatraju izvorom dusevne energije koju samo treba umjeti pravilno iskoristiti. U sistemima rozenkrojcera Radzisa, budijskog tratizma, stimulise se najnizi erotizam kao put prema demonskom poznavanju dobra i zla, i cak prema transcendentnoj ekstazi. Ovdje nista ne uznemirava mracne strasti koje su svile svoje gnijezdo u srcu covjeka, one mirno zajedno zive sa deklarativnim okultnim “asketizmom”, koji se ogranicava meditacijama i ritualnim plesovima, a takodje sa intelektualizmom efektnim po obliku i povrsinskim po sadrzaju. Procitavsi nekoliko knjigica Stajnera i Radzisa, covjek se, takoreci ne ustajuci iz fotelje, osjeca posvecenim u “tajnu mudrost” , a ovladavsi njome moze raditi sve sta hoce. U cemu se ogleda ta mudrost – on ne razumije. Glava i vodja okultista – demon – krije se pod imenima “kosmicke jerarhije”, “zemaljskog boga” itd. Ponekad on dalje ne istupa na stranicama okultnih knjiga kao rezoner sa moralnim sentencama i kritikom dogmatizma “u ime ljubavi”. Ali u okultizmu postoji tajni dogmat koji ne otkriva odmah ono “dobro je zlo, zlo je dobro”; bog – to je demon, a demon – to je bog. Nije uzalud satanista Bodler svoju zbirku pjesama koja je postala stalna knjiga dekadenata, nazvao “Cvijece zla”. Ipak okultizam neuporedivo rijetko istupa u svome vlastitom oblicju, takoreci, u obnazenom obliku, kao demon na gori Broken. On je najcesce kao vuk u bajci “Crvenkapa”, govori ukradenim, laskavim glasom. O cemu on govori? O novom reformisanom hriscanstvu, o “elitnoj” duhovnosti, o sintezi religija i o tome da je bijela magija sila dobra koja se suprotstavlja crnoj magiji.

Treba reci da je mnogo ljudi koji su bili pali u mreze okultizma vidjevsi njegovo satansko lice i mrtvu luciferovsku svjetlost, kako vodi u pogibiju, otislo od njega, raskinulo s njim i pocelo traziti spasenje i isceljenje u Pravoslavnoj Crkvi. Ali bavljenje okultizmom, posebno ako je bilo sjedinjeno s prakticnom magijom, ne moze proci bez posledica. Ne moze se izaci iz pakla a da se ne opali njegovom vatrom.

Nema grijeha koji bi prevazisao milosrdje Bozije, nema demonske sile koja bi pobijedila silu blagodati, silu koja podize pale, lijeci bolesne, ozivljava umiruce, uspostavlja razbijene, ispravlja iskrivljene, vraca izgubljene, iscjeljuje oslabljene, obnavlja skrsene i istrosene. Ukljucivi se u crkveni zivot, predjasnji okultista moze postati podviznik, ali mi kao da hocemo da upozorimo sve ljude na posebna iskusenja, koja ih mogu snaci na njihovom putu od posledica okultizma, od sklonosti koje je covjek iznio iz ovog drustvenog pakla i koje jos uvijek mogu da muce duse kao stare rane.

Prva opasnost je tanka duhovna gordost, koja je neprimijetna ovakvom covjeku. Ona se moze prikrivati pod vanjskom smirenoscu, prema izreci; zmija pod zbunom kupine. Potrebni su trajni napori, a glavno je duhovnik da se u dusi ne bi krila ova gnojnica i da ne bi stalno zarazavala krv. No, nazalost, takav covjek je malo spreman na iskreno puslusanje; iako ima rukovodioca i naocigled mu se potcinjava, on se u sustini ne rastaje sa stalnim osjecanjem svoga laznog prestiza i smatra svoje vlastito misljenje istinom i poslednjom distancom, pa izmedju njega i njegovog duhovnog oca stoji neki tanki neprobojni zid. Citajuci duhovnu literaturu, on iz svetootackih djela zbira ona gde su opisana najvisa duhovna stanja, kao “uzlijetanje na nebo”, a knjige iz prakticnog duhovnog zivota cine mu se kao djecja hrana ili azbuka za koju nije potrebno ponavljanje. Ove ljude privlace apokrifna jevandjelja nestala medju gnosticima; oni opravdavaju sebe time sto ove knjige koje je odbacila Crkva, sadrze, mada u sebi mrvice istine i pomazu im da bolje shvate kanonska jevandjelja od Jovana, cak ga suprotstavljajuci drugim Jevandjeljima.

Citajuci duhovnu literaturu, oni teze ka shematizacije duhovnih pojava, ka intelektualnom modeliranju ovih pojava, zaboravljajuci da je covjecija dusa i duhovni svijet dublji od bilo kog sistema Neki od ovih se bave Vladimirom Solovjevim i ocem Pavlom Florenskim. Ovdje postoji takodje unutrasnja provokacija – zelja da se vidi duhovni svijet u filosofijskoj shemi, da se zamijene znanja, zasnovana na iskustvu, apstrakcijom, zivot duha – intelektualizmom. Oni ne govore dalje na osnovu procitanih knjiga o mistickom iskustvu i religioznim iskusenjima jer njihov slovesni “intelektualizam” predstavlja taj isti racionalizam.

Uzas demonopostovanja u okultizmu, koji su iskusili, cini u pocetku njihovo pokajanje vatrenim a ispovijest podobom, ali vatrenost zasnovana ka strahu je kratka, ona lici na bjekstvo ne od djavola, ali jos ne na bjekstvo prema Bogu, vec samo preko “zida” kuda djavo ne moze preci. Zatim se pokajanje hladi i u daljem toku cesto se ogleda samo u tome, sta covjek fiksira svoja dusevna stanja i uz to se tajno ponosi dubinom svoje ispovijesti. U okultizmu djavo porazava, prije svega, covjecije srce pa okultista lici na covjeka sa amputiranim srcem, umjesto koga je stavljen nekakav mehanizam. Od njega se osjeca neobjasnjiva hladnoca, sto se moze dovesti u vezu sa emocijama, ipak sa efektnim, zasnovanim na strastima, jer strasti same po sebi nisu duhovna odricanja vec ostaci duse. Moze se reci da je obracanje okultiste proces reanimacije njegovog srca, koji se desava polagano – to je nekakvo prokletstvo okultizma – trazenje Boga u realizmu, a ne u srcu. Onima koji su se bavili okultizmom biva tesko da se mole u hramu za vrijeme bogosluzenja, posebno u pocetku njihovog obracanja Crkvi. Njima se cini da ih nekakva sila muci i goni iz hrama, teret se navaljuje na pleca, pocinje vrtoglavica, oni slabo shvataju sta se desava naokolo i osjecaju da bi se ubrzo mogli onesvijestiti. Kada se sluzba zavrsava, oni kao da ozivljavaju.

Jedno od najtezih iskusenja koje prati covjeka koji se bavio okultizmom jeste pretvaranje molitve u meditaciju. Ovdje se dijalog duse s Bozanstvom zamjenjuje monologom, gdje se Bozanstvo samo modelira, a subjekat i objekat molitve ostaje sam covjek. Ovde se molitva razmatra kao neka samostalna i autonomna sila, usmjerena na ostvarenje cilja. Djelotvorni i izvrsni faktor koji nije blagodat Bozija, kao dar bozanske ljubavi, vec energija samog covjecjeg duha, ovaplocena u rijecima molitva.

Ovakva trauma tesko se lijeci: u sustini, covjek se u molitvi ne obraca zivome Bogu, vec samo fiksira svoja stanja – samoga sebe. Ako se cak i obraca s molitvom Bozanstvu, onda Bog ostaje za njega neka kosmicka ili metafizicka energija, a ne licni – licnosni Bog. Takvim ljudima je Hristos obicno tudj kao Bogocovjecanska licnost; oni vise govore o Duhu Svetom, uz to ne kao o licnosti, vec opet nekako kao o nekoj (bezlicnoj, gotovo stihijskoj) sili. Cesto su usmjereni na sofiologiju, parapsihologiju, to jest prema materijalizaciji religije. (U principu, sama kabala, bez obzira na misticki sadrzaj, predstavlja dosta racionalan sistem koji sadrzi u sebi genealogiju imena). Ovi ljudi streme ka pravljenju sistema i procvatu sistema, kao da su postavili cilj da zemljinu kuglu strpaju u globus, kako bi ga zatim drzali u svojim rukama.

Po nasem misljenju jedna od najstrasnijih posledica okultizma jeste gubitak za duze vrijeme osjecanja zivoga Hrista. Treba reci da ne samo ljudi koji se bave prakticnom magijom, sto se samo interesuju za okultizam i indo-kinesku mistiku pri obracanju Crkvi podvrgavaju posebnim iskusenjima, ponekad cudnim i neocekivanim, kao da ih demon kaznjava, kao gospodar svoje odbjegle robove. Ova iskusenja mogu nositi, djelimicno, i cisto fizicki karakter koji spolja lici na bolesti; tako ponekad takvi ljudi osjecaju nekakvu neshvatljivu slabost tijela, slicnu nevjerovatnom dusevnom umoru, kada covjeku umire, stanje koje granici sa bezumljem, kao da je neka vanjska sila provalila u njihovu dusu i njome gospodari. Tako, ponekad fizicki bol, kao da neciji ostri nokti kidaju ih iznutra ili dobijaju udarce od nekakvih nevidljivih ljudi. Povremeno se oni nadju u nerazumljivim cudnim situacijama koje ugrozavaju njihov zivot; osjecaju napor strasti demonske intenzivnosti; cesto ih prate bogohulne misli kao da im sam djavo sapuce na uho svake gluposti; cesto osjecaju nekakvu patolosku teznju prema fizickoj i duhovnoj prljavstini. Sve to treba ispovijediti. Jedino sredstvo je smirivanje svog duha, kriti se pod mantiju svog duhovnog oca, uopsteno govoreci, kao sto se slabasni kenguric hvata za dlaku svoje majke i visi na njoj.

Ovde je apsolutno potrebno ciniti sve suprotno onome cemu su ucile okultne knjige: ne oslanjati se na svoj razum i knjiska znanja, koja nijesu potkrijepljena licnim opitom (podvigom), vec se nalaze u poslusanju kod duhovnog oca. Treba pamtiti da je stvarna mudrost zasnovana na iskustvu, iskustvo – na samoodricanju, a samoodricanje – na poslusanju. Sa satanom se ne treba boriti onim oruzjem koje on ima, vec onim koje je izgubio; a on je izgubio smirenje, pokajanje i poslusanje. Podviznistvo, a time vise intelektualizam bez smirenja kao osnove jeste predlog satani da se sa njim tuce oruzjem kojim on vlada do savrsenstva, a gubitak je u takvoj situaciji neizbjezan.

Opet se vracamo na pitanje zajednicke molitve u hramu. Covjek, koji je dosao iz okultizma, cesto opravdava svoju hladnocu prema bogosluzenju time, kao da se mirnije i usredsredjenije moli kod kuce. Ali to je samoobmana. Ustvari, on daje previsoku ocjenu svojoj individualnoj polumolitvi – polumeditaciji; medjutim, posjeta crkvenim sluzbama, to je pojava duhovnog jedinstva sa drugim clanovima Crkve, u ljubavi i smirenju. Kada se covjek nada u molitve svoje brace po duhu vise nego na svoje, tada se molitva Crkve, zemaljske i nebeske, pretvara u molitvu za njega. Bas to demon nece i toga se boji.

U pocetku demon muci onoga koji se obratio Crkvi iz okultizma nekakvim divljim strastima, u kojima se ovaj stidi da se ispovijedi svome duhovnom ocu i trazi druge, nepoznate svestenike. Zatim huska protiv njega ljude. I uvijek drzi na gotovs, kao vojskovodja u zasjedi ratnike, sledece iskusenje: ulaze u covjeciji um blistave, ostroumne misli o religiji ili o filosofiji. I ovaj, buduci ushicen se ovim “vatrometom”, pocinje sebe smatrati propovjednikom i apologetom hriscanstva. To se desava prvenstveno kada se covjek pocne baviti unutarnjom molitvom kao iskusenje da ponovo predje na vec naviknuti intelektualizam samo sa novim sadrzajem. Zbog tog toboznjeg “uciteljstva” on se odvraca od molitve, gubi osjecaj svoje doslednosti, to jeste pokajanja. Kod njega se pocinje pojavljivati ljubav prema vjerskim sporovima. Ovdje kao odlicne osobine patologije sluze pricljivost i beskonacno ponavljanje jednog te istog, kao da se covjek boji da se njegove “blistave” misli nece urezati u sjecanje slusalaca. Ako se sa njim ne slazu ili njegovim rijecima ne poklanjaju paznju onda on dolazi u stanje razdrazenosti i gnjeva, koje ponekad krije u sebi, no ipak na one koji mu protivrece gleda kao sebi nanijete uvrede.

Ponekad ljudi, koji dolaze iz okultizma, govore sa gledista vanjskog Pravoslavlja kao ubijedjeni ortodoksni, no u njihovom govoru nema unutarnjeg pravoslavlja – ljubavi; cini se da za njih ne postoji ziva dusa, vec samo pravila i zakoni. Zato iz njihovih rijeci provijava nekakva hladnoca i cak okrutnost. To nije cvrstoca celika, vec nesavitljivost zeljeza. Ako se covjek predaje takvom iskusenju, on pocinje da se osjeca pripadnikom nepostojece “elite” hriscanstva, kod njega se ponovo pojavljuje sve ono sto je zasnovano na gordosti i za okultizam karakteristicno – osjecanje svoje privilegovanosti.

Medju iskusenjima koja srecu takve ljude na njihovom duhovnom putu treba primijetiti i sledece: djavo ih ubjedjuje da je u borbi sa njima pretrpio poraz i sada vec ne smije da im se priblizi kao demon svetom Kiprijanu. On odstupa od njih na vrijeme i obmanjuje ih laznim bestrascem. Ponekad oni, buduci uvjereni u svoju moc, pocinju koriti nemoralne, a djavo se pravi da ga takva molitva pece kao vatra, kao molitva svetih, i tiho se smijuci govori kroz usta nemoralnog da napusta svoju zrtvu. Povjerovavsi demonu covjek, dolazi u stanje duhovnog osljepljenja i zatim neocekivano pada u prljavu jamu koju mu je iskopao neprijatelj, ili sam postaje dusevni bolesnik.

Postoji takodje iskusenje, kome se prvenstveno podvrgavaju umjetnicke prirode – lazna mistika. Covjek ne zeli da ide putem na koji mu ukazuje Crkva, putem koji mu se cini dug i dosadan; on hoce brzo kao na krilima da dostigne duhovne visine. Ovdje je pak onaj stari kvasac okultizma: “Ja nijesam kao ljudi koji me okruzuju. Sto je nedostupno drugima, moguce je za mene”. Ovdje se demon pretvara u andjela svjetlosti i daje mu neobicna dusevna osjecanja: bljesak instiktivne radosti, lazna misticna prezivljavanja, za koja se covjek veze kao za narkotike i ne moze da zivi bez njih. Ova stanja mu se cine kao dejstva blagodati; i ako ga cudo Bozije i molitva Crkve ne spasu, on ce se naci u duhovnoj sablazni, koju duhovni oci nazivaju prelest.

Zato mi vatreno savjetujemo nasoj braci koja dolaze u Crkvu iz krugova okultizma, da prije svega, nadju duhovnog nastavnika i otkriju pred njim svoju dusu. To je prvi akt smirenja, za koje ce licno Gospod Sam dati nastavniku rijec potrebnu covjeku.

Vracajuci se vec recenom, blagodat zaista moze poslednjeg ocajnog gresnika, ako se iskreno pokaje, dici, izmijeniti, oprostiti mu grehove. Ali posledice okultizma, toga demonskog grijeha, ipak ostaju kao predispozicija, kao naklonost prema recidivima. Zato je takvim ljudima neocekivanja stalna budnost. I prije svega oni se moraju rastati od svih misli o “intelektualnom elitizmu”. Platon je bio najveci filosof, apostol Jovan Bogoslov – obican ribar, ali Dijalozi Platonovi cine se kao saka pepela pred svetloscu i plamenom Jevandjelje po Jovanu.

Sjetite se da djavola ne moze pobijediti razum i moc covjeka, vec samo blagodat Bozija.

Published in: on Listopad 24, 2008 at 10:15 am  Komentari isključeni za Onima koji dolaze iz okultizma  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: