O snazi čutanja

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

O snazi čutanja

Monah koji se udaljio u pustinju iz zemaljskog svijeta – iz ovog paklenog kotla, osjeca se kao robijas kome su otvorili zeljezna vrata podzemlja i darovali slobodu. Pustinja nije samo mjesto, pustinja je tisina i cutanje. Pustinja moze biti kelija monaha, pustinja treba da postane njegovo srce, pustinja u kojoj nema mjesta privezanosti ni za sto svjetsko. Cutanje – to je prebivanje duse s Bogom. Dusa se vraca iz spoljnog i tudjega svijeta samoj sebi. Covjek osjeca kao da vidi svoju dusu – to je prvi dar cutanja.

Drugo kretanje duse je od sebe prema Bogu. Bez prvog jedva da je moguce drugo. Bog se ne moze naci ni u bezdanima zemlje ni u kosmickom prostranstvu, On se javlja i otkriva Sebe covjeku samo u dubinama njegova srca. Zato se religija kao tajna moze postici samo u tihovanju.

Sveti Oci su govorili da covjeciji um lici na zrvanj koji se stalno vrti, ono sto padne pod zrvnje, oni melju, ako su u pitanju zrna psenice -. pretvaraju ih u brasno, ako je korov – u otrovno smece.

Putem pet organa nasih osjecanja dolaze u um utisci – slike, kao kopije svijeta. Preko njih, posebno preko vida i sluha, svijet razdrt mrznjom i neprijateljstvom, opijen svojim strastima, oskrnavljen prljavstinom grijeha, ubacuje se u covjecju dusu, truje je svojim otrovom, pomracuje um pomislima, snovima i mastama. Dan i noc zrvnji naseg uma melju i mijesaju ovu prljavstinu.

Naravno, svijet jos nije pakao. U njemu postoji i dobro i zlo, svjetlost i tama kao ostaci ljepote i blagorodstva pomijesani sa moralnim padom i podloscu. Ali stvar je u tome sto smo mi sami gresni i duboko bolesni. Grijeh zivi u nama, manifestuje se vec sa prvim znacima zivota. U nama se ukorjenila tajna ljubav prema grijehu i zato su utisci svijeta – otrovi koji se liju na otvorene rane. Strasne slike se utiskuju u , nase sjecanje, kao slova po mekom vosku, a dobro dusa . tesko usvaja, kao da o njemu hoce da pise po tvrdom kamenu, na kome ne ostaje traga.

Prvorodni grijeh je duboko izvitoperio prirodu nase duse, i ona, kao sundjer, upija grijeh i prljavstinu svijeta. Onaj koji zivi u svijetu moze stajati nasuprot grijehu na nivou radnji – konkretnih djela i postupaka, ali pobjedjivati grijeh svoga srca, ocistiti od njega svoj um, vidjeti talog strasti koje se radjaju u srcu – za njega je gotovo nemoguce.

U tihovanju pak i udaljavanju od svijeta presusuje bujica vanjskih utisaka. Ovdje kod covjeka ostaje borba sa svojim osjecanjem i sa demonima, on postepeno ulazi u svoje srce sa Isusovom molitvom i isisava iz njega prljave vode. Kada se strasti smiruju, kao divlje zvijeri, i rasijavaju se zunzajuci rojevi pomisli, onda um dobija mogucnost da udje u rijec molitve. Apostol Petar uporedjuje ime Bozje sa jutarnjom zvijezdom koja se radja u dusi covjeka (2. Pet 1, 19). U svijetu svjetlost ove zijezde jedva se nazire kroz gustu maglu. U cutanju ona svjetluca kao dragulj u dubinama srca. Covjecji govor zahtijeva ogromnu psihicku energiju. Vrsi se obrada ogromne kolicine informacija, koje se nalaze u sjecanju, zatim se on oblaci u oblik misli i emituje preko rijeci kao sistem simbola i kod covjecje duse. Ovde se ukljucuju emocije i fantazije.

A ako covjek zloupotrebljava rijec, na primjer, laze sa odredjenim ciljem, onda on gradi svoj sopstveni iluzorni svijet, koji mora drzati u sjecanju i izdavati ga za realnost. Svako moze da prati na samom sebi kako covjeka iscrpljuje mnogogovorljivost: on se osjeca prazan i umoran. Poslije “pira” praznih rijeci on se budi kao pijanica poslije pijanke, sa odvratnoscu samom sebi. Misljenje kod covjeka, koji govori mnogo, postaje-povrsno i ako dopustimo ovu rijec, vulgarno.

Cutanje cuva ogromnu duhovnu snagu, u ovu energiju koju smo rastracili badava, uliva se rijec molitve, ona se odomacuje u covjecjoj dusi kao lutalica koji se vratio iz daleka pod krov oceve kuce.

U cutnji strasti manje uznemiravaju dusu, i zato blagodat jace djeluje na srce covjeka i cutljivac pocinje da shvata rijeci Apostola Pavla o tome da se Sveti Duh moli u nama bezglasnim glagolima (Gal 4, 6; Rim 8, 26). Um cutljivca predstoji Bogu. U ovome je glavni cilj cutanja – stalno biti sa Bozanstvom, spojiti sa njim svoje srce. Prema misljenju Isaka Sirina, car rasporedjuje zvanja i duznosti medju svojim velmozama, ali postoje duhovni prijatelji cara, koji nemaju zvanja, ne upravljaju gradovima, ali su uvijek sa carem, sa njim razgovaraju, i on njima otkriva svoje misli. Takvi “prijatelji cara” su cutljivci, koji su uvijek s njim i zato su oslobodjeni od vanjskih poslova, njihovu molbu o miru prima car nebeski, njihov glas on slusa uvijek.

U svijetu se moguce spasiti. Djela milosrdja, propovjed vjere, podvizi ljubavi – to su darovi koji se prinose Bogu. No najdragocjenije, sto postoji u svijetu, je ljudsko srce i to prinosi Bogu bezmolvnik. Prinosi kao dar ne samo za sebe vec i za ovaj gresni svijet. U cutanju covjek shvata da je blag jedino Gospod, zato sve radosti svijeta cine mu se kao mrtvo slovo na papiru, a strasti u kojima zivi svijet gorke kao pelin. Posao monaha je cutanje. I (negovorenje) tisina. Monah u svijetu – to je “unijat”, koji hoce da spoji u sebi dvije vjere i najcesce u njegovoj dusi pobjedjuje mir. U cutnji i tisini, u odvojenosti od vanjskih informacija, dusi se otvaraju novi izvori znanja. To su urodjena znanja koja su joj bila data od samog pocetka kao liku i podobiju Bozijem i koja je ona cuvala kao pod hrpom vanjskih utisaka, kao u grobu kao u dubinama svoga osjecanja nepoznatog za sopstvenu svijest. Sada se u tisini ova znanja otvaraju dusi, kao nadjeno skladiste. U tisini se otkriva duhovna intuicija covjeka. Kao struna u harfi Eola zvuce od povjetaraca, tako unutrasnjim sluhom dusa cuje glas nevidljivih sila, koje joj postaju bliske, od njih ona dobija prosvjecenje. Zato ucenje uci covjeka nekakvoj mudrosti. Zahvaljujuci svome duhovnom iskustvu on pocinje da vidi duse drugih ljudi.

U to isto vrijeme dusa bezmolvnika podvrgava se demonskim iskusenjima; ovdje je covjeku potrebno krajnje smirenje, prema kome se ne mogu ubacivati nagovaranja satane, a ovo smirenje se postize samo poslusanjem svoga duhovnog oca. Ako se covjek bori sa strastima i sto je najglavnije, nalazi se u poslusanju, on postepeno dobija dar razlikovanja duha. Cutanje bez smirenja i poslusanja pretvara se u otrov, posto pocinje da hrani covjeka. Medjutim bilo je i izuzetaka kao Pavle Tivejski, Marija Egipcanka – podviznici koji su dobili veliku mudrost preko neposrednog ozarenja Duha Svetog, ne presavsi obicni put smirenja strasti i poslusanja. Za nas se njihov nedostupni neponovljivi podvig zamjenjuje drugima: postepenoscu, opreznoscu i stalnim obuzdavanjem svoje volje.

Cutnja – to je stalna molitva. Sveti Oci su rekli: Molitva svemu uci, cak samoj molitvi. Cutanje – to nije samo pustinja, usamljenistvo od ljudi i svijeta – to je prebivanje sa samim sobom, tacnije duha s Bogom. Za cutanje i tisinu covjek se mora boriti, iskopavati ga kao plijen u boju, iz kandzi svijeta koji kao cudoviste zeli da proguta bez ostatka sve vrijeme covjekovog zivota i sve sile njihove duse. Vecina ljudi, cak hriscana, ne shvataju podvig cutanja. Oni govore da je potrebno pomagati u ime ljubavi, dok vide samo vanjske tjelesne i dusevne patnje. A ta nesavrsena tragedija svijeta – to je otpadanje njegovo od Boga. koje dugo traje, njegovo pretvaranje u polju mracnih sila, jezivo demoniziranje, koje se desava pred nasim ocima, carstvo pakla na zemlji, vlast satane, koja krv ljudi pretvara u zlato, a same ljude u moralne trupove, zakljucane u kavez kao pohotljive majmune. Tragedija svijeta kao perspektiva vjecnosti, vjecnosti kao demonizacije van je Boga – to najvece zlato ostaje za ljude neprimijeceno, kao da je sakriveno u magli. Demonske sile ne mogu se odagnati samim tjelesnim milosrdjem. U borbu sa nevidljivom silom “stratega zla” – palih duhova – moze stupiti samo nevidljiva sila molitve, koja je sposobna ponovo vratiti blagodat na zemlju. Zato djavo ustaje protiv podviga cutanja. On mu suprotstavlja brigu o siromasnim, propovijed vjere, bavljenje bogoslovskim radovima – sve sto treba samo da bi covjek postao nesposoban prema unutrasnjoj blagodatnoj molitvi cega se stvarno demon plasi.

Molitva za mir – to je najtezi podvig, Prepodobni Arsenije Veliki, izabravsi podvig cutanja i tisine, pokazao se visi nego njegov duhovni prijatelj prepodobni Mojsej Murin, koji je brinuo za bolesnike, primao skitnice i zavrsio svoj zivog mucenicki. Gospod prima sve vidove milosrdja. Sveti Jovan Zlatousti rekao je: “Daj zednome casu vode i primi za to carstvo”. Ali cutanje i tisina – to je podvig drugih razmjera, mi bi smo rekli, kosmickog znacenja. Pred njim su djela duhovnog i tjelesnog milosrdja – to je svjetlost svjetionika u poredjenju sa sijanjem zvijezde.

Published in: on Listopad 24, 2008 at 10:10 am  Komentari isključeni za O snazi čutanja  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: