O crkvenoj poeziji

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

O crkvenoj poeziji

Bogosluzbene himne ne mozemo svrstati u bilo koji poznati vid umjetnosti. To je posebna poezija, koja se razlikuje od svjetske poezije – lirike, eposa i drame, ne samo sadrzajem vec i oblikom i jezikom. U svjetskoj poeziji nema jakih drecavih boja. Tamo ima emocionalnih eksplozija, lirske tuge ili naturalizma u predstavljanju covjekovih patnji i demonskog zla koji caruje u svijetu. U njoj nema onoga sto bismo nazivali estetizmom, a njen krug slikarskih sredstava je spoznajno ogranicen. Ova poezija ne daje covjeku dusevno nasladjivanje; u njoj nema, i iz nje kao da je otkinuto i izbaceno sve ono sto cini svjetsku poeziju privlacnom i ocaravajucom: odsustvuju dusevno-asocijativne veze, neocekivana poredjenja i metafore u kojoj su skriveni paradoksi poezije, strasni i jarki cinovi od kojih se dusa napreze kao strune violine u iznenadnom naletu osjecanja. Ovdje nema emocionalne ustaljenosti i poetskih uzbudjenja koja, ustvari, cine glas tijela i krvi. Ovdje se dusa ne predaje bezvoljno, kao uspavano dijete, muzici ritmova i sazvucju rima.

Nevjerujucem covjeku ova poezija je tudja, ona ne izaziva odjeka u njegovoj dusi, slusajuci on je ne cuje. Za njega se ona sliva kao udaranje talasa u monotonu buku. Covjek koji je tek nedavno poceo dolaziti u crkvu, takodje u pocetku ne razume, a kasnije, ne moze da se unese u crkvene himne; samo pojedinacni izrazi, likovi i poredjenja ostaju u njegovoj svijesti, ali on osjeca silu koja je u njemu. Njemu se cesto cini da nerazumijevanje dolazi od apstraknosti bogosluzbenog jezika; u stvari, ovdje je nesto drugo u pitanju: za molitvu je potrebno sozercanje, koncentracija, ono na sta savremeni covjek nije navikao. Ali prolazi vrijeme i ovo pjevanje postaje za njegovu dusu sve draze, kao da se sve cesce probija svetlost kroz razmaknute oblake. Mada se jos nije ukljucio u liturgijsko pjevanje, ipak njegova dusa osjeca novi zivot u ovim jos uvijek nerazumljivim rijecima i povremeno on se budi sa posebnim osjecanjima vrline i radosti, koju smo osjecali nekada u dalekom djetinjstvu. Rijeci crkvenog pjesnistva cine mu se kao njezne latice cvjetova, mirisa koji jos uvijek ne moze da omirise, kao tihe struje prolazne vode, koja se uliva u njegovu dusu, ili kao pahuljice, koje kao bijele zvjezdice padaju s neba i pokrivaju zemlju i prljavstinu covjekovih grehova svjetlucavim odijelom.

Ljepotu duhovne poezije moze osjetiti samo onaj kod koga se otopilo srce, kod koga je probudjen duh i ukrocene. kao divlje zvijeri, strasti ili da kazemo drugacije: kod koga su oci duse umivene suzama pokajanja. To je poezija molitve, ona je dostojanstvo duha. ona se prepoznaje u bezliciju i sozercanju. Dusa koja trazi raznovrsne vanjske utiske; koja trazi teatralne efekte radi zadovoljenja svojih strasti ne moze osjecati i shvatiti ljepotu crkvenog pojanja, ne moze cuti umiljati glas blagodati. Za nju ce ona ostati zatvorena knjiga.

Ljudi optereceni strastima nece naci u bogosluzbenim tekstovima ono sto bi moglo uzbudjivati njihove emocije, dati hranu analitickom umu. Uporedjujuci crkvene himne sa poezijom Sekspira i Dantea, oni ce vidjeti ovdje opazati lakonizam jezika koji ce im se pokazati emocionalno suvoparan i strogo ogranicenje izrazajnih sredstava, koji ce primiti kao siromastvo jednolicne maste. Dogmati vjere, kojima su bogosluzbeni tekstovi zasiceni, izgledaju obicnim ljudima ponavljanje vec poznatog, gotovo kao tautologija. Himnograf kao da stoji nad zemnim dogadjajima, crta ih ne socnim, jarkim bojama, vec tankim i preciznim linijama pera; on kao da ih samo dodiruje da bi nad njima pokazao metafizicku sustinu. Tragizam pjesnistva posvecenog podvizima mucenika lisen je bilo kakvih vanjskih efekata ili dusevnih potresa; u njemu je glavno-sama ideja mucenistva kao svjedocanstva istine.

U kanonima i akatistima Bogorodici iskoristeni su mnogi prauzorni simvoli i metafore, ali ovi simvoli u svojoj simbolickoj dubini ostaju nerazumljivi za um i daleki srcu tjelesnog covjeka. Oni se shvataju u jedinstvenom asocijativnom zakonu imenom Djeve Marije, vec zvuce izolovano i otudjeno. Takvi ljudi mogu otvoriti o Bogorodici zemaljskim, dusevnim jezikom, nikako duhovnim jezikom. Za njih su stihovi o Djevi Mariji od Meterlinka, Bunjina, Pasternaka, drazi i blizi nego kanoni prepodobnih Kozme Majumnskoga i Teofana Nacertana.

Crkvene himne su, arije svega, molitva koja zahtijeva usredsredjenost misli. Ovdje mnogobrojnost likova, obilje informacija, originalnost poredjenja kao cilim, tkan jarkim bojama, samo su ozemljili, otezali da bi dekocentrisali molitvu i preveli je u drugi, nizi plan pozorisnog monologa. Duhovna ljepota nije estetizam i kosmofilija, vec vidjenje kao otkrice duhovnog svijeta kroz otkrice covjeka. Molitvena rijec, gubeci vanjski izraz zadobija duhovnu dubinu.

Vidljiva vanjska jednoobraznost svestenih kanona koji za plotski um predstavljaju jednu te istu melodiju, otvaraju se jednom te istom pogledu, otvaraju se duhovnom pogledu kao nebo – jedinstveno i vjecno novo, neiscrpno svojim dubinama. Kroz rijeci himni dusa vjerujceg covjeka opsti sa duhovnim svijetom i upoznaje ono sto je vise od rijeci i dublje od osjecanja. Oblast dusevnog razuma – to je masta i analiza, duhovnog, to je sozercanje i direktno pronicanje u sustinu pojava. Lakonstvo jezika i cesta ponavljanja u himnama drze um u jedinstvenom cilju sozercanja. U obicnoj poeziji zvuce sve boje izrazajnih sredstava; u duhovnoj nema jarkih boja, tamo je providnost; boje se iskazuju kao sarenilo. Dante, Sekspir, Milton stvaraju ogromna platna za svoje slike, njihove poeme i drame lice na zamkove, koje su izabrali iskusni arhitekti. Cini se da su se narodi i epohe smjestili u njih. Isihasti sazimaju svoju misao do nekoliko rijeci molitve; ove rijeci spustaju samo nebo u srce covjeka, nebo zatvoreno u jednom zraku blagodati, nepregledno nebo u kome se zemlja i zvijezde vrte u vrhuncu prasine. U crkvenim svecanim pjesmama je visa ljepota, ali ne u sintagmi rijeci nego u odbljesku Bozanstva, ljepota u cijoj se svecanosti covjekova dusa otvorila kao tajna vjecnosti.

Published in: on Listopad 24, 2008 at 10:19 am  Komentari isključeni za O crkvenoj poeziji  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: