“Nije dobro uzimati hljeb od djece…”

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

“Nije dobro uzimati hljeb od djece…”

Gospod je rekao rijeci koje nam se cine kao surovo iskusenje vjere: nije dobro uzeti od djece hljeb i bacati psima (Mt 15, 26).

Hananejka je izdrzala ovo iskusenje i njena molba je bila ispunjena. A zar mi ne mozemo naci u ovim rijecima jos i drugi smisao koji treba da shvati i primi nasa dusa pokornoscu Hananejke?

Hljeb namijenjen djeci je vrijeme zemaljskog zivota. Bogorodjeno dijete je covjekov duh, a psi – nasa vanjska djela ili uopste dusevni zivot, ono sto pripada zemlji i ono sto se odnosi na nju. I mi stalno otkidamo hljeb od naseg djeteta, od duha, ostavljajuci ga da skoro umre od gladi, i bacamo ovu hranu gladnim psima – ozemljenim osjecanjima i strastima. Brige i nemiri, kao psi, nas okruzuju, cas nam se umiljavaju, cas nam zabadaju svoje ocnjake – kljove; mi smo uvijek u patnji ovog nezasitog jata i uvijek – pa gubitku, u stanju nekakvog duhovnog bankrota. Mi smo stalno u nedostatku vremena, a pokusavamo uspostaviti svoju dusu rijecima: “Evo, samo da dovedem u red svoje poslove, pa cu poceti svoj duhovni zivot”. Ali ovi poslovi se nikad ne zavrsavaju, vec samo narastaju. Jedan podviznik je imao vidjenje: covjek nije mogao podici na ramena naramak drva, na je on dodavao jos drva i ponovo pokusavao podici. Kazu da onaj zauvjek, koji sjedi na magarcu, drzi pred njegovom njuskom svezanj trave, pa magarac da bi dohvatio travu, trci naprijed ne shvatajuci zasto se trava istom brzinom udaljava od njega. Najcesce trka u krug traje citav zivot i covjek tek pred smrt shvata da ga je svijet obmanuo, tacnije, da je on sam pomogao obmanuti i opljackati sebe. . .

Iz Spasiteljevih rijeci mozemo izvuci pouku od ogromne vaznosti. Nije dobro trositi moc i vrijeme u cjelosti samo na vanjske stvari, zaboravljajuci na glavno, na to da je osnova same covjekove licnosti – njegov besmrtni duh. Treba se cesce sjecati ovih rijeci: nije dobro uzimati hljeb od djece i bacati ga psima.

Sta da radimo kako bi se iscupali iz ove ljepljive svjetske paucine, u kojoj se covjek bespomocno bori?

Obicno nas uce, praveci plan dana, da odredimo sta treba uraditi. Ali mi se moramo nauciti zadavati drugo pitanje: a sta ne treba uraditi? Jer veci dio naseg vremena i snage gutaju sporedne stvari, bez kojih bismo mogli proci, uz to jedan nevazan posao vuce za sobom dva druga, i brige se uvecavaju kao snijezna lavina koja se obrusava padinom. Zato onaj ko hoce da zapocne duhovni zivot mora cvrsto i bespostedno odrediti bez cega moze proci, sta mu je potrebno i koliko vremena moze posvetiti tome neophodnom.

Hananejka je odgovorila Gospodu da i psi jedu mrve koje padaju sa stola gospodara (Mt 15, 27). Ziveci na zemlji, mi ne mozemo zanemarivati realnost Zemaljskog zivota; to bi bila nekakva gorda spiritualisticka iluzija. Ali neka se psi – zemaljske brige – hrane mrvicama koje padaju sa trpeze duha, a ne duh da podbira otpatke hrane od pasa – one minute koje covjek ostavlja slobodne od poslova za molitvu i, uz ove, to po nekoj inerciji na molitvi produzava da misle o zemaljskom. Treba osvojiti vrijeme od svojih strasti i svijeta, kao sto se oslobadja od neprijatelja zaposjednuta teritorija.

Gospod je rekao: “Blazeni siromasni duhom” (Mt 5, 3). To siromastvo je od toga sto svijet smatra bogatstvom, siromastvo koje daje covjeku mogucnost da dodje do vjecnog bogatstva. Postoji poslovica: “Ko daje na vrijeme, taj daje dvostruko”. Takvo vrijeme kada mozemo dati, to jest obratiti srce Bogu, – to je vrijeme kada nas Gospod priziva preko blagodati. Duhovni zivot treba poceti odmah, u protivnom, kada odleti blagodat – taj priziv Boga, to novo stanje srca, – onda dusa ponovo otvrdne, i njoj ce biti tesko, kao i otvrdlom vosku, dati drugi oblik. Zato je apostol Pavle pisao: “Duha ne gasite” (1. Sol 5, 19).

Postoji prica o tome kako je jedan mladic htio da podje u sumu da zivi sa pustinjacima. On je imao vidjenje: Vidio je zlatno lisce na drvecu, a nad sumom oblak svjetlosti. Ali on odluci da se najprije vrati u svijet da se oprosti sa svojim roditeljima i ponovo dodje. I kada se ponovo priblizavao sumi gdje su zivjeli pustinjaci, on vidje na granama vec srebrno lisce i prilicno rijetko. I ponovo ga poce muciti pomisao: Vraticu se, zavrsicu sve svjetovne poslove, razdijelicu sve svoje imanje, a onda cu poceti sa podviznickim zivotom. Ponovo se uputi u svjetovni zivot, a zatim, vracajuci se, vidje sumu tamnu i sumornu i lisce na drvecu – kao da je od zeljeza i olova. I zaustavi se u nedoumici i upita samog sebe: “Kuda idem i zasto, sta cu raditi u ovom mracnom mjestu? Bolje da se brze vratim u svijet, u krug mojih prijatelja. ” Ako ne poslusamo glas blagodati odmah, ostavivsi sve vanjske brige i unutarnje pomisli, ne pocinjimo molitvu dok gori nase srce – onda, kada blagodat ode, mi gubimo samu radost duhovnog zivota i ucinice nam se kao teski teret i okrutni jaram.

Nase duhovno stanje moze se izraziti rijecima svetoga prvomucenika i arhidjakona Stefana: “Vi se uvijek protivite Duhu Svetome” (Dap 7, 51). I mi se protivimo Bogu, krijuci se od njega, kao Adam u zbunju, u zemaljskim poslovima i brigama odgovarajuci na njegove priziv sa: “Kasnije, kasnije…”

Published in: on Listopad 24, 2008 at 10:13 am  Komentari isključeni za “Nije dobro uzimati hljeb od djece…”  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: