Šta je monaštvo?

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA

Šta je monaštvo

U duhovnom zivotu ima fenomen, koji je bez unutarnjeg iskustva tesko shvatiti, a odrediti rijecju – gotove nemoguce. Sto je dublja, ta pojava time je vise slozena i njena interpretacija teza. Takvo je monastvo

Monastvo obuhvata citav duhovni zivot covjeka, zato ga shvatiti moze samo onaj koji ga je prezivio i duboko osjetio, jer nemoguce je shvatiti sta je ljubav ne osjetivsi je u svom srcu. Zato cemo ukazati na neka karakteristicna svojstva i osobine monastva posto se oko njega formirao citav splet nedoumica, lazi i razlicitih spekulacija. Svijet ili odbacuje monastvo, ili ga vidi kroz prizmu vlastitih strasti i predstava. Svijet hoce da vidi monastvo kao dio samog sebe: ili sa osobinama egzoticnog cvjetica, koji se moze razmatrati kao neka znamenitost botanickog vrta, ili u svojstvu nekog instituta, koji obavlja neku odredjenu zajednicku sluzbu, svojevrsne dobrotvorne organizacije. U najboljem slucaju u molitvama monaha svijet vidi jos jedan garant svoje komfornosti. Ako se obratimo etimologiji rijeci “monah” onda se mozemo uvjeriti da u njegovoj osnovi ne lezi pojam “jedan” ili usamljen, kako obicno prevode ovu rijec, vec nesto vece od “jedino”. U ovom smislu moze se reci da se monah osjeca usamljenim u svijetu, ne u smislu gordog egocentrizma ili panteistickog solipsizma, vec u smislu slobode od svijeta. On je jedinstven kao licnost, slobodan od svjetskih okova, od plena njegovih pojmova i predstava. Monah, osjecajuci se usamljen u svijetu trazi Jednog Boga - kao centar svoga zivota, kao jedinu ljubav svoga srca. Zelja da se nalazi u stalnom bogoopstenju postaje glavni sadrzaj njegova zivoga, prema njemu su usmjerene sve moci njegove duse i duha, sliveni u jedno. Njemu, ovoj zelji, ovome unutrasnjem porivu, koji je obuhvatio sav njegov zivot, on potcinjava sve njegove zelje i teznje. U mistickom znacenju – jedinstvo – to nije obracenost, nije istrazivanje, cak nije kontakt. Jedinstvo – to je zivot u drugom, ali bez gubitka svoje vlastite licnosti. To je ovladavanje omiljenim preko ljubavi.

Jedinstvo sa jedinim – to je ona punoca zivota u kojoj se gasi, mrkne i iscezava vucenje ka svemu drugom, vanjskom i obracenost srca necemu drugom, osim Jednog; sve ostalo prihvata se kao izdaja, a privezanot za nesto drugo – kao blud. Monah koji zivi vanjskim (svjetskim) zivotom, iako bi ovaj zivot prema svjetskim zamislima bio samoprekoran i cak herojski, na duhovnom planu postaje bludnik, koji je izdao svoju prvu ljubav. Monastvo je nerazdijeljena ljubav covjecje duse prema Bozanstvu, to je stalno trazenje Bozanske svjetlosti koju je psalmopjevac David nazvao “likom Boga” (Ps 26, 8 -9). Sveti Oci su u svojim tvorevinama prikriveno nam pokazali da se Bozanska svjetlost otkriva dusi kao punoca zivota, mir vjecnosti i kao savrsena misticna ljepota, koja nema analoga u vidljivom svijetu. Bog se otkriva dusi kao nov, nepoznat, tajanstven zivot i tada dusa osjeca da je postojanje van takvog zivota – smrt. Bog je za dusu nevidljiva svjetlost, unutarnje ozarenje; kada se dusa odvoji od Boga tada ona osjeca, da je van te svjetlosti, da je ispunjena neprozirnom, teskom tamom, koju ona ranije nije cak ni naslucivala.

Bog se otkriva dusi kao neki nedostizni mir, i tada dusa spoznaje, da se van toga mira ona stalno nalazi u mucnom nemiru, na koji kao da se navikla. Bog se otkriva dusi kao beskonacna radost, slicna prozracnim vodama dubokog vodopada. I u ovoj radosti svijet se cini za dusu okrutan, kao uzareni pijesak u pustinji, gorak kao zuc. Bog se otkriva dusi kao neizrecena ljubav i za ovom ljubavi dusa place, jer je zalosna za svijet, koji ne poznaje Boga, ali place za sobom – zato sto ne moze uvijek biti s Bogom, vec sablaznjena demonom i svijetom kao u pijanstvu zaboravlja na ona obecanja koja je dobila.

Monastvo je trazenje isprekidanog bogoopstenja. Monaska ljubav je nestrpljiva, zato sto dusa trazi opstenje s Bogom ne samo u buducem zivotu, kao nagradu za ispunjene zapovijesti, vec i ovdje na zemlji kao odaziv na svoju molbu. Zato je centar monaskog zivota molitva. Monah bjezi od svijeta kao sto bjeze iz zapaljene zgrade. On vidi svijet zapaljen plamenom. To je crni plamen grehova i strasti, koji nicu kroz likove svijeta i njegovo srce, pali njegov mir dimom i cadju crnom. Monah vidi ne samo grijeh koji zivi u njegovoj dusi vec i sakriveni u njoj pakao, zato je monaski zivot – borba za budjenje duha prisutnog u dusi, te je ukrocenje duse, ne samo sa njenim niskim strastima, vec i sa njenim iluzornim bogatstvom, koje svijet prima kao duhovnost.

Ako duh ne bude probudjen molitvom i pokajanjem i uz pomoc blagodati ne nametne se pad dusom onda se covjek nece iscupati iz kruga dusevnih prezivljavanja i predstava i emocionalno usijanje duse bice primljeno kao duhovno stanje. Zato monaskom zivotu moraju biti tudji uzbudjenja i nadahnuca koja su povezana sa slikama, likovima i vatrometima misli, koje nicu u dusi. Srdacna molitva je nevidljiva i bezlicna, duhovni svijet ne otkriva se covjeku ni u vizuelnim slikama ni u bljesku tananih misli – sve je to spoljasnje. On cutnjom poznaje sebe u tisini duse, koja se cuva u molitvi. Unutrasnja Isusova molitva – to je vrteci ognjeni mali heruvim, koji cuva vrata Edema, covjecjeg srca.

Istinski zivot – to je Bozija blagodat. Zemaljski zivot sa njegovim stalnim tokom i vremenoscu – to je cudna sinteza zivota i smrti – to je poluzivot. U odnosu na vjecnost to je embrionalno stanje duse, to nije zivot vec bitisanje ili prebivanje, odgadjanje smrti; zato zemaljski zivot kao samocilj moze biti primljen. kao nametnuta obaveza, kao proces u koji smo ukljuceni kao neobjasnjivi fakat. A ako u zemaljskom zivotu, nevjecnosti, covjek bude trazio smisao i vrijednost, onda ce se on predstaviti kao cudovisna tragikomedija.

Ako bi cak zivot mogao dati covjeku ono, sto nikad nije davao i nece dati – srecu, ipak tragizam zemaljskog zivota ne bi iscezao, vec mozda postao i mracniji: (zar nije uzasno, kada covjeka za vrijeme pira hvataju i vode prema vjesalima)? Zato je jedna od lekcija monaske askeze – sjecanje na smrt. Obicni ljudi se trude da ne misle o smrti, oni odgone sjecanje na nju iz svoje duse, istiskuju je iz svijesti tako, kao da ne postoji, vide oko sebe slike smrti, ali iznutra lazu sebe da ce ih smrt mimoici, zato je smrt za njih uvijek neocekivani gost.

Blagodat – to je izvor svakog zivota i svakog bitisanja, to je sila osvecenja i buduceg preobrazenja, to je beskonacni cilj stvorenog svijeta. Odsustvo blagodati – to je umiranje svijeta i apokalipticke katastrofe postaju vidljive osobine njegove agonije. Upravo se ovdje otkriva drugi aspekt monastva – kao posebnog, ni sa cim uporedivog sluzenja svijetu. Monah kroz ociscenje srca, molitvu i askezu tezi da dostigne Boziju svjetlost u svojoj dusi, ali ova svjetlost je u to isto vrijeme osobina kosmosa, i zato svjetlost koju monah stice u svome srcu preobrazava citav svijet. On udise u nju zivot, moze se cak reci, da ova svjetlost reanimira umiruce covjecanstvo, ona stoji nasuprot rusilacke centripetalne sile grijeha a kada bi bilo molilaca za svijet, kad bi bilo nosilaca duhovne svijesti onda bi svijet izivio sebe.

Zasto cine cudesa ne samo molitve svetih vec cak i stvari, koje im pripadaju? Zasto ima ljekovitu moc voda iz izvora koje su iskopali njihovim rukama? Zasto hriscani teze da posjete ona mjesta, gdje su zivjeli sveti mada od njihovih kelija nije vise ostalo ni traga? Zasto Duh Sveti ne samo osvecuje dusu vec i samu stvar cini drugacijom? Zasto blagoslovi i molitve svetih nalaze u zemlji izvore, pustinje pretvaraju u cvjetne vrtove? Takodje nasuprot – bilo koji grijeh ne samo da ubija covjecje duse, vec cak i zemlju isusuje i kao da je pali prokletstvom. Jer strah njihov bjese na nj pao (Ps 105, 38) govorio je psalmopjevac David o covjecjem prinosenju zrtava od strane bezboznika. Zasto je borba blagodati sa grijehom pokretacka sila bica covjecijeg i so zemlji? Zato je monah koje tezi da stegne Bozansku svjetlost u svojoj dusi najveci dobrocinitelj za taj isti svijet koji je odbacio i napustio. Drevni oci su nazivali monastvo andjeoskim likom (andjeoski zbor, hor) zato sto je monastvo prvenstveno nosilac na zemlji nevidljive bozanske svjetlosti. Prva svjetlost – to je Sveta Trojica, druga – to su Andjeli, treca – to su monasi, molitvenici za mir. Misticko ucenje o Bozanskoj svjetlosti koje cini srz pravoslavlja, tudje je (nehriscanskom) svijetu. Svijet poznaje samo vanjska dobrocinstva i vanjski podvig.

Monaski zivot – to je trazenje Tavorske svjetlosti. Svijet ne moze smjestiti u sebe ovu svjelost. Religiozni racionalizam tezi ka sticanju dobrih djela a ne blagodati i samim tim odvraca hriscanstvo iz religije srca u nauceni sistem sa aritistickom tablicom zasluga i uzajamnog uzvracanja grehova i kazni, to jest u moralizaciju. Karakteristicno je da ucenje o Tavorskoj svjetlosti, racionalisticki zapad naziva jeresju palamizma, i sujeverjem isihasta. Linija podjele izmedju istocnog i zapadnog hriscanstva prosla je ne samo kroz lik dogmata i crkvenu strukturu, vec kroz oblast mistike. Negirajuci Tavorsku svjetlost kao predvjecnu energiju Bozanstva rimokatolicki bogoslovi razmatraju ga kao vremenski samotvoreni lik kao manifestaciju Bozanske sile. Rimokatolici i racionalisti u Pravoslavlju izgubili su vidjenje razlika medju osobinama duha i duse, zamijenili jedno dugim, zavezali ih u Gordijev cvor i samim tim ozakonili vlast nizeg nad visim. Zato za razvoj duhovnih moci i sposobnosti nije potrebno ni bezmolvije, ni post, ni unutrasnja molitva, ni borba sa pomislima, ni iskorjenjivanje strasti. Tako se predlaze drugo – obogacenje uma vanjskim znanjima preko nauke i filosofije itd, precjenjivanje sublimacija emocija kroz umjetnost. Tako je potrebna prefinjenost, bljesak i nadahnuce, zato duhovnom razvitku ne odgovara pustinja, vec pozoriste, ne unutarnja molitva i bezmolvije duha, vec jarki likovi i evristicke misli.

Dusevni uzleti izazivaju aplauze svijeta, prema istinskoj duhovnosti on ostaje gluh i slijep kao ukljucivanju u vjecnost. Ovo se odnosi ne samo na one koji zive na nivou niskih instikata, vec takodje na velike estete. Kao primjer moze posluziti Bajron koji se oglasavao prema monastvu sasvim skepticno, ali u isto vrijeme podrzavao monahe ihitariste za njihovu siroku izdavacku djelatnost, i volio da se odmara u njihovom venecijanskom manastiru. Bajron, koji je umio ovaplotiti u svojim djelima najtamnije nijanse covjecijih osjecanja i prezivljavanja, ispao je nesposoban da vidi drugu stranu – nadzemaljsku, duhovnu ljepotu, kao sto oci i usi ne mogu uhvatiti vibraciju talasa van granica dijapazona njihovog opazaja. Sa postepenim padom duhovnosti racionalizam, u vidu sholastike i zatim religioznog materijalizma, postepeno istiskuje mistiku, on tezi da pretvori samu religiju u utilitarni sistem drustvenih odnosa da je pretvori u svjetski institut devizom: “Sve za srecu covjeka”. Razumije se, zamijenivsi vjecno privremenim, nebesko zemaljskim, religiozni racionalisti strijeme da asimiliraju monastvo sa svijetom, ukljucivsi ga u svoj globalni humanisticki program.

Nekad su monasi bili tajnovoditelji mirjana. Monastvo je bilo slicno Mariji koja je u duhovnom cutanju sjedjela kod Isusovih nogu, pazljivo ga slusajuci i slazuci u srcu njegove rijeci. Svijet hoce da pretvori Mariju u drugu Martu koja se brine i sredjuje mnoge stvari, mozda i potrebne ali i nepotrebne; Marta sluzi Isusu i njeno sluzenje je takodje blagosloveno dok ona ne prekorava sestru.

Odgovor Gospoda Marti svijet nije cuo do dana danasnjeg. Apostol Pavle uporedjuje Crkvu sa tijelom, sastavljenim od mnogo clanova, gdje oko ne moze biti ruka, a ruka srce (1. Kor 12, 12 – 27). Sveti Vasilije. Veliki kaze: “Sluzenje Crkvi je razlicito”. Svako treba da radi ono za sta je pozvan. U ovom mistickom tijelu Hrista monah mora nositi sluzenje, svojstveno njemu, -biti srce ovog tijela. Iako Gospod, otkrivajuci sliku buduceg strasnog suda govori o tjelesnoj milosti, ali to je zbog toga, sto on uzima opsta dobrocinstva, dostupna za sve, a monastvo daje svijetu ono, sto ne moze dati nikakav svjetski podvig. Bez obzira na sve nevolje i lisavanja, koja osjeca covjecanstvo, najstrasnija je glad – duhovna, i zato je najvisa milost ne tjelesna i ne dusevna, vec takodje duhovna. Prema tjelesnoj milosti sposobni su ne samo hriscani vec i inovjerci, i ateisti: ovdje je saosjecanje prema covjeku kao prema zivom bicu. Prema dusevnoj milosti hriscani koji zive u svijetu, a prema duhovnoj prvenstveno askete.

Monastvo cuva ucenje o unutrasnjoj molitvi, od ociscenja srca od strasti u borbe sa demonima, o tome kako se dostize Bogovidjenje. Ono uci kako se stice Tavorska svjetlost. Molitva i borba sa strastima je potrebna i mirjanima. Ali samo askete, koje su sa svetilnikom – Isusovom molitvom – usli u svoje srce, mogli su uvidjeti njegove sakrivene dubine, tamne lavirinte covjecije duse, i preko svoga mistickog opita primiti, osjetiti stanje duse drugog covjeka i postati putovodje za druge na njihovom duhovnom putu. Zato su za duhovne oceve birali prvenstveno iz reda monaha. Manastir je kula strazara Crkve. Postojao je i postoji podvig starcestva (starastva), kada monah, poslije mnogogodisnjeg rada dostize stanje, blisko bestrascu, otvara vrata svoje kelije za one kojima su potrebni duhovni savjeti i utjehe. Uz to on ne moze ostavljati unutrasnju molitvu i medju ljudima se osjecati kao u pustinji. Zbog toga je starcestvo podvig koji zahtijeva posebnu blagodat Boziju.

Obicno se desava drugacije: kada monah napusti keliju rastaje se sa cutanjem i ide u evijet, onda se svjetlost molitve koja ga okruzuje – pomracuje i gasi. Tada obican svijet u takvom monahu ne vidi svjetlost, vec sa njegove covjecje slabosti i ne spasava se kroz njega, vec ga on sablaznjava. Iz istorije znamo svete, koji su razvaljivali brave zbog ljubavi prema ljudima, ali to nije bio pocetak vec vijenac njihovih podviga i to su radili prema posebnom Bozijem otkrovenju. Apostol Petar govori Hristu: Evo, mi smo ostavili sve i krenuli samo za Tobom (Mt. 19, 27). Egzegete vide u ovim rijecima najvisi stepen odricanja od svijeta, veci, nego spremnost da se licno zrtvuje. Ostaviti sve znaci ostaviti svoje pomisli, odbaciti svoja rasudjivanja, odreci se svojih sjecanja i zelja, ocistiti svoj um ne samo od grehovnog vec i od svega prolaznog. Odbaciti sve - to je vise nego zivjeti i truditi se Hrista radi. To je zivjeti samim Hristom.

Vec smo govorili, da je monastvo neprekidno povezano sa ucenjem o Tavorskoj svjetlosti kao vjecnoj Bozanskoj sili koja zivotvori i osvjecuje svijet. Gospod je blagodat nazvao zivom vodom i rekao da oni koji su je ispili sami postaju izvori za svijet koji je zedan (Jn 4, 10, 14; 7, 37 – 39). Zato se srca onih koji se iskreno mole pretvaraju u ona usta kojima zemlja pije nebesku blagodat.

U 14. vijeku bogoslovi, – racionalisti, koji su se priklanjali zalasku Vizantije, cije je jezgro bila prokatolicka grupa Grigorija Alkindina, pokusali su da predstave ucenje o Tavorskoj svjetlosti kao jeres, a atonske isihiste kao neznalice fanatike. Kao glavni zastitnik svetootackih tradicija nastupao je atonski monah Grigorije Palama, kasnije arhiepiskop Solunski, proslavljeni svetitelj. Ovaj spor je dobio tako sirok odjek da su za njegovo razresenje car i patrijarh bili prinudjeni sazvati nekoliko sabora.

Racionalisti, odbacujuci ucenje o predvjecnoj Bozanskoj svjetlosti, odbacili su i znacaj pravoslavnog asketizma za svijet i crkvu i razmatrali unutarnju Isusovu molitvu kao subjektivan psiholoski fenomen (karakteristicno je da su neki od protivnika svetitelja Grigorija pobjegli kasnije u Italiju i primili rimokatolicizam).

Racionalisti su apelovali na filosofiju, to jeste, na neprosveceni blagodacu covjeciji razum, koji je navikao da se vrti u krug privremenog i konacnog. Oni su zeljeli da odrede javljanje nadlogickog duhovnog svijeta kroz Aristotelovske silogizme, da komentarisu Jevandjelje dijalozima Platona. Druga, pravoslavna strana je nosilac partisticne tradicije i monaskog predanja. Iako je medju atonskim monasima bilo mnogo ljudi koji su imali blistavo filosofsko obrazovanje i koji su ovladali svim postupcima dijalektike, ali oni su kao glavni kriterijum istine primali opite svetih otaca, istocnih mistika i asketa. Jer, Tavorskoj svjetlosti moze znati samo onaj koji je sticao sam.

Predstavnici atonskih manastira pisali su u svome Tomosu – da postoje tri oblika svjetlosti. Prva -fizicka, materijalna, osvjetljiva svjetlost u kojoj covjek vidi predmete svijeta. Ta svjetlost je dostupna ne samo covjeku vec i ostalim zivim bicima. Ovde covjek nije u prednosti nad zvijerima ili mravom, to je tjelesna svjetlost.

Drugi oblik svjetlosti pripada samo covjeku. To je intelektualna svjetlost svjetlost uma. U ovoj svjetlosti covjek moze da zamislja udaljeno, da se sjeca proslosti, da predvidja buducnost: to je svjetlost nauke, filosofije i umjetnosti. Ona moce biti jasna i intenzivna, ali ona takodje pripada ovome zemaljskome privremenom zivotu. Ona predstavlja prirodnu psihicku sposobnost covjeka. Ova Svjetlost ne moze ozarivati metafizicke dubine bica. To je dusevna svjetlost. Ali postoji treci oblik svjetlosti – svjetlost duhovna, predvjecna i nestvorena koja se otkriva podviznicima preko ociscene molitve srca i sozercanjem. To je sjetlost vjere, svjetlost duhovne providnosti i intuicije, svjetlost Tavorskog preobrazenja; to je nestvarna svjetlost, ali ona moze vidljivo sijati u svetima preobrazavajuci njihove duse i tijela i cineci ih slicnim Hristu. Monastvo – to je trazenje tavorske svjetlosti i sozercanje misticne ljepote Bozanstva. Zato je monastvo unutrasnji. skriveni zivot koji ne vidi svijet. Zapadna crkva je odbacila ucenje o tri oblika svjetlosti, odbacila sustinu samog monastva, ostavivsi samo njegovu formu. Racionalisti hoce da pretvore monastvo iz tajne ljubavi covjecije duse prema Bogu u vidljivo sluzenje covjecanstvu; hoce da prevedu Pjesmu nad pjesmama na jezik proze. Zapadna crkva je podijelila monastvo na specijalnosti sa odredjenim zadatim programima. Monaski zavjeti razmatraju se kao cjelishodni i udobni oblici za vrsenje dobrih djela, svaki monaski red (to jeste grana djelatnosti) ima svoj zajednicki pravilnik da se pravilnici ovi stalno koriguju i mijenjaju, u skladu sa promjenljivim zahtjevima savremenosti.

Treba istaci, uostalom, da kod rimokatolika postoje manastiri sa vrlo strogim pravilima, koji zabranjuju da se sve do smrti izlazi iz manastirske ograde. Ovo govori o tome da je monastvo kao potreba covjecjeg duha u svojoj dubini neiskorijenjiva. Ipak takvi manastiri nijesu karakteristicni za zapadni svijet, oni cine izuzetke. U isto vrijeme, takvi redovi, kao jezuiti i Dominikanci, ispoljili su mnogo primjera samopozrtvovanog sluzenja svojoj ideji sve do mucenistva; ali su pokazali jos vise primjera gresaka i sablazni kao neobicnih hibridnih simbioza, koji se krive i lome u svojoj protivurecnosti. Monastvo – to je unutrasnje i vanjsko udaljavanje od svijeta. U ovom smislu monah lici na cvijet iz staklene baste. Kada se hladnoca probija kroz pukotine staklenika cvijet ugine, a na njegovom mjestu izrasta trava sposobna za zivot. Neskladi izmedju monaskog zavjeta i stalnog boravka u svijetu izaziva duboko unutrasnje nezadovoljstvo. Ovo nezadovoljstvo moze biti savladano snagom volje, prognato unutar, ali ne i iskorijenjeno. Ono se moze povremeno manifestovati u burnim strasnim eksilozijama ili u gordom samouvjerenju.

Mi smo govorili o racionalizmu kao o karakteristicnoj pojavi u zapadnom monastvu, ipak teorija dobrih djela moze podariti dusevni mir mistike gde se racionalizam istiskuje kultom emocija. To je mistika jakog izrazavanja pjesnickih nadahnuca, estetskih stanja, covjek postaje gurman svojih sopstvenih prezivljavanja, ova culna mistika moze dostici takva napregnuca da se kod njenog djelatnika pojavljuju rane na rukama i nogama od vizuelnog zamisljanja Isusa raspetog na Krstu, i od gordog izjednacavanja sebe sa Njim. Ne zaboravimo da i pravoslavna mistika govori o slicnosti Hristu, ali kroz unutrasnji podvig ociscenja, kroz sticanje Duha Svetog. U rimokatolickoj mistici stremi se da se posredstvom vanjskih podrzavanja i izrazitih slikovnih meditacija dostigne jedinstvo sa Bogom. Pravoslavni asketa nikad ne uporedjuje sebe sa Hristom, nasuprot, sto je on blize Bogu, time mu vise otvara blagodatna dubina njegova srca. On vidi sebe kao gubavaca – u krastama i gnojnicama grijeha. Sto je visa njegova duhovnost, time on jasnije vidi kako se u mracnim dubinama njegove duse gnijezde svi covjeciji poroci, kao zmije, koje su se skupile u svojoj rupi. On u samom sebi vidi pad citavog covjecanstva. Pravoslavni monah ne uporedjuje sebe sa Hristom, vec vise sa demonom i ne nada se samo u svoja dobra djela, vec u jedinstvo ljubav i milosrdja Bozijeg sa sopstvenim djelima

Blagodat skriva od pravoslavnog podviznika mjeru njegova savrsenstva; jer, gdje postoji gordo samoljublje, tamo nema blagodati. Uzbudjeno emocionalno stanje ili isusuje pokajanje, ili ga cini sporednim i teatralnim, primjer – sekta samobicevalaca, koji su se skupili u grupe, hodali po gradovima i selima i na trgovima bicevali se do krvi i gromko izvikivali svoje grijehe. Jedan od istaknutih predstavnika rimokatolickog asketizma Franjo Asiski rekao je: “Ja sam akrobata Boziji. ” Jezuiti su organizovali predstave, svecane setnje sa upaljenim bakljama, slicne maskembalima i na glavnim stepenistima pred crkvenim vratima organizovali pozorisne predstave sa crkvenim temama.

Pravoslavnim monasima bilo je strano slicno prikazivanje, njihov podvig se obavljao krijuci od svijeta, oni nisu privlacili narod vjestackim metodama. Sama blagodat Bozija privlacila je njima covjecija srca. Zato su ljudi i isli u pustinju na susret sa podviznikom, danima su stajali kod manastirskih kapija, da bi ga samo vidjeli i dobili od njega blagoslov. Oni su intuitivno tezili da udju u to polje nevidljivog duhovnog svijeta, u kome se nalazi podviznik, koji je stekao blagodat i unutrasnju molitvu. U ovoj svjetlosti, kao u zracima Bozanske ljubavi, grijala su se i topila njihova srca, sa duse je spadala mracna, okrutna krljust grijeha. Oni su se dodirivali sa drugim zivotom, osjecali su dah vjecnosti.

Takav susret sa asketom i opstenje sa njim ostajali su kao najveci dogadjaj u zivotu covjeka, dogadjaj, koji se ne zaboravlja nikada. Ovaj svijet je vise, nego sve knjige, otkrivao covjeku smisao njegova zivota, patnje i borbe. Susret sa svetinjom – to je dodirivanje tajne buduceg vijeka. Sveti oci su govorili: “Istinsko dobro moze tvoriti samo blagodat. ” Moze se dodati : Najvise dobro – to je blagodat. U opstenju sa svetim, ljudi su dobivali neiskazanu silu, iznutra se preobrazavali. Ako se kaze uopsteno, onda se svjetlost, koja sija u srcima svetih, odrazavala u dusama ljudi, kao sto se odrazava sunceva svjetlost u ogledalima koja su okrenuta prema njemu.

Zivot posvecen cutanju i molitvi tezi je od podviga milosrdja. Tvoriti molitvu u dubini srca znaci ulaziti u borbu sa silama pakla koje teze da ugase vatru molitve da razbacaju i rasiju rijeci, kao pijesak. U paternicima se govori o mnogo slucajeva kada je demon nagovarao monahe da napuste usamljenost, da bi cinili dobra djela na zemlji. Prema onome za kakvom se silom demon suprotstavljao molitvi moze se suditi koliko je mrzi. Cini se da se citav pakao obrusava na molitvu, kao talas rijeke na prepreku koja joj stoji na putu. Ponekad ova duhovna borba biva toliko mucna i zahtijeva njihov napor snage, da je covjek spreman ciniti sve umjesto da pocne najtezi posao. Zato su Sveti Oci i govorili:”Daj krv i primi duh”. Monaski zivot – to je penjanje stepenicama zalivenim vlastitom krvlju – to ne vidi i ne shvata svijet.

Sveti Oci su ukazali na tri stalne djelatnosti monaha. Prva je – trezvenost, ociscenje uma od pomisli, zelja i strasti, od svega vanjskog, prljavoga i prelaznog. Pet osjecanja se nazivaju tajnama duse. Za monaha one moraju biti zatvorene. Um mora da vrsi kontrolu nad bujicama informacija, koje neprekidno dobija covjek iz direktnih utisaka, knjiga, besjeda i tome slicno. Trezvenost – to je post duse. Obilje duse, kao i obilje hrane cine dusu lijenom, slabom. Trezvenost je rijec suprotna pijanstvu. Privezanost za zemaljsko dovodi um u stanje pijanstva. Pijanstvo se cesto zavrsava bludom, a za monaha je pristrasnost za bilo sta zemaljsko vec izdaja Boga i dusevni blud. iako bi se ovo zemaljsko cinilo cisto i lijepo.

Druga djelatnost – to je bdenje. Ono je tijesno povezano sa trezvenoscu. Ako je trezvenost stanje uma, onda je bdenje voljni napor, to je paznja prema svom srcu – izvoru nasih misli i osjecanja. Ne samo gresne, vec i nepoznate pomisli um uvidja kroz bdenje i odgoni ih molitvom.

Treca djelatnost monaha – to je stalna srdacna molitva. Preko rijeci molitve duh se obraca Bogu. Molitva je najbitnija u monaskom zivotu. Zato je nju sveti Jovan Zlatoust nazvao caricom svih dobrodjetelji (vrlina). Pravoslavno ucenje o Tavorskoj svjetlosti otkriva tajnu molitve kao najviseg sluzenja svijetu. Molitva se suprotstavlja ogromnoj sili zla i gijeha, koje je nakupilo covjecanstvo. Neokajani grijesi kao nevidljivi oblaci vise nad ljudima, i doci ce vrijeme kada ce se pojaviti kao oluja i bura – u apokaliptickim katastrofama, pred ljudima ce se iskazati slabasni gordi i prestupnicki dio covjecanstva. Ali silama zla protivurece sile dobra, carstvu tame – carstvo svjetlosti i zato molitva jednog podviznika moze spasiti hiljade i hiljade zivota, apostol Pavle u Poslanici Solunjanima govori o zadrzavajucoj sili (2. Sol. 2, 7). Nece se resavati sudbina istorije u pravnim gradovima, ciji oblakoderi svijetle plamenovima, vec u monaskim kelijama. Dok jos ima nosilaca Tavorske svjetlosti na zemlji ce postojati svijet. Gospod je obecao da ce postedjeti Sodom radi deset pravednika; ali kada se ugase poslednji zraci ove svjetlosti svijet ce sam sebi potpisati smrtnu presudu.

About these ads
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 55 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: