KIJEVO-PEČERSKI PATERIK (OTAČNIK)
PATERIK PECERSKI, O PRAVLjENjU CRKVE, DA SVI SAZNAJU KAKO SE VOLjOM I PROMISLOM SAMOG GOSPODA I MOLITVOM I HTENjEM NjEGOVE PRECISTE MATERE NAPRAVI I ZAVRSI BOGOLEPNA, NEBU SLICNA, VELIKA CRKVA BOGORODICINA, ARHIMANDRIJA SVE RUSKE ZEMLjE, TO JEST LAVRA SVETOG I VELIKOG OCA NASEG TEODOSIJA
Uvodna rec
SLOVO 1: BLAGOSLOVI OCE!
SLOVO 2: O DOLASKU MAJSTORA CRKVENIH IZ CARIGRADA KOD ANTONIJA I TEODOSIJA
SLOVO 3: O TOME KADA BESE OSNOVANA CRKVA PECERSKA
SLOVO 4: O DOLASKU SLIKARA CRKVENIH IGUMANU NIKONU IZ CARIGRADA
SLOVO 5: O JOVANU I SERGIJU CUDO NAROCITO U BOZANSKOJ PECERSKOJ CRKVI, KOJE BESE PRED CUDESNOM IKONOM BOGORODICINOM
SLOVO 6: KAZIVANjE O SVETOJ TRPEZI I O OSVESTANjU OVE VELIKE CRKVE BOZIJE MATERE
SLOVO 7: NESTORA, MONAHA OBITELjI MANASTIRA PECERSKOG, KAZIVANjE RADI CEGA SE MANASTIR PROZVA PECERSKIM
SLOVO 8: ZITIJE PREPODOBNOG OCA NASEG TEODOSIJA, IGUMANA PECERSKOG
SLOVO 9: NESTORA, MONAHA PECERSKOG, O PRENESENjU MOSTIJU SVETOG PREPODOBNOG OCA NASEG TEODOSIJA PECERSKOG
SLOVO 10: O OKIVANjU GROBNICE PREPODOBNOG OCA NASEG TEODOSIJA PECERSKOG
SLOVO 11: POHVALA PREPODOBNOM OCU NASEM TEODOSIJU, IGUMANU PECERSKOM, KOJI JE U BOGOSPASAVANOM GRADU KIJEVU
SLOVO 12: O SVETIM BLAZENIM PRVIM CRNORISCIMA PECERSKIM, KOJI U DOMU BOZIJE MATERE U BOZANSKIM VRLINAMA ZASIJASE, U POSTU, I U BDENjU, I U DARU PRORICANjA, U SVETOM MANASTIRU PECERSKOM
SLOVO 13: O BLAZENOM NIFONTU, KOJI BI EPISKOP NOVGORODA, KAKO U SVETOM MANASTIRU PECERSKOM U BOZANSKOM OTKRIVENjU VIDE SVETOG TEODOSIJA
SLOVO 14: POSLANICA PONIZNOG EPISKOPA SIMONA VLADIMIRSKOG I SUZDALjSKOG POLIKARPU, CRNORISCU PECERSKOM
SLOVO 15: KAZIVANjE SIMONA, EPISKOPA VLADIMIRSKOG I SUZDALjSKOG, O SVETIM CRNORISCIMA PECERSKIM, I RADI CEGA TREBA IMATI GORLjIVOST I LjUBAV PREMA PREPODOBNIM ANTONIJU I TEODOSIJU, OCIMA PECERSKIM
SLOVO 16: O BLAZENOM EVSTRATIJU ISPOSNIKU
SLOVO 17: O PONIZNOM I MNOGOTRPELjIVOM NIKONU CRNORISCU
SLOVO 18: O SVETOM SVESTENOMUCENIKU KUKSI I O PIMENU ISPOSNIKU
SLOVO 19: O SVETOM ATANASIJU ZATVORNIKU, KOJI UMRE I OPET DRUGI DAN OZIVE I OSTADE JOS 12 GODINA
SLOVO 20: O PREPODOBNOM SVJATOSI, KNEZU CERNjIGOVSKOM
SLOVO 21: O ERAZMU CRNORISCU, KOJI SVOJ IMETAK POTROSI NA IKONE I RADI NjIH OBRETE SPASENjE
SLOVO 22: O ARETI CRNORISCU, KOME SE UKRADENI IMETAK U MILOSTINjU URACUNA, TE SE RADI TOGA SPASE
SLOVO 23: O DVOJICI BRACE, O TITU POPU I EVAGRIJU DjAKONU, KOJI IMAHU NEPRIJATELjSTVO MEDjU SOBOM
SLOVO 24: IZ DRUGE POSLANICE, ARHIMANDRITU PECERSKOM AKINDINU, O SVETIM I BLAZENIM CRNORISCIMA PECERSKIM, BRATIJI NASOJ. NAPISAO POLIKARP, CRNORIZAC TOG ISTOG PECERSKOG MANASTIRA
SLOVO 25: O NIKITI ZATVORNIKU, KOJI POSLE BESE EPISKOP NOVGORODA
SLOVO 26: O LAVRENTIJU ZATVORNIKU
SLOVO 27: O SVETOM I BLAZENOM AGAPITU, BESPLATNOM LEKARU
SLOVO 28: O SVETOM GRIGORIJU CUDOTVORCU
SLOVO 29: O MNOGOTRPELjIVOM JOVANU ZATVORNIKU
SLOVO 30: O PREPODOBNOM MOJSEJU UGARINU
SLOVO 31: O PROHORU CRNORISCU KOJI MOLITVOM OD BILjKE ZVANE LOBODA PRAVLjASE HLEBOVE I OD PEPELA SO
SLOVO 32: O PREPODOBNOM MARKU PESTERNIKU, CIJA NAREDjENjA MRTVI SLUSAHU
SLOVO 33: SLOVO O SVETIM PREPODOBNIM OCIMA TEODORU I VASILIJU
SLOVO 34: O PREPODOBNOM SPIRIDONU PROSFORNIKU I O ALIPIJU IKONOPISCU
SLOVO 35: O PREPODOBNOM I MNOGOSTRADALNOM OCU PIMENU I O ONIM KOJI PRED SMRT HOCE U INOCKI OBRAZ
SLOVO 36: O PREPODOBNOM ISAAKIJU PESTERNIKU
SLOVO 37: PITANjE BLAGOVERNOG KNEZA IZJASLAVA O LATINIMA
SLOVO 38: O PRESTAVLjENjU PREPODOBNOG OCA NASEG POLIKARPA, ARHIMANDRITA PECERSKOG, I O VASILIJU POPU
Zitija svetih koji nisu spomenuti u izvornom Pateriku, ali se spominju u nekim poznijim kijevskim patericima
Vremenski pregled nekih znacajnijih zbivanja u vezi Kijevo-Pecerskog manastira
Imena svetih koji zasijase u Kijevo-Pecerskoj lavri i onih koji tamo pocivaju, kao i svih onih ruskih svetaca koji se spominju u Pateriku
Sistematski spisak pecerskih Bogougodnika
Akatist prepodobnim i bogonosnim ocima nasim Antoniju i Teodosiju Pecerskim
Akatist svim prepodobnim kijevo-pecerskim
Uvodna rec
Blagocastivi citaoce,
Pred tobom se nalazi velika svetinja: Kijevo-Pecerski Paterik (tj. Otacnik), u kojem su Bozijom premudroscu opisani zivoti drevnih svetih inoka Kijevskog manastira, i to pravi zivoti, jer u njima zivljase Zivot – Hristos, i oni zivljahu Hristom. Citaj i cudi se njihovoj velicini koju oni zadobise beskrajnom smernoscu u prevelikom podvigu, citaj i vidi gde si ti a gde su oni, gde smo svi mi danas a gde su oni jos tad bili. Drzi u pamcenju dok budes citao o tim svetionicima vaseljene da je i nase srpsko Pravoslavlje od njih poteklo: prepodobnog Antonija Pecerskog, naime, odgoji i podize Sveta Gora Atonska, on sa blagoslovom te iste Svete Gore vrati se u svoju postojbinu i postavi neizvaljive temelje ruskog monastva, a od ruskih monaha dodje jedan i na dvor Stefana Nemanje i ukrade mu po Bozijoj ljubavi najmilije cedo – svetog oca naseg Savu, kojeg vaspita i obozi ona ista Gora Atonska. Video je ovaj Paterik vekove i vekove nemira i nereda, buna i klanja, osvajanja i oslobadjanja, ali je poput junaka o kojima pripoveda spokojno stajao na nepomicnom Kamenu vere, i nije ustuknuo, nije se sakrio, nego je silom Bozijom dosao i do nas nedostojnih, da nam otvori oci i pruzi utehu. Citajuci o junastvima ovih bogonosnika, ne zaboravi da im se poklonis kao vernim ikonama svoga Tvorca i da zatrazis od njih molitvenu pomoc, jer oni sada stoje veoma blizu nebeskog Prestola i Gospod ih slusa jer su oni slusali Njega.
Kazimo nesto i o tome kako je nastao ovaj nas Paterik. Njegovu osnovu cini trud neboparnog orla svestene knjizevnosti – prepodobnog Nestora Letopisca. On se rodio pedesetih godina 11. veka u Kijevu. Sa sedamnaest godina dosao je kod prepodobnog Teodosija i postao poslusnik, a postrig je primio od Teodosijevog naslednika, svetog igumana Stefana, koji ga je docnije posvetio i u jerodjakona. O njegovom visokom duhovnom zivotu govori i to sto je on zajedno sa drugim prepodobnim ocima ucestvovao u izgonu besa iz svetog Nikite, kasnijeg novgorodskog episkopa, koji bese upao u duboku prelest (vise o tome u 25. slovu Paterika). Prepodobni Nestor je visoko cenio istinsko znanje, sjedinjeno sa poniznoscu i pokajanjem. “Velika korist biva od ucenja knjiznog – veli Nestor – knjige nas usmeravaju i uce o putu ka pokajanju, posto od knjiznih reci nalazimo mudrost i uzdrzanje. To su reke koje napajaju vaseljenu i od kojih izlazi mudrost. U knjigama je neizmerna dubina, njima se tesimo u zalosti, one su uzda uzdrzanja. Ako budes u knjigama prilezno trazio mudrost, steci ces svojoj dusi veliku korist. Jer onaj koji cita knjige besedi sa Bogom ili svetim muzevima.” U manastiru je otac Nestor nosio poslusanje letopisca. Oko 1072. godine je sastavio Zitije svetih strastotrpaca Borisa i Gleba, u vezi sa prenosom njihovih mostiju u Visgorod. 80-ih godina je sacinio Zitije prepodobnog Teodosija (8. slovo), a 1091., uoci prestonog praznika Pecerske obitelji, iguman Jovan nalozio mu je da otkopa Teodosijeve svete mosti radi prenosa u hram (9. slovo).
Glavni zivotni podvig prepodobnog Nestora bilo je sastavljanje jednog od najvelicanstvenijih letopisa na svetu, kojeg danas bolje znamo pod naslovom uzetim iz njegovih pocetnih redova – “Povest minulih godina” (Pov?stь vremennыhъ l?tъ). U njoj je Nestor uzveo istoriju donedavno neprosvecenog i neznatnog ruskog naroda u okvir svetske istorije, istorije spasenja ljudskog roda. Citalac Letopisa ne moze se dovoljno nacuditi sirini Nestorovog uvida i bogatstvu njegovih izvora, a nadasve – njegovoj besprekornoj istinoljubivosti. U njemu se, izmedju ostalog, prica od toga kako su nastali narodi sveta, odakle poticu Sloveni, kad je prvi put ruski narod pomenut u crkvenim knjigama pri svetom carigradskom patrijarhu Fotiju, preko stvaranja slovenskog pisma od strane svetog Kirila i Metodija, podizanja prvog kijevskog hrama, krstenja svete kneginje Olge, prvih mucenika na ruskom tlu, do ispitivanja raznih vera od strane svetog kneza Vladimira, te krstenja Rusije i potonjih sukoba. Bogozarni Nestor je ziveo u veoma tesko vreme ruske istorije, kad su zemlju kidale knezevske razmirice i harali je stepski skitaci – Polovci, koji su razarali sela i gradove, odvodili u ropstvo citave pokrajine, spaljivali crkve i manastire. Sam prepodobni je bio ocevidac opustosenja Pecerske obitelji 1096. godine. Sveti Nestor se mirno prestavio oko 1114. godine, a njegovu delatnost su nastavili drugi bogonadahnuti gorostasi, kojih Pecerskom rasadniku svetosti nikada nije nedostajalo. Pogreben je u tzv. Bliznjim pesterama, mosti mu pocivaju u grobu okovanom srebrom, a spomen mu se praznuje 27. oktobra, pa zatim 28. septembra skupa sa svim ugodnicima iz Bliznjih pestera, te jos u Drugu nedelju velikog posta zajedno sa svim kijevo-pecerskim ocima.
Prepodobnom Nestoru pripada 7., 8., 9., (11.?), 12. i 36. slovo Paterika, i ti delovi se narocito odlikuju lepim stilom i visokom kakvocom crkvenoslovenskog jezika. Medju njima je najprostranije 8. slovo – Zitije prepodobnog Nestora, a ostala slova govore o pocecima Pecerskog manastira i njegovim prvim monasima, i uglavnom su preuzeta iz Letopisa. Prepodobni Nestor nije, nazalost, pisao nasiroko o prep. Antoniju, posto je u to vreme Antonijevo zitije vec bilo sastavljeno, a ono do nas nije doslo. Ipak, osnovni podaci o prep. Antoniju stoje nam na raspolaganju, a o gradnji cudesnog manastirskog hrama izvestio nas je drugi pisac Paterika.
Dostojan naslednik prep. Nestora u zitijepisnom radu bio je sveti Simon, koji je primio postrig u Pecereskom manastiru u drugoj polovini 12. veka. Po zelji velikog kneza vladimirskog Simon je 1206. bio postavljen za igumana manastira Rozdestva Presvete Bogorodice u Vladimiru. Sveti knez vladimirski Georgije II Vsevolodovic (1212-1216 i 1218-1238) nije zeleo da mu prestonica bude u crkvenom pogledu potcinjena Rostovu, te je na njegovu pobudu 1214. ustanovljena na Klazmi posebna Suzdaljsko-Vladimirska eparhija, a njen prvi episkop bese upravo Simon. Zna se da je 1218. osvestao crkvu u Rozdestvenskom manastiru, a 1225. sabornu crkvu u Suzdalju. Knez Georgije je duboko postovao svetitelja Simona i bio je spreman da osnuje novu episkopsku stolicu u Suzdalju za njegovog druga i rodjaka, kaludjera Polikarpa iz Pecerskog manastira, kojeg je iskusavao demon castoljubivosti. Medjutim, svetitelj Simon je dobro uvidjao Polikarpovo duhovno stanje, te je odvratio velikog kneza od njegove namere, a samom Polkarpu je napisao duboko poucnu poslanicu, u kojoj je svome prijatelju dao uputstva kako da se izleci od svojih dusevnih slabosti. U nju je Simon ukljucio devet pripovesti o podvizima pecerskih ugodnika (slova 14-23). Jos pre toga, neizvesno kad, opisao je kako pecerski hram bese narocitim Bozijim promislom podignut i ukrasen (slova 1-4). Smatra se da je on sacinio i 10. slovo, o okivanju grobnice prep. Teodosija. Uoci svoje blazene koncine, sveti Simon je primio veliku shimu. Upokojio se 10. maja 1226., kada se i slavi njegov spomen. Prema njegovom zavestanju, mosti su mu kroz neko vreme iz Vladimira prebacene u Pecerski manastir i sahranjene u Bliznjim pesterama, te se Simon pominje i 28. septembra skupa sa svim tamo pogrebenim svecima.
I eto svemoci Bozije – onaj castoljubivi Simonov sabrat Polikarp se pokajao, ponizio, pa primio od Boga prosvecenje da postane novi pecerski zitijepisac. Koliko su Simonovi saveti uticali na Polikarpa, vidi se iz nastavka Paterika, u kome Polikarp, kao prost monah, pise svome arhimandritu prep. Akindinu II († 1232.) o zivotima mnogih pecerskih podviznika (slova 24-35). O njima je Polikrap saznao i preko Simona i licno preko drugih monaha svete Obitelji.
Ovog monaha Polikarpa, iako se prema njegovom pisanju vidi da je bio svet i bogoslovstven, ipak ne treba mesati sa prep. Polikarpom, igumanom pecerskim, koji je nasledio prep. Akindina I († 1164.), a umro je 1182. (o njemu se govori u 38. slovu Paterika). To se moze razabrati iz podataka vezanih za zivot sv. Simona – on svoju poslanicu Polikarpu pise oko 1225. godine, a otac Polikarp pise prep. Akindinu II ubrzo nakon toga (svetog Simona ne spominje kao upokojenog, sto znaci da je Polikarp pisao svega nekoliko meseci posle Simona). Podaci o prestavljenju prep. arhimandrita Polikarpa samo su greskom stavljeni na kraj Paterika, iza pisama monaha Polikarpa, a poznija izdanja Paterika bez ustrucavanja potpuno poistovecuju ove dve licnosti. Iz ovoga se moze izvuci zakljucak da je vec od 15. veka Predanje smatralo i pisca Polikarpa prepodobnim covekom, i nema razloga da ga i mi ne drzimo za takvog.
Ko je napisao 5., 6., 13. i 38. slovo, ne zna se, ali 37. slovo svakako potice od samog prep. Teodosija. Sve najvaznije o njemu moze se saznati iz 8. slova Paterika, a mi cemo ovde samo reci da je od njega do nas doslo deset pouka pecerskim monasima (od kojih su tri kratke u njegovom zitiju), dve pouke narodu, dve velike molitve i dve poslanice knezu Izjaslavu (jedna od kojih predstavlja 37. slovo Paterika). On je svoje osnovno obrazovanje dobio u Kursku, a docnije ga je produbljivao citanjem Svetog Pisma, zitija, svetootackih spisa i bogosluzbenih knjiga. Cini se da je od otackih dela na njega najveci uticaj izvrsio knjizevni rad prep. Teodora Studita – Teodosijeve pouke inocima po svemu lice na pouke prep. Teodora, a povremeno se cak i neposredno poziva na njega. Sva Teodosijeva dela pisana su prosto, ali sa vatrenom revnoscu za dobro bliznjih. Iz pouka saznajemo kako je i u ta drevna vremena ruski narod mucilo sujeverje i pijanstvo, kako pecerski monasi nisu narocito redovno posecivali sluzbe i obede, kako su svog mladog igumana (Teodosije im je postao nastojatelj sa otprilike 26 godina) retko kad pitali za savet, kako su na njega roptali sto cesto isteruje nemarne iskusenike i prima mnogo bednih na izdrzavanje. Medjutim, iz njih isijava i velika Teodosijeva trezvenost i osecajnost.
Tako su dakle u svesteni Paterik usle dve poslanice, jedno samostalno zitije, nekoliko odlomaka iz Letopisa, povest o podizanju pecerskog hrama koja se zasniva na Zitiju prep. Antonija, te jos nekoliko napisa ciji se sacinitelji ne znaju. Najveci deo Paterika predstavlja, znaci, trud prep. Nestora (oko 40%), pa monaha Polikarpa (oko 30%), pa zatim svetog Simona (oko 20%).
Krajem 13. veka doslo je do prvog spajanja pomenute dve poslanice i “Slova o prvim crnoriscima pecerskim”, preuzetog iz Letopisa. Najstarija redakcija Paterika koja je prispela do nas bila je sastavljena na pobudu svetog tverskog episkopa Arsenija 1406. g. Sastavljac je tad dodao Pateriku “Zitije prepodobnog Teodosija”, “Pohvalu Teodosiju” i “Kazivanje radi cega se manastir prozva Pecerskim”. Medjutim, osnovni tekst Paterika doziveo je neka skracenja i pojednostavljenja.
Nezavisno od Arsenijeve redakcije 1460. i 1462. godine je unutar zidina Kijevo-Pecerskog manastira nastala prva i druga Kasijanova redakcija (dobile naziv po monahu Kasijanu koji je ucestvovao u njihovom stvaranju). Tekst je dopunjen novim poglavljima, verovatno na osnovu Pecerskog letopisa (ili svojevrsnog zbornika izvestaja o dogadjajima u manastiru) s pocetka 12. veka, kako pretpostavlja cuveni filolog Aleksej A.Sahmatov. Druga Kasijanova redakcija, kao najpotpunija, najvise se i rasirila u staroruskoj knjizevnosti – na njoj je ocigledno bio najveci Boziji blagoslov.
Nas prevod je nacinjen sa teksta veoma dobrog prepisa druge Kasijanove redakcije koji je nastao 1554. godine; za zitije Teodosija je koriscen i rukopis iz Uspenskog zbornika (12-13.v.). Sve greske iz ovih prepisa otklonjene su uporedjivanjem spornih mesta sa drugim rukopisima, tako da nas prevod ne sadrzi nikakva ispustanja ili nelogicnosti. Opomene u podbeleskama mogu se poboznom citaocu uciniti suvoparne i izlisne, ali su date i zbog onih zagrejanijih za siri istorijski sklop, i zbog vece uverljivosti. Paterik je preplavljen navodima iz Svetog Pisma i bogosluzenja. Medjutim, to nisu doslovni navodi, ucinjeni prepisivanjem, nego navodi po secanju, iz srca. Trudili smo se da prenesemo navod u tacno onolikoj meri u kolikoj se podudara sa izvornikom. Najnoviji srpski prevod Novog Zaveta ponegde toliko odstupa od izvornika i otackog poimanja (priblizavajuci se, naravno, protestantskom lazeumovanju), da smo bili prinudjeni da ga priblizimo stvarnom tekstu.
Manje-vise svi monasi Pecerskog manastira koji su u Pateriku spomenuti po dobru, zvanicno su kanonizovani od strane Ruske Crkve – svaki citalac moze i treba da im se molitveno obraca. Na kraju smo dodali zitija nekih svetih koji se u izvornom Pateriku ne spominju, ali su predstavljeni u nekim poznijim kijevskim patericima. Za njima sledi vremenski pregled najznacajnijih zbivanja u vezi Kijevske lavre, dodali smo i popis svih svetih spomenutih u Pateriku ili sahranjenih u svetoj Lavri (prvo hronoloski, potom sistematski), kao i Akatist prepodobnim ocima Antoniju i Teodosiju, jedno od najlepsih ostvarenja izuzetno bogatog i domisljatog knjizevnog stila – “pletenija sloves” (tj. pletenja reci), te Akatist svim prepodobnim kijevo-pecerskim. Za one koji bi zeleli da posete svetu Kijevo-Pecersku lavru i poklone se neiskvarivim mostima tamosnjih ugodnika, na samom kraju knjige priredili smo nekoliko mapa sa nacrtom manastira i rasporedom samih pestera.
Neka Bog bude na pomoci svakom citaocu, molitvama Preciste Njegove Matere, Preneporocne Djeve Bogorodice Marije. Amin.
Priredjivac
SLOVO 1.
BLAGOSLOVI OCE!
Bese u zemlji varjaskoj[1] knez Afrikan, brat Jakuna Slepog, koji pobeze bez svog zlatnog plasta, kada se borase sa vojskom za Jaroslava protiv ljutog Mstislava[2]. I taj Afrikan imase dva sina: Frianda i Simona. Posle smrti njihovog oca, istera Jakun oba brata iz oblasti njihove. I dodje Simon kod blagovernog kneza naseg Jaroslava. A ovaj ga primi, i u casti ga drzase, i dade ga sinu svome Vsevolodu da bude kod njega staresina. Primi tako veliku vlast od Vsevoloda. A uzrok njegove ljubavi prema ovome svetome mestu bese ovakav.
Pri blagovernom i velikom knezu Izjaslavu u Kijevu, kada godine 6576. (1068.) navalise Polovci[3] na rusku zemlju, izadjose im tri Jaroslavica u susret: Izjaslav, Svjatoslav i Vsevolod[4], koji imase sa sobom i ovoga Simona. Kad dodjose kod velikog i svetog Antonija radi molitve i blagoslova, starac otvori svoja nelazljiva usta i jasno im predskaza predstojecu pogibao. I ovaj Varjag pade kod nogu starcevih i moljase se da bude sacuvan od takve bede. A blazeni mu rece: “O cedo, mnogi ce pasti od ostrice maca, i kada budete bezali od protivnika vasih bicete satrveni i izranjavani i u vodi cete se daviti; ti ces se pak spasti i ima da budes sahranjen u crkvi koja ce se ovde napraviti.”
I kada behu na Alti, sukobise se obe vojske, i gnevom Bozijim hriscani behu pobedjeni, i dok su bezali ubijene behu i vojvode sa mnostvom vojnika u tome sukobu. A tu medju njima lezase i ranjeni Simon. I pogledavsi gore na nebo vide crkvu preveliku, kao sto jednom ranije vide iznad mora, i seti se reci Spasiteljevih, i rece: “Gospode, izbavi me od ove gorke smrti molitvama Preciste Tvoje Matere i prepodobnih otaca Antonija i Teodosija.” I tu ga odmah neka sila uze izmedju mrtvih, i odmah se isceli od rana i sve svoje nadje citave i zdrave.
Tako se vrati na svoje i dodje kod blazenog Antonija, i isprica mu stvar cudesnu, ovako govoreci: “Otac moj Afrikan nacini krst i na njemu slikarskim bojama izobrazi bogocovecansko oblicje Hristovo, nove izrade – kao sto latini postuju, pozamasne velicine – oko deset lakata[5]. I cineci mu cast, otac moj stavi Mu na bedra pojas tezine 50 grivni[6] zlata, i venac zlatni na glavu Njegovu. I kad me istera Jakun, stric moj, iz oblasti moje, a ja uzeh pojas sa Isusa i venac sa glave Njegove, i cuh glas od ikone, koji mi se obrati i rece: ,Niposto ga nemoj, covece, staviti na glavu svoju, vec ga nosi na pripremljeno mesto, gde gradi crkvu Matere Moje prepodobni Teodosije, i njemu ga u ruke predaj da se obesi nad zrtvenikom Mojim.’ A ja od straha padoh i ukocivsi se lezah kao mrtav; i kad ustadoh brzo udjoh u ladju.
I dok plovismo nasta bura velika, tako da smo svi ocajavli za svoj zivot, te poceh da vapijem: ,Gospode, oprosti mi, jer zbog ovog pojasa ja danas ginem, zato sto ga uzeh od Tvog casnog i covekooblicnog Ti lika.’ I gle, videh gore crkvu i pomislih: ,Kakva li je to crkva?’ I dodje nam odozgo glas koji rece: ,Ona koju ce napraviti prepodobni u ime Bozije Matere, u kojoj ces i ti biti sahranjen.’ I koliko videsmo velicinu i sirinu, ako se meri ovim zlatnim pojasom – ima 20 mera u sirinu i 30 u duzinu, i visina zida je 30, sa vrhom 50. Mi pak svi proslavismo Boga i utesismo se radoscu veoma velikom, izbavivsi se od gorke smrti. Pa evo ni dosad ne saznah gde ce se napraviti crkva koja mi se pokaza na moru, a i na Alti kada bejah vec na samrti, dok ne cuh iz tvojih casnih usta da cu ovde biti sahranjen u crkvi koja ce se napraviti.” I izvadi zlatni pojas i dade ga govoreci: “Evo mere i osnove, a ovaj venac neka se obesi nad svetom trpezom.”
Starac za ovo dade hvalu Bogu i rece Varjagu: “Cedo, odsada se vise neces zvati Simon, nego ce ti Simon biti ime.” I prizvavsi blazenog Teodosija, Antonije rece: “Simon ovaj hoce da podigne takvu crkvu”, i dade mu pojas i venac. I otada imase Simon veliku ljubav prema svetom Teodosiju, i davase mu mnoga sredstva za izgradnju manastira.
Jednom ovaj Simon dodje kod blazenoga, i posle uobicajene besede rece svetome: “Oce, molim te za jedan dar.” A Teodosije mu rece: “O cedo, sta trazi tvoje velicanstvo od nase poniznosti?” Simon pak rece: “Vrlo velik i visi od moje moci trazim od tebe dar.” A Teodosije rece: “Znas, cedo, ubogost nasu, da cesto biva da i hleba nedostaje za dnevnu ishranu, a drugo sta ne znam ni da li imam.” Simon prozbori: “Ako hoces daces mi, posto to mozes po blagodati danoj ti od Gospoda, koji te imenova prepodobnim. Jer kada skidah venac sa glave Isusove, On mi rece: ,Nosi na pripremljeno mesto i predaj ga u ruke prepodobnome, koji gradi crkvu Matere Moje.’ I evo sta dakle molim od tebe: da mi das rec da ce me blagosloviti dusa tvoja kako u zivotu, tako i po smrti tvojoj i mojoj.” I odgovori sveti: “O Simone, veca je od moci ta molba, ali ako me vidis kako odlazim odavde, sa ovoga sveta, i posle mog odlaska ovu crkvu postavljenu, i da se u njoj savrsavaju predane uredbe, onda znaj da imam smelost kod Boga; sada pak ne znam prima li mi se molitva.”
A Simon rece: “Gospod te posvedoci, jer iz precistih usta svetog Mu lika sam cuh o tebi, i zbog toga te molim: kako za svoje crnorisce, tako se i za mene gresnog pomoli, i za sina moga Georgija i do poslednjih u rodu mome.” Sveti nekako obeca i rece: “Molim se ne samo za ove, nego i za one koji ljube mesto ovo sveto mene radi.” Tada se Simon pokloni do zemlje i rece: “Necu od tebe izaci, oce, dok mi to napismeno ne potvrdis.”
Prepodobni, buduci prinudjen ljubavlju njegovom, napisa tako govoreci molitvu: “U ime Oca i Sina i Svetoga Duha”, pa i dosad umrlim stavljaju u ruku takvu molitvu. I otad se utvrdi da se ovakvo pismo stavlja umrlima, a pre toga niko ne ucini takvu stvar u Rusiji. U molitvi pise i ovo: “Seti me se, Gospode, kada dodjes u Carstvu Svome[7] i budes uzvracao svakome po delima njegovim[8]; tada dakle, Vladiko, i sluge Svoje Simona i Georgija udostoj da stanu desno od Tebe u slavi Tvojoj i cuju blagi Tvoj glas: Hodite blagosloveni Oca Moga, nasledite pripremljeno vam Carstvo od pocetka sveta[9].”
I rece Simon: “Reci uz ovo, oce, i da se otpuste gresi roditelja i bliznjih mojih.” A Teodosije podize ruke svoje i rece: “Da te blagoslovi Gospod od Siona i da gledate blaga Jerusalima u sve dane zivota vaseg i do poslednjih u rodu vasem[10]“. I Simon primi molitvu i blagoslov od svetoga kao neki biser mnogoceni i dar. Onaj koji bese ranije Varjag[11], a sada blagodacu Hristovom hriscanin, naucen od svetog oca naseg Teodosija, ostavi latinsku ludost i istinski poverova u Gospoda naseg Isusa Hrista sa svim domom svojim, njih oko 3000 dusa, i sa svestenicima svojim, zbog cudesa koja bivahu od svetog Antonija i Teodosija. I ovaj dakle Simon prvi bi sahranjen u toj crkvi.
Otada sin njegov Georgije veliku ljubav imase prema ovome svetom mestu. I posla Vladimir Monomah[12] ovog Georgija u Suzdaljski kraj, predavsi mu sina svoga Georgija. Posle mnogo godina sede Georgije Vladimirovic[13] u Kijevu, a svome vojskovodji Georgiju kao ocu predade oblast Suzdaljsku.
NAPOMENE:
- Varjag je u drevnoj Rusiji bio naziv za pripadnika skandinavskih plemena; Varjazi su se ujedinjavali u jake oruzane odrede radi trgovine i pljacke, i ruski knezovi su ih cesto uzimali za pripadnike svojih druzina. Rjurika, vodju jednog varjaskog odreda, Sloveni iz Novgoroda su pozvali da im bude vladar, njegovi potomci su ubrzo zavladali i u Kijevu, te su Rjurikovici postali glavna ruska vladarska loza; poslednji od ruskih velikih knezova i careva Rjurikovica bio je Teodor, sin Ivana Groznog († 1598), ali Rjurikovih potomaka medju ruskim plemstvom ima cak i danas.
- Bitka izmedju Jaroslava i Mstislava odigrala se 1024. godine. Jaroslav Mudri bese sin svetog kneza Vladimira Ravnoapostolnog; nakon sto je 1019. pobedio krvolocnog Svjatopolka (bratoubicu koji je ubio svete mucenike Borisa i Gleba, te jos jednog brata), Jaroslav je seo na knezevski presto u Kijevu i vladao do 1054. Bio je vrlo sposoban i blagocastiv vladar. Jakun (ili Gakon) bese predvodnik odreda Varjaga koji su sudelovali u tom boju na strani Jaroslava. Za njega se u Nestorovom Letopisu kaze: “…i b( Яkunъ sь l(pъ”, sto bi se moglo razumeti i kao “bese Jakun ovaj lep”, ali je sveti Simon koji je napisao ovo prvo poglavlje recenicu ocigledno shvatio drugacije.
- Turkmenski narod koji je od polovine 11. do pocetka 13. veka stalno napadao Ruse. Rasturili su ih i pokorili Tatari u 13. v., a deo ih je presao u Ugarsku.
- Jos za vreme svog zivota sv. Jaroslav je podelio svojim sinovima knezevske prestole: najstariji, sv. Izjaslav, dobio je Kijev, sv. Svjatoslav je dobio Cernjigov, a Vsevolod Perejaslav, Rostov, Suzdalj i Bjeloozero. Posle oceve smrti oni su se medjusobno savetovali i zajednicki borili protiv spoljasnjih neprijatelja. 1068. g. posli su na Polovce i u bici na reci Alti (jugoistocno od Kijeva) doziveli poraz. Tada su se gradjani Kijeva pobunili i zahtevali od svog kneza da im svima razdeli oruzje za borbu protiv Polovaca. To Izjaslav nije ucinio, pa su ga Kijevljani isterali i na presto postavili njegovog zatvorenika Vseslava Polockog. Izjaslav je pobegao u Poljsku, odakle se vratio 1069. i povratio svoj presto. Medjutim, njegov brat Svjatoslav ga je 1073. u savezu sa trecim bratom, Vsevolodom, isterao iz Kijeva, te je ovaj opet morao da bezi u Poljsku. Ipak, knez Svjatoslav je vladao u Kijevu samo cetiri godine i umro, pa je na taj presto dosao Vsevolod, ali ga je potonji mirno ustupio Izjaslavu, a sam se ustolicio u Cernjigovu. Kad su na Vsevoloda napali knezovi Boris i Oleg, Izjaslav je odlucio da pomogne bratu i poginuo, a Vsevolod je zavladao u Kijevu i knezovao sve do 1093.
- Duzinska mera, jedan lakat – oko 46 sm.
- Grivna – staroruska mera za tezinu (oko 204 grama), kao i novcana jedinica.
- Lk 23:42.
- Up. Ps 61:13.
- Mt 25:34.
- Up. Ps 127:7.
- Tj. latin, rimokatolik.
- Sveti Vladimir, u krstenju Vasilije (1053-1125) – sin Vsevoloda, unuk Jaroslava Mudrog, prozvan Monomah po svojoj majci koja je bila kcerka vizantijskog cara Konstantina Monomaha. Svakako jedan od najvecih knezova u istoriji Rusije, odlican vojskovodja i drzavnik, mirotvorac i istinski hriscanin. Vladao u Smolensku (od 1067.) Cernjigovu (od 1078.), Perejaslavu (od 1094.) i Kijevu (1113-1125).
- Georgije (ili Jurij) Dugoruki bese sin kneza Vladimira Monomaha. Dobio nadimak po tome sto je dugo godina nastojao da potcini Juzni Perejaslav i Kijev. Za Kijev su se knezevi mnogo nadmetali: 1146. je dosao u ruke Igora Olegovica, od njega ga je ubrzo preuzeo Izjaslav Mstislavic (unuk Vladimira Monomaha), 1149. ga se docepao Georgije Dugoruki, 1151. ga je Izjaslav nakratko povratio, da bi ga Georgije jos te iste godine opet oterao, pa je vladao do 1157. Izgleda da su Dugorukog uklonili sami kijevski boljari.
SLOVO 2.
SLOVO O DOLASKU MAJSTORA CRKVENIH IZ CARIGRADA
KOD ANTONIJA I TEODOSIJA
I evo cu vam, braco, ispricati drugo divno i preslavno cudo o toj bogoizabranoj crkvi Bogorodicinoj.
Dodjose iz Carigrada cetiri majstora crkvena, veoma bogati ljudi, u pesteru kod velikog Antonija i Teodosija, govoreci: “Gde hocete da zapocnete crkvu?” Njih dvojica rekose: “Na mestu gde Gospod kaze”. A oni rekose: “Pa kad i smrt svoju predskazaste, kako mesto jos ne oznaciste, toliko nam zlata predavsi?” A Antonije i Teodosije, prizvavsi svu bratiju, upitase Grke govoreci: “Kazite istinu: kako to bese?”
I ovi majstori rekose: “Kad mi spavasmo u domovima svojim, rano, dok izlazase sunce, dodjose svakome od nas lepoliki uskopljenici, govoreci: ‘Zove vas Carica u Vlahernu[1]‘. Kad podjosmo uzesmo sa sobom drugove i srodnike svoje, i videsmo da svi jednako dodjosmo, i razabrasmo da svi istu poruku caricinu cusmo, i da kod svih behu isti pozivari. I videsmo Caricu i mnostvo vojnika oko Nje, poklonismo Joj se i Ona nam rece: ‘Hocu crkvu da sebi sagradim u Rusiji, u Kijevu, pa vam naredjujem da uzmete sebi zlata za tri godine’. A mi poklonivsi se rekosmo: ‘O Gospodjo Carice, u tudji kraj nas saljes, kod koga cemo tamo doci?’ Ona rece: ‘Saljem vas kod ove dvojice – kod Antonija i Teodosija’. A mi rekosmo: ‘Pa sto nam, Gospodjo, dajes zlata za tri godine? Toj dvojici nalozi da nam za hranu od njih bude sve sto je potrebno, a Sama ces potom znati cime da nas obdaris.’ Carica pak rece: ‘Ovaj Antonije, nakon sto samo blagoslovi (gradnju), otici ce sa ovoga sveta u onaj vecni, a ovaj Teodosije dve godine posle njega odlazi Gospodu. Vi uzmite zlata napretek, a to da vas pocasti ne moze niko tako kao ja: dacu vam sto uho ne cu i u srce coveku ne dodje[2]. A doci cu i sama da vidim crkvu i u njoj cu ziveti.’ I predade nam mosti svetih mucenika: Artemija i Polievkta, Leontija, Akakija, Arete, Jakova, Teodora, rekavsi nam: ‘Ovo stavite u temelje.’ I uzesmo zlata i vise nego sto je potrebno. I rece nam: ‘Izadjite napolje i vidite velicanstvo’. I videsmo crkvu u vazduhu, i usavsi nazad poklonismo Joj se i pitasmo: ‘O Gospodjo, kako je crkvi ime?’ A Ona rece: ‘Imenom svojim hocu da je nazovem’. Mi pak ne smedosmo da je pitamo koje Joj je to ime. A Ona rece: ‘Bogorodicina bice crkva’, i dade nam ovu ikonu. ‘Neka ona – veli – bude namesna[3]‘. Poklonivsi Joj se, krenusmo svojim domovima, noseci ovu ikonu koju primismo iz ruke Caricine.”
I tada svi proslavise Boga i Onu koja Ga je rodila. I odgovori Antonije: “O ceda, mi nikada ne izlazismo iz ovoga mesta”. A Grci sa zakletvom rekose: “Iz vasih ruku zlato uzesmo pred mnogo svedoka, pa vas sa njima i do ladje ispratismo, i ostavsi jos jedan mesec posle vaseg odlaska, prihvatismo se puta. Ovo je deseti dan otkad izadjosmo iz Carigrada. A pitasmo Caricu i za velicinu crkve, i Ona nam rece: ‘Kao meru ja vec poslah pojas Sina svoga, po naredbi Njegovoj.”
I Odgovori Antonije: “O ceda, velike vas je blagodati udostojio Hristos, jer ste vi izvrsioci Njegove volje. Oni lepoliki uskopljenici koji su vas zvali – to su presveti andjeli, a Vlahernska Carica – to je Sama Presveta Koja vam se culno javila, Cista i Neporocna Vladicica nasa Bogorodica i Uvekdjeva Marija, i oni vojnici koji oko Nje predstojahu jesu besplotne andjelske sile. A nase oblicje i davanje vam zlata – to Sam Bog zna kako ucini i izvole o Svojim slugama. Blagosloven je dolazak vas, i dobru Saputnicu imate, ovu casnu ikonu Gospodjinu, i Ona ce vam dati, kako i obeca, sto uho ne cu i u srce coveku ne dodje: to niko ne moze dati osim Nje i Sina Njenog, Gospoda Boga i Spasitelja naseg Isusa Hrista, ciji pojas i venac od Varjaga bese donesen, i pokaza se kao mera sirine i duzine i visine ove precasne crkve – glas takav sa neba dodje od velelepne Slave.”
A Grci se sa strahom poklonise svetima i rekose: “Gde je to mesto, da vidimo?!” Antonije pak rece: “Tri dana cemo provesti moleci se, i Gospod ce nam javiti”. I te noci dok se molio, javi mu se Gospod govoreci: “Nasao si blagodat preda Mnom.” Antonije rece: “Gospode, ako nadjoh blagodat pred Tobom, neka bude po svoj zemlji rosa, a na mestu koje zelis da osvestas, neka bude suho.” Ujutro nadjose suho mesto gde je sada crkva, a po svoj zemlji bi rosa. Druge noci, isto se pomolivsi rece: “Neka bude po svoj zemlji suho, a na mestu svetom rosa.” I otisavsi nadjose tako.[4] Treceg dana, stavsi na tom mestu, pomolise se i blagoslovise mesto, i izmerise zlatnim pojasom sirinu i duzinu. I uzdigavsi ruke ka nebu, rece Antonije velikim glasom: “Poslusaj me, Gospode, danas, poslusaj me ognjem, da poznaju svi da si Ti Onaj Koji ovo hoce.[5]” I odmah pade oganj s neba i spali sva drveta i trnje, i rosu poliza, i od doline nacini nesto poput rovova. A oni koji behu sa svetima, od straha padose kao mrtvi. Eto odatle je pocetak te bozanstvene crkve.
NAPOMENE:
1. Vlaherna je bila cetvrt u Carigradu, pri samom pristanistu, gde se nalazila Bogorodicina crkva sa tri Njene cudotvorne ikone razlicitih tipova, a svaki od tih tipova je kasnije dobio isti naziv – “Vlahernska Bogorodica”, tako da je u oblasti svestene umetnosti dolazilo do povelikih nesporazuma. Na jednoj od tih ikona Presveta je stajala u molitvenom polozaju (a Njen Sin se mozda u ovalu ispred Njenih grudi video do pojasa); Precista je drzala ruke siroko rasirene (ili bar visoko podignute sa dlanovima prema napred); ta vrsta ikone se danas naziva “Sira od nebesa” (kod Rusa ponekad i “Znamenje”). Druga Vlahernska ikona bila je mermerni reljef na kojem je iz molitveno uzdignutih ruku Svesvete Djeve izlazila voda – bila je, naime, postavljena na izvoru cudotvorne vode (na ovom izobrazenju Hristos nije bio prikazan). Treca Vlahernska ikona je tu cudesno otkrivena 1030.g. i izgledala je slicno kao prva, samo sto je na njoj Presveta prikazana do pojasa, a ispred grudi drzi oval sa Hristom; ova se kod Grka zove “Pobedotvorka”, a kod Rusa “Znamenje”; bila je pokrivena velom, koji se svakog petka uvece “sam” podizao. Od sve tri ikone desavala su se kroz vekove nebrojena cuda, ljudi su priticali u Vlahernu sa svih strana sveta i tamo dobivali utehu od Svemilostive Bogorodice. Nazalost, istorijske oluje odnele su sa sobom i te svete obraze, ali je ostalo dosta njihovih kopija, takodje cudotvornih.
2. Up. 1.Kor 2:9.
3. Namesnim su se nazivale ikone koje se nalaze sa obe strane carskih vrata na oltaru. Mi bismo danas rekli “prestone”.
4. Up. starozavetnu pricu o Gedeonu (Sud 6:36-40).
5. Up. 3.Cars 18:36-37.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 3.
SLOVO O TOME KADA BESE
OSNOVANA CRKVA PECERSKA
Osnovana bese ova bozanstvena crkva Bogorodicina godine 6581. (1073.). U dane blagovernog kneza Svjatoslava, sina Jaroslavljevog[1], poce se praviti ova crkva, i on svojim rukama poce da kopa rov. Hristoljubivi knez Svjatoslav dade 100 grivni zlata blazenome, i mere polozi zlatnim pojasom, prema onome glasu koji se sa neba cuo na moru. U zitiju svetog Antonija naci ces vise o tome. A iz Teodosijevog zitija svima je poznato kako se stub ognjeni javi od zemlje do neba, pa nekad oblak, a nekad kao duga od vrha one (stare) crkve do ovog mesta; mnogo puta je i ikona prelazila – andjeli su je tu prenosili, na ovo odredjeno mesto.
Sta, braco, ima cudnije od ovoga? Prosavsi i knjige Starog i Novog Zaveta nigde neces naci takva cuda sa svetim crkvama kao sa ovom: od Varjaga, i od samog Gospoda naseg Isusa Hrista, i casnog Njegovog bozanskog i covekolikog oblicja (raspeca), – i venac sa svete glave Hristove, i bogozvucni glas koji se cuo od Hristovog oblicja, koji je naredio da se (venac) nosi na pripremljeno mesto, i da se Njegovim pojasom izmeri, kako rece nebeski glas, crkva koja je vidjena pre no sto je zapoceta. Tako je i od Grka ikona dosla sa majstorima, i mosti svetih mucenika behu stavljene pod svim zidovima, i tamo su gde su oni sami naslikani nad mostima po zidovima.
Treba pohvaliti ranije preminule blagoverne knezove i hristoljubive boljare, i casne monahe i sve hriscane pravoslavne. Blazen je i troblazen onaj ko se udostoji da bude ovde sahranjen, velikom ce blagodacu i miloscu od Gospoda biti pocascen, molitvama Svete Bogorodice i svih svetih. Blazen je i troblazen onaj ko je ovde napisan, jer ce primiti ostavljenje grehova i plate nebeske nece mu nedostati. Radujte se, – rece, – i veselite se, sto su imena vasa napisana na nebesima[2] – a crkva je ova draza Bogu od neba. Ona koja Ga je rodila, izvolela je nju da nacini, kao sto je i obecala majstorima u Vlaherni, rekavsi: “Doci cu da vidim crkvu, i u njoj cu ziveti”. Dobro je dakle i predobro stanovati u Njenoj svetoj i bozanstvenoj crkvi, i kakvu ce samo slavu i pohvalu dobiti onaj koji ovde bude sahranjen, i upisan u njoj u knjige zivota, i pred Njenim ocima ce se pominjati svagda.
I jos cu vam, ljubljeni, izloziti jednu rec za vase utvrdjivanje. Sta je gore nego od takve svetlosti otpasti i tamu ljubiti, i sam se izbacivati iz bogonazvane crkve, ostaviti ovu koja je Bogom napravljena i traziti neku koju su ljudi stvorili od nasilja i grabljenja, koja i sama vapije protiv onog ko je napravi. Jer ove je i graditelj, i uredjivac, i zanatlija, i tvorac – Bog, koji ognjem Bozanstva Svoga popali stvari propadive, drvece i gore i put ravnajuci za dom Matere Svoje, na poklon slugama svojim. Shvatite, braco, osnov i pocetak njen: Otac je odozgo blagoslovio rosom i stubom ognjenim i oblakom svetlim, Sin je darovao meru Svoga pojasa – onako kao sto i drvo (casnog Krsta) bese po prirodi vidljivo, ali i obuceno u (nevidljivu) Boziju silu – a Sveti Duh ognjem nevestastvenim jamu iskopa da se tu zabije temelj, i na tom kamenu sagradi Gospod crkvu ovu, i vrata pakla nece je nadvladati[3]. Tako i Bogorodica: za tri godine dade majstorima zlata, i ikonu Svog precistog lika podari i za namesnicu je postavi, i od nje se cudesa mnoga desavaju.
NAPOMENE:
1. Svjatoslav je vladao u Kijevu od 1073. do 1077. (vidi i opomenu pri pocetku prvog slova).
2. Lk 10:20.
3. Up. Mt 16:18.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 4.
O DOLASKU SLIKARA CRKVENIH
IGUMANU NIKONU IZ CARIGRADA
I evo divnog cuda koje cu vam ispricati. Dodjose iz tog istog bogocuvanog Konstantinopola igumanu Nikonu[1] ikonopisci, govoreci ovako: “Dovedi nam one sa kojima se pogadjasmo, hocemo da se raspravimo: pokazase nam crkvu malu, i tako se pogodismo pred mnogim svedocima, a ova je crkva veoma velika. I evo vam vase zlato, uzmite, a mi idemo u Carigrad.” Odgovori iguman: “A, kakvi behu ti koji se pogadjahu s vama?” Slikari rekose sliku i priliku, pa i imena Antonija i Teodosija. I rece im iguman: “O ceda, nije nam moguce da vam ih pokazemo, jer pre deset godina otidose sa ovoga sveta, i neprestano se mole za nas, i neodstupno cuvaju ovu crkvu, i odrzavaju svoj manastir, i providjaju za one koji zive u njemu”.
Ovo cuvsi, Grci se uzasnuse odgovorom, te dovedose jos puno drugih trgovaca, Grka i Kavkazaca, koji su sa njima odatle put prevalili. I govorahu: “Pred njima se pogodismo, zlato uzesmo iz ruku one dvojice, a ti neces da nam ih pokazes. Ako su se prestavili, pokazi nam izobrazenja njihova, da i ovi vide da li su to oni”. Tad iguman pred sve iznese njihove ikone. Videvsi njihova izobrazenja, Grci i Kavkasci se poklonise govoreci: “To su ovi zaista, i verujemo da su zivi i po smrti, i da mogu pomagati i spasavati i zastupati sve koji im pribegavaju”. Dadose onda i mozaik koji behu doneli na prodaju, a kojim je potom sveti oltar ukrasen.
Tad se slikari pocese kajati za svoje sagresenje. “Kad, – vele, – dodjosmo ladjama u Kanjev[2], videsmo ovu crkvu na uzvisini. Pitasmo one sto behu s nama koja je to crkva, i rekose: ‘Pecerska, ciji ste vi slikari’. Razgnevivsi se htedosmo da bezimo nizvodno. A te noci bese velika bura na reci. Ujutru se ustavsi, videsmo da smo kod Trepolja[3] i ladja sama idjase uzvodno, kao da je nekakva sila vuce. Mi je silom zaustavismo, i stojeci citav dan razmisljasmo sta to bi da, ne veslajuci, za jednu noc toliki put predjosmo, koji drugi s mukom jedva za tri dana prelaze. A sledece noci, videsmo ovu crkvu i cudesnu ikonu namesnu kako nam govori: ‘Ljudi, sto se uzalud uzrujavate[4], ne pokoravajuci se volji Sina moga i mojoj; a ako me ne poslusate i htednete bezati, sve vas cu s ladjom uzeti i staviti u crkvu moju. I to da znate, da odatle necete izaci, nego cete se tu u mom manastiru postrici i zivot svoj skoncati, a ja cu vam dati milost u buducem veku radi osnivaca njegovih – Antonija i Teodosija’. A mi sutradan ustavsi, htedosmo da bezimo nizvodno, i mnogo se trudismo veslajuci, a ladja uzvodno idjase, protiv toka. Povinovavsi se volji i sili Bozijoj, predadosmo se, i uskoro ladja sama pristade nize manastira.”
Tada svi zajedno, crnorisci i Grci, majstori i slikari, proslavise Velikoga Boga i Njegovu Precistu Mater, cudesnu ikonu i svete oce Antonija i Teodosija. I tako i jedni i drugi, i majstori i slikari, zivot svoj skoncase u Pecerskom manastiru, u monastvu, i sahranjeni su u svom pritvoru; a haljine njihove i sad su u zgradi[5], i knjige se njihove cuvaju, u secanje na takvo cudo.
Kada iguman Stefan, domestik[6], bi isteran iz manastira, i videvsi preslavna cudesa, kako majstori dodjose noseci ikonu, i ispricase o vidjenju Carice u Vlaherni – zbog toga i sam na Klovu napravi Vlahernsku crkvu[7]. A blagoverni knez Vladimir Vsevolodovic Monomah, kao jos mlad, bese ocevidac toga divnog cuda kada oganj sa neba pade i izgore jama gde se pojasom odredi osnov crkve. I cuse o ovome po svoj zemlji ruskoj. Zbog toga Vsevolod sa sinom svojim Vladimirom dodje iz Perejaslava da vidi takvo cudo. Tada Vladimira bolesnog oblozise tim zlatnim pojasom, i tu odmah ozdravi molitvama svetih otaca nasih Antonija i Teodosija.
I u vreme svoga knezovanja hristoljubivi Vladimir uze meru ove bozanske crkve pecerske, i napravi crkvu u gradu Rostovu, po svemu slicnu, i u visinu i u sirinu i u duzinu, te na hartiji napisa gde je koji praznik i na kojem mestu naslikan (u hramu), i nacini sliku i priliku ove velike crkve bogoznamenovane. Sin njegov, knez Georgije[8], cuvsi od oca svog Vladimira sta se desi u vezi te crkve, i on za vreme svog knezovanja napravi crkvu u gradu Suzdalju istih mera. Sve su se ove kroz godine raspale, a samo ova Bogorodicina stoji vavek.[9]
NAPOMENE:
1. Prep. Nikon Veliki je bio iguman od 1077. do 1087/88. godine. Pun svestenog znanja, jedan od pecerskih letopisaca.
2. Grad na Dnjepru, juzno od Kijeva.
3. Grad izmedju Kijeva i Kanjeva.
4. Up. Ps 38:7.
5. U izvorniku: na polatah. Mnogi proucavaoci misle da “polatы”, slicno kao u danasnjem ruskom jeziku, oznacavaju duseme, siroke i visoke dascane krevete za vise osoba. Medjutim, iako bi se u ovom slucaju rec mogla prevesti kao “spavaonica”, kasnije se govori i o “polatahъ cьrkъvьnыihъ” (sto bi se prema tim tumacima trebalo prevesti kao “crkveni hor”), te smo se mi odlucili na osnovu Suprasaljskog rukopisa (koji je nastao, kulturoloski gledano, dosta blizu Kijeva, i to svega nekoliko godina pre Paterika), da “polatы” prenosimo kao “zgrada” (iako moze oznacavati i “sklop zgrada”).
6. Domestik – vodja leve pevnice, odgovoran za ispravnost pojanja u obe pevnice.
7. Ta crkva na Klovu (potoku izmedju kijevskog grada i samog manastira) prerasla je u ugledan Vlahernski manastir, posvecen polozenju rize Presvete Bogorodice u Vlahernsku crkvu u Carigradu. Sveti Stefan je postao iguman posle prep. Teodosija 1074. Cini se da ga knez Izjaslav Jaroslavic zbog necega nije voleo, te ga je stoga oterao. 1091. je Stefan postao episkop Vladimira Volinskog, a prestavio se 1094.
8. Opet se radi o knezu Vladimiru Monomahu i njegovom sinu Georgiju Dugorukom (v. opomenu pri kraju prvog slova).
9. Nazalost, 1929. je Pecerski manastir bio zatvoren, te je i ovaj prelepi Uspenjski sabor (gradjen 1073-1078) pretvoren u muzej, a 1941. je srusen u ratu – od njega je, miloscu Bozijom i obecanjem, ostao samo jedan zid. Pecerski manastir je bio opet otvoren 1942-1961., te nanovo proradio 1988., a drevni saborni hram je obnovljen 2000. godine.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 5.
O JOVANU I SERGIJU CUDO NAROCITO U BOZANSKOJ PECERSKOJ CRKVI, KOJE BESE PRED CUDESNOM IKONOM BOGORODICINOM
Behu neka dva coveka, od velikasa iz ovoga grada, drugovi Jovan i Sergije. I dodjose njih dvojica u crkvu bogonazvanu, i videse svetlost jacu od sunca na cudesnoj ikoni Bogorodicinoj, i stupise u duhovno bratstvo[1].
Posle mnogo godina, Jovan se razbole i ostavi sina svoga Zahariju od pet godina. I prizva igumana Nikona, i razdade imanje svoje siromasnim, a sinov deo dade Sergiju: 1000 grivni srebra i 100 grivni zlata. Predade i sina svoga Zahariju, jos mladog, na cuvanje drugu svome, kao bratu vernom, zapovedivsi mu: “Kad stasa sin moj, daj mu zlato i srebro”.
Kad bi Zahariji 15 godina, htede da uzme od Sergija zlato i srebro oca svoga. A ovaj, ranjen od djavola, i misleci da zadobije bogatstvo, i hoteci zivot sa dusom pogubiti, kaze momku: “Otac tvoj svo imanje Bogu predade, od Njega moli zlata i srebra, On ti je i duzan – mozda ce ti se smilovati. A ja ne dugujem ni tvom ocu ni tebi ni jedan zlatnik. To ti je sve ucinio otac tvoj bezumljem, razdavsi sve svoje u milostinju, a tebe je siromasna i uboga ostavio”.
Ovo cuvsi, momak poce plakati zbog svog gubitka. Posalje momak kod Sergija sa molbom, govoreci: “Daj mi polovinu, a tebi eto polovina”. Sergije pak teskim recima prekorevase oca njegovog i njega samog. Zaharija onda zamoli za jednu trecinu, pa zatim za desetinu. Videvsi da je lisen svega, kaze Sergiju: “Dodji i zakuni mi se u crkvi pecerskoj pred cudesnom ikonom Bogorodicinom, gde i bratstvo sklopi sa mojim ocem”.
I ovaj ode u crkvu i stade pred ikonu Bogorodicinu, i rece kunuci se: “Ne uzeh 1000 grivni srebra, ni 100 grivni zlata”, i htede da celiva ikonu, i ne m?ze joj se pribliziti. A kada izlazase na vrata, poce vikati: “O sveti Antonije i Teodosije, nemojte naredjivati ovom nemilostivom andjelu da me pogubi, molite se Svetoj Bogorodici da otera od mene mnoge besove kojima sam predan. I uzmite zlato i srebro – zapecaceno je u mojoj ostavi”. I sve ih bese strah. I otada nikome ne davahu da se kune pred Svetom Bogorodicom.
Poslase ljude, i uzese posudu zapecacenu, i nadjose u njoj 2000 grivni srebra i 200 grivni zlata: tako udvostruci Gospod sve davateljima milostinje. Zaharija, pak, sve dade igumanu Jovanu, da potrosi kako hoce. A sam on se postrize i skonca zivot ovde. Ovim zlatom i srebrom bi postavljena crkva svetog Jovana Pretece, tamo gde se penje u zgradu, u imenu Jovana boljarina i sina mu Zaharije, cije je bilo zlato i srebro.
NAPOMENE:
1. Tj. pobratimise se.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 6.
KAZIVANjE O SVETOJ TRPEZI I
O OSVESTANjU OVE VELIKE CRKVE BOZIJE MATERE
Osvestana bi crkva pecerska godine 6597. (1089.), prve godine igumanstva Jovanovog.[1] Ali, ne bese kamene ploce da se stavi za svetu trpezu. Dugo se trazilo da neko nacini kamenu trpezu, i ne nadje se nijedan majstor, pa nacinise drvenu plocu i polozise. A Jovan mitropolit[2] ne htede da u takvoj velikoj crkvi bude drvena trpeza, i zbog toga iguman bese u velikoj zalosti. I prodje nekoliko dana, a ne bi svestanja. 13. dana avgusta udjose inoci u crkvu da po obicaju poju vecernju, i videse kod ograde oltara polozenu kamenu plocu i stubice za gradjenje trpeze. I brzo saopstise mitropolitu ovu stvar. A on pohvali Boga i naredi da bude svestanje i vecernja.
Dugo su istrazivali otkuda i ko donese ovakvu plocu, i kako je unese u crkvu, kad je bila zakljucana. I svuda ispitavsi da li je vodom ili kopnom privezena, ne nadje se ni traga ni glasa onim koji je dovezose. Poslase tamo gde se prave takve stvari 3 grivne srebra, da majstor uzme za svoj trud. A poslani sve obidjose, i nigde ne bi sacinitelja.[3] No Uredjivac i Promislitelj svega, Bog koji je i stvori, napravivsi je i polozivsi i utvrdivsi rukama svetiteljskim za predlozenje Svoga precistog Tela i svete Krvi, izvolivsi na toj svetoj trpezi, koju Sam darova, za sav svet u sve dane da se zrtvuje.
Sutradan dodjose sa mitropolitom Jovanom episkop Jovan Cernjigovski, Isaija Rostovski, episkop Antonije Jurjevski, episkop Luka Bjelgorodski, a da ih niko nije zvao, i nadjose se oni bas za cin osvestanja. I upita ih blazeni mitropolit: “Zbog cega dodjoste, a da niste bili pozvani?” I odgovorise episkopi: “Od tebe, vladiko, izaslanik dodje i rece nam da se 14. avgusta osvestava crkva pecerska, i da smo svi duzni da budemo s tobom u vreme liturgije. Mi ne smedosmo da se oglusimo o tvoju rec, i evo nas ovde”. Odgovori i Antonije, episkop Jurjevski: “Ja bejah bolestan, a ove noci udje kaludjer kod mene i kaza mi: ‘Sutra se osvestava crkva pecerska, pa budi tamo.’ Samo sto to cuh, odmah ozdravih – i evo me tu po naredjenju vasem”.
Svetitelj htede da pronadje te ljude koji su ih zvali, i najednom dodje glas: “Istrosise se oni koji ispituju ispitivanja”.[4] On opet rasiri ruke ka nebu i rece: “Presveta Bogorodice, kao sto si za Svoje prestavljenje Apostole sa krajeva vaseljene sabrala u cast Svog pogreba, tako si i sada sabrala za osvestanje Svoje crkve njihove namesnike i nase sasluzitelje”.[5]
I svi behu u uzasu od velikih cuda. Obidjose crkvu triput i pocese da poju “Podignite vrata, knezovi, vasa”, a u crkvi ne bi nikoga ko bi otpevao “Ko je taj Car slave”[6], jer nijednog u crkvi ne ostavise posto se cudise dolasku episkopa. Nakon sto dugo bese muk, dodje glas iz crkve kao andjelski: “Ko je taj Car slave”. Pocese da ispituju ko je to i ciji su takvi glasovi. Udjose u crkvu, te iako behu sva vrata zatvorena nijedan se covek ne nadje u crkvi. Svima bi razumljivo da se sve ustrojava Bozijim promislom o toj svetoj i bozanskoj crkvi.
Zato i mi recimo: “O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Bozijeg! Ko poznade um Gospodnji ili ko mu bi savetnik?”[7] I neka vas Gospod sacuva i odrzi u sve dane zivota vaseg molitvama Preciste Bogorodice i prepodobnih i blazenih otaca nasih pecerskih Antonija i Teodosija, i svetih crnorizaca ovoga manastira. Sa njima da i mi primimo milost u ovom veku i u buducem, u Hristu Isusu, Gospodu nasem, Kome slava sa Ocem i sa Svetim Duhom sada i uvek i u vekove vekova. Amin.
NAPOMENE:
1. Osvestanje crkve se ukratko pominje i u Letopisu prep. Nestora pod istom godinom. Jovan je bio iguman posle prep. Nikona, ali ne zna se tacno do koje godine.
2. Sveti Jovan II, kijevski mitropolit od 1077. do 1089., Grk. U Letopisu prep. Nestora hvali se i njegova visoka obrazovanost.
3. Niko nije bio dovoljno vest da napravi takvo nesto.
4. Ps 63:7.
5. Pecerski saborni hram je bio posvecen upravo Uspenju Presvete Bogorodice.
6. Ps 23:7.8.
7. Rim 11:33.34.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 7.
NESTORA, MONAHA OBITELjI MANASTIRA PECERSKOG,
KAZIVANjE RADI CEGA SE MANASTIR PROZVA PECERSKIM[1]
U vreme knezovanja samodrsca ruske zemlje, blagovernog velikog kneza Vladimira Svjatoslavica[2], blagoizvole Bog da javi svetilnika ruske zemlje i nastavnika inocima, o kojem i jeste nase kazivanje.
Bese dakle neki blagocastivi covek iz grada Ljubeca[3], u kojeg se od mladosti useli strah Boziji, te zeljase da se obuce u inocki obraz. Covekoljubivi Gospod mu nalozi da ide u grcke krajeve i da se tamo postrize. Odmah se prihvativsi puta, stranstvovase za Gospoda koji je stranstvovao i trudio se nasega radi spasenja, pa stize u Carigrad. Prispe i u Svetu Goru[4], i obisavsi svete manastire na Atonu, i videci tu na Svetoj Gori manastire i zivljenje tih otaca sto je iznad ljudske prirode, koji u ploti podrazavaju zivot andjelski, jos se vise razgori Hristovom ljubavlju, zeleci da oponasa zivot tih otaca. Dodje u jedan od tamosnjih manastira, i zamoli igumana da stavi na njega andjelski obraz[5] inockog cina. Iguman, prozrevsi vrline koje ce u njemu biti, poslusavsi ga postrize ga i nazva mu ime Antonije, te ga uputi i nauci inockom zivotu.[6] A Antonije u svemu Bogu ugadjase, i u ostalom se podvizavase u pokornosti i poslusanju, tako da su se svi radovali zbog njega. Rece mu iguman: “Antonije, idi opet u Rusiju, da tamo drugima budes na napredak i utvrdjivanje, i neka bude s tobom blagoslov Svete Gore”.
Antonije dodje u grad Kijev, i misljase gde bi prebivao. I hodjase po manastirima i ne svide mu se da i u jednom zivi: Bog ne izvole. I poce da hoda po dolinama i po gorama, i po svim mestima, i do Berestova[7] dodje i nadje pesteru koju behu iskopali Varjazi, i nastani se u njoj, i prebivase u njoj u velikom uzdrzanju. Posle toga se prestavi veliki knez Vladimir, i preuze vlast bezbozni i kukavni Svjatopolk, i sede u Kijevu i poce da pobija bracu svoju, i ubi svetog Borisa i Gleba.[8] Antonije, pak, videci takvo krvoprolice koje nacini kukavni Svjatopolk, opet pobeze u Svetu Goru.
Kada blagocastivi knez Jaroslav pobedi Svjatopolka, tad on sede u Kijevu. Bogoljubivi knez Jaroslav ljubljase Berestovo i crkvu Svetih Apostola, te drzase pri njoj mnoge svestenike. U njemu bese prezviter imenom Ilarion, covek blagocastiv, poznavalac bozanskog Pisma i isposnik. I hodjase iz Berestova do Dnjepra, na breg gde je sada stari manastir Pecerski, i tu se moljase. Bese tamo, naime, suma velika, i iskopa tu malu pestericu od dva hvata[9], i dolazeci iz Berestova psalme pojase, i moljase se Bogu u tajnosti.
Zatim metnu Bog u srce blagovernom velikom knezu Jaroslavu, te ovaj sabra episkope godine 6559. (1051.), i postavise ga (Ilariona) za mitropolita u Svetoj Sofiji[10], a ona mu pesterica osta. Kad Antonije bese na Svetoj Gori, u manastiru gde se i postrize, bi od Boga objavljenje igumanu: “Pusti, – rece, – Antonija u Rusiju, jer ga trebam.”[11] I prizvavsi ga, rece mu: “Antonije, idi opet u Rusiju, Bog tako hoce, i da ti bude blagoslov od Svete Gore, jer ce od tebe biti mnogi crnorisci”. Blagoslovi ga i otpusti, rekavsi mu: “Idi s mirom”.
Antonije se vrati do Kijeva, i dodje na breg gde bese Ilarion iskopao malu pestericu, i zavole to mesto, i nastani se u njemu. I poce se moliti Bogu sa suzama govoreci: “Gospode, utvrdi me na mestu ovom, i neka bude na mestu ovom blagoslov Svete Gore i molitva moga oca koji me je postrigao”. I poce tu da zivi, moleci se Bogu. Jelo mu bese suv hleb i pijase jednu meru vode, i kopase pesteru, i ne davase sebi odmora ni danju ni nocu, prebivajuci u trudovima, u bdenjima i u molitvama. Potom ga upoznase ljudi, te dolazahu kod njega, donoseci mu sto je bilo potrebno. I proslavi se kao i Veliki Antonije[12], i dolazahu k njemu, moleci ga za blagoslov.
Nakon toga, kad se prestavi veliki knez Jaroslav, preuze vlast sin njegov Izjaslav[13] i sede u Kijevu. A Antonije bese vec proslavljen u ruskoj zemlji. Knez Izjaslav, saznavsi za njegov zivot, dodje kod njega sa svojom druzinom, moleci ga za blagoslov i molitvu. Tako svima postade poznat veliki Antonije i svi ga postovahu. I pocese da dolaze k njemu da se postrigu neki bogoljupci, a on ih primase i postrizavase. I sabra mu se bratije dvanaestoro. Dodje kod njega i Teodosije i postrize se. I iskopase pesteru veliku, i crkvu, i kelije koje su i do danas (citave) u pesteri pod starim manastirom.
Kad se skupi bratija, rece im veliki Antonije: “Evo Bog nas, braco, sakupi, i vi ste od blagoslova Svete Gore, kojim i mene iguman postrize na Svetoj Gori, a ja postrigoh vas, neka bude na vama blagoslov, kao prvo od Boga i Preciste Bogorodice, i kao drugo od Svete Gore”. I rece im ovako: “Zivite zasebno, i ja cu vam postaviti igumana, a sam cu poci na onu goru i tamo cu se sam naseliti. Kao sto i pre rekoh, navikao sam da budem osamljen”. I postavi im igumana po imenu Varlaama[14], a sam ode na goru, iskopa onu pesteru koja je sad pod novim manastirom, i u njoj skonca zivot svoj, pozivevsi u vrlini 40 godina, ne izlazivsi iz pestere, u kojoj leze njegove casne mosti i cine cuda sve do danas.[15]
Iguman i bratija zivljahu u pesteri. A kad se bratija umnozi, i ne mogahu se vise smestiti u pesteru, pomislise da postave manastir izvan pestere. I dodjose iguman i bratija kod svetog Antonija i rekose mu: “Oce! Umnozila se bratija, i ne mozemo da se smestimo u pesteru. Da li bi Bog dozvolio i Preciste Bogorodice i tvoja molitva bila, da postavimo crkvicu izvan pestere?” I dozvoli im prepodobni. Oni mu se poklonise do zemlje i otidose. I postavise malu crkvicu iznad pestere, u cast Uspenja Svete Bogorodice.
I poce Bog da umnozava crnorisce molitvama Preciste Bogorodice i prepodobnog Antonija, i posavetova se bratija sa igumanom da postave manastir. I odose opet kod Antonija i rekose mu: “Oce! Bratija se umnozava i hteli bismo da postavimo manastir”. Antonije bese rad i rece: “Blagosloven Bog za sve, i molitva Svete Bogorodice i otaca sa Svete Gore neka bude s vama”. I ovo rekavsi, posla jednog od bratije knezu Izjaslavu, i rece tako: “Kneze blagocastivi, Bog umnozava bratiju, a mestasce je malo, pa te molimo da bi nam dao ovu goru iznad pestere”. Knez Izjaslav cuvsi ovo bese veoma radostan, i poslavsi im svoga boljarina dade im tu goru.
Iguman i bratija zasnovase veliku crkvu i manastir, ogradise koljem i mnoge kelije postavise, i crkvu postavise i ukrasise ikonama.[16] I odatle se poce nazivati Pecerski manastir, buduci da su crnorisci ranije ziveli u pesteri (peceri). I odatle se prozva Pecerski manastir, i on je od blagoslova Svete Gore.
Kad manastir vec bese zavrsen, igumanstvo drzase Varlaam, a knez Izjaslav postavi manastir Svetog Dimitrija[17], i izvede Varlaama na igumanstvo u Svetog Dimitrija, hoteci da ucini svoj manastir visim od Pecerskog, uzdajuci se u bogatstvo. No mnogi su manastiri od careva i od boljara i od bogatstva postavljeni, ali nisu takvi kao oni postavljeni suzama i postom, molitvom i bdenjem. Antonije ne imade zlata i srebra, vec sve stece suzama i poscenjem, onako kako kazivah.
Kad Varlaam ode u Svetog Dimitrija, bratija se posavetova i odose kod starca Antonija, i dvojica mu rekose: “Oce, postavi nam igumana.” A on im rece: “Koga hocete?” Oni mu kazase: “Koga hoce Bog i Precista Bogorodica i ti, casni oce”. I rece im veliki Antonije: “Ko je takav medju vama kao blazeni Teodosije, poslusan, krotak i ponizan?! Neka vam on bude iguman”. Sva bratija bi rada, te mu se poklonise do zemlje, i postavise Teodosija za igumana. Tada bratije bese dvadesetoro.
Kad Teodosije preuze manastir, poce sa velikim uzdrzanjem, poscenjem i molitvama sa suzama. I poce da sakuplja mnoge crnorisce, i sakupi sve bratije stotinu. I poce da trazi monasko pravilo, a tad se tu nadje casni monah Mihail, iz manastira Studitskog[18], koji bese dosao iz Grcke sa mitropolitom Georgijem[19]. I poce da ga raspituje o ustavu studitskih otaca, i sto nadje kod njega to ispisa.[20] I ustanovi u svom manastiru kako pevati manastirska pojanja, i kako drzati poklone, i ctenja citati, i stajanje u crkvi, i sve crkveno uredjenje, i sedenje za trpezom, i sta se jede u koji dan. Sve to sa ustavom Teodosije pronadje i predade svome manastiru, a od ovog manastira svi ruski manastiri preuzese ustav. Manastir Pecerski i jeste postovan zato sto je prvi od svih i cascu visi od svih.
I dok Teodosije zivljase u manastiru, i upravljase vrlinski zivot i inocko pravilo, i primase svakog ko mu je dolazio, dodjoh kod njega i ja, jadni i nedostojni sluga Nestor, i primi me tad kad mi je bilo 17 godina od rodjenja. Tako sam napisao i izlozio koje godine poce manastir, i radi cega se zove Pecerski. A o Teodosijevom zitiju cemo pricati sada.
NAPOMENE:
1. Slovo je uzeto iz Letopisa prep. Nestora za godinu 6559. (1051.), iako je ovaj sazeti ocrt Antonijevog zivota napisan svakako puno docnije. Da li je u vreme dok je Nestor sastavljao taj napis o pocecima Lavre veliko Antonijevo zitije vec postojalo, nije izvesno.
2. Rec je o svetom velikom ravnoapostolnom knezu Vladimiru, koji je vladao od 980. do 1015., primio Hriscanstvo i ucinio Ga drzavnom verom, pretvorivsi se iz groznog pljackasa i razvratnika u dobrocudnog i blagovernog coveka.
3. Grad na Dnjepru, blizu Cernjigova.
4. Sveta Gora Aton – najistocniji krak poluostrva Halkidika u Egejskom moru, vrt Presvete Bogorodice, srediste pravoslavnog monastva, sa nebrojenim manastirima, skitovima i kelijama. Glavni manastir, Veliku Lavru, osnovao prep. Atanasije Atonski 962. g., a veliki ruski manastir Svetog Pantelejmona ponikao je 1172.
5. Andjelski (ili veliki) obraz – visi stepen monastva.
6. Prep. Antonije postrigao se u svestenoj obitelji Esfigmen, a tadasnji iguman i Antonijev duhovnik zvao se Teoktist.
7. Selo kod Kijeva, vlast kijevskog kneza. Tu je bio knezevski dvor, manastir i crkva Spasa, te crkva Svetih Apostola.
8. Svjatopolk – sin kneza Jaropolka, brata svetog Vladimira. Dok je knez Vladimir jos bio neznabozac, borio se protiv svoga brata Jaropolka koji je knezovao u Kijevu, te ga je naposletku i smaknuo, a prisvojio je njegovu trudnu zenu, od koje se rodio Svjatopolk. Posle Vladimirove smrti 1015. Svjatopolk je ubio svoja tri brata, Borisa, Gleba i Svjatoslava. Jaroslav Mudri je dugo vojevao protiv njega, da bi ga tek 1019. konacno pobedio. O tome podrobno pise prep. Nestor u Letopisu i “Kazivanju o Borisu i Glebu”.
9. Nesto preko cetiri metra.
10. Sveti Ilarion je bio prvi Rus koji je postao mitropolit kijevski. Knez Jaroslav Mudri je tim potezom pokusao da oslobodi Rusku Crkvu od potcinjenosti Vizantiji. Medjutim, Carigradska Patrijarsija nije potvrdila njegovo naznacenje (iako se moze reci da je ono bilo sasvim kanonsko, a i iz Paterika se vidi da je to bilo po Bozijoj volji). Posle 1055. o njemu vise nema podataka, te se pretpostavlja da je oko te godine ili umro ili primio shimu u Pecerskom manastiru – tamo, naime, pocivaju netrulezne mosti shimnika Ilariona, a i u samom Pateriku se govori da ga je postrigao licno prep. Antonije (pred kraj 14. slova). Iza njega je ostalo cuveno “Slovo o zakonu i blagodati”, prekrasan spomenik ranog ruskog govornistva, u kome se, izmedju ostalog, utvrdjuje ravnopravnost ruskog naroda i njegove Crkve sa ostalim hriscanskim svetom.
11. Igumanu Teoktistu se javila zapravo sama Precista Bogorodica.
12. Prep. Antonije Egipatski (250-356), toliko se ispunio svetoscu da je dobio pocasni naziv “Otac svih otselnika” ili cak “Otac monastva” (iako je monastvo svakako postojalo i pre njega).
13. Vidi opomenu pri kraju prvog slova.
14. O prep. Varlaamu, sinu bogatog boljarina Jovana, vise se moze saznati iz Zitija prep. Teodosija u 8. slovu. Bio je postavljen za igumana za vreme kneza Izjaslava Jaroslavica, dakle posle 1054.
15. Mosti prepodobnog Antonija cine zaista neobicna cuda. Iz drevnog manastirskog predanja saznajemo da kada se pred svojom koncinom prep. Antonije oprostio sa bratijom, iznenada se izmedju njega i monaha obrusila zemlja. Inoci su hteli da otkopaju mosti prepodobnog, ali je ispod zemlje siknuo plamen i rasterao ih. Resili su da se pomere na levu stranu i da kopaju odatle, ali se na njih srucio potok vode. Tragovi ognja i vode su na tom mestu gde se srusila zemlja bili dugo vidljivi. Kao potvrda toga da je ovo predanje potpuno istinito posluzio je dogadjaj sa bezboznim komunistickim arheolozima koji su u novije vreme hteli da pronadju Antonijeve ostatke, ali su ih sa odredjenog mesta u bliznjim pesterama oterale ognjene iskre.
16. Ova prva nadzemna crkva ipak nije bila bas prevelika – kroz svega nekoliko godina prep. Teodosije je morao da za bratiju gradi novu crkvu.
17. Ne zna se gde je tacno stajao ovaj manastir; postoji pretpostavka da je to zapravo istovetna gradjevina sa danasnjim sabornim hramom Mihajlovskog Zlatoverhog (Zlatovrsnog) manastira u Kijevu.
18. Studitska obitelj ili Studion nalazila se u Carigradu. Najveci je procvat dozivela za vreme prep. Teodora Studita (759-826), velikog branitelja ikona i svetih kanona, koji je utvrdio Studitski ustav – pravila ponasanja i zivota u manastiru. Pre uvodjenja Studitskog ustava, u Rusiji je bio rasiren Ustav Velike Crkve (tj. hrama Svete Premudrosti u Carigradu). U 14. veku je sve vise poceo da se uvodi Jerusalimski ustav, da bi on postepeno sasvim istisnuo Studitski. Ipak, Studitski tipik se i dan danasnji koristi u Kijevskoj lavri, ali sa nekim osobenim dodacima.
19. Rodom Grk, dosao u Rusiju oko 1062., bio mitropolit sve do 1073/74. godine.
20. Ocigledno je da prep. Teodosije nije nasao citav ustav, pa je kasnije poslao jednog monaha u sam Studion da donese sve. O ovome opsirnije u 8. slovu.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 8.
ZITIJE PREPODOBNOG OCA NASEG
TEODOSIJA, IGUMANA PECERSKOG
Gospode, blagoslovi oce!
Blagodarim ti, Vladiko moj, Gospode Isuse Hriste, sto si udostojio mene nedostojnog da budem pripovedac o tvojim svetim ugodnicima. Isprva pisah o zivotu i o pogubljenju i o cudima svetih i blazenih strastotrpaca Borisa i Gleba, te se prisilih da se prihvatim i drugog pripovedanja, koje je vise od moje snage, a za koje, kao prost i nerazuman, nisam ni dostojan. Uz to nisam naucen nikakvoj vestini, no setih se, Gospode, reci Tvoje koja kaze: Ako imate vere koliko zrno gorusicno i recete gori ovoj: predji i baci se u more, odmah ce vas poslusati.[1] Ovo drzeci na umu, ja gresni Nestor, i ogradivsi se verom i nadom da je sve moguce sto je od Tebe, polozih pocetak pisanju slova o zivotu prepodobnog oca naseg Teodosija, koji bese iguman ovog manastira Svete Vladicice nase Bogorodice, a ciji dan usnuca sada praznujemo i pominjemo. Eto tako, braco, kad se setih zivota prepodobnoga, koji jos niko ne napisa, drzase me zalost po citave dane, i moljah se Bogu da me udostoji da sve po redu napisem o zivotu bogonosnog oca naseg Teodosija. Da i oni crnorisci posle nas, uzevsi spis i citajuci ga, tako vide junastvo ovog coveka, i pohvale Boga, i ugodnika Njegovog proslavljajuci da se ukrepljuju za nove podvige, a najvise (da Ga pohvale) zato sto se i u ovoj zemlji pojavi takav covek i ugodnik Boziji. O ovome i sam Gospod prorece: Mnogi ce od istoka i zapada doci i sesce za trpezu sa Avraamom, i Isaakom, i Jakovom u Carstvu Nebeskom[2], i opet: Mnogi ce poslednji biti prvi[3], jer se ovaj poslednji pokaza kao veci od prvih Otaca, zivotom podrazavajuci svetog prvonacelnika kaludjerskog obraza – mislim na Velikog Antonija. I evo sta je cudno: da u otackim knjigama pise da ce slab biti poslednji rod; njega pak Hristos u ovom poslednjem rodu nacini takvim svojim saradnikom i pastirem inoka, posto od mladosti bese ukrasen cistim zivotom, dobrim delima, a ponajvise verom i razumom. O njemu cu sada poceti odavde da pripovedam – zivot blazenog Teodosija od najmladjeg uzrasta.
No, slusajte, braco, sa svakom prileznoscu, jer je ovo slovo puno koristi svima koji slusaju. Ali, molim vas, ljubljeni, da ne zazirete od moje prostote, jer buduci obuzet ljubavlju prema prepodobnom, zbog toga se usudih da pisem sve ovo o svetom, uz to se i cuvajuci da mi ne bi bilo receno: Zli i lenji slugo, trebalo je moje srebro da das menjacima, i dosavsi ja bih uzeo svoje sa dobitkom[4]. A i zato, braco, sto nije lepo tajiti cuda Bozija, najvise zbog toga sto Bog rece ucenicima svojim: Sto vam govorim u tami, kazujte na videlu, i sto vam se sapce na usi propovedajte sa krovova[5]. Ovo hocu da napisem za napredak i izgradjivanje onih koji se sa ovim sretnu, a slaveci Boga za to dobicete urucenje nagrade. Hoteci da pocnem da pripovedam, prvo se molim Gospodu ovako govoreci: Vladiko moj, Gospode Svedrzitelju, Davaoce dobara, Oce Gospoda naseg Isusa Hrista, dodji mi u pomoc, i prosveti srce moje za razumevanje zapovesti Tvojih, i otvori usne moja za ispovedanje cuda Tvojih i za pohvalu svetog ugodnika Tvoga, da se proslavi ime Tvoje, jer si Ti Pomocnik svima koji se u Tebe nadaju, u vekove, amin.
Ima jedan grad, udaljen od prestonog grada Kijeva 50 poprista[6], po imenu Vasiljev[7]. U njemu su bivali roditelji svetoga, u veri hriscanskoj ziveci, i svakim blagocascem ukraseni. Rodise ovog blazenog decka, pa ga u osmi dan donesose jerarhu Bozijem, kako je kod hriscana obicaj, da detetu ime nadenu. Svestenik vide decaka i proziruci srcanim ocima sta ce sa njim biti, i to da ce se odmalena Bogu predati, nazva ga Teodosije[8]. Zatim, kad bi decaku 40 dana, prosvetise ga krstenjem. Malisan rastijase, hranjen od svojih roditelja, i blagodat Bozija bese sa njim, i Duh Sveti se odmalena useli u njega.
Ko ce izreci milosrdje Bozije! Jer eto, ne izabra On od premudrih filosofa ni od gradskih vlastelina pastira i ucitelja inocima, nego se – neka se zbog toga proslavi ime Gospodnje – prost i neuk pokaza mudriji od filosofa. O, tajne sakrivene! Jer odakle se ne ocekivase, odatle nam zasija danica presvetla, tako da iz svih krajeva videse njeno sijanje, i trcase ka njoj sve prezrevsi samo da se njenog svetla nasite. O, blagosti Bozije! Jer najpre oznacivsi i blagoslovivsi mesto, On od njega stvori pasnjak na kome ce pasti stado bogoslovesnih ovaca, pa im onda pastira izabra.
Roditelji blazenoga se preselise u drugi grad, zvani Kursk, zato sto knez tako naredi, a ja cu reci i – zato sto Bog tako izvole, da i tamo zasija zivot ovog vrlog malisana, a nama, kako i treba, da izadje danica sa istoka i sakupi oko sebe mnoge druge zvezde, ocekujuci Sunce pravde, Hrista Boga, i govoreci: “Evo ja, Gospode, i deca koju vaspitah duhovnom Tvojom hranom; i evo, Gospode, ucenika mojih, dovedoh ti ove koje naucih da sve zitejsko[9] prezru, i Tebe jedinoga Gospoda i Boga zavole. Evo, o Vladiko, stada bogoslovesnih Tvojih ovaca, cijim pastirom me Ti bese ucinio, i koje napasoh na Tvome bozanskom pasnjaku, i dovedoh Ti njih koje sacuvah ciste i neporocne.” A Gospod ce njemu: “Slugo dobri, verno si umnozio predani ti talant, zato primi pripremljeni ti venac, i udji u radost Gospoda svoga[10]“. A ucenicima ce njegovim reci: “Hodite, dobro stado, bogoslovesne ovcice vrloga pastira, koji radi Mene gladovaste i trudiste se, primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja sveta[11]“.
Stoga i mi, braco, pohitajmo da se ugledamo i budemo podrazavaoci zivota prepodobnog Teodosija i ucenika njegovih[12], koje pred sobom posla Gospodu, da se tako udostojimo da cujemo glas onaj Vladike i Svedrzitelja koji kaze: “Hodite, blagosloveni Oca Mojega, primite pripremljeno vam Carstvo”.
A mi opet podjimo na ono nase kazivanje o ovom svetom malisanu. Rastijase dakle telom, a dusom bese vucen ka ljubavi Bozijoj, i hodjase svakog dana u crkvu Boziju, sa svom paznjom slusajuci bozanske knjige. Cak se ni deci kad su se igrala nije priblizavao, kako to obicno cine maleni, nego se gnusao njihovih igara. Odeca mu bese bedna i zakrpljena. Zbog toga ga roditelji mnogo puta terahu da se obuce u cistu odecu i izadje da se igra sa decom. A on ih u tome ne slusase, vec radje izvole da bude kao jedan od ubogih. Pored toga mu naredise da ide jednome ucitelju na ucenje bozanskih knjiga, sto i ucini. Uskoro se izvezba u svoj pismenosti, tako da su se svi cudili decakovoj mudrosti i razumu, kao i njegovom brzom ucenju. A pokornost njegovu i poslusnost, koju stece tokom ucenja ne samo prema ucitelju nego i prema svima koji se sa njim ucahu – ko ce je iskazati?!
U to vreme dodje kraj zivotu njegovog oca. Tada bozanstveni Teodosije imase 13 godina. Otada poce sve prilezniji da biva u trudovima, pa je i sa slugama izlazio na njivu i radio tamo sa svakom poniznoscu. A mati ga zadrzavase, ne dozvoljavajuci da to cini, te ga opet moljase da se obuce u svetlu odecu, pa da tako izlazi sa svojim vrsnjacima na igranje. Govorase mu: “Tako hodeci, cinis sramotu sebi i svojoj porodici”. A on je u tome ne slusase, pa se puno puta gnevila na njega i od velike srdzbe ga tukla – bese, naime, telom krupna i jaka kao muskarac, tako da, ako je neko ne bi video nego samo cuo gde govori, pomislio bi da je musko.
Medjutim, bozanstveni mladic vec razmisljase kako i na koji nacin bi se spasao. Cu on tako za sveta mesta gde Gospod nas Isus Hristos u ploti hodjase, i ceznjase da ih pohodi i pokloni im se. I moljase se Bogu govoreci: “Gospode moj Isuse Hriste! Cuj molitvu moju i udostoj me da pohodim Tvoja sveta mesta i da im se s radoscu poklonim”. I tako se puno puta moljase, i gle, dodjose putnici[13] u taj grad, pa kad ih vide, bozanstveni mladic se obradova i potrca; pokloni im se, ljubazno ih pozdravi, i upita ih odakle su i kuda idu. Oni mu rekose: “Dodjosmo iz svetih mesta, a ako Bog dozvoli, tamo cemo se i vratiti”. Sveti ih moljase da ga uzmu sa sobom te da im bude saputnik. Oni obecase da ce ga uzeti sa sobom i provesti do svetih mesta. Cuvsi ovo sto mu obecase, blazeni Teodosije se obradova i ode svojoj kuci. I kada htedose putnici da podju, obavestise mladica o svom odlasku. On, pak, ustade nocu i, tako da niko ne zna, tajno izadje iz svoje kuce, nemajuci sa sobom nista osim odece u kojoj hodjase, a i ona bese bedna. I tako podje za putnicima. No blagi Bog ne dopusti mu da ode iz ovih krajeva, njemu kojeg jos od utrobe majcine znamenova za pastira bogoslovesnih ovaca u ovim krajevima, da ne bi, kad ode pastir, opusteo pasnjak koji Bog blagoslovi, i na njemu izraslo trnje i korov, a stado se razislo.
Posle tri dana saznade mu mati da on otide sa putnicima, pa odmah pojuri za njim, uzevsi sa sobom samo jednog svog sina koji bese mladji od blazenog Teodosija. Tako u jurnjavi prevalise velik put pre no sto ga dostigose, i uhvatise ga, pa ga mati od srdzbe i gneva uhvati za kosu i baci ga na zemlju, te ga svojim nogama udarase. Nakon sto mnogo ukori putnike, vrati se kuci vodeci ga svezanog kao kakvog zlocinca. Tolikim je gnevom bila obuzeta, da ga je i kad su kuci dosli tukla sve dok nije iznemogla. Potom ga uvede u kucu, tu ga sveza i zatvori, pa onda ode. A bozanstveni mladic sve ovo s radoscu primase, i moljase se Bogu za sve to blagodareci. Zatim mu mati dodje kroz dva dana, odveza ga i dade mu da jede, a posto jos bese obuzeta gnevom, stavi mu na noge okove, te mu tako naredi da hoda, pazeci da ne bi opet pobegao od nje. Potom mu se opet smilova, i poce ga molecivo nagovarati da ne bezi od nje, jer ga mnogo voljase, vise od drugih, i zato ne mogase bez njega. Kad on obeca da nece otici od nje, skide mu okove sa nogu i dozvoli mu da slobodno cini sta hoce. A blazeni se Teodosije vrati na svoj raniji podvig, i svakog dana hodjase u crkvu. Videvsi da liturgija cesto izostaje zato sto nemase ko da pece prosfore, veoma zbog toga zalovase i naumi da se sam sa poniznoscu prihvati toga rada. Tako i ucini: poce da pece prosfore i da ih prodaje, a ako mu je sta od zarade preteklo, to je davao siromasnim. Od zarade je opet kupovao zito i, svojim ga rukama samlevsi, ponovo pekao prosfore. Bog tako izvole, da se u crkvu Boziju donose ciste prosfore od neporocnog i neskvernog decka. Ovako cineci provede dvanaest godina ili vise. A svi decaci, njegovi vrsnjaci, rugahu mu se i korahu ga zbog tog rada, kako ih vrag tome nauci. A blazeni sve ovo s radoscu primase, sa cutanjem i poniznoscu.
Zlikovac vrag, koji od pocetka omrznu dobro, videci sebe pobedjenog poniznoscu bogoslovesnog decaka, ne pocivase, nego ga htede odvratiti od takvog rada. I poce nagovarati njegovu mater da mu zabrani taj rad. Mati, dakle, ne trpeci da joj sin bude u takvoj sramoti, poce da mu s ljubavlju govori: “Molim te, cedo, ostavi se takvog rada, porugu nanosis na svoju porodicu, i ne trpim da slusam kako te svi kore zbog tog rada. I nije lepo da ti, momak, radis takav rad”. A bozanstveni mladic sa poniznoscu odgovarase svojoj materi, govoreci: “Poslusaj, mati, molim te poslusaj! Pa Gospod Isus Hristos sam postade ubog i ponizi se, nama primer dajuci, da se i mi Njega radi ponizimo. Pa i izrugivan bese i pljuvan i udaran, sve pretrpevsi radi nasega spasenja; koliko je tek onda prilicnije da mi trpimo da bismo zadobili Hrista. A sto se tice mog rada, mati moja, poslusaj ovo: kad Gospod nas Isus Hristos na veceri sede za trpezu sa svojim ucenicima, tad uze hleb i blagoslovivsi prelomi ga, i davase ucenicima, i rece: Uzmite, jedite, ovo je Telo Moje koje se lomi za vas i za mnoge radi otpustenja grehova[14]. Pa ako sam Gospod nazva (hleb) svojom Plocu, koliko je onda prilicnije meni da se radujem sto me Gospod udostoji da budem pripremnik Njegove Ploti”. Ovo cuvsi mati njegova, cudjase se mudrosti decakovoj, i od tada ga poce popustati. Ali, vrag ne pocivase ostreci je da sprecava decaka u tolikoj poniznosti. Kad ga posle godinu dana vide gde opet pece prosfore sav crn od jare iz peci, sazali se veoma, pa mu otad opet zabranjivase, sad umiljavanjem, sad pretnjom, a ponekad ga i bijuci, da se ostavi tog rada. Bozanstveni junosa bese zbog toga u velikoj tuzi i nedoumici sta da cini. Onda ustavsi nocu izadje tajno iz svog doma, i ode u drugi grad, koji ne bese daleko odatle, i naseli se kod svestenika, i radjase svoj uobicajeni rad. A mati njegova ga trazase po svome gradu i, ne nasavsi ga, zazali za njim. Kad posle mnogo dana cu gde zivi, odmah sa velikim gnevom krete za njim, i dosavsi u gorespomenuti grad, trazase i nadje ga u svestenikovom domu, i uhvativsi ga odvuce u svoj grad tukuci ga. Dovede ga svojoj kuci i zapreti mu, govoreci: “Neces vise otici od mene; jer, ako bilo gde odes, doci cu i naci te, i svezanog cu te tuci i dovesti u ovaj grad.”. Ponovo se blazeni Teodosije moljase Bogu, svakog dana iduci u crkvu Boziju, posto bese ponizan srcem i pokoran u svemu.
Vlastelin toga grada, videvsi momka u takvoj poniznosti i pokornosti, veoma ga zavole, i naredi mu da bude kod njega u crkvi, pa mu dade i svetlu odecu da u njoj hodi. A blazeni Teodosije, provede u njoj nekoliko dana, kao da neki teret nosi na sebi. Onda je skide i dade je siromasnim, a sam se obuce u bedne prnje, te tako hodjase. Vlastelin, videvsi ga gde tako hoda, opet mu dade odecu, bolju od prve, moleci ga da u njoj hoda. A on i tu skide i dade. Ovako puno puta napravi, a kad onaj velikas saznade za to, jos ga vise zavole, diveci se njegovoj poniznosti. Posle toga ode bozanski Teodosije kod jednog kovaca i kaza mu da iskuje zelezni lanac, pa ga uze i opojasa njime svoja bedra, i tako hodjase. Zelezo bese usko i zagrizase mu se u telo, a on se drzase kao da mu to nije pricinjavalo nikakavu telesnu patnju.
Prodjose tako mnogi dani, i dodje jedan praznicni dan, pa mu mati naredi da se obuce u odecu svetlu i ide da sluzi svim gradskim velmozama koji u te dane sedjahu na rucku kod vlastelina. Blazenom Teodosiju bese naredjeno da prisustvuje i sluzi. Zato mu i rece mati da se obuce u cistu odecu, a i zbog toga sto je cula sta bese ucinio. Dok se oblacio u cistu odecu, buduci prostodusan, nije je se pazio. A ona uporno gledase ne bi li sta bolje videla, i vide mu na kosulji krv od ugriza zeleza. I raspalivsi se na njega gnevom, ljutito ustade i razdera kosulju na njemu, i tukuci ga skide mu zelezo sa bedara. A Boziji decko, kao da mu nista zlo ne ucini, obuce se i otide, te sluzase zvanicama sa svakom poniznoscu.
Posle nekog vremena, opet cu kako Gospod u svetom Evandjelju kaze: Koji ne ostavi oca ili mater i ne podje za mnom, nije mene dostojan[15]. I opet: Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja cu vas odmoriti. Uzmite jaram Moj na sebe i naucite se od Mene; jer sam ja krotak i ponizan srcem, i naci cete pokoj dusama svojim.[16] Ovo cuvsi bogonadahnuti Teodosije, i razgorevsi se bozanskom revnoscu i ljubavlju i dahom Bozijim, razmisljase kako i gde da se postrize i sakrije od svoje matere. Po udesenju Bozijem, otide mu mati jednom na selo da ostane tamo dosta dana. A blazeni se obradova i pomolivsi se Bogu krisom izadje iz kuce, nemajuci nista uza se osim odece, te malo hleba radi slabosti telesne. I tako krete prema gradu Kijevu, posto bese cuo za tamosnje manastire. Ne znajuci puta, moljase se Bogu da bi nasao saputnike koji bi ga usmerili na zeljeni put. I po udesenju Bozijem, idjahu tim putem trgovci na kolima sa teskim teretima. Saznav blazeni da idu u isti grad, proslavi Boga i idjase za njima izdaleka, ne javljajuci im se. I kad se oni zaustavise da prenoce, blazeni im ne pridje, vec otpocinu nadogled njih, i jedino ga Bog cuvase. I tako iduci tri nedelje, dodje do gorespomenutog grada. Cim dodje, obidje sve manastire, hoteci da postane monah i moleci da ga prime. Oni, pak, videvsi prostotu mladica obucenog u bedne haljine, ne zelese da ga prime. Bog to izvole da ga odvede na mesto u koje bese od mladosti Bogom pozvan.
Cuvsi onda za blazenog Antonija gde zivi u pesteri, okrilati se u duhu i krete ka pesteri. Dodje kod prepodobnog Antonija, i videvsi ga pade poklanjajuci mu se sa suzama, moleci ga da bude kod njega. A veliki Antonije mu pokazujuci rece: “Cedo, vidis li ovu pesteru – mesto jadno i tesnije od drugih mesta. A ti si mlad, pa mislim da neces moci da trpis jad na ovome mestu”. Ovo ne govorase samo da bi ga iskusao, nego svojim prozorljivim ocima prozirase da ce on izgraditi to mesto, i da ce naciniti slavan manastir, u kojem ce se sabrati mnostvo kaludjera. Bogonadahnuti Teodosije mu sa umilenjem odgovori: “Znaj, casni oce, da me Predznatelj svega Bog dovede tvojoj svetosti i naredjuje mi da se spasem; stoga, sta god mi kazes da ucinim, ucinicu”. Tad mu rece blazeni Antonije: “Blagosloven Bog, cedo, koji te ukrepi u toj gorljivosti. Evo i mesta, budi u njemu”. Teodosije mu se, opet pavsi, pokloni. Zatim ga blagoslovi starac i naredi Velikome Nikonu da ga postrize, posto ovaj bese svestenik i iskusan crnorizac, te on uze blazenog Teodosija i po obicaju svetih Otaca ga postrize i obuce u monasku odecu.
Otac nas Teodosije predade se Bogu i prepodobnom Antoniju, i otada se baci na trudove telesne, i bdejase po citave noci u slavoslovlju Boga, odbacivsi sanjivu otezalost, te se zbog uzdrzanja i plocu svojom trudjase, rukama rad svoj radeci, sve se dane secajuci one reci iz psalma: Vidi ponizavanje moje i trud moj, i otpusti sve grehe moje[17]. Tako sav sa punim uzdrzanjem ponizavase dusu, a telo opet trudom i podvizavanjem iznurivase, tako da su se prepodobni Antonije i Veliki Nikon divili njegovom ponizivanju i pokornosti, i tolikoj mu u mladosti razboritosti, i kreposti i bodrosti. I zbog ovog veoma proslavise Boga.
Mati ga, pak, mnogo trazase po svome gradu i u okolnim gradovima, pa kako ga ne nadje, ljuto plakase za njim, bijuci se po prsima kao po necem nezivom. I bese objavljeno po citavom tom kraju ako neko vidi takvog decaka da dodje i obavesti njegovu mater, te da ce za svoje obavestenje dobiti veliku nagradu. I dodjose neki iz Kijeva i kazase joj: “Pre cetiri godine videsmo ga gde hoda po nasem gradu hoteci da se postrize u nekom manastiru. Cim to cu, nije je mrzelo da i tamo podje. Nimalo se ne zadrzavajuci i ne bojeci se duzine puta, ode u spomenuti grad da potrazi svog sina. Naposletku joj rekose da je u pesteri kod prepodobnog Antonija. I poce starca prepredeno prizivati, govoreci: “Recite prepodobnome da izadje. Jer evo velik put jurivsi predjoh, zeleci da besedim sa tobom i da se poklonim tvojoj svetosti, pa da me blagoslovis.” I obavestise starca o njoj, te izadje pred nju. Videvsi ga pokloni mu se. Kad sedose, poce zena da duzi veliku besedu, pa najzad otkri razlog zbog kojeg dodje. Rece mu: “Molim te, oce, kazi mi je li sin moj ovde. Mnogo tugujem zbog njega, ne znajuci da li je ziv.” Starac, buduci prostodusan, i ne shvativsi njenu prepredenost, rece joj: “Ovde ti je sin, i ne tuguj za njim, jer je ziv”. A ona ce njemu: “Pa sto ga, oce, onda ne vidim? Velik put presavsi dodjoh u ovaj grad samo da vidim svog sina. Zatim cu se vratiti u svoj grad”. Starac joj odgovori: “Ako hoces da ga vidis, sad se vrati, a ja cu ga nagovoriti, zato sto on nikoga ne zeli da vidi, pa onda sutra dodji i videces ga”. To cuvsi, ona otide, cekajuci da ga vidi iduceg dana. A prepodobni Antonije, usavsi u pesteru izvesti o svemu blazenog Teodosija, koji kad ovo cu vrlo se ozalosti sto ne bese mogao da se sakrije od nje. Sledeceg dana opet dodje zena, a starac mnogo nagovarase blazenog da izadje i vidi mater svoju. On pak ne htede. Tad starac izadje i rece joj: “Mnogo ga molih da izadje pred tebe, pa ne htede”. A ona poce govoriti starcu sad vec bez poniznosti, i sa velikim gnevom vikase okrivljujuci starca: “Uze mi sina i sakri ga u pesteri, pa sad ne zeli da mi ga pokaze. Izvedi mi, starce, mog sina da ga vidim. Necu ziva ostati ako ga ne vidim. Pokazi mi mog sina da ne umrem zlo, jer cu sama sebe pogubiti pred ulazom u ovu pesteru, ako mi ga ne pokazes”. Tad se Antonije strasno ojadi i, usavsi u pesteru, moljase Antonije blazenoga da izadje pred nju. Ovaj ne htede da ne poslusa starca, i izadje k njoj. Ona pak, videvsi svog sina u takvom jadu – bese mu se, naime, lice izmenilo od mnogog truda i uzdrzanja – zagrli ga i plakase gorko. I jedva se malo utesivsi, sede i poce nagovarati Hristovog slugu, govoreci: “Hajde, cedo, svojoj kuci, pa sve sto ti je na potrebu i na spasenje duse cini u svojoj kuci po svojoj volji, samo se nemoj od mene razdvajati. A kad ti umrem, ti pogrebi moje telo, pa se onda vrati u ovu pesteru, ako hoces. Ne mogu da zivim, a da te ne gledam”. A blazeni joj rece: “Ako hoces da me vidjas svakog dana, idi u ovaj grad, udji u neki zenski manastir i tu se postrizi. Tako ces dolaziti ovamo i vidjati me. Uz to ces jos i spasenje duse zadobiti. Ako ovo ne ucinis, onda – istinu ti kazem – mog lica vise neces videti”. Ovakvim i mnogim drugim savetima po citave dane nagovarase svoju mater. Ona toga ne htede, pa ga ni ne slusase. A kad bi odlazila od njega, blazeni bi ulazio u pesteru i prilezno se molio za spasenje svoje matere i da joj se obrati srce da ga poslusa. I Bog uslisa molitvu svoga ugodnika. O ovome rece prorok: Blizu je Gospod svima koji Ga prizivaju u istini, i volju onih koji ga se boje ispunice, i molitvu njihovu uslisice, i spasce ih[18]. Jednog mu dana dodje mati i rece: “Evo, cedo, ucinicu sve sto mi velis, i necu se vise vracati u svoj grad, nego kad je Bozija volja otici cu u zenski manastir, i tu cu se postrici i provesti ostatak svojih dana. Jer evo, od tvog poucavanja razumeh da ovaj kratkovremeni svet nije nista”. Ovo cuvsi, blazeni se Teodosije obradova u duhu i usavsi u pesteru kaza velikome Antoniju, a ovaj cuvsi proslavi Boga koji joj obrati srce na takvo pokajanje. I ode do nje i mnogo je pouci na korist i na spasenje duse, i obavestivsi kneginju o njoj, posla je u zenski manastir Svetog Nikole. Tu joj bese postrizenje i oblacenje u monasku odecu, i pozivevsi dosta godina u dobrom pokajanju, s mirom usnu.
O ovom zivotu blazenog oca naseg Teodosija od malih nogu do kad dodje u pesteru, isprica mati njegova jednome od bratije po imenu Teodor, koji pri ocu nasem Teodosiju bi kelar[19]. A ja sve ovo cuvsi od njega, posto mi on isprica, napisah da upamte svi koji ga postuju. Nego, preci cu i na ostalo kazivanje o dozivljajima ovog mladica, a neophodne reci neka mi ukaze blagoispravljajuci Bog i Slavoslov.
Otac nas Teodosije pokaza se u pesteri kao pobednik nad zlim dusima. Po postrigu svoje matere i po odbacivanju svake svetovne zalosti poce se jos vecim trudovima podvizavati na revnovanje Bogu. I videse se tada tri svetila u pesteri, koja su razgonila tamu besovsku molitvom i gladovanjem: mislim na prepodobnog Antonija, blazenog Teodosija i Velikog Nikona. Oni prebivahu u pesteri u moljenju Bogu, i Bog bese sa njima. Jer gde su – rece – dva ili tri sabrana u ime Moje, onde sam i ja medju njima[20].
U to vreme bese jedan po imenu Jovan prvi medju knezevim boljarima. Njegov sin cesto dolazase kod prepodobnih, nasladjujuci se njihovim medotocnim recima koje izlazahu iz usta tih otaca, i zavole ih veoma, toliko da ushtede da sa njima zivi i prezre sve u ovom zivotu, slavu i bogatstvo svrstavsi u nista. Dotace ga se, naime, rec Gospodnja koja kaze: Lakse je kamili proci kroz iglene usi negoli bogatome uci u Carstvo Nebesko[21]. Tad on Antoniju jedinom iskaza svoju misao, govoreci: “Hteo bih, oce, ako je Bogu ugodno, da budem monah i da zivim sa vama”. Rece mu starac: “Dobro je tvoje htenje, cedo, i ta je pomisao ispunjena blagodacu, ali cuvaj se, cedo, da te bogatstvo i slava ovoga sveta ne vrati nazad. Gospod veli: Nijedan ko je metnuo ruku svoju na plug pa gleda nazad, nije podesan za Carstvo Bozije[22], pa tako se i monah kad se mislju vraca prema svetu i brine se za svetovno nece udesiti za zivot vecni”. I puno drugog besedjase starac decku, a onome se srce sve vise ostrase za ljubav Boziju, pa se tad vrati svojoj kuci.
Sledeceg dana odenu se u odecu svetlu i raskosnu, i tako sede na konja pa podje starcu, a sluzitelji njegovi idjahu oko njega, dok drugi vodjahu pred njim konja uresena, i tako u velikoj slavi dojaha do pestere nasih otaca. Oni izadjose i poklonise mu se kao sto prilici pred velmozama, a onda se on njima pokloni do zemlje. Zatim skide sa sebe boljarsku odecu i metnu je pred starca, pa i konja uresenog postavi pred njega, govoreci: “Sve ovo krasno, oce, prelest je ovoga sveta, i kako hoces ucini sa tim, a ja ovo sve prezreh i hocu da budem monah i da zivim sa vama u ovoj pesteri, i vise se necu vracati svome domu”. A starac mu rece: “Pazi, cedo, kome se obecavas i ciji vojnik hoces da budes, jer ovde nevidljivo prisustvuju andjeli Boziji primajuci tvoja obecanja. Da ne bi kako otac tvoj dosao sa mnogom silom i izveo te odavde, a mi ti ne mognemo pomoci, pa bi se pred Bogom pokazao kao laza i otpadnik”. I rece mu decko: “Verujem Bogu mome, oce, da ako me pocne i muciti otac moj, necu ga poslusati da se vratim u svet. I molim te, oce, da me skoro postrizes”. Tad naredi prepodobni Antonije Velikome Nikonu da ga postrize i obuce u monasku odecu. On po obicaju procita molitve i postrize ga, i obuce ga u monaske haljine, nadenuvsi mu ime Varlaam.
Tada dodje neki uskopljenik iz knezevskog doma, koga knez mnogo voljase, a ovaj svime kod njega upravljase, i moljase starca Antonija, zeleci da i on postane crnorizac. Starac ga pouci o spasenju duse i preda ga Nikonu da ga postrize. A on i ovog postrigavsi obuce u monasku odecu, i nadenu mu ime Jefrem. Ne treba skrivati kakav jad nanese vrag na prepodobne zbog ove dvojice. Vrag, klevetnik, koji mrzi na dobro, videci se pobedjenim od svetog stada, i shvativsi da ce se otada proslaviti to mesto, oplakivase svoju pogibao. Poce on svojim zlim smicalicama da raspaljuje srce knezu protiv prepodobnih, da bi tako rasterao sveto stado, ali ni tako ne uzmoze, nego sam bi posramljen molitvama njihovim i upade u jamu koju sam nacini. Povratice se bol njegov na glavu njegovu, i na teme njegovo pasce nepravda njegova.[23]
Kada, dakle, saznade knez Izjaslav sta bi sa boljarinom i sa njegovim uskopljenikom, vrlo se razgnevi i naredi da se dovede pred njega onaj koji se drznu da takvo sta ucini. I tu odmah, brzo otisavsi, dovedose pred njega Velikog Nikona. Knez, u gnevu se obrativsi Nikonu, rece: “Ti li si postrigao boljarina i uskopljenika bez mog naredjenja?” A Nikon odgovori: “Blagodacu Bozijom ja sam ih postrigao naredjenjem Nebeskog Cara i Isusa Hrista koji ih pozva na takav podvig”. A knez na to rece: “Ili ih nagovori da se vrate, ili cu tebe i tvoje poslati na zatocenje, i pesteru cu vam raskopati”. A na ovo Nikon odgovori: “Sto je ugodno, vladiko, pred ocima tvojim, to ucini, a meni ne prilici da odvracam vojnike od Cara Nebeskog”. Antonije i njegovi, uzevsi svoju odecu, otidose od svog mesta, hoteci da odu u drugu oblast. Dok se knez jos gnevio i ukoravao Nikona, to udje jedan sluzitelj i rece da Antonije i njegovi odlaze iz ovog grada u drugu oblast. Tad mu rece njegova zena[24]: “Slusaj, gospodine, ne gnevi se. Tako bi i u nasem kraju kad radi neke nevolje pobegose kaludjeri, pa nastade veliko zlo u zemlji zbog njih, te se cuvaj, gospodine, da ne bude tako i u tvojoj oblasti”.[25] To cuvsi, poboja se knez gneva Bozijeg, te otpusti Velikog Nikona, naredivsi mu da ide u svoju pesteru. A po one posla sa molbom da se vrate nazad. Jedva ih nakon tri dana nagovorise da se vrate u svoju pesteru, kao nekakve junake posle bitke koji pobedise svog protivnika – vraga. I svagda se moljahu dan i noc Gospodu Bogu.
No ne pocivase ni vrag koji se sa njima borio. Jer tad saznade boljarin Jovan da im hristoljubivi knez Izjaslav ne ucini nista nazao, i raspali se na njih gnevom zbog svog sina. I uzevsi sa sobom mnogo slugu, podignu se na sveto stado, i rastera ga, i udje u pesteru, i uze svog sina, bozanstvenog Varlaama, izvuce ga napolje, skide sa njega svetu mantiju i baci je u rov, pa i slem spasenja sto mu bese na glavi skide i baci. Zatim ga obuce u odecu svetlu i raskosnu, kakva prilici boljarima. A on je zbaci sa sebe, ne htevsi ni da je pogleda, i tako ucini nekoliko puta. Onda otac sa gnevom naredi da mu se svezu ruke i da se odene u spomenutu odecu, te da tako ide kroz grad ka svojoj kuci. A Varlaam, uistinu topao dusom za Boziju ljubav, iduci putem vide blatnjavu raselinu i brzo udje u nju, pa Bozijom pomocu zbaci odecu sa sebe i nogama je gazase po blatu, gazeci tako i zle pomisli i lukavog vraga. Kad posle toga dodjose kuci, naredi mu otac da sede sa njim za trpezu. A on sede i nista ne okusi od hrane, no celo vreme drzase oborenu glavu i gledase nadole. Posle obeda otpusti ga u njegove odaje, postavivsi sluge da ga cuvaju da ne ode, a naredi i zeni njegovoj da se svakim ukrasom ukrasava da prelasti decka i da mu sve sluzi. A sluga Hristov Varlaam, usavsi u jednu sobu sede u ugao. Zena, njegova, kako joj i bese naredjeno, hodjase pred njim i moljase ga da sede na svoju postelju. Videvsi zeninu budalastinu i shvativsi da je otac njegov pripremi da ga prevari, moljase se u tajnosti svog srca milosrdnom Bogu Koji je mocan da spase od takve prelesti. Ostade sedeci na tom mestu tri dana, ne ustajuci sa njega, ni hrane ne okusivsi, niti se u odecu obuce, nego bese stalno u jednoj haljini. A prepodobni Antonije i oni sa njim i sa blazenim Teodosijem, behu u velikoj zalosti zbog njega, i moljahu se za njega Bogu. I Bog uslisa molitvu njihovu: Zavapise pravednici i Gospod ih uslisa, i od svih nevolja njihovih izbavi ih. Blizu je Gospod skrusenih srcem, i ponizne duhom spasice.[26] Videvsi, dakle, blagi Bog trpljenje i poniznost decka, obrati zestoko srce njegovog oca na milost prema svome sinu. Obavestise ga sluzitelji, govoreci: “Evo vec je cetvrti dan kako hranu nije okusio, niti zeli da se obuce u odecu”. To cuvsi, otac se veoma sazali na njega, bojeci se da ne umre od gladi i od zime. Prizvavsi ga sebi i ljubazno ga celivavsi, otpusti ga. To bese nesto precudesno, i nasta plac veliki, kao za mrtvim. Sluge i sluskinje plakahu sto im gospodar odlazi od njih, zena idjase s placem sto se lisava muza, otac i mati plakahu sto im se sin razdvaja od njih, i tako ga s placem velikim ispracahu. A Hristov vojnik izadje iz svoje kuce kao ptica kad se istrgne iz mreze ili srna iz klopke, pa tako brzo trceci dodje do pestere. Videvsi ga, oci se obradovase radoscu velikom, i ustavsi proslavise Boga sto im uslisa molitvu. Otada mnogi dolazise u pesteru radi blagoslova od ovih otaca, a drugi opet Bozijom blagodacu postadose kaludjeri.
Tada Veliki Nikon i drugi kaludjer iz manastira Svetog Mine, koji ranije bese boljarin, posavetovavsi se, odose zeleci da se zasebno nastane. I dosavsi do mora, tu se razdvojise, kao onomad Pavle i Varnava kad odose da propovedaju Hrista, kao sto pise u Delima apostolskim[27]. Boljarin ode prema Konstantinopolu, nadje ostrvo nasred mora i tu se naseli. Pozive dugo godina, trpeci zimu i glad, i onda usnu s mirom. Eto se i dosad ono ostrvo zove Boljarevo. Veliki pak Nikon ode na ostrvo Tmutorokansko[28], i tu nasavsi cisto mesto blizu grada, nastani se na njemu. I Bozijom se blagodacu uzvisi to mesto, i sagradi on na njemu crkvu Svete Bogorodice, i postade slavan manastir, koji i do sada postoji, a uzor mu je Pecerski manastir.
Posle ovoga, Jefrem uskopljenik otide u Konstantinopol, i tu zivljase u jednom manastiru. Posle ga izvedose i u ovim krajevima postavise za mitropolita, u gradu Perejaslavu. Eto mi ucinismo u nasem pripovedanju veliki skok u buducnost, no vratimo se sada na nase prethodno pripovedanje, koje prekidosmo time kad ovi oci odose.
Tada nas blazeni otac Teodosije bi postavljen za svestenika po naredjenju prepodobnog Antonija, i svakog dana savrsavase bozansku sluzbu sa svakom poniznoscu, posto po naravi bese krotak, tihog razuma i prostog uma, i sve duhovne mudrosti ispunjen. Ljubav neporocnu imase prema svoj bratiji, a bratije bese vec petnaestak. Prepodobni Antonije, kako bese navikao da zivi sam, i ne trpeci nikakvog meteza ni buke, zatvori se u jednoj keliji u pesteri postavivsi bratiji na svoje mesto blazenog Varlaama, sina boljarina Jovana. I otuda se Antonije opet preseli na drugi breg, i iskopavsi pesteru zivljase ne izlazeci iz nje, a tu i dosad lezi njegovo casno telo. Tada bozanstveni Varlaam postavi iznad pestere malu crkvicu u cast Svete Bogorodice, zapovedivsi da se bratija tu sastaje na bozanstveno slavoslovlje. Sad je to mesto vec svima znano, no ranije mnogim bese sasvim nepoznato.
A kakav je isprva bio njihov zivot u pesteri, i koliko jada i zalosti iskusise radi teskobe toga mesta, to jedino Bog zna, a ustima covecijim nije moguce iskazati. Pored toga, jelo im bese samo razev hleb i voda. U subotu i nedelju jeli bi socivo, a kako se cesto i u te dane ne nadje sociva, jeli bi tad kuvano zelje. Svojim rukama radjahu rad: pleli su, na primer, obucu i kape i bavili se drugim rukodeljem, te su nosili u grad, prodavali, i za to kupovali zito, koje su razdeljivali medju sobom, da svako nocu izmelje svoj deo za pravljenje hleba. Zatim bi pocinjali sa pojanjem jutrenja, pa onda opet radjahu rukodelje. Drugi put bi u gradini okopavali povrcke, sve dok ne bi doslo vreme za bozanstveno slavoslovlje, pa bi se tako svi skupa sastali u crkvi, pojuci casove, te savrsavajuci svetu sluzbu, a potom bi se okusivsi malo hleba svako opet prihvatao svog rada. I tako se svakog dana trudeci, prebivahu u ljubavi Bozijoj.
Otac nas Teodosije smernoumljem i poslusnoscu sve prevazilazase, i trudom i podvizavanjem i telesnim radom, jer bese tela dobrog i krepkog, i sa poletom svima sluzase, noseci na svojim plecima vodu i drva iz sume, bdejuci po citave noci u slavoslovlju Bozijem. Dok bratija bese na pocinku, blazeni uzimase od svakoga podeljeno mu zito, pa ga meljase i ostavljase na svom mestu. Drugom prilikom pak, kad bese mnogo obada i komaraca, nocu izlazase iznad pestere i, obnazivsi telo svoje do pojasa, sedjase preduci vunu za pletenje obuce i pojuci Davidov Psaltir. A telo mu bivase prekriveno mnostvom obada i komaraca, i jedjahu mu meso i pijahu krv. A otac nas ostajase nepokretan, ne ustajuci sa tog mesta sve dok ne bese vreme za jutrenje, pa bi se onda pre svih nasao u crkvi. I stavsi na svoje mesto, ne kretase se i umom se ne smucivase savrsavajuci bozanstveno slavoslovlje, te onda opet iz crkve posle svih izlazase. Zbog toga ga svi veoma ljubljahu, i drzahu ga za oca, vrlo se diveci njegovoj poniznosti i pokornosti.
Malo nakon toga, bozanstvenog Varlaama, igumana pesterske bratije, izvede knez u manastir Svetog Dimitrija i po njegovom naredjenju bi postavljen za igumana. Tad se bratija, koliko ih bese u pesteri, sabra i voljom svih javise prepodobnom Antoniju da su blazenog oca naseg Teodosija izabrali za igumana, posto on vodjase pravi kaludjerski zivot i Bozije zapovesti nepokolebljivo izvrsavase.
Otac nas Teodosije, iako primi staresinstvo, ne promeni svoje ponizno pravilo, imajuci na pameti Gospoda koji rece: Koji hoce da bude medju vama veliki, neka bude manji od svih i svima sluzitelj[29]. Zato se ponizavase, cineci sebe manjim od svih i svima sluzeci, i sobom dajuci primer, pre svih izlazeci na rad i na cin svete liturgije. I otad cvetase i uvecavase se to mesto molitvom pravednika. Pravednik – veli – kao palma procvetace, i kao kedar na Livanu uvecace se[30]. Uvecavase se otada bratija i cvetase to mesto dobrim obicajima i molitvama njihovim, i svakim drugim blagocascem. Puno velmoza dolazase kod njega po blagoslov i davahu im jedan delic od svoga imetka. A prepodobni otac nas, uistinu zemaljski andjeo i nebeski covek, videci da je mesto jadno i tesno i povrh svega premaleno, a da se bratija uvecava, te da im je i crkva mala za sakupljanje, nije nikad zbog toga padao u tugu niti se ojadio, vec je svakog dana tesio svu bratiju, i ucio ih da se ne brinu za telesno, nego ih podsecase na Gospodnji glas, govoreci im: “Ne brinite se sta cemo piti, ili sta cemo jesti, ili u sta cemo se obuci, jer zna Otac vas nebeski da vama treba sve ovo; nego istite Carstvo Nebesko i ovo ce vam se sve dodati[31].” Blazeni ovako razmisljase, a Bog mu sve potrebno neoskudno davase.
Tada ovaj veliki Teodosije nadje nedaleko od pestere mesto cisto, i vide da je prikladno za izgradnju manastira, pa obogativsi se blagodacu Bozijom, ogradivsi se verom i nadom, ispunivsi se Duha Svetoga, poce da se trudi oko toga da nast?n? to mesto. I kako mu Bog pomagase, za malo vremena izgradi na tom mestu crkvu u cast Svete i Preslavne Bogorodice i Uvekdjeve Marije, i ogradivsi ga postavi mnoge kelije, i onda se godine 6570. (1062.) sa bratijom preseli iz pestere na to mesto.[32] Otad se Bozijom blagodacu to mesto uzvisi, i postade slavan manastir, koji se i dosad naziva Pecerski, a kojeg ustroji sveti otac nas Teodosije.
Nakon toga, posla jednog od bratije u Konstantinopol kod Jefrema Uskopljenika, da napise sav ustav Studitskog manastira i posalje mu. Sto mu prepodobni otac nas naredi, onaj to odmah i ucini, i napisa sav manastirski ustav i posla blazenom ocu nasem Teodosiju. I kad ovo primi otac nas Teodosije, naredi da se procita pred bratijom, i otad poce u svom manastiru sve da uredjuje po ustavu manastira Studitskog, pa tako sve dosad vrse i njegovi ucenici. Ko god da je hteo da bude crnorizac i dosao kod njega, on nikoga nije odbijao, ni ubogog ni bogatog, nego sve primase sa svakim usrdjem, posto i sam to iskusi, kako gore rekosmo: jer kada bese dosao iz svoga grada hoteci da postane monah, obidje sve manastire, ali ne zeljahu da ga prime – Bog mu ucini takvo iskusenje. Ovoga se secajuci, kakav jad biva coveku kad hoce da se postrize, blagi zbog toga s radoscu primase sve koji dolazahu. Ali, nije coveka odmah postrizao, nego mu je naredjivao da hoda u svojoj odeci, dok se ne navikne na sav poredak manastirski, pa bi ga zatim oblacio u monasku odecu; tako ga je dakle najpre ispitivao u svim sluzbama, te bi ga onda postrigao i obukao u mantiju; zatim, tek kad bi postao iskusan kaludjer, cistog zivota, udostojavase ga da primi svetu shimu.
U sve dane svete Cetrdesetnice, sveti otac nas Teodosije odlazase u svoju svetu pesteru, gde i jeste bilo sahranjeno njegovo casno telo. Tu se sam zatvarase do Cvetne nedelje, a u petak te nedelje, u vreme vecernje, dolazase kod bratije, i stavsi na crkvenim dverima sve poucavase u utesavase u pogledu podviga i poscenja. A za sebe je govorio da je nedostojan zato sto ih nijednu nedelju nije dostigao u trudovima. Mnoge jade i privide mu cinjahu zli dusi u toj pesteri, pa su mu cak i rane nanosili, kako i za svetog Velikog Antonija pise. No Onaj koji se javi potonjem i rece mu da se ohrabri, On i ovome nevidljivo dade silu s neba da ih pobedi.
Ko se ne bi zacudio ovome blazenome, koji u takvoj tamnoj pesteri sam prebivase, ne bojeci se mnostva nevidljivih besovskih vojski, nego krepko stojeci, kao silan junak, moljase Boga i Gospoda Isusa Hrista u pomoc prizivase. I tako ih pobedi Hristovom silom, tako da mu se vise nisu smeli ni pribliziti, nego mu jos samo izdaleka privide cinjahu. Kad bi posle pojanja vecernje seo i hteo da otpocine, nikada ne lezase porebarke, nego ako je hteo malo da otpocine seo bi na stolicu, i tako malo prospavavsi opet ustajase na nocno pojanje i cinjase kolenopoklonjenje. A kad bi seo, kako rekosmo, tog trena bi cuo zvuk brujanja u pesteri od mnostva besova, kao da se jedni voze na kolima, drugi u bubnjeve biju, a ostali duvaju u svirale, i svi buce tako da se pestera trese od mnostva graje zlih duhova. A otac nas Teodosije, sve ovo cujuci, ne poboja se se duhom, niti se uzasnu srcem, nego se ogradjivase krsnim oruzjem, i ustavsi pocinjase da poje Davidov Psaltir. I odmah bi veliki zagor umukao. Kad bi zatim posle molitve seo, opet bi se cuo glas bezbrojnih besova, kao i pre. I prepodobni Teodosije ustajase i pocinjase ono psalmopojanje, a glas odmah iscezavase. Tako mu mnoge dane i noci cinjahu zli dusi, ne dajuci nimalo da otpocine, sve dok ih blagodacu Hristovom ne pobedi, i dobi od Boga vlast nad njima, tako da otad ne smedose ni prici mestu gde blazeni cinjase molitvu.
Jos besovi cinjahu pakost u zgradi gde su bratija pravila hleb: nekad rasipahu brasno, a nekad prolivahu kvasac pripremljen za pecenje hleba, i puno drugih pakosti cinjahu. Tad staresina pekara ode i isprica blazenom Teodosiju pakosti necistih besova. A ovaj, nadajuci se da bese od Boga dobio vlast nad njima, ustade uvece i ode u onu zgradu, i zatvorivsi vrata za sobom, tu ostade do jutrenja cineci molitve. Od toga se casa besovi vise ne pojavise na tom mestu, niti cinjahu ikakvu pakost, usled zaprecenja i molitve prepodobnog.
Imase takav obicaj veliki otac nas Teodosije da svake noci obilazi sve monaske kelije, hoteci da sazna kakav je zivot kod svakog od njih. Kad bi koga cuo gde cini molitvu, zaustavio bi se proslavljajuci Boga zbog njega, a kad bi cuo dvojicu kako su se sastali i razgovaraju, udario bi rukom na vrata i otisao, time ukazavsi na svoj dolazak. Zatim bi ih sutradan prizvao, ali ih ne bi odmah grdio, nego bi ih izdaleka poukama usmeravao i govorio im, hoteci da sazna kakva im je gorljivost prema Bogu. Kad bi brat bio neotezalog srca i topao u ljubavi Bozijoj, ubrzo bi shvatio svoju krivicu, i pavsi poklonio se, moleci od njega oprostaj. Kada bi, medjutim, bratu srce bilo pokriveno besovskim pomracenjem, pa bi ovaj stajao misleci da o nekom drugom govori, sam se praveci cist, onda bi ga blazeni grdio i utvrdjivao ga epitimijom[33], pa onda otpustao. Tako sve prilezno ucase da se mole Gospodu i da ne besede ni sa kim posle povecerne molitve, i da ne prelaze iz kelije u keliju, nego da se u svojoj keliji mole Bogu, a ako ko moze – neka rukama svojim radi po citave dane, imajuci u ustima svojim Davidove psalme.[34]
I ovako ih ucase: “Molim vas, braco, podvizavajmo se u postu i molitvama, postarajmo se za spasenje dusa nasih i odvratimo se od nasih zloba i od nevaljalih puteva, kao sto su: blud, kradje, klevete, praznoslovlje, svadje, pijanstvo, prejedanje, bratomrznja. Od svega se toga uklonimo, braco, svega se toga uzgnusajmo i ne oskvrnimo duse nase, nego podjimo putem Gospodnjim koji vodi u zivot, i potrazimo Boga ridanjem i suzama, postom i bdenjem, pokornoscu i poslusnoscu, da na taj nacin nadjemo milost kod Njega. Pa jos omrznimo i ovaj svet, svagda se secajuci reci Gospoda: Koji ljubi oca ili mater vecma nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kcer vecma nego mene, nije mene dostojan;[35] i drugih: Koji nadje dusu svoju, izgubice je, a koji izgubi dusu svoju mene radi, naci ce je.[36] Zato i mi, braco, odrekavsi se sveta, odrecimo se i toga sto je u njemu, omrznimo svaku nepravdu koja se cini u svetu, i ne vracajmo se svojim prvim gresima. Nijedan – rece Gospod – koji je metnuo ruku svoju na plug pa gleda nazad, nije podesan za Carstvo Bozije.[37] Kako cemo izbeci beskonacnu muku, provodeci vreme svog zivota u lenjosti i nemajuci pokajanja? Nama braco, koji se nazvasmo inocima, prilici da se u sve dane kajemo za svoje grehe. Pokajanje je put koji dovodi do Carstva, pokajanje je kljuc Carstva Nebeskog, pokajanje je put koji uvodi u zivot. Toga se puta, braco, drzimo, utvrdimo na njemu stope svoje, njemu se ne priblizava lukava zmija. Idenje po ovom putu je sada mukotrpno, ali kraj mu je radostan. Podvizavajmo se, braco, pre Sudnjeg dana da dobijemo vecna blaga i izbegnemo sve sto ocekuje nemarne i one koji zive bez pokajanja.” Tako taj sveti nastavnik, koji najpre sam ispunjavase svaku vrlinu, ucase bratiju, a oni, kao dobra zemlja, primahu seme njegovih reci i radjahu plodove dostojne pokajanja[38] – jedan sto, drugi sezdeset, a treci trideset, kao sto rece Gospod[39].
I mogahu se videti tada na zemlji ljudi zivotom ravni andjelima, i bese manastir Pecerski slican nebu u kome prepodobni otac nas Teodosije jasno zasija svetloscu dobrih dela, kao jedno od velikih svetila nebeskih. I Bog ga proslavi tako sto se on pokaza izvorom stvarne svetlosti.
Iguman manastira Arhistratiga Mihaila, Sofronije, idjase u svoj manastir, a bese tamna noc. I gle, vide cudesnu svetlost gde stoji samo nad manastirom prepodobnog Teodosija. Diveci se tome, iguman proslavi Boga govoreci: “O kako je velika dobrota tvoja, Gospode, sto pokaza takvog svetilnika na tom svetom mestu, koji tako prosvetljava svoj manastir.” A i mnogi drugi puno puta videse isto i ispricase svima.
Stoga cuse knezovi i boljari za njihov dobri zivot, te dolazahu kod velikog Teodosija, ispovedajuci mu svoje grehove, te primivsi od njega veliku korist odlazahu, a i donosise mu jedan delic od svoga imetka, na utehu bratiji i za uredjivanje manastira. Neki su im davali cak i svoja sela da se o njima staraju. A narocito je blazenoga veoma ljubio hristoljubivi knez Izjaslav, koji sedjase tada na prestolu svoga oca, pa ga cesto prizivase kod sebe, a dosta puta i sam dolazase k njemu, i nasicavase se tim duhovnim razgovorima i odlazase. Eto toliko otad Bog povelica to mesto, umnozavajuci u njemu sva dobra molitvom svoga ugodnika.
A otac nas Teodosije bese zapretio vrataru da posle svrsetka obeda nikome ne otvara vrata, i da niko ne ulazi u manastir dok ne bude vreme vecernje, tako da popodne otpocinu bratija radi nocnih molitava i jutrenja.
I jednog dana dodje u podne po svom obicaju hristoljubivi Izjaslav sa malo slugu – kad god htede da ide kod blazenoga, tad raspustase sve boljare svojim kucama, pa onda samo sa sestoro ili petoro slugu dolazase k njemu. Kad on, kako rekoh, dodje i sidje s konja, posto nikada ne jahase po manastirskom dvoristu, pristupi vratima i hoteci da udje naredi da mu se otvori. A onaj mu odgovori da je naredjenje velikog oca da se vrata nikome ne otvaraju dok ne bude vreme vecernje. Opet mu se hristoljubac obrati, da ovaj shvati ko je. I rece: “Ma ja sam to, otvori vrata samo meni”. A onaj, ne znajuci da je knez, ovako mu odgovarase: “Rekoh ti da mi je naredjeno od igumana da ako i sam knez dodje ne otvaram vrata, pa ako hoces, ti malo pricekaj dok ne bude vreme vecernje”. On pak odgovori: “Ja sam knez, ni meni li neces da otvoris?” Tad onaj proviri da vidi i, prepoznavsi kneza, ustrasi se, pa ne otvorivsi vrata otrca da kaze blazenome, a ovaj stojase pred vratima i cekase, podrazavajuci tako svetog i vrhovnog apostola Petra: kad ga, naime, izvede andjeo iz tamnice i on dodje do kuce gde behu njegovi ucenici i zakuca u vrata, a sluskinja proviri i vide Petra gde stoji, ona od radosti ne otvori vrata, nego otrca da izvesti ucenike o njegovom dolasku.[40] Tako i ovaj od straha ne otvori vrata, nego brzo otrcavsi izvesti blazenoga o hristoljupcu. Blazeni onda izadje i pokloni mu se, a potom mu hristoljubac rece: “Kakva ti je to, oce, zapovest, o kojoj govori ovaj crnorizac, ako i knez dodje da se ne pusta?” Blazeni odgovori: “O tom naredjenju govore, vladiko blagi, zbog toga da poslepodne ne izlaze bratija iz manastira, nego da otpocinu u to vreme, radi nocnog slavoslovlja. A tvoje Bogom podsticano staranje za Svetu Vladicicu nasu Bogorodicu je dobro i na napredak je tvojoj dusi. I mi se veoma radujemo tvome dolasku”. Posle toga odose u crkvu i pomolivsi se sedose. Tako se hristoljubivi knez nasicavase tim medotocnim recima sto ishodjahu iz usta prepodobnog oca naseg Teodosija, i primivsi od njega veliku korist, ode svojoj kuci slaveci Boga. I od toga dana ga poce jos vise ljubiti, i drzase ga kao za jednog od prvih svetih otaca, i veoma ga slusase i cinjase sve sto bi mu zapovedio veliki otac nas Teodosije.
Bozanstveni Varlaam, sin Jovana boljarina i iguman manastira Svetog mucenika Dimitrija, kojeg sagradi hristoljubivi knez Izjaslav, ode u sveti grad Jerusalim. Pohodivsi sveta mesta, vrati se u svoj manastir, pa opet nakon nekog vremena ode u Konstantinopol, i tu takodje pohodi sve manastire, i kupi sve sto je na korist za njegov manastir, pa podje na konjima u svoj kraj. Dosavsi do grada Vladimira, udje u jedan manastir blizu grada, koji zovu i Sveta gora, te tu usnu s mirom i srete kraj zivota. A onima sto behu sa njim bese zapovedio da dopreme njegovo telo u manastir svetog i blazenog oca naseg Teodosija i tu ga sahrane, a sve sto bese kupio u Konstantinopolu – ikone i druge potrepstine – da ide kud i on sam, i sve to naredi da se preda blazenome; tako bese zapovedio. Oni mu donesose telo i sahranise ga u manastiru blazenog i prepodobnog oca naseg Teodosija na desnoj strani crkve, gde je i dosad njegov grob.
Tad hristoljubivi knez izabra iz manastira velikog oca naseg Teodosija jednog od bratije koji zasija u kaludjerskom zivotu, zvanog Isaiju, te izvevsi ga, postavi ga za igumana u svoj manastir Svetog mucenika Dimitrija, a on radi svoje dobre naravi posle bese postavljen za episkopa grada Rostova. Velikog Nikona, kada umre Rostislav, knez onog ostrva[41], umolise tamosnji ljudi da otidje do kneza Svjatoslava i zamoli ga da im posalje svog sina da sede na njihov presto. Nikon cim stize, dodje u manastir blazenog oca naseg Teodosija, pa kad videse jedan drugog padose zajedno i poklonise se istovremeno, te se onda zagrlise i dugo plakahu, posto se dugo vremena ne videse.
Posle ovog moljase ga sveti Teodosije da se ne razdvaja od njega dok su god u ploti. To mu i obeca Veliki Nikon, govoreci: “Samo da odem do tamo i sredim svoj manastir, i odmah cu se vratiti nazad”, sto i ucini. Dodje sa knezom Glebom do onog ostrva, i kad onaj sede na presto u tom gradu, Nikon se vrati nazad.[42] Dodje u u manastir velikog oca naseg Teodosija, i sva svoja dobra predade blazenome, a sam mu se sa svakom radoscu pokoravase; i njega bogonadahnuti Teodosije vrlo ljubljase i drzase ga svojim ocem. Stoga, ako je gde odlazio, poveravao mu je bratiju da ih cuva i poucava kao najveci medju njima. I kada sam poucavase bratiju u crkvi svojim duhovnim besedama, naredjivase opet Velikome Nikonu da iz knjiga procita pouku bratiji, sto je nalagao i prepodobnom ocu nasem Stefanu, koji tada bese eklisijarh[43], a kasnije, po smrti blazenog Teodosija, i iguman tog manastira, pa potom episkop u vladimirskoj oblasti.
Jednoga dana kada htedose da slave praznik Svete Bogorodice, ne bi vode, a tada bese kelar ranije pomenuti Teodor, koji mi mnogo isprica o ovom preslavnom muzu. On ode i kaza blazenom ocu nasem Teodosiju da nema ko da nosi vodu. A blazeni zurno ustavsi poce da nosi vodu sa kladenca. Jedan od bratije vide ga gde nosi vodu, te brzo ode i javi nekolicini bratije, koji hitajuci dotrcase i nanesose vode napretek. A drugi put kad nekad ne bese pripremljenih drva za kuvanje, ode kelar Teodor do blazenog Teodosija, govoreci: “Naredi jednom od bratije koji je besposlen da ode i pripremi drva koliko nam treba”. A blazeni mu odgovori: “Ma, evo ja sam besposlen, pa cu otici”. Zatim naredi da bratija idu za trpezu, posto bese vreme obeda, a on sam uze sekiru i poce seci drva. Pa kad posle jela izadje bratija, videse svog prepodobnog igumana gde sece drva i tako se trudi. I svako uze svoju sekiru, te tako pripremise drva da im bi dovoljno za mnogo dana.
Takva bese gorljivost prema Bogu naseg blazenog duhovnog oca Teodosija; imase, naime, poniznost i krotost veliku, u tome podrazavajuci Hristu, istinitom Bogu, koji rece: Naucite se od mene, jer sam krotak i ponizan srcem[44]. Stoga, obaziruci se na takvo podvizavanje, ponizavase se i cinjase sebe poslednjim od svih i sluziteljem svima, i sobom davase primer svima. Na rad ishodjase pre svih, i u crkvi bi se nasao pre svih, a posle svih bi izlazio. Cesto dok je Veliki Nikon sedeo i sacinjavao knjige, blazeni bi sedeo pokraj njega i preo konce koji su bili potrebni za taj rad. Eto takva bese poniznost i prostota toga muza. I niko ga nikad ne vide da lezi porebarke, niti da poliva telo vodom, osim sto samo ruke umivase. A odeca mu bese ostra kostretna haljina na telu, a spolja, preko nje, druga haljina. I ta bese veoma bedna, a on je navlacio na sebe da se ne bi videla vlasenica[45]. Zbog ove bedne odece mu se mnogi nerazumni rugahu i ukoravahu ga. Blazeni s radoscu primase njihovu porugu, posto uvek imase na pameti rec Gospodnju i njome se tesase veseleci se: Blazeni ste kada vas sramote i lazuci govore protiv vas svakojake rdjave reci, zbog Mene. Radujte se u taj dan i igrajte, jer gle, velika je plata vasa na nebesima.[46] Toga se secajuci i time se teseci, trpljase porugu i vredjanje od svih.
Jednog dana ode veliki otac nas Teodosije nekim poslom do hristoljubivog kneza Izjaslava, koji bese daleko od grada. Dodje i do veceri se zadrza zbog tog posla. I naredi hristoljubac, da bi ovaj nocu mogao da odspava, da ga na kolima odvezu do manastira. Dok idjase putem, vozar, videci ga u takvoj odeci i misleci da je jedan od ubogih, rece mu: “Crnorisce! Eto ti si po citave dane besposlen, a ja sam umoran. Ne mogu da jasem na konju. Nego hajde da ovako ucinimo: da ja legnem na kola, a ti bi mogao da jases konja”. Blazeni sa svakom poniznozcu usta i sede na konja, dok onaj leze na kola, pa idjase putem radujuci se i slaveci Boga. A kada bi zadremao, tad bi sisao i trceci isao pokraj konja sve dok se ne umori, te bi onda opet sedao na konja. Onda vec kad zora svitase, velmoze koje su isle prema knezu izdaleka prepoznavajuci blazenog silazahu s konja i poklanjahu se blazenom ocu nasem Teodosiju. On tad rece sluzi: “Evo, cedo, vec je svetlo! Sedi na svog konja”. A onaj, videci kako mu se svi poklanjaju, uzasnu se u dusi, i sav prestrasen ustade i sede na konja, te tako podje putem, dok prepodobni Teodosije sedjase na kolima. Svi boljari koji bi ga sreli mu se poklanjahu. A kad dodjose u manastir, izidjose sva bratija i poklonise mu se do zemlje. Sluga se pak jos vise uzasnu, pomisljajuci u sebi: “Ko je ovaj da mu se svi tako poklanjaju?” A on ga uhvati za ruku i uvede u trpezariju, pa naredi da mu se poda da jede i pije koliko hoce, i jos mu novca dade i otpusti ga. Ovo isprica bratiji sam onaj vozar, a blazeni o tome nikome ne kaza, nego svakog dana ucase tako bratiju da se ne uznose ni u cem, vec monah da bude ponizan i da sebe cini manjim od svih i da se ne velica, nego svima da bude pokoran. “Kad hodate, – govorase im, – neka svako ima ruke skrstene na prsima, i da vas niko ne prestize u vasoj poniznosti, da se poklanjate jedan drugome kao sto i prilici monahu, i ne prelazite iz kelije u keliju, nego neka se svaki od vas u svojoj keliji moli Bogu.” Ovim i drugim recima ih svakog dana ne prestajuci poucavase, a kad bi cuo da neko od bratije (strada) od besovskih privida, prizvao bi ga i, posto je bio u svim iskusenjima, ucase ga i poucavase da stane cvrsto protiv djavoljih smicalica, nikako da ne uzmice, i da ne slabi od privida i besovske napasti, da ne odlazi sa toga mesta, nego da se ogradi postom i molitvom, i cesto priziva Boga da bi pobedio zlog besa. Govorase im i ovo: “Tako i meni bese isprva. Dok sam jednu noc pojao u keliji uobicajene psalme, kad gle, crn pas stade preda me, tako da se nisam mogao ni pokloniti. Dugo je casova stajao preda mnom, pa ga ja, izazvan, htedoh udariti, a on postade nevidljiv za mene. Tad me obuze strah i trepet, tako da htedoh vec da bezim s toga mesta, da mi Gospod nije pomogao. Malo se prenuvsi od uzasa, poceh da se prilezno molim Bogu i cinim cesta kolenpreklonjenja, i tako pobeze od mene taj strah, te ih se od toga casa nisam vise bojao ni kad bi mi se javili pred mojim ocima. Uz to govorase i mnoge druge reci, krepeci ih protiv zlih duhova. Potom bi ih otpustao, a oni bi se radovali i slavili Boga zbog takve pouke njihovog dobrog nastavnika i ucitelja.
Ovo mi isprica jedan od bratije, po imenu Ilarion[47], govoreci: “Veliku mi pakost cinjahu u keliji zli besovi.” Kada bi, naime, legao na svoj lezaj, utom bi mnostvo besova doslo i uhvatilo ga za kosu, te ga tako gurahu i vucijahu, a drugi, poduhvativsi zid, govorahu: “Ovamo ga treba vuci, da ga zid udavi”. I tako mu svake noci cinjahu, pa ne mogavsi vise to da trpi, ode i isprica prepodobnom ocu Teodosiju tu besovsku pakost. I htede da ode sa tog mesta u drugu keliju. A blazeni ga moljase, govoreci: “Ne, brate, nemoj otici sa tog mesta, da se ne bi pohvalili tobom zli dusi, kako te pobedise i nevolju ti ucinise, i otad ti jos vece zlo pocnu ciniti, dobivsi vlast nad tobom. Nego se ti moli Bogu u svojoj keliji, pa ce ti Bog, videci tvoje trpljenje, dati pobedu nad njima, tako da nece smeti ni da ti se priblize”. A onaj mu opet govorase: “Molim te, oce, ja vise ne mogu da boravim u keliji radi mnostva besova koji u njoj zive”. Tad ga blazeni prekrsti, pa mu rece: “Idi i budi u svojoj keliji, i odsad ti nece nikakvu pakost ciniti lukavi besovi, jer neces ih ni videti”. On pak, poverova i pokloni se svetome, te ode, i tu noc leze u svojoj keliji slatko spavajuci. I otada se pokvareni besovi ne smedose ni pribliziti tome mestu, odgonjeni molitvama prepodobnog oca naseg Teodosija, pa bezeci otidose.
A ovo mi takodje isprica kaludjer Ilarion. Bese on, naime, vest u pisanju knjiga, te dane i noci pisase knjige u keliji kod blazenog oca naseg Teodosija, dok je ovaj tiho ustima pojao Psaltir, a rukama preo vunu ili radio neki drugi rad. Dok su tako jedne veceri radili svaki svoj rad, udje ikonom[48] i rece blazenome da nemaju sutra za sta da kupe bratiji hranu i drugo sto im je potrebno. A blazeni mu rece: “Evo, kako vidis, vece je, i sutrasnji dan je jos daleko. Zato idi i strpi se malo moleci se Bogu, ne bi li nas pomilovao i pobrinuo se za nas kako sam hoce”. To cuvsi, ikonom otide. Blazeni zatim ustade i ode u svoju keliju da po obicaju poje dvanaest psalama. A posle molitve ode i sede da radi svoj rad. I opet udje ikonom, isto govoreci. Tad mu odgovori blazeni: “Rekoh ti, idi i pomoli se Bogu. Sutradan otidji u grad i od prodavaca uzmi na zajam koliko ti treba za bratiju, pa cemo posle, kada Bog ucini dobrocinstvo, vratiti dug od Boga, jer je veran Onaj koji kaze: Ne brinite se za sutra[49], i On nas nece ostaviti”. Cim ode ikonom, i gle, udje svetao mladic u vojnickoj odori, pokloni se i, nista ne rekavsi, metnu na stub grivnu zlata, pa onda opet cuteci izadje napolje. Ustade blazeni i uze zlato, i sa suzama se pomoli u svom umu. Onda pozva vratara i upita ga da li je ko prilazio vratima ove noci. A on uz zakletvu ustvrdi da su vrata jos za videla zatvorena, i otad ih nije otvarao i niko im nije prilazio. Potom blazeni pozva ikonoma i dade mu grivnu zlata govoreci: “Sta kazes, brate Anastasije? Da nemamo cime da kupimo bratiji trebovanje? Evo, pa idi kupi sto je potrebno bratiji. A sutra neka se opet Bog za nas pobrine”. Tad ikonom shvati, i pavsi pokloni mu se. A blazeni ga pouci govoreci: “Nikad ne ocajavaj, nego se krepi u veri, svu svoju brigu prebaci na Gospoda[50] i On ce se pobrinuti za nas kako hoce. I ucini bratiji veliki praznik danas”. A Bog mu i dalje davase sve sto je potrebno za to bozansko stado.
Blazeni za sve njih noci besano provodjase, s placem se moleci Bogu, i cesto ka zemlji kolena savijase, sto su dosta puta culi crkveni nadzornici, kad je bilo vreme za jutrenje i kad su oni hteli da uzmu blagoslov od njega. Jedan od njih tiho pridje, i stade da poslusa, te ga cu kako se moli i puno place i cesto udara glavom od zemlju; a onaj se malo povuce i podje bocno, pa kad (Teodosije) cu tapkanje ucuta, praveci se pred onim da spava. Onaj pokuca i rece: “Blagoslovi, oce!” A blazeni cutase, tako da je onaj tri puta kucao i govorio: “Blagoslovi, oce!” Pa onda on, kao prenuvsi se od sna, kaza: “Gospod nas Isus Hristos da te blagoslovi, cedo”, te se opet pre svih nadje u crkvi. Pricahu za njega da je ovako svake noci cinio.
Bese u njegovom manastiru neki crnorizac po cinu prezviter, a po imenu Damjan[51], koji gorljivo podrazavase zitiju i poniznosti svog prepodobnog oca Teodosija. Za njega mnogi svedoce o njegovoj dobroj poniznosti i o zivotu i o poslusanju, i kako prema svima stece pokornost. Narocito su oni koji su bili sa njim u keliji videli njegovu krotost i nespavanje po citave noci, i kako je s prileznoscu citao svete knjige, te jos mnogo toga pricahu o njemu. Kada se on razbole i bese vec pri kraju, moljase se Bogu sa suzama, govoreci: “Gospode moj, Isuse Hriste, udostoj me da budem zajednicar slave Tvojih svetih i sa njima da se pricestim Carstvu Tvome, i nemoj me razdvojiti, molim Te, Vladiko, od oca i nastavnika moga prepodobnog Teodosija, nego me sa njim pribroj u taj svet koji si pripremio pravednicima”. Dok on tako prebivase i moljase se, i gle, iznenada stade kod odra njegovog blazeni Teodosije, koji mu pade na prsa i ljubazno ga celivajuci rece mu: “Evo, cedo, u vezi toga sto si se molio Gospodu, sad me posla da te izvestim da ce ti biti po tvojoj molbi, i bices pribrojan sa svetima i sa njima ces biti zajednicar u Carstvu nebeskog Vladike. A kad mi Gospod Bog naredi da se prestavim sa ovoga sveta i dodjem k tebi, tad se vise necemo razdvajati, nego cemo zajedno biti na onome svetu”. I ovo rekavsi, postade mu nevidljiv. Potom onaj shvati da mu to bese javljanje od Boga, jer ga ne vide da izadje na vrata, niti pak da udje na vrata, nego na onom mestu gde se javi, na tom postade i nevidljiv. I brzo dozva svog posluznika i posla ga po blazenog Teodosija. On brzo dodje, a ovaj mu rece veselog lica: “Hoce li, oce, biti tako kako si mi obecao sad kad si mi se javio?” Blazeni, ne znajuci za to, odgovori: “Ne znam, cedo, o kakvom to govoris obecanju?” Tad mu isprica kako se moljase i kako mu se javi sam prepodobni. To cuvsi, bogonadahnuti otac nas Teodosije se nasmesi i malo zasuzi, pa mu rece: “Da, cedo, bice ti kako ti obeca andjeo kad se javi u mom liku. A ja, gresni, kako mogu biti zajednicar one slave sto je pripremljena pravednicima?” On, medjutim, cuvsi obecanje, obradova se. I kad se nesto bratije sabra, sve celiva i tako s mirom predade dusu u ruke andjelima sto po njega dodjose. Tad blazeni naredi da se udari u klepalo da se saberu bratija, te tako sa odgovarajucom cascu i pojanjem pogrebose njegovo casno telo, gde i svu drugu bratiju pogrebavahu.
Umnozavase se bratija, i slavnom ocu nasem Teodosiju bese nuzda da prosiri manastir i da postavi kelije, radi mnostva onih koji su dolazili i postajali monasi. I on sam sa bratijom radjase i ogradjivase manastirsko dvoriste. Kada bese skinuta ograda sa manastira i niko ga ne cuvase, jedne noci, kad bese velika tama, dodjose im razbojnici. Govorahu oni: “U zgradi crkvenoj, tu im je imetak sakriven”, i zbog toga ne idose ni do jedne kelije, nego kretose ka crkvi. I gle, cuse glas pojaca u crkvi. A ovi, misleci da bratija poje povecernu molitvu, otidose. Malo sacekavsi u sumi, pomislise da je pojanje vec gotovo, pa opet dodjose do crkve. I gle, opet cuse isti glas i videse u crkvi svetlost precudesnu, i miomir ishodjase iz crkve – andjeli, naime, pojahu u njoj. Oni pomislise da bratija savrsavaju polunocnicu, pa opet otidose cekajuci da ovi zavrse pojanje i onda da udju u crkvu i zgrabe sve u njoj. I tako puno puta dolazise, i cuse isti onaj glas andjelski. Bi vreme za jutrenju, i ponomar[52] udari u klepalo. A oni otidose malo u sumu i sedose, govoreci: “Sta da cinimo? Evo nam se cini da je prividjenje bilo u crkvi. Nego, kad se svi saberu u crkvi, tad cemo otici i zagradivsi vrata sve cemo ih pobiti i tako cemo im imetak uzeti.” Tako ih vrag na to huskase, hoteci da time iskoreni sveto stado sa tog mesta, no medjutim ne uzmoze, nego sam od njih bese pobedjen, posto Bog pomoze molitvama prepodobnog oca naseg Teodosija. Ti zli ljudi malo sacekase, i prepodobno stado se sabra u crkvi sa svojim blazenim nastavnikom i pastirom Teodosijem, i kretose na njih kao divlje zveri. I cim dodjose bi cudo strasno: uzdize se crkva sa zemlje i sa onima u njoj pope se u vazduh, tako da je ni strelom ne bi mogli pogoditi. Oni pak, videvsi cudo, uzasnuse se i uplasivsi se vratise se svojoj kuci. I otad se umilise, i nikome zla ne cinjahu, a staresina njihov sa drugom trojicom dodje kod blazenog Teodosija da se pokaje i isprica mu sve sto bi. A blazeni, to cuvsi, proslavi Boga koji ih spase od takve smrti. I pouci ih o spasenju duse, i tako ih otpusti, slaveci i blagodareci Boga za sve to.
Ovo cudo sa tom crkvom vide i jedan boljarin hristoljubivog Izjaslava. Jahase negda nocu po polju, oko 15 poprista od manastira blazenog. I gle, vide crkvu kod oblaka. I u uzasu pojuri sa sluziteljima, hoteci da vidi kakva je to crkva. I kad dodje do manastira blazenog Teodosija, tada, dok on gledase, sidje crkva i stade na svoje mesto. On pokuca na vrata i vratar mu otvori vrata, pa udje i isprica blazenome sta bi. I otad cesto dolazase kod njega, nasicujuci se od njega duhovnim recima, te davase i od svog imetka na uredjivanje manastira.
Drugi jedan boljarin tog istog hristoljupca, iduci nekad sa svojim hristoljubivim knezom na neprijatelje, hoteci da odrze bitku, rece: “Ako se vratim zdrav kuci, dacu Svetoj Bogorodici u manastir blazenog Teodosija dve grivne zlata, i jos cu za ikonu Svete Bogorodice iskovati venac”. Potom se sastadose, i mnogi u boju od oruzja padose. Naposletku bise neprijatelji pobedjeni, a ovi se spaseni vratise svojim kucama. Boljarin zaboravi sta dade Svetoj Bogorodici. I gle, posle nekoliko dana, kada je u podne spavao u svojoj kuci, dodje mu strasan glas koji ga pozva po imenu: “Klimente!” On se prenu i sede na lezaj. Tu on vide ikonu Svete Bogorodice, koja bese u manastiru blazenog, gde stoji pred njegovim odrom. I glas od nje ishodjase ovakav: “Zasto, Klimente, obeca da ces mi dati, pa mi ne dade? Ali ti sada kazem: pozuri da izvrsis svoje obecanje!” Ovo rekavsi, ikona Svete Bogorodice postade mu nevidljiva. Tada taj boljarin, u strahu, odmah uze sto bese obecao, i odnevsi u manastir dade blazenom ocu, te i venac Svete Bogorodice na ikoni iskova. Pa opet, posle nekoliko dana, namisli taj boljarin da u manastir blazenog da Evandjelje. Dodje kod velikog Teodosija u manastir, imajuci pod pazuhom sakriveno sveto Evandjelje, pa kad htedose posle molitve da sedu, a on jos ne pokaza Evandjelje, rece mu blazeni: “Najpre, brate Klimente, izvadi to sveto Evandjelje sto imas pod pazuhom i sto si obecao da das Svetoj Bogorodivi, pa cemo onda sesti”. To cuvsi, on se zadivi vidovitosti prepodobnog, posto ne bese nikog o tome obavestio. I tako izvadivsi sveto Evandjelje, dade blazenome u ruke, pa sede i nasitivsi se duhovne besede vrati se svojoj kuci. I otad imase prema blazenom Teodosiju veliku ljubav i cesto dolazase kod njega, i veliku korist dobivase od njega.
I kad ovi dolazahu kod njega, on im je posle bozanskog ucenja podnosio trpezu od manastirskih jela: hleb, socivo i malo ribe. Kako je puno puta i hristoljubac Izjaslav kusao od takvih jela i veselio se, rece on blazenom Teodosiju: “Eto, kako znas, oce, svim dobrima ovog sveta mi se ispuni dom, ali nikad nisam okusio tako slatka jela kao sad ovde. Mnogo puta moje sluge prigotove razlicita i skupocena jela, pa opet nisu tako slatka. Nego, molim te, oce, kazi mi, otkud takva sladost u vasem jelu?” Tada mu bogonadahnuti otac Teodosije, hoteci ga podstaci na ljubav Boziju, rece: “Ako hoces, dobri vladiko, da to saznas, slusaj sta cemo ti reci. Kada bratija ovog manastira hoce da kuvaju ili peku hleb, ili neku drugu sluzbu da cine, onda prvo jedan od njih ode i uzme blagoslov od igumana, pa se zatim pokloni pred svetim oltarom tri puta do zemlje, pa onda zapali svecu od svetog oltara i njome nalozi vatru. A kada uliva vodu u kotao, govori staresini: ‘Blagoslovi, oce!’, i onaj kaze: ‘Bog te blagoslovio, brate!’ I tako se sva njihova sluzba izvrsava sa blagoslovom. A tvoje sluge, kako rece, rade svadjajuci se i segaceci i psujuci jedan drugog, a puno ih puta i upravitelji biju. I tako se sva njihova sluzba obavlja sa grehom”. Ovo cuvsi, hristoljubac rece: “Uistinu je tako, oce, kao sto rece”.
Prepodobni otac nas Teodosije bese uistinu ispunjen Duhom Svetim, pa stoga i Bozije talante umnozi, i naselivsi nekada prazno mesto mnostvom crnorizaca nacini slavan manastir. Zato ne htede nikakvu zalihu da stvara u njemu, nego verom i nadom Bogu priticase, tako da nemade nade u imetak. Zbog toga cesto hodjase po kelijama svojih ucenika, te ako bi sta kod nekog nasao, bilo jelo jestivo[53], bilo odecu mimo odece po ustavu, ili neki imetak, ovo bi uzimao i bacao u pec, kao vrazji deo i oglusivanje na greh. I ovako im govorase: “Nije lepo da mi, braco, monasi, koji odbacismo svetovno, opet sabiramo imetak u svojim kelijama. Kako mozemo prinositi Bogu cistu molitvu, drzeci u svojoj keliji riznicu imetka? U vezi toga cujte Gospoda koji kaze: Gde su blaga vasa, tu su i srca vasa[54], i opet o onima koji sabiraju: Bezumnice, ove noci dusu cu tvoju uzeti, a ono sto si sabrao cije ce biti?[55] Zato, braco, budimo zadovoljni nasim odecama po ustavu, i jelom koje nam u trpezariji iznese kelar, u keliji nemajuci nista od ovoga, da tako sa svakim usrdjem i svim umom svoju molitvu cistu prinosimo Bogu”. Ovo im i jos mnogo drugog savetovase, sa svakom poniznoscu i sa suzama sve uceci. Nikada ne bese naprasit, ni gnevljiv, ni srdit ocima, nego milosrdan i tih, i milosti imase prema svima. Stoga ako je neko od svetog stada i oslabio srcem i odlazio iz manastira, blazeni bi radi njega bio u velikoj tuzi i jadu, i molio bi se Bogu da se zalutala ovcica iz njegovog stada vrati nazad. I tako bi sve dane provodio placuci i moleci Boga za njega, sve dok se ne bi taj brat vratio nazad. Onda bi ga blazeni s radoscu primao i ucio ga da niposto ne slabi zbog vrazijih smicalica, niti da im pusta na sebe, vec da cvrsto stoji. Jer, kako rece, “nije muska ta dusa koja slabi od ovih napasti tuge”. Ovo i mnogo drugog bi rekao, i utesivsi toga s mirom bi ga otpustao u keliju.
Bese tu jedan brat slab, koji cesto begase iz manastira blazenog, a kada bi opet dosao, blazeni bi ga s radoscu primao, jer govorase da ga nece ostaviti tek tako da skonca negde izvan manastira. Jer, iako mnogo puta bese od nas odlazio, ipak ce on u ovom manastiru docekati kraj zivota. I s placem moljase Boga za njega, proseci mu strpljenja. Tako posle mnogih odlazenja, dodje on jednom u manastir moleci velikog Teodosija da bi ga primio. A on, buduci uistinu milostiv, kao ovcicu koja se izgubi i dodje, tako ga primi i pribroja svome stadu. Onaj crnorizac bese svojim rukama radio i stekao nesto imetka, posto je izradjivao platna, pa to donese i metnu pred blazenog. A sveti mu rece: “Ako hoces da budes savrsen crnorizac, uzmi ovo, posto je plod neposlusnosti, pa ubaci u zapaljenu pec”. On pak, buduci topao za veru, po naredjenju blazenog ubaci u pec, i tako to izgore. Otad zivljase u manastiru i tu provede sve svoje ostale dane, i tako tu po predskazanju blazenog s mirom usnu. Takva ti bese ljubav blazenoga, i takvo imase milosrdje prema svojim ucenicima, da se ne bi nijedan odvojio od njegovog stada, nego ih sve skupa kao pastir dobri napasase, uceci ih i teseci i recima im opominjuci duse, ne prestajuci da ih hrani i napaja. Time mnoge navodjase na Bozije poznanje i usmeravase ka Nebeskom Carstvu. No sad opet podjimo na ostalo pripovedanje o ocu nasem Teodosiju.
Jednog dana dodje kelar kod blazenog govoreci: “Danas nemamo sta da iznesem za jelo, niti imam sta da skuvam”. Rece mu blazeni: “Idi, strpi se malo i moli Boga ne bi li se On za nas pobrinuo. Ako nista, skuvaj psenicu i pomesaj je s medom, pa iznesi na trpezu bratiji da jedu. Ipak se uzdam u Boga koji je u pustinji nepokornom narodu sasuo hleb nebeski i prosuo prepelice.[56] On je mocan da nam i danas da hranu”. To cuvsi, kelar otide. I blazeni moljase Boga za njih. A onome gorespomenutom boljarinu Gospod metnu na um, te napuni troja kola hranom: hlebom i sirom, i ribom, socivom i prekrupom, pa jos i medom, i to posla blazenome u manastir. Kad to vide, blazeni proslavi Boga i rece kelaru: “Vidis li, brate Teodore, da nas nece Bog ostaviti ako se uzdamo u Njega svim srcem. Nego idi i nacini danas veliki obed za bratiju, jer ovo je poseta Bozija.” I tako se blazeni veseljase sa bratijom na obedu duhovnim veseljem, dok sam jedjase suv hleb i zelje kuvano bez ulja i pijase vodu – to mu uvek bese jelo. I nikada ga ne videse tuzna ili snuzdena dok je sedio sa bratijom na obedu, vec uvek imase veselo lice i tesase se blagodacu Bozijom.
Blazenome jednom dovedose svezane razbojnike, koje behu uhvatili u jednom manastirskom selu kada htedose da ukradu. A blazeni, videci ih svezane i u takvom jadu, sazali se veoma i zasuzivsi naredi da ih razrese i da im daju da jedu i piju. Zatim ih mnogo ucase da nikoga ne ostecuju i nikome zla da ne cine. Podade im dosta od imetka za sve potrebno, i onda ih s mirom otpusti slaveci Boga; tako se oni otad umilise i nikome zla ne cinjahu, nego se izdrzavahu svojim radom.
Takvo bese milosrdje velikog oca naseg Teodosija da kada bi video nekog siromaha ili bogalja, u jadu i u bednoj odeci, zaljase radi njega i veoma zbog njega tugovase, i s placem prolazase pored njega. Zbog toga nacini prihvatiliste pri svom manastiru i sagradi u njemu crkvu Svetog Prvomucenika Stefana, te dozvoli da tu stanuju siromasni i slepi i hromi i iznemogli, i od manastira im davase sve potrebno, i od svega manastirskog davase im deseti deo. Pa jos i svake subote po potrebi slase kola hleba zatvorenicima.
Jednog dana dodje prepodobnom Teodosiju svestenik iz grada, moleci vina za sluzenje svete liturgije. Blazeni odmah prizva nadzornika crkvenog i naredi mu da nalije vina u sud koji ovaj bese doneo, i da mu preda. A on rece: “Malo imamo vina, tek toliko da nam bude dovoljno za tri ili cetiri dana svete liturgije”. Blazeni mu odgovori: “Nalij to sve ovome coveku, a za nas ce se Bog pobrinuti”. On otide i prekrsivsi naredjenje svetog uli mu u sud malo vina, ostavivsi za sutrasnju crkvenu sluzbu. Svestenik ponese to malo sto mu dade, pa pokaza blazenom Teodosiju. Opet prizvavsi crkvenjaka, rece mu: “Rekoh ti da izlijes sve i da se ne brines za sutrasnji dan, jer nece Bog ostaviti ovu crkvu sutra bez sluzbe, nego ce nam vec danas dati vina napretek”. Tad crkvenjak ode, pa izli svo vino svesteniku, i onda ga otpusti. Kad posle svrsetka vecere sedjahu, i gle, po predskazanju blazenog dovezose tri kola puna krcaga s vinom, koje posla neka zena koja je svime upravljala u domu blagovernog kneza Vsevoloda. Ovo videvsi, crkvenjak proslavi Boga, diveci se vidovitosti prepodobnog Teodosija, jer kako on rece: “Ovog ce nam dana Bog dati vina napretek”, tako i bi.
Kad jednom na dan svetog i velikog Dimitrija, u koji on doceka kraj svog mucenja za Hrista, prepodobni Teodosije podje sa bratijom u manastir Svetog Dimitrija, a tad mu donesose od nekoga hlepcice veoma bele, te on naredi kelaru da ih iznese za jelo bratiji koja behu ostala. Onaj se pak oglusi, pomislivsi u sebi ovako: “Sutra cu im, kada dodju sva bratija, izneti ove hlebove, a sada cu ovoj bratiji izneti manastirski hleb”. Kako pomisli, tako i ucini. Sutradan kad sedose za obed, i oni hlebovi behu izrezani, blazeni pogleda i vide te hlebove, pa prizva kelara i upita odakle su hlebovi. On odgovori: “Juce su doneseni, nego posto juce bi malo bratije, pomislih da ih danas svoj bratiji iznesem za jelo”. Blazeni mu potom rece: “Trebalo je ne brinuti se za iduci dan[57], nego uciniti po mom naredjenju. I sad bi se Gospod nas, koji se vazda za nas brine, jos vise pobrinuo i dao nam sto je potrebno”. Tad naredi jednome od bratije da sabere u kos te ulomke, pa da ih odnese i prospe u reku, a onoga ucvrsti epitimijom, zato sto ucini neposlusnost.
Tako on cinjase ako bi cuo da se neki rad cini bez prethodnog uzimanja blagoslova, jer ne hocase da sveto stado okusi takvo jelo koje ne bese sa blagoslovom nacinjeno, i koje bese od neposlusnosti, nego kao vrazji deo to naredjivase nekad da se baca u zapaljenu pec, a nekad da se baci u recne struje.
Posle smrti blazenog oca naseg Teodosija bi neka takva stvar od neposlusnosti, te iako ne prilici da se ovde prica, ipak dodjosmo do toga da je pomenemo, te cemo ovoj (prethodnoj) pridodati jednu slicnu rec.
Posle izgnanja iz manastira prepodobnog naseg igumana Stefana, kada Veliki Nikon preuze igumanstvo, prispese dani svetog i velikog posta. I u prvu nedelju toga uzdrzanja, posto se dobri podviznici potrude u tu nedelju, ustanovi prepodobni otac nas Teodosije da im u petak te nedelje hlebovi budu veoma beli, a neki da se prave i sa medom i makom. Tako i Nikon naredi kelaru da po tom obicaju cini, a on ucini neposlusnost i slaga, rekavsi: “Nemam brasna za pravljenje takvih hlebova”. Medjutim, Bog ne prezre truda i molitve svojih prepodobnih, i ne dade da se razrusi ono sto ustanovi bozanstveni Teodosije. I gle, kad posle svete liturgije oni idjahu na taj posni obed, iako se to nikako nije ocekivalo, dovezose puna kola takvih hlebova. Bratija to videvsi proslavise Boga, cudeci se kako se Bog vazda brine za njih, dajuci im sve potrebno, molitvama prepodobnog im oca i nastavnika Teodosija. Kad zatim posle dva dana kelar naredi da se po obicaju ispeku bratiji hlebovi od tog brasna za koje rece “nemam”, dok su pekli, pripremali i mesili testo, i salivali u njega kljucalu vodu, nadje se tu zaba, skuvana u toj vodi, i tako time oskvrni delo ucinjeno iz neposlusnosti. Bog tako izvole radi cuvanja svetog stada, koje takav podvig ucini u svetu nedelju, da ne bi jelo takav hleb. Nego ga kao vrazji deo poganstinom oskvrni Bog da se time to pokaze. Neka mi zbog ovoga niko od vas ne zameri sto napravih prekid svoje reci: to napisah zbog toga da shvatite da nam nije lepo da se u ma cemu oglusimo o svog nastavnika igumana, znajuci da ako od njega nesto i sakrijemo, od Boga nista nije sakriveno, i On ce se odmah zauzeti za tog koga nam postavi za staresinu i pastira, da ga svi slusaju i da sve cinimo po njegovom naredjenju.
Vratimo se ipak na nase prvo pripovedanje, na ono sto pricamo o blazenom Teodosiju.
Dodje jednom praznik Uspenja Presvete Bogorodice, pa se i u crkvi spremahu za praznik toga dana, a ne bi drvenog ulja[58] da se ulije u kandila za taj dan. Pomisli nadzornik crkveni da od lanenog semena iscedi ulje, pa da to nalije u kandila i zapali. I upita za to blazenog Teodosija, a onaj mu dozvoli da ucini kako pomisli. A kad htede da ulije u kandilo to ulje, vide misa upalog u njega, gde mrtav u njemu pliva. Zatim brzo ode i isprica blazenome, govoreci: “Sa svakim oprezom bejah pokrio taj sasud sa uljem, i ne znam otkud udje ta pogan i utopi se”. A blazeni pomisli da je ovo Bozije providjenje. Proklevsi svoje neverstvo, rece onome: “Trebalo je, brate, da imamo nadu u Boga, nadajuci se da je mocan da nam da sto je potrebno, sta god mi hteli. A ne tako neverujuci uciniti, sto nije trebalo. Nego idi i prolij to ulje na zemlju. I malo se strpimo, moleci Boga, i On ce nam danas dati drvenog ulja napretek”. Kad vec bese vreme za vecernje, neko od bogatih donese vrlo veliki krcag pun drvenog ulja. Kad to vide, blazeni proslavi Boga zato sto im brzo uslisa molitvu. I tako nalise sva kandila, i preostade veci deo ulja. I tako sutradan obelezise svetli praznik Svete Bogorodice.
Bogoljubivi knez Izjaslav, koji zaista bese topao za veru prema Gospodu nasem Isusu Hristu i Njegovoj Precistoj Materi, koji docnije polozi dusu svoju za brata svoga, prema Gospodnjem glasu[59], on imade, kako rekosmo, neobicnu ljubav prema ocu nasem Teodosiju, i cesto dolazase k njemu, nasicujuci se duhovnim recima od njega. Dodje tako jednog dana, i dok sedjahu u crkvi na toj bozanstvenoj besedi, bi vreme za vecernje. Tako se hristoljubac nadje sa blazenim i sa casnom bratijom na vecernjem slavoslovlju. I odmah pljusnu velika kisa, pa blazeni, videvsi da tako navali kisa, prizva kelara govoreci mu: “Pripremi hranu za veceru i knez da jede”. Tad mu pristupi kljucar i rece: “Gospodine oce! Nemamo meda da piju knez i oni sa njim”. Rece mu blazeni: “Nemas li nimalo?” Odvrati on: “Ne, oce, nimalo nemam” – bese, kako rece, izvrnuo tu praznu posudu i metnuo je naopacke. Rece mu opet blazeni: “Idi i bolje pogledaj da li je bar nesto malo od njega ostalo”. A on odgovarajuci rece: “Veruj mi, oce, da sam tu posudu, u kojoj je bilo to pice, izvrnuo i metnuo naopacke”. Onda mu Teodosije, uistinu ispunjen duhovnom blagodacu, rece: “Idi po mojoj reci, i u ime Gospoda naseg Isusa Hrista naci ces u toj posudi med”. On pak, poverovavsi blazenome, otide, i dosavsi u kucu, po reci svetog oca naseg Teodosija nadje bacvu uspravno postavljenu i punu meda. Ustrasivsi se, brzo ode i isprica blazenome sta bi. Rece mu blazeni: “Cuti, cedo, i ne reci nikome o tom ni jednu rec, nego idi i nosi koliko ti treba knezu i onima sa njim, pa jos i bratiji podaj od njega da piju. Ovo je, naime, blagoslov Boziji”. Cim kisa prestade, otide hristoljubac svome domu. A takav blagoslov bese na tom (svetom) domu, da im je za mnogo dana bilo dovoljno (meda).
Jednom dodje iz nekog sela manastirski monah blazenom ocu nasem Teodosiju govoreci: “U stali je, gde zatvaraju stoku, staniste besova, i veliku pakost cine u njemu i ne daju (stoci) da jede. Puno puta i svestenik cini molitvu i kropi svetom vodom, ali nista: ostadose ti zli besovi, i muce stoku sve dosad”. Tad se otac nas Teodosije naoruza protiv njih postom i molitvom, prema Gospodnjem glasu koji rece: Ovaj se rod ne izgoni nicim osim molitvom i postom[60]. Tako se nadase blazeni da ce ih prognati sa tog mesta, kao sto je nekad iz mesionice. I dodje u to selo, i navece udje sam u tu stalu gde besovi imahu staniste, i zatvorivsi vrata tu ostade do jutra, cineci molitvu. Tako se od toga casa vise ne pojavise besovi na tom mestu, pa ni na dvoristu ne cinjahu nikome pakosti; molitvama prepodobnog oca naseg Teodosija kao oruzjem behu odagnani iz tog sela. Potom opet dodje blazeni u svoj manastir, kao silni junak, pobedivsi zle duhove koji pakostise u njegovoj oblasti.
Jednog dana opet, dodje blazenom i prepodobnom ocu nasem Teodosiju staresina pekara, govoreci: “Nemamo brasna za pecenje hleba bratiji”. Rece mu blazeni: “Idi pogledaj u spremnik ne bi li nasao malo brasna u njemu, dok se Gospod opet ne pobrine za nas”. Ovaj je znao da bese pomeo u tom spremniku u jedan ugao malo mekinja, svega tri ili cetiri pregrsta, pa stoga rece: “Istinu ti kazujem, oce, jer ja sam pometoh taj spremnik, i u njemu nema nista sem malo mekinja u jednom uglu”. Rece mu otac: “Veruj mi, cedo, da je mocan Bog i od to malo mekinja da nam napuni taj spremnik brasnom, kao sto i u Ilijino vreme ucini onoj udovici, umnozivsi od jednog pregrsta brasna mnostvo, tako da se ona sa svojim cedima prehranjivala u gladno vreme, sve dok ne nastade obilje medju ljudima[61]. Evo i sada je isto, i mocan je On da i nama takodje od malo ucini mnogo. Nego idi i pogledaj hoce li biti blagoslova na tom spremniku”. To cuvsi onaj otide i cim udje u onu kucu vide kako je spremnik, koji pre bese prazan, po molitvama prepodobnog oca naseg Teodosija pun brasna, tako da se presipalo preko pregrade na zemlju. Uzasnu se videci takvo preslavno cudo i vrativsi se isprica blazenome. A sveti ce njemu: “Idi, cedo, i nikome ovo ne objavljuj, nego kao i obicno nacini bratiji hleb. Jer eto, molitvama prepodobne bratije nase posla nam Bog milost Svoju, dajuci nam sve potrebno, sta god da hocemo”.
Takva bese gorljivost prema Bogu i nada, i takvo uzdanje imase u Gospoda naseg Isusa Hrista, tako da nije imao nadu ni na sta zemaljsko, niti se uzdao i u sta na ovom svetu, nego svim umom i svom se dusom uspravljase prema Bogu, i u Njega svo uzdanje polozi, nikako ne brinuci za sutrasnji dan, i po citave dane imase na pameti u svom srcu glas Gospodnji koji rece: Ne brinite se ni o cemu, i pogledaj ptice nebeske kako ne seju ni zanju, niti sabiraju u zitnice svoje, nego Otac nebeski hrani ih, a koliko ste vi pretezniji od njih[62]. Stoga se po citave noci sa suzama moljase Bogu za svoje stado, govoreci: “Posto si nas Ti, Vladiko, skupio na ovom mestu, te ako Ti je ugodno da zivimo na njemu, budi nam pomocnik i davalac svih dobara. Jer evo, u ime Presvete Matere Tvoje sagradjen je ovaj dom. Mi smo pak u Tvoje ime sabrani u njemu, i Ti nas odrzi i sacuvaj od svake namisli svelukavog vraga, i udostoj nas da dobijemo vecni zivot. Uvek umeci u srca nasa strah Tvoj, da njime pridobijemo ona blaga koja si pripremio pravednicima”. I tako svakog dana prebivase uceci bratiju i teseci i upozoravajuci da niposto ne oslabe, nego da budu krepki u svim kaludjerskim trudovima. I tako prilezno napasase svoje stado, i cuvase ga, da ne bi kako podmukli vuk usao i rasterao bozansko stado.
A sada o tome kako se coveku nekom hristoljubivom i bogobojazljivom vidjenjem otkrilo o blazenom i prepodobnom ocu nasem Teodosiju i o njegovoj precistoj i neporocnoj molitvi, kao i o njegovom svetom manastiru, te kako se time pokaza drugo mesto da se oni na njega presele.
Ima jedno malo brdo koje se nalazi iznad manastira, i kada je taj covek nocu tuda isao, vide cudo koje ga ispuni uzasom. Noc bese tamna, a svetlost precudesna odmah nad manastirom blazenoga, i gle, kad se zagleda, vide prepodobnog Teodosija u toj svetlosti gde stoji nasred manastira pred crkvom, i ruku podignutih prema nebu prilezno cini molitvu Bogu. Dok ovaj tako gledase i cudjase se tome, eto mu se drugo cudo pokaza: plamen veoma veliki iz vrha crkve izadje i, nacinivsi se kao svod, predje na drugi breg i tu drugim krajem stade, gde blazeni otac nas Teodosije crkvu naznaci, koju posle poce da pravi. Eto je sve dosad na tom mestu slavan manastir. A taj se plamen prikaza onome kao duga, stojeci jednim krajem na vrhu crkve, a drugim na recenom mestu, sve dok onaj ne zadje za goru, pa ga vise ne vidjase. A sve sto vide, isprica jednome od bratije u manastiru blazenoga da je sve istinito. Zato sa bozanstvenim Jakovom trebamo reci: Gospod je na mestu ovom, i sveto je mesto ovo, i nije nista drugo nego je ovo dom Boziji i ovo su vrata nebeska[63].
I opet je prikladno reci o slicnom tome sto se pise o svetom i velikom Savi[64]. Jer on jedne noci takodje izadje iz kelije svoje i moljase se, i gle, pokaza mu se stub ognjeni do nebesa. Odmah zatim, kad dodje do toga mesta, nadje u njemu pesteru, i tu za malo dana nacini slavan manastir. Tako i ovde treba razumevati da Bog naznaci to mesto, da se na tom mestu vidi manastir slavan, koji i dosad cveta njegovim molitvama.
Takva ti bese molitva Bogu blazenog oca naseg Teodosija za svoje stado i za to mesto, i takvo bdenje i nespavanje svake noci, i ovako sijase kao svetilo presvetlo u tom manastiru.
Zato njegovim molitvama blagi Bog pokaza opet drugo cudo u vezi tog mesta, ljudima koji tu blizu zivljahu, koji posle ispricase svoj bratiji to sto bi. Jedne noci cuse glas bezbroj pojaca. Cim cuse taj glas, ustadose iz postelja svojih i, izasavsi iz kuca i stavsi na jedno visoko mesto, gledahu u pravcu glasa. Sijase i velika svetlost nad manastirom blazenoga, i gle, videse mnostvo crnorizaca gde izlazi iz stare crkve i idu na spomenuto mesto, a ispred nosahu ikonu Svete Bogorodice. Svi koji idjahu za njom pojahu i svi imadjahu u rukama upaljene svece, a pred njima idjase prepodobni otac njihov i nastavnik Teodosije. Dosavsi zatim do onoga mesta, tu otpojase i odmolise, pa se vratise nazad. Dok ovi posmatrahu, oni pojuci opet udjose u staru crkvu. Ovo ne vide jedan ili dvojica, nego mnogo ljudi ovo vide i isprica. Ovo se, koliko se razume, andjeli javise, a od bratije ovo nijedan ne cu, jer Bog tako izvole, sakrivsi od njih ovu tajnu. A kad posle cuse, proslavise Boga koji cini cuda velika, i proslavlja to mesto i osvestava ga molitvama prepodobnog oca naseg Teodosija.
Nego opet, ovo ispricavsi, treba preci i na dalju pohvalu i kazivanje o blazenome i o njemu dostojne stvari s istinom pripovedajuci, kakva bese njegova revnost za Gospoda naseg Isusa Hrista. I takav obicaj imadjase blazeni, da mnogo puta nocu ustajase i krisom od svih odlazase kod Jevreja, i sa njima se prepirase o Hristu, ukoravajuci ih i vredjajuci, nazivajuci ih odmetnicima i bezakonicima, jer ocekivase da za ispovedanje Hrista bude ubijen.
I kada u posne dane odlazase u gorespomenutu pesteru, odatle bi cesto, tako da to niko ne zna, nocu ustajao i, dok ga Bog cuvase, sam odlazio na manastirsko selo, gde na skrivenom mestu bese pripremljena (druga) pestera, i sam prebivase u njoj do Cvetne nedelje, sto niko ne znase, pa bi onda opet nocu dolazio u gorespomenutu (prvu) pesteru, odakle bi u petak Cvetne nedelje izlazio k bratiji, te zato oni misljahu da on tu prebivase sve posne dane. I tako prebivase, ne dajuci sebi odmora bdenjem i svim nocnim molitvama za svoje stado, moleci se Bogu i prizivajuci Ga da im bude pomocnik u svakom njihovom podvigu, i svake noci obilazase manastirski sklop, cinjase molitvu i njome ga ogradjivase, cuvajuci ga poput tvrde zidine, da ne bi usao lukavi zmaj da porobi nekog od njegovih ucenika. I tako ogradjivase sve manastirske oblasti.
Jednom prilikom uhvatise neki koji cuvahu svoj dom muskarce u razbojnistvu, i svezane ih povedose u grad kod sudije. I voljom Bozijom dogodi se da prolazahu mimo jednog manastirskog sela, i jedan od tih svezanih zlikovaca, kilmnuvsi glavom prema tom selu, rece: “Nekad nocu dodjosmo do tog gazdinstva, hoteci da ucinimo razbojnistvo i da sve pouzimamo, ali videsmo zidine veoma visoke, te mu se ne mogosmo pribliziti”. Tako bese blagi Bog ogradio sva ta imanja molitvama ovog pravednog i prepodobnog coveka. Stoga i bozanstveni Davivd o tome predskaza: Oci su Gospodnje na pravednima, i usi Njegove na molitvu njihovu.[65] Uvek Vladika, koji nas napravi, priklanja usi svoje na slusanje onih koji ga uistinu prizivaju, i molitvu im uslisavsi, spasava ih. Ovde po volji njihovoj i molbi sve cini onima koji se nadaju u Njega.
Dok ovako prepodobni i preblazeni otac nas Teodosije napasase svoje stado sa svakim blagocascem i cistotom, te jos i svoje zivljenje uz uzdrzanje i podvig upravljase, nastade u to vreme neka smutnja od svelukavog vraga izmedju tri kneza, koji behu braca po ploti, te dvojica zaratise na jednog, najstarijeg svog brata, hristoljubivog i uistinu bogoljubivog Izjaslava[66]. Tako ovaj bese isteran iz prestonoga grada, a ona dva dodjose u grad i poslase po blazenog oca naseg Teodosija, ubedjujuci ga da dodje k njima na obed i pridruzi se tom nepravednom savetu. A prepodobni Teodosije, buduci ispunjen Duhom Svetim, shvati da je taj izgon hristoljupca nepravedan, pa rece poslaniku: “Necu ici na trpezu Jezavelinu[67] i pricestiti se te hrane pune krvi i ubistva”. I druge mnoge grdnje kazavsi, otpusti ga rekavsi: “Prenesi sve ovo onima koji te poslase”.
No ona dvojica, iako ovo cuse, ne mogose se na njega progneviti, jer videse da je covek boziji pravedan, ali ga ni ne poslusase, nego pohrlise da progone svoga brata, oterase ga iz citave te oblasti, i tako se vratise nazad. I jedan sede na presto svoga brata i oca, a drugi se vrati u svoju oblast.[68]
Tad otac nas Teodosije, napunivsi se Svetog Duha, poce da ovoga izoblicava sto to nepravedno ucini i ne po zakonu sede na presto, i sto svog najstarijeg brata, koji mu bi kao otac, progna. Tako ga izoblicavase, ponekad pisuci poslanice i saljuci mu, a ponekad njegovim velmozama koji su dolazili kod njega, izoblicavase ga zbog nepravednog progona brata, naredjujuci im da mu kazu. Posle mu napisa poslanicu veoma veliku, izoblicavajuci ga i govoreci: “Glas krvi brata tvoga vapije protiv tebe Bogu, kao Aveljev protiv Kaina[69]“. i druge mnoge drevne gonitelje i ubice i bratomrzitelje navevsi, i u pricama mu sve sto se njega tice izlozi, i tako napisavsi posla. A kad onaj procita poslanicu, razgnevi se vrlo, i kao lav riknu na pravednoga, i udari njome o zemlju. I otad se prosiri vest da je pravedni osudjen na zatocenje. Zato bratija behu u velikoj zalosti i moljahu blazenog da se okane toga i da ga ne izoblicava. Takodje i mnogi boljari dolazahu kazajujuci mu o knezevom gnevu na njega, i moljahu ga da mu se ne suprotstavlja. “Jer, evo – govorahu, – na zatocenje hoce da te posalje.” Cuvsi blazeni gde rekose o njegovom zatocenju, obradova se duhom i rece im: “Eto tome se veoma radujem, braco, jer mi nista u ovom zivotu nije milije: Zar me blagostanje ili lisavanje imetka pritiscu? Ili me ozaloscuje razdvajanje od dece i sela? Nista od toga ne donesosmo u ovaj svet, vec se nagi rodismo, pa nagi treba da predjemo i iz ovoga sveta. Zato i jesam spreman na smrt”. I otad ga poce ukoravati za bratomrznju, jer veoma zudjase da bude zatocen.
Ali onaj, iako se bese veoma razgnevio na blazenoga, ne drznu se da mu ucini nijedno zlo ni uvredu, jer vidjase da je on covek prepodoban i pravedan. I pre je on mnogo puta svome bratu zavideo zbog njega, sto ima takvog svetilnika u svojoj oblasti, kao sto pricase, cuvsi to od njega, crnorizac Pavle, iguman jednog manastira u njegovoj oblasti.
A blazeni otac nas, mnogo moljen od bratije i velmoza, a ponajvise zato sto shvati da tim recima nista ne uspeva, okanu ga se, i otad ga vise ne ukoravase zbog toga, pomislivsi u sebi da je bolje ovoga molbom moliti da vrati svog brata u njegovu oblast.
Ne prodje mnogo dana dok shvati blagi knez da se promeni blazeni Teodosije od gneva i utihnu da ga izoblicava, te se vrlo obradova, jer odavno zudjase da besedi sa njim i nasiti se njegovim duhovnim recima. Tad posla on do blazenog, pitajuci da li mu dozvoljava da dodje u njegov manastir ili ne. Onaj mu dozvoli da dodje. A ovaj, s radoscu ustavsi, dodje sa boljarima u njegov manastir. I veliki Teodosije sa bratijom izadje iz crkve, i po obicaju ga srete, te se poklonise jedan drugom, kao sto prilici knezu, a ovaj jos celiva blazenoga. Zatim rece ovo: “Oce, ne drznuh se da dodjem kod tebe, misleci da se gnevis na mene i da nas neces pustiti u manastir”. A blazeni odgovori: “A sta to, blagi vladiko, pomaze nas gnev protiv tvoje vlasti? Nego nama i prilici da vas izoblicavamo i govorimo vam sto je na spasenje duse. A vi treba da to slusate”. I tako udjose u crkvu, bi molitva, pa sedose, i blazeni Teodosije poce da mu govori iz svetih knjiga, i mnogo mu ukazivase na ljubav prema bratu. A onaj opet iznosase protiv brata veliku krivicu, i radi toga ne hocase sa njim da se pomiri. I tako posle velike besede, otide knez u svoj dom, slaveci Boga sto se udostojio da besedi sa takvim covekom, i otad cesto dolazase kod njega i nasicavase se tom duhovnom hranom iznad meda i saca: takve su reci blazenoga koje izlaze iz tih medotocnih usta. Dosta puta i veliki Teodosije k njemu hodjase, napominjuci mu strah boziji i ljubav prema bratu.
I jedan dan ode kod njega blagi i bogonosni otac nas Teodosije, i kad udje u zgradu gde bese sedeo knez, vide mnoge gde igraju pred njim: jedni ispustahu glasove na lirama, drugi svirahu na sviraljke, a neki pistahu na zamre[70], i tako svi igrahu i veseljahu se, kao sto je obicaj pred knezovima. A blazeni sede pokraj njega, i dole saget, malo se nagnu i rece mu: “A hoce li ovako biti na onome svetu?” A on se odmah na reci blazenoga umili i malo zasuzi, te naredi onim da prestanu. I otad, ako je ikad postavljao one da igraju, cuvsi da blazeni ide, odmah je naredjivao da prestanu sa igranjem.
Mnogo puta, pak, kada mu objavljivahu dolazak blazenoga, on bi izlazio i radujuci se sretao ga pred dverima dvora, i tako bi oba usla u dvor. Veseleci se, govorase on prepodobnome: “Evo, oce, istinu ti kazem, kad bi mi javili da mi otac ustade iz mrtvih, ne bih se tako radovao kao tvome dolasku. I ne bih se njega tako bojao ili se unezgodio kao od tvoje prepodobne duse”. A blazeni ce: “Ako se mene tako bojis, onda ucini moju volju i vrati brata svoga na presto, koji mu predade tvoj blagoverni otac”. On na ovo umuknu, ne moguci nista na to odgovoriti, toliko ga bese vrag raspaljivao gnevom na njegovog brata da nije za to hteo ni da cuje. Otac nas Teodosije po citave dane i noci moljase Boga za hristoljubivog Izjaslava, pa jos i u jekteniji naredi da se pominje kao prestoni knez i najstariji od svih, a ovoga koji je, kako rece, mimo zakona seo na taj presto, ne dopustase da se pominje u njegovom manastiru. Za njega ga bratija jedva umolise, te naredi da se i on sa onim pominje, medjutim prvo hristoljubac, pa onda ovaj blagi.
A Veliki Nikon, videvsi takvu smutnju medju knezovima, otide sa jos dvojicom crnorizaca na gorespomenuto ostrvo, gde bese osnovao manastir, iako ga blazeni Teodosije mnogo moljase da se ne razdvajaju dok su u ploti i da ne odlazi od njega. Medjutim, on ga ne poslusa u tome, nego, kako rekoh, otide u svoje mesto.
Tad otac nas Teodosije, ispunivsi se Duhom Svetim, poce da se sa blagodacu Bozijom upinje da se preseli na drugo mesto i da, dok mu pomaze Sveti Duh, sagradi veliku kamenu crkvu u cast Svete Bogorodice i Uvekdjeve Marije. Prva crkva, naime, bese drvena i mala da primi svu bratiju.
Za pocetak takvog rada sabra se mnostvo ljudi, i jedni pokazivahu jedno mesto za gradjenje, drugi drugo, i nijedno ne bese tako podobno kao mesto na knezevom polju, koje je lezalo tu blizu. I gle, po Bozijem upravljanju prolazase tuda blagi knez Svjatoslav, i videvsi puno naroda, upita sta tu cine. I saznavsi, okrenu konja, dojaha do njih, i od Boga podstaknut pokaza im mesto na svome polju, naredjujuci da se tu sagradi crkva. Tako posle molitve sam tu postavi pocetak kopanju. A i sam blazeni Teodosije se svakog dana sa bratijom upinjase i trudjase na gradjenju tog doma. Pa iako ga ne zavrsi dok bese ziv, ipak po njegovoj smrti Stefan primi igumanstvo i Bog mu pomagase molitvama prepodobnog oca naseg Teodosija, te rad bi zavrsen i dom sagradjen.[71] Tu se bratija preselise, a tamo ih malo ostade, sa njima svestenik i djakon, da se i tu svakog dana savrsava sveta liturgija.
To je zivot prepodobnog i blazenog oca naseg Teodosija, od mladosti naovamo, iz kojeg ja od mnogog malo napisah. Jer, ko je sposoban da po redu ispise sve dobre postupke ovog blazenog coveka, ili ko moze da ga po dostojnosti pohvali! Ako i pokusam da ga dostojno prema njegovoj delatnosti pohvalim, ipak necu moci, ovakav grub i nerazuman.
Puno puta ovog blazenoga htedose knezevi i episkopi da iskuse, recima mu podmecuci zamke, no ne uzmogose, vec kao da udarise od kamen odskakahu, posto on bese ogradjen verom i nadom u Gospoda naseg Isusa Hrista, i nacini u sebi obitaliste Svetoga Duha. I udovicama bese zastupnik, i sirotima pomocnik i ubogima zastupnik, i prosto reci, sve koji mu dolazahu uceci i teseci otpustase, a ubogima davase sto im je bilo na potrebu, i za hranu.
Mnogi nerazumni ga ukoravahu, a on ih s radoscu primase, pa i od ucenika svojih dosta puta primase poruge i uvrede, ali se ipak za sve Bogu moljase. Jos mu se i zbog bednosti haljina mnoge neznalice podsmevahu i rugahu. Ali on se ni za to ne ojadjivase, nego se radovase zbog svoje poruge i vredjanja, i veoma se veseljase, proslavljajuci za to Boga. Ako bi ga neko, koji ga ne poznavase, video u takvoj odeci, ne misljase da je on sam blazeni iguman, vec jedan od kuvara. Kada jedan dan on idjase kod radnika, gde se bese zidala crkva, srete ga uboga udovica koju bese ostetio sudija, pa rece samom blazenome: “Crnorisce, kazi mi je li kod kuce vas iguman?” Rece joj blazeni: “Sta ti treba od njega, jer on je gresan covek?” Rece mu zena: “Da li je gresan ja ne znam, samo znam da mnoge izbavi iz nevolje i napasti, pa zbog toga i ja dodjoh, da pomogne i meni, koju nepravedno osteti sudija”. Kad blazeni sazna sta joj je, sazali se, govoreci joj: “Zeno, idi sada svojoj kuci, a kada dodje nas iguman, ja cu ga obavestiti o tebi i on ce te izbaviti iz te nevolje”. To cuvsi, zena otide svojoj kuci, a blazeni ode kod sudije, i govorase mu za nju, izbavi je od njegovog nasilja, pa ovaj posla da joj se vrati to sto je bese ostetio.
Tako blazeni otac nas Teodosije mnogima bese zastupnik pred sudijama i knezovima, i izbavljase ih, posto mu se ne mogahu ni u cemu oglusiti, znajuci da je pravedan i svet. Ne postovahu ga, naime, zbog casnog ruha ili svetle odece, ili zbog velikog imetka, nego zbog njegovog cistog zivota i svetle duse, i njegovih mnogih pouka koje Svetim Duhom kipljahu iz njegovih usta. Kozine mu behu kao mnogocena i svetla odeca, a vlasenica kao casna i carska bagrenica[72], i u tome buduci velik, hodjase i bogougodan zivot prozive.
I dosavsi vec na kraj zivota, pre saznade svoj odlazak Bogu, i dan svoga pokoja, jer pravednima je smrt pokoj.
Tada pak naredi da se saberu sva bratija i oni koji su po selima ili nekom drugom potrebom otisli, i sve sazvavsi, poce da upucuje nadglednike i upravitelje i sluge da svaki u poverenoj mu sluzbi prebiva sa svakom prileznoscu i strahom Bozijim, u pokornosti i ljubavi. I tako sve sa suzama ucase o tome sto je na spasenje duse, i o bogougodnom zivotu, i o poscenju, i o gorljivosti prema crkvi, i kako u njoj sa strahom stajati, i o bratoljublju, i o pokornosti, i ne samo prema starijima, nego i prema svojim vrsnjacima imati ljubav i pokornost. Govorivsi, otpusti ih, a sam usavsi u keliju, poce da place i da se bije u prsa, pripadajuci ka Bogu i moleci Mu se za spasenje duse, i za svoje stado, i za ovo mesto. A bratija, izasavsi napolje, govorahu izmedju sebe: “Sto to on ovako govori? Zar hoce da negde ode i sakrije se na tajnom mestu, pa da zivi sam, a da mi ne znamo gde je?” Jer mnogo puta htede da tako ucini, ali ga na suprotno umoljavahu knez i velmoze, a ponajvise ga bratija moljase. Zato i oni ovde tako razmisljahu.
Nakon ovoga, kada ga zima uzdrhta i oganj ga vec ljuto raspali, i nista vise ne mogase, leze na odar i rece: “Volja Bozija da bude, i kako izvoli u vezi mene, tako neka ucini! No ipak Te molim, Vladiko moj, milostiv budi dusi mojoj, da je ne sretne lukavstvo protivnika, nego da je prihvate andjeli Tvoji, provodeci je kroz zlobu tih tamnih mitarstava[73], privodeci je svetlosti Tvoga milosrdja”. I ovo rekavsi, umuknu i vise nista ne moze.
A bratija behu u velikom jadu i zalosti radi njega. Potom on tri dana ne mogase ni govoriti sa bilo kim, ni ociju otvoriti, tako da mnogi misljahu da vec umre, i malo njih vide da je dusa jos u njemu. Zatim posle tri dana ustade, i bratiji, koja se sva sabrala, rece: “Bratijo moja i oci! Evo vec znam da se vreme moga zivota okoncava, kako mi javi i Gospod u vreme posta, dok bejah u pesteri, da odlazim iz ovog sveta. A vi razmislite koga hocete da vam postavim umesto sebe za igumana”. To cuvsi, bratija u veliku zalost i plac pade, i potom izadjose napolje i sami se izmedju sebe posavetovase, i savetom svih Stefana igumanom svojim nazvase, koji bese crkveni domestik.
Drugi dan blazeni otac nas Teodosije prizva svu bratiju i rece im: “Pa, ceda, razmisliste li ko je dostojan medju vama da bude iguman?” A oni svi rekose: “Stefan je dostojan da posle tebe preuzme igumanstvo”.[74] A blazeni ga prizva i blagoslovi, te ga postavi za igumana umesto sebe. Njih puno pouci da mu se pokoravaju, i tako ih otpusti, kazavsi im dan svoga prestavljenja: “U subotu, po izlasku sunca, dusa ce se moja odvojiti od mog tela”. Onda opet prizva samog Stefana, i ucase ga o napasanju toga svetog stada, i ovaj se vise ne odvajase od njega, sluzeci mu sa poniznoscu, jer vec bese obuzet ljutom bolescu.
Kada dodje subota, i svitase dan, blazeni poslavsi prizva svu bratiju, i svakog ponaosob celiva, dok oni plakahu i naricahu zbog razdvajanja od takvog im pastira. Blazeni im rece ovo: “Ceda moja ljubljena i bratijo! Evo sve vas i unutrasnjoscu svojom celivam, jer odlazim Vladiki, Gospodu nasem Isusu Hristu. I eto vam igumana kojeg sami izabraste. njega slusajte, i njega svojim duhovnim ocem drzite, i njega se bojte, i po njegovom naredjenju sve cinite. A Bog koji sve Recju i premudroscu stvori, on neka vas blagoslovi i zastiti od zlobnoga bez nevolje, i uz to jos veru vasu da sacuva nesavitljivu i cvrstu, u jednomislenosti i u jednoj ljubavi, da do poslednjeg izdisaja budete skupa. Neka vam da blagodat da Mu sluzite besprekorno, i da budete jedno telo i jedan duh, u poniznosti i u poslusanju. Da budete savrseni kao sto je i Otac vas nebeski savrsen.[75] Gospod neka bude s vama! A ovo vas molim i zaklinjem: da u ovoj odeci u kojoj sam sad, u njoj da me tako metnete u pesteru, gde prebivah u posne dane, i ne perite moje ubogo telo, i niko od ljudi, nego vi sami da sahranite na recenom mestu ovo telo”. Ovo cuvsi iz usta svetoga oca, bratija plac i suze iz ociju ispustahu.
A blazeni opet teseci ih govorase: “Evo, obecavam vam, bratijo i oci, iako telom odlazim od vas, no duhom cu uvek biti s vama. I evo, ko god od vas umre u ovom manastiru, ili ga iguman kuda posalje, ako i grehe bude ko cinio, ja cu za njega pred Bogom odgovarati. A ko sam od sebe ode sa ovog mesta, ja sa njim nemam posla. A ovako poznajte moju smelost prema Bogu: ako vidite da se sva blaga umnozavaju u ovom manastiru, znajte da sam blizu nebeskog Vladike. Ako li vidite nestasicu i da se sve smanjuje, onda shvatite da sam daleko od Boga i da nemam smelosti da Mu se molim”.
Zatim posle ovih reci, sve ih otpusti napolje, nijednoga ostavivsi kod sebe. Jedan pak od bratije, koji mu svagda sluzase, napravivsi mali otvor, posmatrase kroz njega. I gle, blazeni bese ustao i nicice legao na kolena, pa sa suzama moljase milostivog Boga za spasenje svoje duse, sve svete prizivajuci na pomoc, a najvise Svetu Vladicicu nasu Bogorodicu, i preko Nje moljase Gospoda Boga Spasa naseg Isusa Hrista za svoje stado i za ovo mesto. I tako opet posle molitve leze na svoje mesto, i malo polezavsi, pogleda na nebo, i velikim glasom, imajuci veselo lice, rece: “Blagosloven bog, ako je to tako: vise se ne bojim, nego stavise radujuci se odlazim sa ovog sveta!” A to, koliko se razume, izrece videvsi neko javljanje. Potom se, naime, namesti i ispruzi noge, pa ruke na prsa krstoliko metnuvsi, predade svetu dusu u ruke Bozije i predje kod svetih Otaca.
Tad bratija nad njim ucinise veliki plac, i tako ga uzevsi, ponesose u crkvu, i savrsise sveto pojanje, kako je obicaj. Tad se, kao od nekog bozanskog javljanja, podize mnostvo vernih, i sa usrdnoscu sami dodjose i sedjahu pred vratima, cekajuci dok iznesu blazenoga. A blagoverni knez Svjatoslav, stajase nedaleko od manastira, i gle, vide iznad manastira ognjeni stub do neba. A njega ne vide niko drugi, nego jedino knez, i po tome shvati da se blazeni prestavio, i rece onima oko njega: “Evo mislim da danas blazeni Teodosije umre”. Bese, naime, pre toga dana kod njega i vide da mu je bolest teska. Zatim poslavsi i tacnije saznavsi za prestavljenje, mnogo za njim plakase.
A bratija zatvori vrata, i po naredjenju blazenoga nikoga ne pustase, i sedjahu pored njega, ocekujuci da se razidju ljudi, pa da ga pogrebu, kako on sam naredi. Behu i mnogi boljari dosli, pa i oni pred vratima stajahu. I gle, po uredjenju Bozijem, naoblaci se nebo, i pade kisa. A oni se potom razbezase. I odmah zatim kisa presta i sunce zasija. I tako ga odnesose u gorespomenutu pesteru, i sahranise ga, i zapecatise i odose, i sav dan bez hrane provedose.
Umre otac nas Teodosije godine 6582. (1074.), meseca maja u treci dan, u subotu, kako sam prorece – kada bese zasijalo sunce.
NAPOMENE:
1. Mt 17:20; Mk 11:23; Lk 17:6.
2. Mt 8:11.
3. Mt 19:30; 20:16.
4. Mt 25:26.27.
5. Mt 10:27.
6. Popriste – staroruska mera za duzinu, otprilike oko 1km.
7. Jugozapadno od Kijeva na reci Stugni.
8. Tj. “Bozidar”.
9. “Zitejsko” – zivotno, svakodnevno, svetovno.
10. Up. Mt 10:21.
11. Up. Mt 25:34.
12. Velika smernost: prepodobni Nestor se ne smatra cak ni ucenikom Teodosijevim.
13. U izvorniku: stranьnici – izgleda da se radilo o posebnim putnicima (strancima) – hodocasnicima, neprestanim poklonicima koji su u Rusiji jos od davnina postojali i stalno obilazili sveta mesta.
14. Up. Mt 26: 26. 28; 1.Kor 11:24.
15. Up. Mt 10:37-38.
16. Mt 11:28-29.
17. Ps 24:18.
18. Up. Ps 144: 18-19.
19. Kelar – monah koji upravlja kuhinjom, trpezarijom i prosfornicom i raspolaze svim ziveznim namirnicama, odnosno brine se pravilnu ishranu bratije.
20. Mt 18:20.
24. Zena se zvala Gertruda i bila je kcerka poljskog kneza Mjeska II.
28. Tmutorokanska knezevina (Tmutarakanj) se nalazila na Tamanskom poluostrvu, zapadnom zavrsetku Kavkaza izmedju Azovskog i Crnog mora.
29. Up. Mt 20:26; Mk 10:43-44.
32. Rec je o gradnji nesto veceg drvenog hrama, drugog iznad zemlje – kameni hram je zapocet desetak godina kasnije.
33. Epitimija (ili zaprecenje) – pravilo koje ispovednik daje pokajniku kao lek od neke njegove strasti; to moze biti nepricescivanje odredjeno vreme, post, zemni pokloni, davanje milostinje, itd.
34. I danas se u Kijevskoj lavri cita “neusыpaющaя Psaltirь” – u paraklisu nad Bliznjim pesterama neprekidno bruji citanje Davidovih psalama.
36. Mt 10:39. “Ko se brine za plotski zivot, misli da nalazi [ili: cuva] dusu svoju, ali gubi i nju, podvrgavajuci je vecnoj kazni. A ko gubi [ili: pogubljuje] svoju dusu i umire, ali ne kao razbojnik ili samoubica, nego Hrista radi, taj je spasava.” (Bl. Teofilakt Ohridski, Tumacenje Evandjelja od Mateja)
41. Prostodusnog i odvaznog tmutorokanskog kneza Rostislava Vladimirovica otrovali su srebroljubivi hersonski Grci 1066. g., sto je opisano u Letopisu prep. Nestora.
42. Gleb, sin Svjatoslava Jaroslavica, knezovao u Tmutorokanu od pocetka 60-ih godina, a 1064. ga je isterao Rostislav; kad je ovaj bio otrovan, Tmutorokanci su zamolili Gleba da im opet bude knez.
43. Eklisijarh – visi crkvenjak.
45. Vlasenica – gruba haljina od kostreti (zivotinjskih dlaka) ili vune, odeca velikih pokajnika i isposnika.
47. Mnogi pretpostavljaju da se radi upravo o mitropolitu Ilarionu koji je primio shimu iz Antonijevih ruku.
48. Ikonom ili (po novom) ekonom – monah koji upravlja privredom manastira.
51. Vise o Damjanu u 12. slovu.
52. Ponomar (paramonar) – nizi crkvenjak (za razliku od eklisijarha, viseg crkvenjaka).
53. Tj. jelo koje se cuvalo za ugadjanje trbuhu.
58. Drveno ulje – uobicajeni naziv za losije vrste maslinovog ulja.
59. Up. Jn 15:13. Knez Izjaslav je svome bratu Vsevolodu oprostio nekadasnju izdaju i posao da se za njega bori protiv Olega i Borisa koji uz pomoc Polovaca behu nadvladali njegovog brata. Pohod je uspeo, ali je Izjaslav pobedu platio zivotom.
64. Prep. Sava Osvestani (439-532) – 478. u pustinji blizu Jordana osnovao manastir, koji i dan danasnji stoji. Kao prozorljiv, nasem svetom Savi Srpskom ostavio je u zavestanje svoju igumansku palicu i cudotvornu ikonu Bogorodice, po sta je srpski Sava dosao gotovo pet vekova kasnije.
66. Vidi opomenu u 1. slovu u vezi tri Jaroslavica.
67. Jezavela – zena izrailskog cara Ahaava (3.Cars 16:31), neznaboznica koja je svuda po Izrailu uvela cascenje demona Vaala i ubijala istinske proroke Bozije. “Trpeza Jezavelina” je izraz koji je prezirno upotrebio sveti prorok Ilija (3.Cars 18:19) govoreci o laznim Jezavelinim prorocima, koje je kasnije sve zaklao. Jezavela je, prema Ilijinom prorocanstvu, poginula i les su joj pojeli psi (4.Cars 9:32-35).
68. Knez Svjatoslav Cernjigovski je zavladao u Kijevu, a Vevolod se vratio u svoju knezevinu (v. opomenu u 1. slovu).
70. Zamar – bliskoistocni duvacki instrumenat, reskog i prodornog zvuka, srodnik i prethodnik zurle i oboe.
71. Uspenjski hram, cetvrti po redu u Pecerskom manastiru (prvi bese u pesteri), zapocet je 1073., godinu dana pre prestavljenja prepodobnog Teodosija, a osvestan 1089. Bogoglagoljivi Nestor opisao je znamenja u vezi gradjenja hrama koja je dobio prep. Teodosije, izostavljajuci ona koja je primio prep. Antonije, posto je zitije potonjeg tad vec bilo sastavljeno, mozda od strane velikog Nikona. Na kraju 2. slova vidimo da se prep. Antonije uopste nije obazirao na to sta je ko od ljudi rekao gde da se postavi hram, nego se molio da neposredno sazna sta je Bozija volja – i Bog ga je uslisao.
To da Nestor samo dopunjava ono sto je izostavljeno u zitiju prep. Antonija vidi se i po opisu nevolja koje su imali sa knezom i njegovim boljarinom kad su se zamonasili Varlaam i Jefrem: ovo je verovatno bilo ispusteno u Antonijevom zivotopisu stoga sto je knez Izjaslav u vreme sacinjavanja Antonijevog zitija jos bio ziv (poginuo je 1078.), a kad je Nestor pisao Teodosijevo zitije vec je knez bio umro. 1. i 2. slovo Paterika, kao i deo treceg, besumnje je napisano prema Antonijevom zitiju (sto se vidi na pocetku treceg slova). Zitije prep. Antonija, nazalost, nije do nas doslo, tako da ovo uglavnom ostaje samo pretpostavka.
72. Porfira, carska haljina skerletne, ljubicastocrvene boje.
73. Mitarstva – carinarnice, naziv za skupine podnebesnih demona koji presrecu dusu umrloga koju vode andjeli ka Prestolu Svevisnjeg. Demoni mitari (carinici), optuzuju dusu za grehe na koje su je sami navodili i traze od nje da se “iskupi” svojim dobrim delima. Duse svetitelja koje su se vec u ovom zivotu ocistile od strasti i pobedile demone i sve njihove zamke, besovi ne smeju da zaustavljaju, vec se one odmah uzdizu na nebo.
74. U svom Letopisu (pod god. 6582./1074.) prep. Nestor daje podrobniji izvestaj o koncini prep. Teodosija. Iz njega se vidi da su bratija najpre molila oca Teodosija da im on izabere igumana, pa kad je on, po Bozijoj volji, predlozio Jakova prezvitera, oni se nisu slozili, posto Jakov nije bio postrizenik Pecerskog manastira. Tad je Teodosije na izricito nastojanje bratije popustio i dao svoj blagoslov svetom Stefanu.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 9.
NESTORA, MONAHA PECERSKOG,
O PRENESENjU MOSTIJU SVETOG PREPODOBNOG
OCA NASEG TEODOSIJA PECERSKOG. AVGUSTA 14.
Kada spomen prepodobnih biva sa pohvalama, narod ce se veseliti[1], rece premudri Solomon. Obicaj je naime, da bogoimeni ljudi u bozanskom torzestvu praznika duhovno likuju, po izreci premudrog Solomona: Pravednik, ako i umre, bice ziv, i duse pravednih su u ruci Bozijoj[2]. Jer proslavlja Gospod one koji Ga slave[3], kao sto uistinu jeste ovog blazenog junackog coveka, visokog zivotom, cudesnog u vrlinama, osobitog u cudesima, blazenog Teodosija. Blagoizvole Bog objaviti svoga ugodnika, sto istinski ucini Bog posle osamnaest godina od prestavljenja prepodobnoga.
Godine 6559. (1091.) sabra se mnostvo inoka preciste Pecerske lavre skupa sa nastavnikom im igumanom, te svi jednodusno resise da prenesu mosti prepodobnog Teodosija.
Stoga im treba klicati: Uistinu ste blazeni, oci, dobro je resenje vase. O bogosabrani zbore! O posnicki veliki sabore! O precasna vojsko! O blagi skupe, na kome se zbio pesnicki glas bogooca, koji rece: Gle, sta je dobro, ili sta je krasno, nego da braca zive zajedno?[4] Uistinu je dobra namera vasa, oci, veleglasnije su od trube reci resenja vasih. Zeleci svoga istinskog pastira, kako da ne govorahu: “Liseni smo oca i ucitelja!” I svi kao jednim ustima rekose: “Uzmimo casne mosti ljubljenog oca naseg Teodosija, jer nije lepo da budemo liseni pastira, niti pastiru prilici da ostavlja poverene mu ovce, da ne bi divlji zver dosao i rasterao Hristovo stado slovesnih ovaca, nego da dodje pastir u svoj tor i duhovnom sviralom bozanstveno zatrubi, da pastirska frula odagna napad duhovnog zvera i prizove Odrzavaoca zivota nasega i andjele cuvare”. I svi jednoglasno jedan drugom govorahu: “Prilici nam, bratijo, da svagda pred ocima nasim imamo casnu grobnicu oca naseg Teodosija i da mu svagda prinosimo dostojno poklonjenje, kao istinskom ocu i ucitelju. Neprikladno je da prepodobni otac nas Teodosije prebiva izvan manastira i crkve svoje, posto ju je on osnovao i crnorisce sakupio”.
I posavetovavsi se, odmah naredise da se ustroji mesto za sahranjenje mostiju svetoga, te postavise kamenu grobnicu. A dodje i praznik, Uspenje Svete Vladicice Bogorodice, i tri dana pred praznik Bozije Matere naredi iguman da se ide u pesteru, da se oznaci mesto gde su mosti svetog oca naseg Teodosija. Tad po blagom izvoljenju, po naredjenju igumanovom, i ja gresni Nestor bejah udostojen da budem prvi ocevidac njegovih mostiju. Ovo cu vam istinski tacno kazati, jer ne cuh od drugih, nego sam bejah tome predvodnik[5].
Dosavsi, iguman rece mi: “Podjimo, cedo, u pesteru kod prepodobnog oca naseg Teodosija”. I dodjosmo u pesteru, tako da niko ne zna. Kad razgledasmo gde treba raskopavati i oznacismo mesto – pored ulaza, rece mi iguman: “Nikome ne kazuj, nego uzmi koga volis, neka ti pomogne, i osim njega neka niko od bratije ne sazna sve dok mosti svetoga iznesemo pred pesteru”. A ja istog dana pripravih motiku za kopanje. Dan bese utorak. Kasno uvece uzeh sa sobom dva monaha, ljude cudesne u vrlinama, a da niko drugi ne znade, i kad dodjosmo u pesteru, ucinismo molitve i moljenja sa poklanjanjem i otpevasmo psalmopojanje, pa se onda prihvatismo posla. Poceh da kopam i, mnogo se potrudivsi, predadoh drugome bratu, i raskopavajuci do ponoci ne mogosmo naci mosti svetoga. Pocesmo da se veoma ojadjujemo, i suze iz ociju ispustasmo, pa pomislih da sveti ne zeli da sebe objavi, i druga mi misao dodje: da mozda kopamo u stranu. Uzeh ja motiku i poceh prilezno da kopam. Monah koji bese sa mnom stajao je pred pesterom, i kada cu crkveno klepalo za jutrenju, javi mi brat da udarise u crkveno klepalo. A ja tad prokopah do mostiju svetoga, i kad onaj meni rece za udaranje u klepalo, ja njemu odgovorih: “Prokopah brate”. Kada prokopah do mostiju svetoga, odmah me veliki strah obuze, i poceh da vicem: “Prepodobnoga radi Teodosija, Gospode, pomiluj me!” U to vreme dva monaha u manastiru bdejahu i prezahu kada ce iguman, pritajivsi se s nekim, tajno preneti mosti prepodobnoga, te prilezno posmatrahu pesteru. A kad udarise u crkveno klepalo za jutrenju, oni videse tri stuba, kao duge jutarnje, koji postojase i dodjose na vrh crkve Preciste, gde je kasnije sahranjen prepodobni Teodosije. I ovo videse svi monasi, koji idjahu na jutrenju, kao i mnogi blagocastivi u gradu. Behu, naime, ranije obavesteni o prenosu mostiju svetoga, pa rekose: “To prenose casne mosti prepodobnog Teodosija iz pestere”. Kad nasta jutro i osvanu dan, to se procu po citavom gradu, pa mnostvo ljudi dodje sa svecama i tamjanom.
A zadivljujuci i ugledni Stefan, koji je vec spomenut u zitiju blazenoga, koji umesto njega posta iguman, a po odlasku iz manastira postavi na Klovu svoj manastir, i potom, blagovoljenjem Bozijim, postade episkop grada Vladimira[6], u to vreme bese u svom manastiru i vide u noci preko polja veliko blestavilo nad pesterom. Pomislivsi da to prenose casne mosti svetog Teodosija – bese naime jedan dan ranije obavesten o tom – i veoma se ozalostivsi sto bez njega prenose mosti svetoga, istog casa sede na konja i brzo potera ka pesteri, uzevsi sa sobom Klimenta, koga postavi za igumana umesto sebe. Dok su isli, gledahu veliko blestavilo nad pesterom, a priblizivsi se blizu pestere vise nista ne videse, te shvatise da to bese andjelska svetlost.
I kad pridjose dverima pestere, mi sedjasmo kod mostiju svetoga. A ja kad prokopah, poslah po igumana, govoreci: “Dodji, oce, da iznesemo mosti prepodobnoga”, pa dodje iguman sa dva brata. I kad raskopasmo puno, nagevsi se videsmo kako mu mosti leze svetopodobno, i zglobovi mu svi behu celi i nepodvrgnuti iskvarenju, vlasi na glavi se behu skorile uz glavu, lice prepodobnog bi svetlo, oci zazmirene i blagoglagoljive usne sastavljene. I tako metnuvsi na odar njegove svete i casne mosti, iznesosmo ih pred pesteru. A drugog dana, po izvoljenju Bozijem, skupise se svi episkopi zajedno, i dodjose u pesteru, a imena su im: Jefrem Perejaslavski, Stefan Vladimirski, Jovan Cernjigovski, Marin Jurjevski, Antonije Poroski. Svi igumani iz svih manastira sa mnostvom crnorizaca dodjose, i blagoverni narod, i uzese precasne mosti svetog Teodosija ispred pestere, s mnostvom sveca i tamjanom – kako pre rekosmo, izadjose i iz grada ljudi u susret svetome, drzeci svece u rukama – i donesose ga u bogosazdanu i precistu crkvu, i obradova se i precista crkva primivsi svoga sluzitelja. I moglo se videti u crkvi kako je dnevnu svetlost zasenjivala svetlost sveca, svetitelji (jerarsi) poklanjajuci se poljubljivahu mosti svetoga, jereji pripadahu ljubazno ih celivajuci, inoci koji priticahu sa narodom doticahu ostatke odece svetoga, pesme duhovne Bogu uznoseci, blagodarstvene hvale svetome prinoseci. I tako ga sahranise u njegovoj spostvenoj crkvi Bozije Matere, u pritvoru na desnoj strani, meseca avgusta u 14. dan, u cetvrtak, u prvi cas dana, i tako svetlo praznovase taj dan.[7]
Godine 6616. (1108.) iguman Teoktist[8] poce da ubedjuje blagovernog velikog kneza Svjatopolka[9] sa molbom da pocnu da pominju ime svetog i prepodobnog oca naseg Teodosija, igumana pecerskog, u sinodiku[10] – Bog tako izvole. Svjatopolk rado obeca da to ucini, i znajuci njegov zivot, poce Svjatopolk svima da prica zitije prepodobnog Teodosija. Tako i ucini mitropolit: naredi da se upise u sinodik. Mitropolit naredi i svim episkopima da upisu ime svetog Teodosija u sinodik. I svi episkopi s radoscu upisase ime svetog prepodpbnog oca naseg Teodosija, i pominju ga na svim saborima i do danas.
O predskazanju svetoga. A preko ovoga ne treba cutanjem preci, nego cu vam kazati nesto malo o tome kako se zbilo predskazanje svetog oca naseg Teodosija.
Dok je veliki Teodosije jos bio u ovom zivotu, drzao igumanstvo i upravljao od Boga mu poverenim stadom, nije se brinuo samo za crnorisce, nego i za svetovnjake, za njihove duse, kako da se spasu, a ponajvise za sinove svoje duhovne, teseci i poucavajuci one koji su mu dolazili, a ponekad im odlazase i u domove i davase blagoslov. Bese pak neki blagocastivi velmoza, duhovni sin svetoga, po imenu Jan – tako se zvase. Jednom (sveti) dodje u dom kod Jana i supruge mu Marije, koji obadvoje behu blagocastivi i zivljahu u celomudrenosti, po Bozanskom Pavlu cuvajuci brak castan. Zbog toga ih ljubljase blazeni Teodosije, posto zivljahu u zapovestima Gospodnjim i u ljubavi medju sobom prebivahu.
I cim on dodje kod njih, poce ih uciti o milostinji prema ubogima, i o Nebeskom Carstvu koje ce primiti pravedni, dok ce gresnici muku, i o smrtnom casu, i jos im govorase o mnogim drugim bozanskim spisima, dok mu ne dodje i rec da im govori o polaganju njihovih tela u grob. A blagocastiva zena, Janovica, uzevsi rec od prepodobnoga, rece mu: “Oce casni Teodosije, ko zna gde ce mi telo biti sahranjeno?” Bogonadahnuti Teodosije, ispunjen prorockim darom, rece joj: “Zaista ti kazem: gde moje telo bude sahranjeno, tamo ces i ti, kad prodje neko vreme, pocinuti.” Sto se i desi 18 godina po prestavljenju svetoga. Jer prepodobni Teodosije se prestavi 18 godina pre prenesenja svog tela, a kada prenesose mosti svetoga, tada se, te godine i meseca, prestavi i Janovica, po imenu Marija – meseca avgusta u 16. dan. I dodjose crnorisci i otpojase uobicajene pesme, i donevsi je, sahranise je u crkvi Svete Bogorodice Pecerske, nasuprot Teodosijevog groba, na levoj strani. Prepodobni bese sahranjen 14. avgusta, a ona 16-og.
Vidite mi tog zadivljujuceg coveka, cije se predskazanje zbilo, prepodobnog Teodosija, junackog pastira, koji napasase slovesne ovce nelicemerno, sa krotoscu i sa oprezom ih cuvajuci i bdeci nad njima, i moleci se za povereno mu stado, i za sve pravoslavne hriscane, i za zemlju rusku. On se i po odlasku svome iz ovog zivota moli za verne ljude i za svoje ucenike, koji gledajuci na njegovu casnu grobnicu i pamteci njegova ucenja i uzdrzanje, proslavljaju Boga.
A ja, njegov gresni i nedostojni sluga i ucenik Nestor, ne domisljam se kako da pohvalim njegov dobri zivot i uzdrzanje, no reci cu nesto malo: Raduj se, oce nas i nastavnice, koji svetovnu vrevu odbaci i cutanje zavole! Raduj se, ti koji posluzi Bogu u tisini i u monaskom zivotu, jer si sobom svaki prinos bozanski prineo! Raduj se, oce, koji se postom preuzvisi i plotske strasti zamrzi, i svetovnu krasotu i zelju ovog veka odbaci! Raduje se ti, koji posledovase visokomislenim stopama, podrazavajuci Ocima, cutanjem se uzvisujuci i poniznoscu se ukrasavajuci, u recima se knjiznim veseleci! Raduj se ti, koji se ukrepi nadom vecnih dobara, koje si i primio! Raduj se ti, koji umrtvi plotsko mudrovanje, izoblici bezakonje i metez ukroti, prepodobni! Raduj se ti, koji izbeze besovskim smicalicama i zamkama! Raduj se, oce, ti koji si sa pravednicima pocinuo, primivsi platu za svoje trudove! Raduj se ti, koji bese otac nastavnika, a sledio si Njihovom ucenju i naravi i uzdrzanju i njihovom bozanskom zauzimanju u molitvi, najvise revnovavsi Velikom Teodosiju[11], obicajem i zivotom upodobljavajuci se zivotu njegovom i posledujuci njegovom zivljenju, prelazeci s jednog dela na jos bolje trudove, uobicajene molbe Bogu predajuci u mirisu miomira, prinoseci kadilo molitveno, tamjan mirisljavi! Raduj se ti, koji pobedi svetovne pohote i svetovnodrsca, kneza tame veka ovog![12] Raduj se ti, koji pogazi protivnika, djavola i smicalice njegove pobedi, usprotivivsi se njegovim strelama, krepkim se umom oduprevsi! Raduj se ti, koji se ukrepi oruzjem krsnim i verom nepobedivom, Bozijom pomocu!
Zato, o casni pastiru Hristova stada, Teodosije bogomudri, moli se za nas i za mene, slugu tvoga Nestora, da budemo izbavljeni od zamke djavolje[13], i od protivnog neprijatelja sacuvaj nas tvojim molitvama u Hristu Isusu, Gospodu nasem, Kome prilici cast i slava i poklonjenje, sa bespocetnim Njegovim Ocem i s presvetim i blagim i zivotvornim Njegovim Duhom, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.
NAPOMENE:
1. Up. Pric 29:2.
2. Up. Prem.Sol 3:1-3; 4:7; 5:15; Jn 11:25.
3. Up. 1.Car (1.Sam) 2:30.
4. Ps 132:1.
5. Ili: zacetnik.
6. Episkop bio 1091-1094. V. opomenu pri kraju 1. slova.
7. Mosti prep. Teodosija su monasi pred nailaskom divljih hordi kana Batija 1240. g. sakrili, verovatno negde u daljnjim pesterama, te su tamo Bozijom voljom ostale sakrivene sve do danas.
8. Teoktist bese iguman posle Jovana, po nekima od 1103. g., a po drugima od 1108. do 1112/13. godine.
9. Svjatopolk II (1050-1113) – sin Izjaslavljev, unuk Jaroslava Mudrog, knez polocki (1069-1071), novgorodski (1078-1088), turovski (1088-1093), veliki knez kijevski (1093-1113).
10. Sinodik – ovde: pomenik blazenopocivsih, spisak svetih koje treba pominjati u cinu svetog predlozenja ili prinosenja (proskomidije).
11. Teodosije Veliki (oko 424-529) – veliko svetilo Hriscanstva, jedan od osnivaca opsteziteljnog monastva u Svetoj Zemlji.
12. Up. Ef 6:12.
13. Up. 1.Tim 3:7.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 10.
O OKIVANjU GROBNICE PREPODOBNOG
OCA NASEG TEODOSIJA PECERSKOG
Posle nekog vremena htede Georgije, sin Simonov, unuk Afrikanov, da okuje grobnicu prepodobnog oca naseg Teodosija, sto i ucini.
Posla dakle jednog od svojih podredjenih boljara, po imenu Vasilija, iz grada Suzdalja u bogougledni grad Kijev, u Pecerski manastir, da okuje grobnicu prepodobnog Teodosija, i dade mu Georgije 500 grivni srebra i 50 grivni zlata za okivanje grobnice prepodobnoga. Primi ovo Vasilije i nevoljko se prihvati puta, proklinjuci zivot svoj i dan svog rodjenja, i govorase u svom umu: “Sta to smisli knez da toliko bogatstvo upropasti, i kakva ce mu nagrada za to biti sto ce grob mrtvaca okovati, no – sto se zabadava dobije, zabadava se i baci. Ma kuku meni samom, kad ne smem da ne poslusam gospodara. Zbog cega ostavih svoj dom, i zbog koga idem na ovaj gorki put? I od koga cu onda cast dobiti – knezu nisam poslan, ni nekom drugom velmozi. Sta cu reci ili sta progovoriti sa tim kamenim kovcegom, i ko ce mi dati odgovor? Ko se nece nasmejati mom besmislenom dolasku?” Ovo govorase onima sa njim, i jos mnogo vise od ovoga.
A sveti mu se javi u snu, krotko govoreci: “O cedo, htedoh da ti dam nagradu radi tvoga truda, ali ako se ne pokajes, mnoga ces zla poneti.” A Vasilije ne prestade da ropce, pa mnogu nevolju navede na njega Gospod radi njegovih grehova: konji, naime, svi krepase, i ostalo sto bese kod njih pokradose, i sve im uzese lopovi osim blaga sto bese preko njih poslato. Otvori Vasilije blago poslato za okivanje grobnice, i uze odatle peti deo zlata i srebra, i potrosi ovo za svoje i konjske potrebe, i ne razume da gnev bi zbog njegove hule.
Kad bese u Cernjigovu, spade s konja i razbi se, tako da ne mogase ni ruku da podigne. Oni koji behu sa njim, stavise ga u camac, i dovezose ga do Kijeva kad vec bi vece. Te noci mu se javi sveti, govoreci: “Vasilije, nisi li cuo Gospoda gde kaze: Nacinite sebi prijatelje mamonom nepravednim da bi vas kad osiromasite primili u vecna obitalista.[1] Dobro dakle razmisli sin moj Georgije o onome sto Gospod rece: Koji prima pravednika u ime pravednicko, platu pravednicku primice.[2] Ti si radi svog truda trebao biti uvencan slavom, kakvu jos niko nije dobio, a kakve bi ti bio udeonik sa njim (Georgijem); sad si pak svega lisen, medjutim ne ocajavaj za svoj zivot. Drugacije, naime, ne mozes ozdraviti sem da se pokajes za svoje sagresenje: naredi, dakle, da te odnesu u Pecerski manastir, u crkvu Svete Bogorodice, i da te metnu na moju grobnicu, i bices zdrav, a zlato i srebro koje si potrosio, naci ces citavo.” A te noci, u to vece kad mu se javi prepodobni Teodosije, ovo Vasiliju bi na javi, a ne u snu.
Ujutro dodje kod njega knez Georgije Vladimirovic[3] sa svim boljarima, i videvsi ga veoma skrusena, razalosti se zbog njega i otide.
Vasilije pak poverova vidjenju svetoga i naredi da se odveze u Pecerski manastir. Dok su bili na obali, neko nepoznat udje kod igumana govoreci: “Brzo idi na obalu i uzvedi Vasilija i metni ga na grob prepodobnog Teodosija, i kad ti da blago, izoblici ga pred svima sto je uzeo peti deo od njega, a ako se pokaje, otpusti mu”. Ovo rekavsi, postade nevidljiv. Iguman potrazi tog coveka koji mu se javi, ali ovog niko ne vide ni da ulazi ni da izlazi. Otisavsi do Dnjepra, uzvede Vasilija na brdo, i metnuse ga na grobnicu svetoga, i zatim usta citav i zdrav po celom telu, i dade igumanu 400 grivni srebra i 40 grivni zlata. A iguman mu rece: “A cedo, gde je jos 100 grivni zlata i 10 srebra?” Vasilije poce da se kaje, govoreci: “Ja uzeh i istrosih; pricekaj, oce, sve cu ti vratiti, jer htedoh da ovo utajim i ne objavim, misljah da cu to sakriti od svevideceg Boga.” Tad prosuse posude u kojim behu zapecacene, i pred svima izbrojavsi, nadjose sve puno: 500 grivni srebra, a 50 zlata, i svi proslavise Boga i svetog Teodosija. I tad poce Vasilije da sve po redu prica javljanja i dela svetoga.
Sutradan knez uze sa sobom lekare i dodje na ono pomenuto mesto, hoteci da leci Vasilija, i ne nadje ga. Saznavsi da bese odvezen u Pecerski manastir, i misleci da je ovaj vec umro, brzo odjaha u manastir i nadje ga zdravog, kao da nikada nije bolovao. Cuvsi knez od njega divna cuda, uzasnu se i ispuni se duhovnom radoscu, te dodje i pokloni se cudotvornom grobu velikog Teodosija i otide.
Kad ovo cu Georgije Simonovic, vojskovodja, jos vise prionu dusom uz Svetu Bogorodicu i svetog Teodosija, i uz svoj veliki prilog dade jos i grivnu[4] koju nosase, u kojoj bi sto grivni zlata, i potom napisa ovo: “Ja, Georgije, sin Simonov, sluga Presvete Vladicice Bogorodice i svetog Teodosija, blagosloven bejah njegovom svetom rukom: nekada sam bolovao tri godine na ocima i nisam video ni svetlosti sunca, ali recju njegovom ozdravih: cuh iz usta njegovih ‘progledaj’, i progledah. I zato pisem ovu poslanicu do poslednjeg u rodu svome, da niko ne bi bio odvojen od doma Presvete Vladicice Bogorodice i prepodobnih Antonija i Teodosija. Ako neko i u krajnje siromastvo upadne i ne mogne nista dati, neka ipak bude sahranjen u predelima ove crkve, jer svugde zastupa molitva Antonijeva i Teodosijeva. Kada podjosmo na Izjaslava Mstislavica[5] sa Polovcima, videsmo izdaleka visoke zidine, i odmah odosmo prema njima, a niko ne znade koji je to grad. Polovci su se borili pod njim, i mnogi behu ranjeni, te pobegosmo od toga grada. Kasnije saznadosmo da je to selo Pecerske obitelji Svete Bogorodice, a grada tu nikada nije bilo, a ni sami oni u tom selu ne razumese sta bi, nego izasavsi sutra videse to krvoprolice i zacudise se. I zato vam i pisem, sto ste svi vi upisani u molitvu svetog Teodosija, jer on obeca ocu mome Simonu da ce se za nas moliti kao i za svoje crnorisce. Ovu molitvu naredi moj otac da mu stave u ruku kada trebase da bude sahranjen u grob, ocekujuci obecanje svetoga, koji se i otvoreno javi jednome od tih bogonosnih otaca i rece mu tako: ‘Reci sinu mome Georgiju da sva blaga primih radi molitava svetoga; potrudi se i ti, cedo, da dodjes za mnom dobrim delima’. A ko nece molitve i blagoslova svetog oca Teodosija i od njega se udalji, zavoleo je prokletstvo i neka mu dodje.” I zbog ovoga praunuci njegovi imaju ljubav prema Svetom Dimitriju[6], posto tu u njemu imaju svoje mesto, a ako ga ko od njih sebi uskrati, svi takvi su pod kletvom svojih praroditelja i otaca, posto se svojom voljom odricu molitve svetog i blagoslova i obecanja prepodobnog oca Teodosija.
NAPOMENE:
1. Lk 16:9. Mamon – bog bogatstva, bogatstvo.
2. Mt 10:41.
3. Georgije Dugoruki, sin Vladimira Monomaha (v. opomenu pri kraju 4. slova).
4. Tj. zlatnu ogrlicu – grivna je bila ne samo novcana jedinica, nego i dragoceni ukras oko vrata koji je cesto bio izradjen od spojenih zlatnika.
5. Misli se na pohod Georgija Dugorukog 1149. g. Sveti Izjaslav Mstislavic, unuk Vladimira Monomaha, drzao kijevski presto 1146-1149 i 1151-1154. Vidi i opomenu u vezi Georgija Dugorukog pri kraju 1. slova.
6. Neki pretpostavljaju da je ovo hram Svetog Dimitrija koji je sagradio suzdaljski epiksop Jefrem, postrizenik Pecerskog manastira.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 11.
POHVALA PREPODOBNOM OCU NASEM
TEODOSIJU, IGUMANU PECERSKOM,
KOJI JE U BOGOSPASAVANOM GRADU KIJEVU
Kad se bude hvalio pravednik, veselice se ljudi.[1] Radosti je, naime, dan i veselja kad covek pravedan i prepodoban sretne kraj zivota, kada ugleda odmor za svoje trudove, kada ostavi tugu i ide na veselje, kada ostavivsi zemlju i sve zemaljsko na nebesa ide, kada ostavi ljude i useljava se sa andjelima i udostojava se da vidi Boga. Taj dan se ucitelj nas, nastavnik i pastir prestavi u zivot vecni – veliki medju Ocima otac Teodosije, prvi svetilnik, trudopoloznik i cudotvorac u zemlji ruskoj.
Gde ima veca radost od ove sto smo se udostojili da vidimo odlazak oca i ucitelja naseg ka Gospodu, kako primi venac neiskvarivosti i negde blizu Vladikinog prestola svagda predstoji i ima smelost da Vladiku moli za nas? Jer raduje se ne samo sin nego i sluge kad vide gospodara svoga kako predstoji kod zemaljskog cara posle mnogih trudova i pobeda nad neprijateljima. A mi, sinovi i sluge gospodara svoga, likujmo i veselo praznujmo, hvaleci njegov podvig i pobedu nad necistim duhovima, posto veliku cast primi od Gospoda Svedrzitelja, i mnogima isposredova zivot beskonacni. I ko ce, dakle, dostojno pohvaliti ili uzvelicati zemaljskog andjela i nebeskog coveka?
Jer mi ljudi koji sedesmo u tami i u seni daleko, videsmo svetlost vere[2] preko apostola naseg kojeg nam posla Bog – kneza Vladimira: sam Boga poznavsi svetim krstenjem, i nama Ga pokazavsi, skide pokrov nevidjenja sa dusa nasih, te svetloscu Trojicnog Bozanstva bejasmo ozareni. Drugi pak put Hristos svojim ucenicima pokaza, rekavsi: Ako ko ostavi oca i mater, gradove i njive, sto puta ce primiti ovde, a u buducem veku – Carstvo Nebesko.[3] A od koga saznasmo za ovaj put i lako breme Isusovo[4] i ko nam pokaza da uzmemo krst i posledujemo Hristu[5]? Jedino ovaj prepodobni otac nas Teodosije! Jer bese i pre njega onih koji su odlazili od sveta i hodali uskim putem, ali on predade red i ustrojstvo svim manastirima u Rusiji. Niti iko drugi pre pokaza savrseno umrtvljenje kao ovaj sa uciteljem svojim, blazenim Antonijem, jer ispuni pricu Gospodnju koju rece: Ako zrno upadne u zemlju i ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, rod mnogi donosi[6]. Umrtvi se on svemu svetu, a ozive Hristu i plod mnogi donese, koji porodi duhom i napase prepodobnoscu i pravdom, i umnozi talant koji mu dade Bog, i cuje receno od Gospoda: Dobri slugo i verni, u malome si bio veran, nad mnogim cu te postaviti.[7] O ovome rece Hristos: Mnogi ce poslednji biti prvi i prvi poslednji[8].
Ovaj, ako se i nadje u poslednjim rodovima, no krepost i ljubav Bozija koje su u njemu sijale mnoge one pre njega predjose. Ako se u decackom uzrastu gnusase zemaljskog i kao mlad mudrovase o nebeskom, iz utrobe majcine bese cist sasud Svetome Duhu, ne zavole slavu ovoga sveta, siromastvo dobrovoljno primi i u svemu se upodobi Gospodu svome. Lepote prolazne ne svrsta ni u sta, zeleci samo jedno: kada doci, javiti se licu Bozijem, da jedan sa Jednim besedi molitvom. On od matere mnoge i ljute rane podobija, jer i ovim hocase odvratiti nas zli neprijatelj svetog mladica od dobrog pomisla: vidjase kukavna varalica, pa zato i mnoge nevolje navede na njega. A blagodat Bozija ga vodjase tamo gde zasija kao sunce na svodu nebeskom, zrakama prosveti sav svet, i prihvativsi delanje, ne bi lisen ni vidjenja, umom ushodeci svaki dan na bolje, po apostolu: zaboravljajuci sto je iza i pruzajuci se za onim sto je ispred[9]. Istrajan u poslusnosti roditeljki, ipak se vise vodio bozanskim naredjenjima; razumevsi mudroscu Duha Svetoga da je onome ko se brine za svetovno to prepreka da drzi bozanske zapovesti, sve odbacivsi dade se u beg, pomisljajuci u sebi i govoreci: “Bolje je mater razalostiti na malo vremena dok joj Gospod ne da poznanje da se odvoji od sujetnog, negoli biti lisen Carstva Gospodnjeg.”
U grad Kijev dodje, rukovodju trazase i nastavnika, koji bi mu nezabludno pokazao bozanski put; i mnogo trazivsi, i nadje – ne lisava Gospod one koji zele sto je korisno. Nadje coveka cudesnog, veoma savrsenog umom i mnogorazumnog, koji imase dar prorostva, a zvase se Antonije. Njemu dodje blazeni Teodosije, jos mlad uzrastom, a razumom star, i sve sto mu ucitelj naredi usrdno cinjase i na naredjeno jos dodavase, i bese, sto bi Jov rekao, oko slepim i noga hromim[10], uvek u srcu drzeci apostolsku rec, koja kaze: Nosite bremena jedan drugoga, i tako ispunite zakon Hristov[11]. A ovaj blazeni ne jednome ili dvojici ponese breme, nego prihvati sluzenje sve bratije i svima sobom lakocu cinjase. Mnogi od njih nalazahu odmor njegovim podvigom. Kako mu Bog pomagase i snagu telesnu davase, to on cinjase ovo svaki dan, i nikada se ne odvoji od crkvenog sabranja i nikada ne prestupi kelejno pravilo, i imase veliku prileznost ka otackom ustavu, koji napisa za one koji pristupaju dobrom trudu i blagom poslusanju. Zato i njega Gospod preuznese.
Njima kojim sluzase kao poslednji i jadniji od svih, i svima im se za slugu smatrajuci, njima bi postavljen za pastira i oca i ucitelja. Kada igumana Varlaama knez izvede i drugde postavi, Teodosije to ne hocase mnogo, no ne mogavsi biti neposlusan ucitelju svome Antoniju, i poznavsi da je to Bozija namera, i nevoljko se prihvati, i jos se vecem trudu predade, pomisljajuci: “Ako se za telesne potrebe mnogo brinuh, jos cu vise uz duhovne pristajati.” I jos govorase sebi sveti Teodosije: “Nadodaj trudu trudove i podvizima podvige: kako ces se javiti svome Vladiki, ako Mu stado nisi dobro napasao, ili kako ces reci: Evo ja i deca koju si mi dao, Boze![12]” Zato sve noci bez sna prebivase, ili na molitvi stojeci, ili po kelijama hodeci i bratiju na molitvu pobudjujuci. Buduci u staresinstvu, on se ne lisi dobrog rada: ponekad vodu nosase, ponekad drva secijase, i tako svoj bratiji primer davase. A kada bi dolazio Veliki post, junak Hristov Teodosije svih zemaljskih stvari se gnusase, odvajase se od zajednice, izlazase od bratije i u pesteri se sam zatvarase, i tamo svu Cetrdesetnicu prebivase, i jedan s Jednim molitvom razgovarase. Ko ce izreci trudove i bolove i suzna ridanja, i post silni, i boj sa lukavim duhovima? A kad bi se priblizio svetli dan Vaskrsenja Gospoda nasega Isusa Hrista, tad prepodobni dolazase kao Mojsej sa gore Sinajske, dusom sijajuci vise od lica Mojsejevog[13], i nijedne godine ovaj svoj ustav nije prestupio.
Tada se udostoji i Bozijeg otkrivenja i saznade za svoj ishod, jer mu bese naredjeno da iz ovoga sveta predje u beskonacni, i ne utaji ovo od drugova i ucenika svojih, da ide Bogu, i obeca da ce moliti za dom Preciste Bozije Matere i za stado svojih ceda sve do dolaska Gospoda Boga nasega. Kao sto obeca, tako i ucini.
Kolikih se velikih darova od Boga udostoji, toliku nam i milost Gospodnju dade u svako doba i godinu, dolazeci i posecujuci, zastupajuci i stiteci, cuvajuci stado svoje od neprijatelja dusa nasih. Jer ko, molivsi kod grobnice svetoga za nesto korisno sto je na spasenje, ostade bez svoje nade, ili ko, prizvavsi sa verom ime njegovo sveto, ne bi izbavljen od povrede dusevne i od bolesti telesne isceljen? Evo nam apostola i propovednika, to nam je pastir i ucitelj, to nam je vodja i rukovodilac, to nam je zidina i ograda, pohvala nasa velika i smelost nasa prema Bogu.
Danas, bratije, treba da se duhovno radujemo i veselimo, i da se blagoukrasavamo i praznujemo radosno, imajuci svagda pred ocima nasim grobnicu prepodobnog oca naseg Teodosija, u koju danas bese sahranjeno mnogostradalno i sveto telo, koje ispusta zrake cudesa u sve krajeve ruske zemlje. Ova grobnica primi blago neukradivo, sasud Svetoga Duha, orudje bozansko, casno telo oca naseg i ucitelja. Gledajuci u nju, kao da njega samog posmatramo, jer ako je sveti i u grob sahranjen, no duhom je sa nama svagda i vidi. Ako po zapovesti njegovoj zivimo i cuvamo njegova naredjenja, on se raduje i milostivo nam se priblizava, stiti nas i cuva kao ceda ljubljena; ako li pocnemo ne mariti za svoje spasenje i ne budemo cuvali reci njegovih pouka, onda se sami lisavamo njegove pomoci.
Nego, o sveti oce Teodosije! Sam ispuni nedostatke nase svojim vrlinama, jer bez tvoje pomoci nismo sposobni da sta dobro ucinimo, nego u dan prestavljenja tvoga, s ljubavlju se u zbor sastavsi, klicemo ti: Raduj se, prosvecenje ruske zemlje, jer kao danica na zapadu se pokazavsi i od istoka zasijavsi, svu rusku zemlju prosveti! Raduj se, predslikaru i primeru puta istinitog, vodjo i rukovodioce i nastavnice monaskog zivota! Raduj se, nacelnice i pobornice, pomagaoce i pomocnice onima koji hoce da se spasu! Raduj se ti, koji umnozi stado slovesnih ovaca u domu Bozije Matere, kakav se nijedan pre tebe ni posle tebe u zemlji nasoj ne nadje! Raduj se, sadioce vinograda Hristova, cije se mladice rasirise do mora i izdanci njegovi do reka[14], jer nema kraja ni mesta gde nema loze vinograda tvoga! Raduje se, otkrovenja Bozijeg smestiste i graditelju doma Preciste Matere Bozije, koji napravi i velicanstvom ukrasi i u dar Bogorodici prinese! Raduj se ti, koji umnozi talant Gospodaru svome, ti koji primi deset talanata i hiljadu njima stece! Raduj se ti, koji napretek nahrani slovesne ovce pasom vinograda Hristovog, od kojeg okusivsi i tudje se ovce u dom Bozije Matere zatvorise i skupa sa vernim tvojim cedima sastadose! Raduj se, izvore slatki, od kojeg pivsi, vojske monaske hlad bozanski dobise i bez truda tesni put predjose i nastanise se kod vrel? vod? visinskih! Raduj se, pastiru i ucitelju, koji sacuva stado od umnog vuka neporocno i neokrnjeno, te ga nacelniku pastira Hristu privede! Raduj se, stube ognjeni svetliji od onoga koji bi pri Mojseju[15]: jer onaj prosvetljivase telesno, a ti duhovno prosveti novi Izrail, provede ga kroz pustinju sablazni ispraznog zivota i Amalika[16] duhovnog zrakama duha ustrasi, i u zemlju obecanu uvede, ili jos da kazem – u rajske sladosti, gde ucenici tvoji likuju! Raduj se, zemaljski andjele i nebeski covece, sluzitelju i slugo Preciste Bozije Matere, jer ne nadje drugog graditelja domu Svome osim tebe, koga zavole i obeca te pohoditi blagodacu darova, kao sto i bi! Raduj se, oce Teodosije, nasa pohvalo i veleleplje!
Lavra tvoja se tobom hvali, i do krajeva zemlje postade slavno njeno ime. Zemlje se dive ocima koji behu u njoj, kako zasijase kao zvezde na svodu crkvenom, javise se cinioci zapovesti Bozijih, pokazase se cudotvorcima i udostojise se prorostva od Boga, od Svetoga Duha primise dar proziranja i bise ucitelji reci bozanske. Pritekose carevi i poklonise se knezovi, pokorise se velmoze i ustreptase silnici, uzasnuse se tudjinci, videci ljude nebeske gde po zemlji hode! I kao prestolu Bozijem u dom Bozije Matere se sabirajuci, pesmu andjelsku pojahu neprestano; i zajedno se sa andjelima nastanjivahu kod zrtvenika Gospodnjeg, jedni jasno videci andjelski lik, drugi umno i dusevno sa njima besedeci i poznajuci duhom kada bivase dolazak Bozijih andjela, a drugi pak culno lukave duhove progonise i strasni im se pokazase.
Takvi su izdanci tvoga vinograda, takve su grane tvoga korena, takvi su stubovi tvoje kuce, takva su ceda tvoga poroda, takvi su oci tvoje lavre. Jer, oce, prikladno je bilo da od takvog ucitelja budu takvi ucenici, jer uistinu reka Svetog Duha istece iz usta tvojih, koju spomenu sam Hristos, Sin Boziji, kada govorase uceci Judejce: Koji u mene veruje, iz utrobe njegove poteci ce reke vode zive[17]. Ovo govorase o Duhu Kojeg su trebali da prime oni koji verovahu u Njega. Ta reka, nigde ne stajuci, neprestano napaja ceda tvoja do kraja veka. Tu reku ispustivsi, Apostoli privedose sve narode Bogu, tu reku pivsi mucenici ne marise za tela svoja, vec ih predadose na rane i na muke razlicite; ovu reku pivsi, Oci ostavise gradove i sela, bogatstvo i domove, i nastanise se po gorama i po pecinama i po pesterama zemaljskim; ovu reku pivsi, ucenici tvoji prezrese zemaljsko, sav um imajuci prema nebu, i primise sto zelese, i nastanise se u svetlosti bozanskoj, gde su zborovi besplotnih. Njima sledeci, pribegosmo u dom Bozije Matere i u tvoju nadu i u tvoju ogradu, polozivsi svo nadanje nase u Precistu Djevu Bogorodicu i u Tebe, preblazeni oce Teodosije!
Ako i ne dostignemo to da hodimo putem proslih tvojih ucenika, secajuci se sta rekose sveta tvoja usta: “Ako ko skonca zivot svoj u domu Preciste Bogomatere i u mojoj nadi, ako takvi i ne postignu nesto u podvizima, to cu ja nadopuniti i Boga cu umoliti za njih” – uzdajuci se u tu rec, mi te molebno prizivamo. Sam znas, prepodobni, iako precutkujemo da su nam dani iscezli u ispraznostima ovoga sveta, malo se uspravivsi, primismo jaram Hristov i pribegosmo u dom Preciste Vladicice nase Bogorodice i u ogradu svetu tvoju. Ne predaj nas neprijateljima dusa nasih, jer se naoruzase protiv nas i porobljavaju nas svaki cas, i raznim pomislima gadjaju srca nasa, i odvode nas od Bozijeg poznanja, i prisiljavaju da ljubimo sto je prolazno i propadivo, i do kraja nas pogruzavaju u dubinu grehovnu. Ali, tebe, krmu, nadjosmo, uputi nas pristanistu tihom i buru umnu utisaj, i umoli opsteg Vladiku za nas, da nam poda rec i slovo, um i dela da sve zapovesti njegove tvorimo. Ako se i od puta zapovesti Gospodnjih udaljismo i zbog lenjosti ustav koji si nam ti predao ne odrzasmo, barem radi vere nase u Precistu Djevu i u tebe, oce sveti Teodosije, neka nas pribroji zboru ceda tvojih, koja hodise bez poroka po stazama pravde, i neka nas ucini nerazdvojnim od gledanja Svoga lica kada nas uzme odavde.
Dok smo jos u ovom zivotu, posecuj nas i cuvaj od svake smicalice djavolje i del? koja odvode od Boga, molitvom tvojom podaj nam zivot cist i bogougodan, podigni um nas koji lenoscu pade na zemlju, podaj bodrost i strazu unutrasnju i otpustenje za drevne grehove. Ako nas nemar uma naseg nadjaca, ipak imamo tebe koji ostajes pomagac i pomocnik svoje lavre, i uzdamo se da cemo se preko tebe javiti slobodni pred Bogom i nesavladani neprijateljima vidljivim i nevidljivim. Sam si, naime, rekao svojim ucenicima kada ti Bog naredi da ides odavde: “Neka vam bude poznato, ceda, ako po odlasku mome ka Gospodu pocne ovo mesto da se uvecava monasima i bude izobilovalo svim potrebnim, po tome znajte da imam smelost kod Boga i da mi On molitvu prima.” Mi pak, oce prepodobni, izvesno znamo po ravnoandjelskom zivotu i strastotrpnickom podvigu, da si vec pre ishoda svoga imao smelost kod Svedrzitelja Boga. Koliko se vise po ishodu tvome pokaza prorocanstvo da ce se ovo mesto Preciste Bogorodice i tvoja sveta lavra povelicati i procvetati slavom i velicanstvom. Ti napomenu da ces se neprestano moliti o tvojoj svetoj ogradi, te se ostvari tvoje istinito i nelazno obecanje, i po tvome prestavljenju tvoje mesto ne bese savladano ni razruseno od bilo koga, no svake godine rastijase i rasirivase se.
A kad se umnozise nasi gresi i savrsise se bezakonja nasa, i zloba nasa prognevaiBoga, tad Bozijim dopustenjem, radi nasih greha, razrusise se bozanski domovi i manastiri bise razoreni, i gradovi porobljeni, i sela opustese od naroda nepoznatog, od naroda nemilostivog, od naroda koji stida nema niti se Boga boji, niti poseduje srce covekoljubivo.[18] Zato, buduci jos u njihovom ropstvu, i u zlostavljanju zlom i u potlacenosti ljutoj, pripadamo ti, molbu ti prinoseci: podigni ruke tvoje za nas Vladicici Djevi i Precistoj Bogorodici, da pomene milosti Svoje drevne o ogradi ovoj, koje joj je dala u nasledje, i da nam olaksanje da od skrusenosti gorke, i otera ljute neprijatelje i hulnike nase pravoslavne vere, i napravi neoborivom crkvu Svoju svetu, koju sama izvole podici za obitaliste svoje, i da umnozi stado ograde tvoje i posecuje ga, kao i pre, cuvajuci ga i utvrdjujuci, zastupajuci i stiteci od neprijatelja vidljivih i nevidljivih, da se slobodni nadjemo dusama i telima, te u ovom vremenom svetu bogougodno pozivimo, nikim ne savladani, osim Precistom Bogorodicom, kao i pre oci nasi, i tobom, prepodobni Teodosije.
Znajuci tvoje milosrdje, drznuh se da pruzim jezik svoj na tvoju pohvalu, ne prinoseci ti hvalu kao od dostojnosti, nego ocekujuci da steknem napredak od tebe, oce, i olaksanje za grehove svoje, za dalje cuvanje i drugacija vezbanja. Proslavise te, naime, nebeske sile i prihvatise te Apostoli, i prisvojise te proroci, zagrlise te mucenici, raduju se s tobom svetitelji, sretose te zborovi crnorizaca, povelica te i sama Carica Precista Mati Gospodnja, i veoma te preuznese i ucini te poznatim od krajeva vaseljene do krajeva zemlje, verni slugo Gospodnji!
A kako bih te ja mogao pohvaliti po dostojnosti, imajuci skverna usta i necist jezik? No, nemajuci sta da ti prinesem u dan prestavljenja tvoga, do ovu malu pohvalu, kao malen i smrdljiv potok koji se u morsku sirinu priliva, ne da more napuni, vec da se od smrada ocisti. Zato, o casna glavo, sveti oce, prepodobni Teodosije, ne gnevi se na mene gresnoga, nego se pomoli za mene slugu tvoga, da me ne osudi u dan dolaska Svoga Gospod nas Isus Hristos, kome prilici slava sa bespocetnim Njegovim Ocem i s Presvetim i blagim i zivotvornim Duhom, sada i uvek.
NAPOMENE:
1. Up. Pric 29:2.
2. Up. Mt 4:16.
3. Up. Mk 10:29-30.
4. Up. Mt 11:30.
5. Up. Mt 16:24.
6. Jn 12:24.
7. Up. Mt 25:21.
8. Up. Mk 10:31.
9. Fil 3:13.
10. Jov 29:15.
11. Gal 6:2.
12. Up. Jev 2:13.
13. V. Ish 34:29-30,35.
14. Up. Ps 79:12.
15. V. Ish 13:21-22; 33:9-10.
16. Amalik – sabirno ime za narod neprijateljski nastrojen prema Izrailjcima, koji je poceo da se bori protiv njih kad su hodali po pustinji nakon izlaska iz Egipta (v. Ish 17:8,16); ime dobio prema svom rodonacelniku Amaliku (v. Post 36:12).
17. Jn 7:38.
18. Verovatno se radi o strasnom haranju i pustosenju ruske zemlje od strane divljih Polovaca 1096. godine, kada je i Pecerski manastir bio spaljen i opljackan. O tome prep. Nestor govori i u svom Letopisu pod doticnom godinom. Ako pak sacinitelj ovog slova nije prep. Nestor, mozda se ovde misli na razrusenje manastira od strane razbesnelih mongolskih hordi kana Batija krajem 1240. godine. Medjutim, pisac slova na pocetku tvrdi da je bio i ocevidac Teodosijevog odlaska ga Gospodu.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 12.
O SVETIM BLAZENIM PRVIM CRNORISCIMA PECERSKIM, KOJI U DOMU BOZIJE MATERE U BOZANSKIM VRLINAMA ZASIJASE, U POSTU, I U BDENjU, I U DARU PRORICANjA, U SVETOM MANASTIRU PECERSKOM[1]
Bese uistinu predivno cudo videti, braco, kako skupi Gospod takve crnorisce u obitelji Matere Svoje. Kao presvetla svetila u zemlji ruskoj sijahu: jedni behu isposnici, drugi behu za bdenje, neki za kolenopoklonjenje, jedni za poscenje preko dana ili dva dana, drugi jedjahu hleb sa vodom, neki vareno zelje, a neki i sirovo; i svi u ljubavi prebivahu, mladji se pokoravajuci starijim, ne smejuci pred njima govoriti, nego im sve bese sa pokornoscu i poslusnoscu velikom; takodje i stariji imahu ljubav prema mladjim, uceci ih i teseci, kao ceda svoja ljubljena. A ako neki brat upadase u neko sagresenje, utesavahu ga i epitimiju koja bese samo za njega razdeljivahu troje ili cetvoro – iz velike ljubavi.[2] Takva bese bozanska ljubav medju tom svetom bratijom, i uzdrzanje i poniznost. A ako bi neki brat odlazio iz manastira, sva bratija bi zbog toga tugovala, i slali bi po njega, prizivajuci brata da se vrati u manastir, pa kad bi se brat vratio, odlazahu kod igumana, poklanjahu se za brata i moljahu igumana, te odmah s radoscu primahu brata u manastir. Takvi, naime, behu tada crnorisci, isposnici, uzdrzljivci. Od njih cu spomenuti nekoliko cudnovatih ljudi.
Eto prvi od njih bese Damjan prezviter. Bese takav isposnik da osim hleba i vode nista ne jedjase sve do dana svoje smrti. A ako kad donesose kakvo bolesno dete, da ga kakvo obolenje obuzima, donosahu ga u manasitr kod prepodobnog Teodosija, a on naredjivase ovome Damjanu da cini molitvu nad bolesnim. I kad on to cinjase i svetim uljem pomazivase, odmah primahu isceljenje ti koji su mu dolazili.
Jednom se ovaj blazeni Damjan razbole i trebase da sretne kraj zivota, pa kad tako lezase u nemoci, dodje mu andjeo u liku Teodosijevom, obecavajuci mu Carstvo Nebesko za njegov trud. Potom mu dodje i veliki Teodosije sa bratijom, te posedase kod njega, a on vec posustajase. Pogledavsi na igumana, rece: “Ne zaboravi, oce, ono sto si mi obecao ove noci.” Shvativsi da je video vidjenje, veliki Teodosije mu rece: “Brate Damjane, sto sam ti obecao, to ce ti i biti.” A on sklopi oci svoje i predade duh u ruke Bozije. Iguman i sva bratija casno pogrebose njegovo telo.
Takodje bi i drugi brat, Jeremija po imenu, koji je pamtio krstenje ruske zemlje, a njemu Bog dade dar da providja sta ce biti. Ako koga vide u pomislima, potajno ga izoblicavase i poucavase da se cuva od djavola; a ako koji brat nameravase da ide iz manastira, ovaj mu opet pristupase, izoblicavase njegovu misao i utesavase brata, bilo da je kome govorio dobro ili zlo, rec se starceva zbivala.
Bese i drugi starac, po imenu Matej; on bese prozorljiv. Jednom dok je stajao u crkvi na svom mestu, podize oci svoje i pogleda po bratiji koja stajahu sa obe strane pojuci, i vide besa gde hoda u liku Ljaha[3] i drzi pod kaputom cvetice sto se nazivaju divlje ruze; i uzimase iz narucja neki cvetic i bacase na nekoga. I ako se cvetic prilepio nekome od bratije koja je stajala, ovaj bi malo odstojao i, raslabivsi se umom, izmisljao bi neki izgovor, izlazio iz crkve, te otisao da spava, i ne bi se vracao na pojanje. Ako li je bacio na drugog od onih koji su stajali, a cvetic se tome nije prilepio, taj je cvrsto stajao u svom pojanju sve dok ne otpoju jutrenju, kad bi svako posao u svoju keliju.
U ovog starca bi jedan obicaj – kad po otpevanju jutrenje bratija odlazase u svoje kelije, ovaj blazeni starac posle svih izlazase iz crkve. Jednom tako otide i sede pod klepalom, hoteci da otpocine, posto njegova kelija bese podalje od crkve, i vide kako velika gomila dolazi od vrata. I podigavsi svoje oci, vide jednog besa kako sedi na svinji i velica se, a mnostvo drugih oko njega trcase. I rece im starac: “Kuda idete?”; i rece bes koji sedjase na svinji: “Po Mihaila Toboljkovica”. Starac se znamenova krsnim znamenjem i ode u svoju keliju. I kada poce da svice dan, shvati starac vidjenje i rece svome uceniku: “Idi pitaj ima li Mihaila u keliji.” I rece mu: “Nedavno, posle jutrenje, izadje izvan manastirske ograde.” Starac isprica vidjenje igumanu i starijoj bratiji to sto vide, i prizva iguman brata i utvrdi ga.
U vreme ovog prepodobnog Mateja prestavi se blazeni iguman Teodosije, i postade Stefan iguman umesto njega, pa potom Nikon, a ovaj starac jos bese u zivotu. Dok stajase na jutrenji, pogleda i vide besa gde stoji na igumanskom mestu, i shvati starac da iguman nije ustao.
I mnoga druga vidjenja providjase, i pocinu starac u Gospodu, u dobrom ispovedanju, u pecerskom svetom manastiru.
NAPOMENE:
1. Slovo je preuzeto iz Letopisa prep. Nestora za godinu 6582. (1074.).
2. Iako ima nekih koji tvrde da ovaj obicaj razdeljivanja epitimije nije kanonski i da se uvukao sa Zapada, ipak ovde uvidjamo nesto drugo, razlicito od (na Zapadu tako cestog) proracunatog preuzimanja epitimije drugoga: sam svestenopisac tvrdi da su to cinili “iz velike ljubavi” – znaci, vezbali su se u toj najbozanstvenijoj vrlini, i niposto nisu mislili da nadoknadjuju i odradjuju globu cepidlackog “boga pravnika” kakav je vec u to vreme bio poznat na Zapadu.
3. Ljasima su Rusi nazivali uglavnom Poljake, ali i neka druga drevna slovenska plemena – Ljutice, Pomorjane, itd. Na srpskom se ocuvao oblik “Leh, Lesi”, ali posto su se njime u skorijoj proslosti oznacavali iskljucivo Poljaci, u Pateriku cemo zadrzati izvorni oblik.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 13.
O BLAZENOM NIFONTU, KOJI BI EPISKOP NOVGORODA, KAKO U SVETOM MANASTIRU PECERSKOM U BOZANSKOM OTKRIVENjU VIDE SVETOG TEODOSIJA
Blazeni Nifont bese crnorizac pecerskog manastira, i podrazavase zivotu tih svetih otaca, i zbog njegove velike vrline bi postavljen za episkopa Novgoroda[1]. Imase veliku veru i ljubav prema Presvetoj Bogorodici i prepodobnim ocima pecerskim, Antoniju i Teodosiju. Cim cu da od vaseljenskog patrijarha dolazi u Rusiju mitropolit Konstantin, ispuni se duhovnom radoscu i pomisli u sebi da izvrsi obadvoje: da bude u domu Preciste i pokloni se prepodobnim, kao i da od svetitelja dobije blagoslov, te iz tog razloga dodje u grad Kijev godine 6664. (1156). I dok je prebivao tamo, ocekujuci dolazak mitropolita, saznade da mitropolit besumnje podje iz Carigrada.
U to vreme bese mitropolit Klim zauzeo svetiteljsku stolicu bez blagoslova patrijarha iz Carigrada[2]. Ovog blazenog episkopa Nifonta prisiljavase Klim da sluzi sa njim, a on mu govorase: “Posto nisi primio blagoslov od svetog vaseljenskog patrijarha carigradskog, necu da sluzim s tobom, niti da te pominjem na svetoj sluzbi, nego pominjem svetog patrijarha carigradskog.” A Klim ga veoma prisiljavase i nahuskavase na njega kneza Izjaslava i svoje pobornike, i ne moze mu uciniti nikakvog zla.
A patrijarh carigradski cuvsi sta je sa njim, uputi mu poslanicu, hvaleci ga zbog velicine njegovog razuma i snage, i pribrojavase ga nekadasnjim svetima koji tvrdo stajahu u Pravoslavlju. On procita patrijarsku poslanicu i veoma se velikom snagom utvrdi, i bese u ljubavi sa knezom Svjatoslavom Olegovicem, posto Svjatoslav pre toga bese sedeo u Novgorodu[3].
Kad bese ovaj blazeni episkop Nifont u svetom Pecerskom manastiru, a veliku veru imadjase u prepodobne, kao sto i pre rekosmo, posle nekog vremena postize ga bolest. A divno vidjenje isprica: “Kad tri dana pre svoje bolesti dodjoh sa jutrenje – veli – i malo pocinuh, odmah se zavedoh u lak san. I gle, nadjoh se u crkvi pecerskoj, na Svjatosinom mestu, i mnogo se sa suzama molih Precistoj Bogorodici da vidim svetog prepodobnog oca Teodosija. I dok se sabirahu mnoga bratija u crkvu, pristupi mi jedan od bratije i rece: ‘Hoces li da vidis svetog oca naseg Teodosija?’ A ja odgovorih: ‘Veoma to zelim, ako ti je moguce, pokazi mi ga’. I povevsi me, uvede me u oltar i tamo mi pokaza svetog oca Teodosija. A ja kad videh prepodobnog, od radosti pritrcah i padoh mu pred noge i poklonih mu se do zemlje. On me podize i poce da blagosilja, i zagrlivsi me rukama svojim, poce da me ljubazno celiva i rece mi: ‘Dobrodosao, brate i sine Nifonte, odsad ces biti s nama nerazdvojno’. I drzase prepodobni u ruci svojoj svitak, pa kad ga ja zamolih on mi ga dade, i razmotavsi procitah. Bese u njemu na pocetku napisano ovo: ‘Evo ja i deca koju mi dade Bog’. I tad se trgoh, a sad znam da je ova bolest poseta od Boga.”
Bolovase on 13 dana, i zatim usnu s mirom, meseca aprila, osmog, u Svetlu nedelju. I bi casno sahranjen u Teodosijevoj pesteri – dodje kod ljubljenoga, kako mu i obeca prepodobni Teodosije, te zajedno Vladici Hristu predstoje, nasladjujuci se onih neizrecenih nebeskih krasota i moleci se za nas, svoja ceda.
Takvi cudnovati muzevi behu u tom svetom Pecerskom manastiru, od kojih mnogi behu zajednicari Apostola, i namesnici njihovih prestola, kao sto ce nam sledece slovo-poslanica jasno pokazati.
NAPOMENE:
1. Bio episkop 1130-1156.
2. 1146. je kijevski knez Izjaslav Mstislavic bez dozvole Carigradske Patrijarsije postavio za mitropolita sve Rusije Klima (Klimenta) Smoljatica, monaha Zarubskog manastira. To je napravilo razdor medju ruskim episkopima – jedni su Klima priznavali, drugi nisu. Medju potonjim je bio i sveti Nifont. Posle Izjaslavljeve smrti (1154.), Klim je bio prinudjen da ostavi mitropoliju, a 1156. je carigradski patrijarh na mitropolitski presto postavio gorespomenutog svetog Grka Konstantina.
3. Svjatoslav bese novgorodski knez 1135-1138 i 1139-1141, a 1154-1164 knez Cernjigova. Borio se na strani Georgija Dugorukog protiv Izjaslava Mstislavica.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 14.
POSLANICA PONIZNOG EPISKOPA
SIMONA VLADIMIRSKOG I SUZDALjSKOG
POLIKARPU, CRNORISCU PECERSKOM
Brate! Sednuvsi u tihovanju, saberi um svoj i reci sebi: “O, ubogi inoce, nisi li svet ostavio i roditelje po ploti, Hrista radi?” Ako i ovde, dosavsi zbog spasenja, ne cinis sto je duhovno, sto si se obukao u kaludjersko zvanje? A nece te crne haljine izbaviti od muke. Ovo znaj, da te ublazavaju ovde knezovi i boljari i svi drugovi tvoji, jer govore: “Blazen je zato sto zamrzi ovaj svet i ovu slavu, i vise se ne brine za zemaljsko, nego zeli nebesko.” A ti ne zivis kaludjerski. Velika me sramota obuzima radi tebe. Hoce li nas ti koji nas ovde nazivaju blazenima preteci u Carstvu Nebeskom[1] i oni se u pokoju naci, a mi cemo gorko muceni vikati? I ko ce te pomilovati, kad sam sebe pogubi?
Preni se, brate, i pobrini se duhovno za svoju dusu, sluzi Gospodu sa strahom i sa svakim smernoumljem. Ti si danas kortak, a ujutro ljut i zao; malo cutanja, pa opet roptanje na igumana i na njegove sluzitelje. Ne budi lazljiv – ne odvajaj se od crkvenog sabranja izgovarajuci se na telo: kao sto kisa uzgaja seme, tako i crkva vuce dusu ka vrlinama. Jer sve sto ucinis u keliji nije nista: ako Psaltir citas, ili Dvanaest psalama[2] pojes, to se ne moze uporediti ni sa jenim sabornim “Gospode, pomiluj”. U vezi toga znaj, brate, kad vrhovni apostol Petar, sam crkva Boga zivoga, bese uhvacen od Iroda i bacen u tamnicu, nisu li ga molitve Crkve izbavile iz ruku Irodovih?[3] I David se moli, govoreci: jedno molih od Gospoda i to cu traziti – da zivim u domu Gospodnjem sve dane zivota moga, da gledam krasotu Gospodnju i posecujem hram sveti njegov.[4] A sam Gospod rece: Dom moj dom molitve neka se zove.[5] Jer gde su dva ili tri sabrana u ime moje, onde sam i ja medju njima.[6] Ako se tu toliko sabranje, vise od stotinu bratije, sabere, toliko vise veruj da je tu Bog nas. I od tog bozanskog ognja njima se pravi obed, ciju jednu mrvicu ja zelim vise od svega sto imam pred sobom za obed. Svedok mi je u tome Gospod, da ne bih okusio nikakvu drugu hranu kad bih imao komad hleba i socivo pripremljeno za tu svetu bratiju.
A ti, brate, nemoj da hvalis one koji danas sede za trpezom, a sutra na kuvara i na posluznika da ropces, cime pakostis staresini, i ispada da jedes izmetine, kao sto pise u Otacniku. Vide, naime, onaj starac kako oni koji psovahu hranu jedu izmetine, a oni koji je hvaljahu jedu med, te tako provide taj starac po cemu je hrana razlicita[7]. A ti kad jedes i pijes blagosiljaj Boga, jer sebe pogubljuje onaj koji cini hulu, po apostolu: Ako, dakle, jedete ili pijete, sve na slavu Boziju cinite.[8] Trpi, brate, i vredjanje, jer ko pretrpi do kraja taj ce se spasti[9], takav ce se i bez truda spasti. Ako ti se i dogodi da te ko sramoti, pa ti neko dodje i obavesti te da te taj i taj tako zlo kudi, reci tome koji te obavestava: “Ako me i ukori, ipak mi je brat, i dostojan sam toga, a on to ne cini od sebe, nego ga je neprijatelj djavo podstakao na to, da napravi neprijateljstvo medju nama. Gospod neka otera lukavoga, a brata da pomiluje.” Ti ces reci: “U lice me uvredi, pred svima”; nemoj se ojaditi zbog toga, cedo, i ne ustaj brzo na gnev, nego pavsi pokloni se bratu do zemlje, govoreci: “Oprosti mi, brate!”
I ispravi pregresenja u sebi, i tako ces pobediti svu silu vraziju, a ako se usprotivis kad te sramote, dvostruko ces sebe uvrediti. Zar si ti veci od Davida cara? Njega Semej vredjase u lice, a jedan od slugu carevih, ne trpeci porugu nad carem, rece: “Idem da mu uzmem glavu; zasto pas mrtvi proklinje gospodina moga cara.” Ali sta mu David rece: “O sine Saruin, ne smetaj mu da proklinje Davida, da vidi Gospod poniznost moju i vrati mi dobro zbog njegove kletve.”[10] Pomisli, cedo, i na nesto jos vece od toga: kako se Gospod nas ponizi, buduci poslusan do smrti Svome Ocu[11]; kad su ga vredjali – nije pretio, slusajuci “demon je u tebi”[12], po licu bijen i samaran i pljuvan – nije se gnevio, vec se molio i za one koji su Ga razapinjali. Tako je i nas naucio: Molite se – rece – za neprijatelje vase, i dobro tvorite onima koji vas mrze, i blagosiljajte one koji vas kunu.[13]
Neka ti je dovoljno, brate, i delo koje si ucinio iz svoje malodusnosti. Zato treba da places, jer si bio ostavio sveti casni manastir Pecerski svetih otaca Antonija i Teodosija Pecerskih, i svetih otaca crnorizaca koji su sa njima, i prihvatio si se da igumanujes kod svetih besrebrenika Kozme i Damjana[14]. Ali sada si dobro ucinio, odrekavsi se takvog ispraznog posla, i nisi dao ledja svome neprijatelju, jer bi te ta neprijateljeva zelja pogubila. Ne znas li da drvo koje se ne zaleva cesto, a jos se i presadjuje, brzo osusi? Ti si se odvojio od poslusnosti ocu i bratiji svojoj ostavivsi svoje mesto, te bi kao takav uskoro poginuo. Ovcica koja prebiva u stadu, ostaje nepovredjena, a koja se odvoji, uskoro gine i vuci je pojedaju. Trebao si prvo da razmislis radi cega si hteo da izadjes iz tog svetog i casnog i spasenog mesta Pecerskog, u kome je tako divno svakome ko zeli da se spase. Mislim, brate, da to Bog ucini, ne trpeci tvoje gordosti: obori te, kao nekada satanu sa odmetnutim silama, zato sto nisi hteo da sluzis svetom coveku, svome gospodinu i nasem bratu, arhimandritu Akindinu[15] pecerskom. Pecerski manastir je, naime, more, i ne drzi u sebi nista gnjilo, nego ga izbacuje napolje.
A sto si mi opisao svoju uvredu – tesko tebi: pogubio si dusu svoju! Pitam te: cime hoces da se spases? Ako si i isposnik, i trezven u svemu, i siromasan, i bez sna prebivas, a vredjanje ne trpis, neces videti spasenja. Ali, raduje se sad zbog tebe iguman i sva bratija, pa i mi, cuvsi sta je s tobom, i svi se utesismo zbog tebe i pronalaska tvoga, jer ti bese izgubljen i nadje se[16]. Popustih opet da bude volja tvoja, a ne igumanova: hteo si ponovo da igumanujes u Svetom Dimitriju, a nismo te prisiljavali ni knez ni ja, i eto si ipak pokusao. Shvati, brate, da je neugodno Bogu tvoje staresinstvo, i zato ti Gospod darova onemocalost ociju. No ti se nikako ne trgnu, gde je trebalo reci: Blago meni sto si me ponizio, da se naucim opravdanjima Tvojim[17]. Shvatio sam da si cinoljubac, i trazis slavu od ljudi, a ne od Boga. Ne verujes li, jadnice, napisanome: Niko sam sebi ne prisvaja cast, nego prizvan od Boga[18]. Ako apostolu ne verujes, neces ni Hristu poverovati. Zasto od ljudi trazis dostojanstvo, a ne od Boga, onima koji su od Boga neces da se povinujes i mislis visoko? Takvi su u starini s nebesa bili svrgnuti. “Nisam li ja – velis – dostojan da mi se poveri posao u takvom cinu, ili sam gori od toga ikonoma ili od brata njegovog koji napreduje?” Ne dobivsi sto si zeleo, smucujes se, hoces cesto da izlazis iz kelije u keliju i zavadjas brata sa bratom, govoreci beskorisne stvari: “Zar misle – veli – ovaj iguman i ovaj ikonom da se samo ovde Bogu ugadja i da se drugde nemoguce spasti? A sta je sa nama, na mene ne obracaju paznju?” To su djavolska posla, to su ti prazne pretanjenosti. Ako i sam kakav napredak dobijes, tako da stojis na visem stepeniku, ne zaboravljaj smernoumlja, da kad ti se dogodi da sidjes sa stepenika, opet nadjes svoj ponizni put i ne upadnes u razlicite jade.
Pise mi kneginja Rostislavljeva, Verhoslava[19], hoteci da budes postavljen za episkopa Novgoroda na Antonijevo mesto, ili Smolenska na Lazarevo mesto, ili Jurjeva na Aleksijevo mesto, “pa makar – veli – i do hiljadu srebrenika potrosila radi tebe i Polikarpa”. I rekoh joj: “Kceri moja Anastasija! Delo ne bogougodno hoces da ucinis; ako bi pak on prebivao u manastiru bez izlazenja, sa cistom savescu, u poslusnosti igumanu i svoj bratiji, trezven u svemu, ne samo da bi se obukao u svetiteljsku odecu, nego bi se i Visnjeg Carstva udostojio.”
A ti, brate, episkopstvo si zazeleo? Dobro delo hoces! No slusaj Pavla kad govori Timoteju[20], i procitavsi shvatices da li si nesto od toga kakav episkop treba biti odrzao. A kad bi ti bio dostojan takvog cina, ja te ne bih pustio od sebe, nego bih te svojim rukama postavio sebi za saprestolnika u obe episkopije, Vladimirsku i Suzdaljsku, kao sto je hteo knez Georgije[21], ali ja mu ne dozvolih, videci tvoju malodusnost. A ako mene ne slusas, kakvu god vlast da hoces, ili episkopstvo ili igumanstvo zadobijes, bice ti prokletstvo, a ne blagoslov. I vise neces uci u sveto i casno mesto u kome si se postrigao. Bices kao nepotrebna posuda, bices izbacen napolje i posle ces mnogo plakati bez uspeha.
Nije u tome savrsenstvo, brate, da te svi slave, nego da ispravis svoj zivot i sacuvas sebe cistim. Iz toga su, brate, Pecerskog manastira Preciste Bogomatere bili postavljeni mnogi episkopi, kao sto i od samog Hrista Boga naseg behu poslani Apostoli po svoj vaseljeni, i kao svetila svetla osvetlase svu rusku zemlju svetim krstenjem. Prvi – Leontije, episkop rostovski, veliki svetitelj koga Bog proslavi neiskvarivoscu; on bese prvoprestolnik koga neverni mnogo mucise i tukose – on bese treci gradjanin iz ruskog sveta kojeg, zajedno sa ona dva Varjaga, uvenca Hristos za Koga i postrada.[22] O Ilarionu mitropolitu i sam si citao u Zitiju svetog Antonija, da ga ovaj postrize i zatim udostoji svestenstva.[23] Potom Nikolaj i Jefrem – perejaslavski, Isaija – rostovski, German – novgorodski, Stefan – vladimirski, Nifont – novgorodski, Marin – jurjevski, Mina – polocki, Nikolaj – tmutorokanski, Teoktist – cernjigovski, Lavrentije – turovski, Luka – bjelgorodski, Jefrem – suzdaljski. A ako hoces za sve da saznas, procitaj stari rostovski letopis, jer ih ima vise od 30, a zatim do nas gresnih, mislim oko 50.
Shvati, brate, kolika je slava i cast toga manastira! I postidi se i pokaj se, izaberi tih i bezmetezan zivot, kome te Gospod i prizvao. Ja bih rado ostavio svoju episkopiju i sluzio igumanu u tom svetom Pecerskom manastiru. A ovo ti govorim, brate, ne sam sebe da velicam, vec tebi da saopstim. Vlast naseg svetiteljstva sam znas. Ko ne zna za mene, gresnog episkopa Simona, i ovu sabornu crkvu, krasotu vladimirsku, i drugu – suzdaljsku crkvu, koju sam sam napravio?[24] Koliko one imaju gradova i sela i desetinu ubiru po citavoj ovoj zemlji – i tim svime vlada nasa neznatnost. I ovo sve bih ostavio, ali znas kakva me velika duhovna stvar obavezuje, i molim se Gospodu da mi poda blago vreme za upravljanje.
A zna tajne Gospod: istinu ti kazem – svu bih ovu slavu i cast odmah u blato uracunao, i kad bih u Pecerskom manastiru sa stapom drezdio za vratima ili sa smecem bio pometen i gazen ljudima, ili bio jedan od ubogih pred vratima te casne lavre i postao prosjak – to bi bilo bolje od ove vremene casti. Jedan dan u domu Bozije Matere veci je od hiljadu godina, i pre bih izabrao da u njemu prebivam, nego da zivim u stanovima gresnickim.[25] Uistinu ti kazem, brate Polikarpe: gde cu za divnija cuda od onih koja bise u tom svetom manastiru Pecerskom. Gde su blazeniji od ovih otaca, koji poput suncevih zraka zasijase do krajeva vaseljene? O njima cu ti verodostojno ispricati u sledecem spisu, u dodatku onome sto ti rekoh. I evo cu ti reci, brate, od cega je tolika moja gorljivost i vera u svetog Antonija i Teodosija.
NAPOMENE:
1. Up. Mt 21:31.
2. Dvanaestopsalmije – molitveni cin koji se cesto pominje u zitijima svetih vec od najstarijih vremena, sastvljen od psalama: 26, 31, 56, 33, 38, 40, 69, 70, 76, 101, Manasijine molitve i molitve svetog Evstratija.
3. Dap 12:1-11.
4. Ps 26:4.
5. Mt 21:13; Lk 19:46.
6. Mt 18:20.
7. Sv. ep. Simon podseca Polikarpa na pricu koja se moze naci u nekim izdanjima Skitskog otacnika, kao i u velikom Prologu, u Slovu za 4. avgust: “Jednom jedan prozorljivi starac nadgledase inoke koji sedjahu za trpezom i svi jedjahu istu hranu. I vide: jedni od njih jedjahu med, drugi hleb, a treci izmetine. Zacudi se starac takvoj razlici u jedenju i poce da se moli Bogu govoreci: ‘Gospode, otkrij mi tu tajnu: eto na stolu je pred sve stavljena ista hrana: zasto je ona nekima tako izmenjena i izgleda da jedni jedu med, drugi hleb, a neki izmetine?’ I gle, cu starac glas odozgo koji govorase: ‘Oni koje si video da jedu med, to su oni koji sa strahom i trepetom i radoscu duhovnom sede za trpezom i neprestano se mole, i njihova molitva kao kadilo uzlazi ka Bogu, i stoga im hrana izgleda kao med. Oni, pak, koje si video da jedu hleb, to su oni koji su zadovoljni hranom koju im salje Bog; a oni za koje se cinilo da jedu izmetine, to su oni koji prilikom jedenja hrane ropcu i govore: to je dobro, a to je pokvareno. Stoga ne treba tako pomisljati, nego blagodariti i slaviti Boga da se ispuni receno: ako jedete, ako li pijete, ako li sto drugo cinite, sve na slavu Boziju cinite (1.Kor 10:31).’” (Ovde smo naveli tekst iz Prologa, dok je onaj u Bibliotheca Hagiographica Graeca dosta kraci i nerazumljiv).
8. Up. 1.Kor 10:31.
9. Mt 10:22; 24:13.
10. 2.Cars 16:5-12.
11. Up. Fil 2:8.
12. Jn 7:20; 8:52.
13. Up. Lk 6:27-28.
14. Polikarp je neko vreme igumanovao u kijevskim manastirima Kozme i Damjana i Svetog Dimitrija, ali se zatim opet vratio u Pecersku obitelj.
15. Prep. Akindin II bio arhimandrit oko 1217-1232.
16. Up. Lk 15:24.
17. Ps 118:71.
18. Jev 5:4.
19. Zena kneza Rostislava (sina kijevskog velikog kneza Rjurika Rostislavica koji je vladao 1195-1211), kcerka vladimirskog kneza Vsevoloda Georgijevica “Velikog Gnezda” (dobio nadimak zato sto je imao puno dece), unuka Georgija Dugorukog.
20. V. 1.Tim 3:1-7.
21. Georgije – sin Vsevoloda Velikog Gnezda, veliki knez vladimirski 1212-1238, poginuo u okrsaju sa Tatarima na reci Sit. Vidi i Uvodnu rec.
22. Sveti Leontije bese episkop Rostova od sredine do 70-ih godina 11. veka. Iako je skoncao u miru, umro je zapravo od silnih rana i udaraca koje su mu zadali neznabozni Rostovljani. Ipak je njegovo stradanje i strpljenje urodilo plodom – urodjenici su se pred kraj njegovog vladikovanja vec masovno dobrovoljno obracali na pravu veru. Dvojica Varjaga su sveti kijevski mucenici Teodor i Jovan, otac i sin, koje su 983. neznabozni Kijevljani usmrtili zato sto otac nije dao da mu se sin prinese na zrtvu bogovima-demonima.
23. Ovo se cini kao dovoljno dobar dokaz za pretpostavku da su mitropolit Ilarion i shimnik Ilarion, cije neiskvarive mosti pocivaju u Daljnjim pesterama, ista osoba.
24. U Vladimiru se radi o sabornom hramu Uspenja koji je 1158-1161 gradio sv. knez Andrej Bogoljubski, a posle pozara 1185. je bio obnovljen; u Suzdalju je rec o sabornoj crkvi Rozdestva Bogorodice koju je 1222-1225 gradio sveti knez Georgije Vsevolodovic, a osvestao upravo ovaj sveti episkop Simon. Ta recenica svedoci o tome da je Simonova poslanica napisana 1125. ili 1126. godine.
25. Up. Ps 83:11.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 15.
KAZIVANjE SIMONA, EPISKOPA VLADIMIRSKOG I SUZDALjSKOG, O SVETIM CRNORISCIMA PECERSKIM, I RADI CEGA TREBA IMATI GORLjIVOST I LjUBAV PREMA PREPODOBNIM ANTONIJU I TEODOSIJU, OCIMA PECERSKIM
Cuh predivnu stvar od tih blazenih staraca, koju su, rekose, culi od ocevidaca toga cuda, koje je bilo pri igumanstvu Pimenovom u Pecerskom svetom manastiru[1].
Bese muz savrsen u svakoj vrlini, po imenu Onisifor, po cinu svestenik, i udostoji se on od Boga dara prozorljivosti, tako da je na svakom coveku video njegova sagresenja. Pricaju i o drugim njegovim junastvima, ali ja cu govoriti samo o jednom.
Bese ovome blazenom Onisiforu duhovni sin neki crnorizac, ljubljeni drug, koji nije istinski podrazavao zivot toga sveca, vec se lazno prikazivao kao isposnik i pravio se celomudren, a potajno je jeo i pio i skverno ziveo. I tako provodjase svoje godine. A to se sakri od tog duhovnog coveka, i ni jedan od bratije za ovo ne saznade.
Jednog dana, buduci zdrav, naprasno umre. I ne mogase se niko pribliziti njegovom telu radi smrada koji od njega bivase. Sve uhvati strah, i na silu ga izvukose, i ne mogahu nad njim obaviti opelo zbog smrada. Metnuvsi ga nasamo i stojeci podalje, obavise uobicajeno pojanje, a neki zacepise svoje nozdrve. I kad su ga uneli u pesteru i sahranili, toliko se usmrdio, da su i beslovesni bezali od pestere. Puno puta se cuo i gorak jauk, kao da ga neko muci.
I javi se sveti Antonije svesteniku Onisiforu, sa pretnjom mu govoreci: “Zasto si to ucinio? Takvog skvernog i necistog i bezakonog i mnogogresnog si ovde sahranio, kakav nikad ne bi sahranjen, i koji je oskvrnio ovo sveto mesto.” Trgavsi se od vidjenja i pavsi na lice, moljase se Bogu govoreci: “Gospode, radi cega si sakrio od mene dela ovog coveka?” I prisavsi, andjeo mu rece: “Ovo bi za pouku svima koji grese i ne kaju se, da vide i pokaju se.” I ovo rekavsi, postade nevidljiv. Tada svestenik ode i saopsti sve ovo igumanu Pimenu. I opet druge noci isto vide: “Izbaci ga napolje – rece – brzo, da ga psi pojedu, jer je nedostojan da prebiva ovde.” Svestenik se opet okrenu molitvi, i bese mu glas, koji rece: “Ako hoces, pomozi mu.”
Posavetovase se sa igumanom da na silu dovedu neke da ga izvuku napolje i bace u vodu, jer se voljno niko ne mogase pribliziti tom brdu gde bese pestera. Opet im se javi sveti Antonije, govoreci: “Sazalih se nad dusom ovoga brata, posto ne mogu da prestupim svoje obecanje sto vam ga obecah, da ce svako ko ovde bude sahranjen biti pomilovan, ma bio on i gresan. Jer ovi oci koji su sa mnom ovde u pesteri nisu gori od onih koji su bili pre zakona i posle zakona i ugodili Bogu. Molih se, naime, Gospodu Bogu mome i Precistoj Njegovoj Materi da ni jedan iz ovog manastira ne bude osudjen na muku. A Gospod mi rece tako da sam cuo glas Njegov: ‘Ja sam Onaj koji rece Avraamu: radi dvadeset pravednika necu pogubiti ovaj grad[2]; koliko vise cu radi tebe i tih koji su s tobom pomilovati i spasti gresnika! Ako se ovde desi da umre, bice u pokoju.’”Ovo cuvsi od svetoga, Onisifor sve sto vide i cu saopsti igumanu i svoj bratiji. Od njih ja nadjoh jednoga koji mi isprica ovu stvar u vezi tih prvih crnorizaca.
Iguman Pimen, buduci u velikoj nedoumici u vezi ove strasne stvari, sa suzama moljase Boga za spasenje duse bratove. I bi mu neko javljanje od Boga, u kojem mu se rece: “Posto ovde bise sahranjeni mnogi gresnici, i svi behu oprosteni radi svetih koji mi ugodise i koji su u pesteri, pomilovah i dusu ovoga jadnika, radi Antonija i Teodosija, slugu mojih, i radi molitve svetih crnorizaca koji su sa njima. I evo ti znaka te promene: smrad ce se u miomir pretvoriti.” Ovo cuvsi, iguman se ispuni radoscu, sazva svu bratiju i isprica im za javljanje, pa otide s njima do pestere da vidi sta bi, i namirisase svi miomir od njegovog tela, a zlosmradje i jauk vise se nikako ne cu. Svi se nasladise miomirisa, pa proslavise Boga i Njegove svete ugodnike, Antonija i Teodosija, zbog bratovog spasenja.
I zbog toga ja gresni, episkop Simon, tugujem i jadikujem i placem, samo da budem sahranjen u toj bozanskoj zemlji, i da primim malo olaksanje za mnoge mi grehe, molitava radi svetih otaca u Hristu Isusu, Gospodu nasem, Kome slava i sada.
NAPOMENE:
1. Pimen je bio iguman posle Timoteja, verovatno 1132-1141.
2. Up. Post 18:31.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 16.
O BLAZENOM EVSTRATIJU ISPOSNIKU
Neki covek dodje iz Kijeva u pesteru, hoteci da bude crnorizac; i naredi iguman da ga postrigu i nazva mu ime Evstratije. A on razdade sve svoje imanje ubogim i nesto malo ostavi svojim bliznjim da za njega razdadnu. Bese ovaj Evstratije isposnik i poslusnik svima.
Taj blazeni bese sa drugim hriscanima zarobljen i prodat nekom Jevrejinu sa mnogim drugima.[1] Uceci i moleci zarobljenike, upucivase ih govoreci: “Braco, svi vi koji se krstiste i u Boga verujete, ne budimo odstupnici od svog obecanja sa svetog krstenja. Hristos nas, naime, iskupi od prokletstva[2] i porodi vodom i Duhom[3], sinovima i naslednicima nas ucini[4]: tako ako umremo – Gospodu cemo umreti[5], ako li budemo ziveli – posluzimo bitisanju kao sto nam je duznost, ako za Hrista umremo – smrcu cemo zivot kupiti, i On ce nam zivot vecni dati.”
Posle nemnogo dana pomrese od gladi i iznemogose od zedji: jedni posle tri dana, drugi posle cetiri dana, neki posle sedam dana, jaki posle deset dana – skoncase svi od gladi i zedji. A bi ih 50 na broju: od manastirskih radnika 30, iz Kijeva 20.
Kad prodje 14 dana, osta samo monah ziv, kako bese isposnik od malih nogu. Vide onaj Jevrejin da ovaj monah bese uzrok propasti njegovog zlata koje je dao za zarobljenike, pa izvrsi na njemu svoju pashu. Kada nastade dan Vaskrsenja Hristova, ucini porugu svetome Evstratiju: po onome kako pise u Evandjelju, sto ucinise Gospodu nasem Isusu Hristu i porugase mu se, tako i ovoga blazenoga pribise na krst. I blagodarase Bogu na njemu, i bi ziv 15 dana.
A Jevreji mu rekose: “Sad se nasiti zakonske hrane, bezumnice, da budes ziv, jer Mojsej, primivsi zakon od Boga, dade ga nama, a u knjigama je receno: Proklet svaki koji visi na drvetu[6].” Monah pak rece: “Velike me je blagodati udostojio Bog – danas da postradam. I rece mi kao i razbojniku: Danas ces biti sa mnom u raju[7], jer sam On razori prokletstvo zakona i uvede blagoslov[8]. O Njemu rece Mojsej: Vidite zivot vas gde visi pred ocima vasim[9]; a David: Pribise ruke moje i noge[10]; i opet: Razdelise odecu moju medju sobom i za haljinu moju bacahu zreb[11]. A o ovom danu kaze: Ovo je dan koji stvori Gospod, obradujmo se i razveselimo se u njemu[12]. A ti i ovi Jevreji sa tobom danas cete zaplakati i zaridati, jer vam dodje odgovor od Boga, radi krvi moje i svih hriscana, jer subote vase mrzi Gospod[13] i pretvori praznike vase u zalovanje[14], jer je ubijen nacelnik vaseg bezakonja.
Kad cu Jevrejin ovo, kako mu i raspet prkosi, uze koplje, probode ga, i tako on predade dusu svoju Gospodu. I videla se dusa prepodobnog nosena na kolima ognjenim, i konjima ognjenim, i bi glas koji govorase na grckom: “Evo, nazva se dobri gradjanin nebeskoga grada!” I radi toga se on u vasem pominjanju naziva protostratorom[15]. I odmah tog dana dodje objava od cara o Jevrejima, da se isteraju svi Jevreji, imanja im se oduzmu, a staresine njihove pobiju. A to bese ovako. Neki jevrejin se krsti, buduci bogat i veoma hrabar, i zbog toga ga primi car, i posle malo dana ucini ga eparhom[16]. A on, dobivsi taj cin, potajno bese odmetnik od Hrista i njegove vere, i dade dozvolu Jevrejima u svim oblastima Grckog Carstva da kupuju sebi hriscane u ropstvo. Ovaj necastivi eparh bese razoblicen i ubijen, prema reci blazenog Evstratija, kao i tamosnji Jevreji koji zimovahu u Hersonu[17]; i oduzese imanje Jevrejinu koji je ono pocinio Evstratiju, pa ga obesise: Povrati se bol njegov na glavu njegovu, i na teme njegovo pade nepravda[18].
A telo svetoga bese baceno u more, gde se mnostvo cuda desava. Verni potrazise njegove svete mosti i ne nadjose, jer ne htede sveti slave od ljudi, nego od Boga. Kukavni Jevreji, videvsi cudo strasno, krstise se.
NAPOMENE:
1. 1096. godine, prilikom najezde polovackog kana Bonjaka.
2. Up. Gal 3:13.
3. Up. Jn 3:5.
4. Up. Rim 8:17.
5. Up. Rim 14:8.
6. Pnz 21:23.
7. V. Lk 23:43.
8. Up. Gal 3:13-14.
9. Up. Pnz 28:66.
10. Up. Ps 21:17.
11. Ps 21:19.
12. Ps 117:24.
13. Is 1:14.
14. Am 8:10
15. Protostrator je u to vreme u Vizantiji bio jedan od najvisih dvorskih cinova – u svom najvisem vidu protostrator je bio glavnokomandujuci svih kopnenih snaga carske vojske. Medjutim, ta rec doslovno znaci “prvokonjusar”: posto su mu dusu u nebo uzneli “ognjeni konji” (kao nekada proroka Iliju u telu, v. 4.Cars 2:11), prep. Evstratije, koji se udostojio tako velike pocasti – da bude raspet i preda dusu na Vaskrs, udostojio se i naziva bozanskog prvokonjusara.
16. Tj. upraviteljem grada.
17. Drevna grcka kolonija na Krimu, danas zapadni deo Sevastopolja.
18. Up. Ps 7:17.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 17.
O PONIZNOM I MNOGOTRPELjIVOM
NIKONU CRNORISCU
Drugi monah imenom Nikon bese u zarobljenistvu i drzan u okovima. I dodje neko iz Kijeva da ga iskupi. No on nije mario za to, mada bese od gradskih velikasa. A onaj hristoljubac iskupivsi mnoge zarobljenike, vrati se. Cuvsi to, njegovi otidose sa mnogim imetkom da ga iskupe. A monah im rece: “Niposto nemojte uzalud trositi svoj imetak. Ako bi Gospod hteo da me ima slobodnog, ne bi me predao u ruke ovih bezakonika, pokvarenijih nego sav svet. Jer On rece: Ja sam Onaj koji predaje svestenike u plen[1]. Ako dobro primismo iz ruke Gospodnje, zar necemo zlo pretrpeti[2]?” A ovi ukorivsi ga otidose, noseci sa sobom bogatstvo mnogo.
A Polovci, videvsi da behu liseni svoje zelje, pocese da muce monaha vrlo nemilostivo. Tri godine bese svakog dana zlostavljan i svezivan, stavljan na oganj, nozevima rezan, imajuci okovane ruke i noge prebivase na suncu i pecijase se, bese moren gladju i zedju, nekad citav dan, a nekad dva dana ili tri dana nista ne okusivsi. I blagodarase Bogu za sve ovo, i moljase se neprestano. Uzimu ga smestahu na sneg i na studen. A ovo mu sve cinjahu kukavni Polovci da da za sebe veliki otkup. A on im govorase: “Hristos ce me besplatno izbaviti iz vasih ruku, jer evo vec primih vest – javi mi se, naime, brat moj koga prodaste Jevrejima na raspece. Oni ce biti osudjeni sa onima koji rekose: Uzmi, uzmi, raspni ga[3], krv njegova na nas i na decu nasu[4]; a vi cete, bednici, sa Judom biti muceni u vekove, kao necastivi izdajnici i bezakonici. Jer tako mi rece sveti Gerasim[5]: ‘Treceg dana ces biti u manastiru, radi molitava svetih Antonija i Teodosija, i svetih crnorizaca koji su sa njima.’” Cuvsi to, Polovac pomisli da on hoce da bezi, pa mu podreza listove da ne pobegne, i strazarise nad njim jako. Treceg dana, dok su svi sedeli oko njega sa oruzjem, u sesti cas najednom postade nevidljiv, i oni cuse glas koji rece: “Hvalite Gospoda s nebesa.”
Zatim bese nevidljivo donesen u pecersku crkvu Presvete Bogorodice, u vreme kad pocese da poju kinonik[6]. Sva se bratija stekose kod njega i pitahu ga kako ovamo dodje. A on isprva htede da sakrije to preslavno cudo. Videse na njemu teska zeleza i nezaceljene rane, i svo telo ognojeno ranama, i njega samog u okovima, i krv gde jos kaplje od prerezivanja listova – i ne verovase mu.
Posle im objavi istinu, ali ne dade da mu se skine zelezo sa ruku i sa nogu. A iguman rece: “Brate, ako bi Gospod hteo da te ima u nuzdi, ne bi te izveo odatle, a sad se povinuj nasoj volji.” I skidose to s njega i prekovase u oltarske potrepstine.
Posle mnogo dana dodje onaj Polovac koji drzase blazenoga u Kijev – radi mira, i udje u manastir Pecerski. Videvsi starca, isprica sve o njemu igumanu i bratiji, i vise se ne vrati nazad, vec se krsti i postade monah, i to sa porodicom svojom, i tu zivot svoj skoncase u pokajanju, sluzeci svome zarobljeniku, i behu sahranjeni u svom pritvoru.
I mnoga druga junastva tog blazenog Nikona pricaju, o kojima nije sad vreme da se pise, ali evo, jedno cu ti kazati. Kad ovaj blazeni bese u zarobljenistvu, razbolese se jednom zarobljenici od gladi i od nuzde. Zapovedi im blazeni da nista ne kusaju od poganih, a sam on, buduci u okovima, molitvom ih sve isceli i ucini da nevidljivo pobegnu.
Kad pak onaj Polovac trebase da umre, zapoveda svojim zenama i deci da ovog monaha razapnu nad njim. A ovaj se blazeni pomoli i isceli ga: bese, naime, provideo njegovo potonje pokajanje, te je i sebe izbavio od gorke smrti. A ovaj se Nikon naziva “Suhi” u nasem pominjanju – bese iskrvario i istruleo od rana, pa se i isusio.
Polikarpu. Kako da uzmognem, brate, da ispovedim[7] svete muzeve koji behu u tom casnom i blazenom manastiru Pecerskom! Radi njihovog vrlinskog zivota se i pogani krstise i postadose monasi, jer radi onog gorespomenutog blazenog Hristovog mucenika Gerasima krstise se Jevreji, a radi ovog strastotrpca Nikona Polovci postadose crnorisci. Mnogo toga, i vise od ovoga, cuo si ti od mene, gresnog episkopa Simona, najneznatnijeg medju episkopima, nedostojnog da budem podnozje tim svetim crnoriscima, kojih je, ja mislim, i sav svet nedostojan[8], niti moze neki pisac sam da opise njihova cudesa. Njima je Gospod rekao: Tako da se svetli svetlost vasa pred ljudima, da vide vasa dobra dela i proslave Oca vasega koji je na nebesima[9]. Pa od cega da nastane napustanje naseg obecanja i promena zivota, sa takve visine do upalih u dubinu zitejsku? Nacelnike i nastavnike imamo, ravne besplotnim, prve molitvenike i posrednike kod Tvorca, jer su slicni andjelima i ukraseni mucenickim vencima.
NAPOMENE:
1. Up. Jov 12:19.
2. Jov 2:10.
3. Jn 19:15.
4. Mt 27:25.
5. Gerasim je bilo svetovno ime prepodobnog mucenika Evstratija.
6. Najcesci kinonik (pricastan) jeste “Hvalite Gospoda s nebesъ”.
7. Tj. “proslavim”.
8. Up. Jev 11:38.
9. Mt 5:16.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 18.
O SVETOM SVESTENOMUCENIKU KUKSI
I O PIMENU ISPOSNIKU
Kako da zaobidjem ovog blazenog svestenomucenika, crnorisca tog istog pecerskog manastira, Kuksu, za koga svi znaju kako besove progna, i Vjatice krsti [1], i kisu s neba svede, i jezero isusi, i mnoga cudesa ucini, i posle mnogih muka bi posecen sa svojim ucenikom. A sa njima i Pimen, blazeni isposnik, u isti dan skonca, saznavsi za svoj odlazak Gospodu dve godine ranije, i jos mnogo drugog prorece i bolesne isceljivase. On usred crkve veleglasno rece: “Brat nas Kuksa pred svitanje bi ubijen.” I to rekavsi, prestavi se u isti cas kad i ona dvojica svetih.[2]
Polikarpu dodatak. Ostavicu ovo i necu mnogo govoriti o svetima. Ako ti nije dovoljno moje besedjenje sto si ga iz usta mojih cuo, nece te ni pisanje uveriti; a ako u ovo ne verujes, onda ako ko i iz mrtvih vaskrsne, neces poverovati[3].
NAPOMENE:
1. Vjatici – savez istocnoslovenskih plemena oko gornjeg i srednjeg toka Oke, a od 12. v. i u Cernjigovskoj, Rostovskoj i Rjazanskoj knezevini.
2. O prep. Isposniku ostalo je u nekim drugim izvorima zabelezeno jos i ovo: ” Imadjase takvu blagodat da jednom sedmicno kusase hranu, i to veoma malo, i neprestano ispunjavajuci manastirsko poslusanje ne slabljase u trudovima i postu. Danju meljase brasno na zrvnjima i nosase drva za bratiju, a nocu se podvizavase u molitvama.”
3. Up. Lk 16:31.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 19.
O SVETOM ATANASIJU ZATVORNIKU,
KOJI UMRE I OPET DRUGI DAN OZIVE
I OSTADE JOS 12 GODINA
U tom svetom manastiru bese i ovo. Brat jedan, po imenu Atanasije, koji zivljase strog i bogougodan zivot, mnogo bolovavsi, umre. Dva brata obrisase njegovo mrtvo telo i otidose, uvivsi ga, kako prilici pokojniku. Slucajno dodjose jos neki, videse ga umrlog i odose. Ostade mrtvi sav dan nepogreben – bese, naime, veoma ubog, i ne imase nista od ovoga sveta, i zato bi zanemaren; a bogatim se svako upinje da posluzi i za zivota i pri smrti, da sta nasledi.
U noci se javi neko igumanu, govoreci: “Ovaj Boziji covek je vec dva dana nepogreben, a ti se veselis.” I saznavsi iguman za ovo, sutradan sa svom bratijom dodje kod umrlog – i nadjose ga gde sedi i place. Uzasnuse se kad ga videse ozivelog, i pitahu ga, govoreci: “Kako ozive i sta vide?” A on nista ne odgovarase, osim: “Spasavajte se!” A oni ga moljahu da sta cuju od njega, “da se i mi – vele – okoristimo”. A on im rece: “Ako vam kazem, necete mi verovati.” Bratija mu sa zakletvom rekose: “Sacuvacemo sve, sta god da nam kazes.” A on im rece: “Imajte poslusnost prema igumanu u svemu, i kajte se svaki cas, i molite se Gospodu Isusu Hristu i Precistoj Njegovoj Materi i prepodobnom Antoniju i Teodosiju da skoncate svoj zivot ovde i da se udostojite da budete pogrebeni sa svetim ocima u pesteri. Eto, od svih stvari, te tri stvari su najvise, ako ko uspe da ovo sve odrzi po redu – samo neka se ne uznosi. I vise me ne pitajte, nego vas molim da mi oprostite.”
Ode u pesteru i zagradi za sobom vrata, i tu ostade, nikome nista ne govoreci, 12 godina. A kada je trebalo da se prestavi, prizva svu bratiju i kazivase im isto kao i pre – o poslusnosti i o pokajanju, govoreci: “Blazen je onaj ko se udostoji ovde biti sahranjen.” I ovo rekavsi, s mirom pocinu u Gospodu.
A bese jedan brat koji bolovase na bubrezima mnogo godina, i bi donesen kod njega. Kad zagrli telo blazenoga, od tog casa ozdravi i sve do dana svoje smrti nikad se vise ne razboli na bubrezima, niti na bilo cemu drugom. Ovome koji ozdravi ime je Vavila. I on rece bratiji ovo: “Dok sam lezao i vapio od bola – veli – odjednom udje ovaj blazeni i rece mi: ‘Dodji, iscelicu te’. A ja htedoh da ga pitam kada i kako ovamo dodje, no on odmah postade nevidljiv.” I otad svi shvatise da je ugodio Gospodu, jer nikada ne izadje i ne vide sunca 12 godina, i ne prestajase da place dan i noc, a jedjase malo hleba i vode pomalo pijase, i to samo po danu. A ovo sam cuo od toga Vavile kojeg je iscelio.
Ako se kome ovo pisanje cini neverovatno, neka procita zitija svetih otaca nasih Antonija i Teodosija, nacelnika ruskih monaha, i tako neka poveruje. Ako se ni tada ne ubede, nisu krivi, jer treba da se ispuni prica koju rece Gospod: Izadje sejac da seje seme svoje, i jedno pade kraj puta, a drugo pade u trnje – to su oni koji brigama zitejskim budu uguseni[1], za koje prorok rece: Otvrdnu srce ovoga naroda, usima tesko cuju[2]; i drugi: Gospode, ko verova propovedi nasoj?[3]
Polikarpu. A ti, brate i sine, ovima ne posleduj, jer ne pisem ovo radi njih, vec da tebe pridobijem. I dajem ti savet: blagocascem se utvrdi u tom svetom manastiru Pecerskom, ne zeli vlasti, ni igumanstva, ni episkopstva, a za spasenje ti je dovoljno da skoncas zivot svoj u njemu. Sam znas da mogu kazivati nesto slicno iz svih knjiga; ali bolje mi je, i tebi korisnije, da kazem nesto malo od puno toga sto se desi i cu o tom bozanskom i svetom manastiru Pecerskom.
NAPOMENE:
1. Up. Lk 8:5,7,14.
2. Is 6:10; Dap 28:27.
3. Is 53:1; Rim 10:16.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 20.
O PREPODOBNOM SVJATOSI,
KNEZU CERNjIGOVSKOM
Ovaj blazeni i blagoverni knez Svjatosa[1], po (monaskom) imenu Nikolaj, sin Davidov, unuk Svjatoslavljev, shvati prelest ovog sujetnog zivota i to kako sve sto je ovde protice i prolazi, dok su buduca blaga neprolazna, vecna, i Carstvo Nebesko koje Bog pripremi onima koji ga ljube – beskonacno, ostavi knezovanje, cast i slavu i vlast, i sve to svrsta u nista, te dodje u Pecerski manastir i posta monah, godine 6614. (1106.), 17. februara.
Svi ovdasnji crnorisci znaju njegov vrlinski zivot i poslusnost. Provede tako u kuhinji tri godine radeci za bratiju, i svojim rukama secijase drva za potrebe prehrane, dosta puta i na svojim ramenima nosase drva sa obale, i jedva ga braca njegova Izjaslav i Vladimir[2] udaljise od tog rada. A ovaj istinski poslusnik molbom izmoli da jos jednu godinu u kuhinji radi za bratiju. I tako bese iskusan i savrsen u svemu, i zatim ga postavise kod vrata manastira, i tu ostade tri godine, ne odlazeci nikud sem u crkvu. A odatle mu bese naredjeno da sluzi pri trpezi. A zatim, voljom igumana i sve bratije, bi prinudjen da ima keliju, koju sam napravi i koja se i dosad zove Svjatosina, i gradinu koju svojim rukama zasadi.
Pricaju za njega i to da ga za sve godine njegovog kaludjerstva niko nikad ne vide besposlenog, nego stalno imase rukodelje u svojim rukama, i od tog rukodelja je uvek imao dovoljno za odecu. U ustima stalno imase Isusovu molitvu, neprestano: “Gospode Isuse Hriste, Sine Bozji, pomiluj me”. Nista ne okusi drugo, nego se hranjase samo manastirskom hranom; iako je imao mnogo, sve je to davao na potrebe putnika i siromaha, te na gradjenje crkve. Ima i danas puno njegovih knjiga.
Dok jos knezovase, blazeni knez Svjatosa imase veoma vestog lekara, imenom Petra, rodom Sirijca, koji dodje sa njim u manastir. Kad vide Petar njegovo dobrovoljno siromastvo, kako sedi u kuhinji i kod vrata, odvoji se od njega i zivljase u Kijevu, lececi mnoge. Dolazase cesto kod blazenog, pa videci ga u velikom zlopacenju i bezmernom poscenju, nagovarase ga govoreci: “Kneze, treba da gledas na svoje zdravlje, da ne unistis tako plot svoju mnogim trudom i uzdrzanjem, jer kad iznemognes, neces moci da poneses stavljeni ti jaram koji si izabrao Boga radi. Ne zeli Bog post ili trud visi od moci, nego samo srce cisto i skruseno; niti si ti navikao na takvu nuzdu koju sebi stvaras sluzeci kao prinudjeni sluga. Pa i blagocastiva braca tvoja, Izjaslav i Vladimir, za veliku sramotu drze tvoje siromastvo. Kako od takve slave i casti prispe u poslednje ubostvo, te moris svoje telo i predajes se u bolest zbog nepodobne hrane. Divim se tvom zelucanom soku, koji nekad bese opterecen slatkom hranom, a sad trpi, primajuci sirovo zelje i suv hleb. Pazi da ti ne dodje jednom bolest sa svih strana, te neces imati snage i uskoro ces se od zivota oprostiti, ja ti necu moci pomoci, a svojoj ces neutesnoj braci ostaviti plac. Jer eto i boljari koji su ti nekad sluzili, i za koje se radi tebe smatralo da su veliki i slavni, liseni tvoje ljubavi sad tuguju: napravise velike kuce, i sede u njima u velikoj potistenosti. A ti nemas gde glavu da spustis, sedeci na ovome smetljistu, i svi misle da si poludeo. Pa koji knez to napravi? Da li blazeni otac tvoj David, ili deda tvoj Svjatoslav, ili ko od boljara to ucini, ili zazele ovaj put, osim Varlaama koji ovde bi iguman? A ako me ne poslusas, pre Suda ces biti sudjen.”
A ovo mu, kako ga naucise braca potonjega, mnogo puta govorase, ponekad sedeci sa njim u kuhinji, a ponekad kod vrata. I odgovori mu blazeni: “Brate Petre! Puno sam puta gledao i resio sam da ne stedim svoju plot, da ne bih opet podigao rat protiv sebe, vec da se ona, ugnetavana mnogim trudom, ponizi. Sila treba – veli – u nemoci da se savrsava.[3] I nisu stradanja sadasnjeg vremena primerena buducoj slavi koja ce se javiti u nama.[4] Blagodarim Gospodu sto me oslobodio od svetovnog robovanja i nacinio me sluziteljem svojim slugama, tim blazenim crnoriscima. A braca moja neka se obaziru na sebe, jer svako ce svoje breme poneti, i dovoljno im je sto imaju moju vlast. A ja sve ovo Hrista radi ostavih: zenu i decu, dom i vlast, i bracu i drugove, sluge i sela, i zbog toga ocekujem da budem naslednik vecnog zivota. Osiromasih radi Boga – da Njega pridobijem. I ti kad nekog lecis, zar ne naredjujes da se taj uzdrzava od hrane? Umreti za Hrista meni je dobitak[5], a sedeti na smetljistu – praviti se da carujem sa Jovom[6]. Ako nijedan knez ovo pre mene ne ucini, neka im ja budem predvodnik: mozda se neko ugleda na to, i posleduje tome i meni. A dalje – obaziri se na sebe i na one koji te naucise.”
A kad bi se ovaj blazeni razboleo, videvsi ga lekar bi pripremao bilje za potrebe lecenja, za svaku bolest koja bese – bilo to ognjeno paljenje ili bolesna toplota, ali pre njegovog dolaska knez bi postajao zdrav i nikako se ne bi dao leciti. I tako bese mnogo puta. Kad se jednom taj Petar razbole, posla k njemu Svjatosa, govoreci: “Ako ne budes pio bilje, brzo ces ozdraviti; a ako me ne poslusas, mnogo ces postradati.” On pak, praveci se vest i hoteci da se otarasi bolesti, uze neki rastvor i umalo se od zivota ne rastavi. No po molitvi svetoga on ozdravi.
Kad se ovaj opet razbole, posla mu sveti poruku govoreci: “Za tri dana ces ozdraviti, ako se ne budes lecio.” Poslusavsi ga, Sirijac treceg dana ozdravi – prema reci blazenoga. Prizvavsi ga sveti, rece mu da se postrize: “Kroz tri meseca, rece mu, odlazim sa ovog sveta.” A ovo mu rece, njemu (Petru) predskazujuci smrt. A Sirijac Petar, ne shvatajuci sta treba da bude sa njim, pade mu pred noge i sa suzama govorase: “Avaj meni, gospodine moj i dobrotvore moj i dragi moj zivote! Ko ce pogledati na tudjinstvo moje, i ko ce nahraniti mnogu celjad nevoljnu, ko ce zastupiti ugrozene, ko ce pomilovati siromasne? Ne rekoh li, kneze, da ces dvojici brace ostaviti plac neutesni? Gde sad ides, pastiru dobri? Reci meni, sluzi svome, kakva je to smrtna rana, pa ako je ja ne izlecim, neka bude moja glava za tvoju glavu i moja dusa za tvoju dusu. Nemoj otici od mene cuteci, nego mi otkrij, gospodine, otkud ti takva vest, da dam zivot svoj za tebe. Ako te je Gospod obavestio o tome, moli Ga da ja umrem umesto tebe. Ako me ostavis, gde cu sesti i plakati zbog svog gubitka, na ovom smetljistu, ili na vratima gde prebivas? Sta cu naslediti od tvog imanja? Pa ti sam si nag, i odlazeci bices sahranjen u tim zakrpljenim dronjcima. Daruj mi tvoju molitvu, kao nekad Ilija Jeliseju kozuh, da razdrazim dubinu srca, i prodjem u rajska mesta divnog utocista doma Bozijeg[7]. Jer znaju i zveri po izlasku sunca da se saberu i u jazbinama svojim legnu[8], jer i ptica nadje sebi dom, i grlica gnezdo sebi, gde polozi ptice svoje[9], a ti si ima vec sest godina u manastiru i mesto svoje ne pozna[10].”
Blazeni mu, pak, rece: “Dobro je nadati se u Gospoda, nego li nadati se u coveka[11]; a zna Gospod kako prehraniti svu tvorevinu, On koji moze zastupati i spasavati bedne. Dvojica brace moje, ne placite za mnom, nego placite za sobom i decom svojom[12]. Lecenje pak u zivotu ne trebah, posto mrtvi zivot nece videti, niti lekari mogu vaskrsavati[13].” I izasavsi sa njim u pesteru, iskopa sebi grob i rece Sirijcu: “Ko ce od nas dvojice vise zavoleti ovaj grob?” A Sirijac rece: “Znam da neko hoce, ali ti zivi jos, a mene ovde sahrani”. Blazeni rece: “Neka ti bude kako hoces.” I tako se ovaj postrize, i plakase dan i noc ne prestajuci 3 meseca. Blazeni ga pak tesase govoreci: “Brate Petre, hoces li da te uzmem sa sobom?” A ovaj mu s placem rece: “Hocu da me pustis, pa da ja za tebe umrem, a ti moli za mene.” I rece mu blazeni: “Ohrabri se, cedo, budi spreman, u treci ces dan otici.” I tako, pricestivsi se bozanskih i zivotvornih tajni besmrtnih, i legavsi na odar, namestivsi se i ispruzivsi noge, predade dusu Gospodu u ruke.
A blazeni knez Svjatosa posle toga ostade 30 godina ne izlazeci iz manastira, sve dok se ne prestavi u vecni zivot. I u dan njegovog prestavljenja bezmalo sav grad se tu sakupi.
Kad brat njegov to sazna, posla kod igumana sa molbom, rekavsi da moli sebi na blagoslov krst sa paramanda[14] njegovog (Svjatosinog), i uzglavlje i prostirku na kojoj se klanjao. Iguman mu dade, rekavsi: “Po veri tvojoj neka ti bude[15].” A ovaj, primivsi to, casno ga drzase, i dade igumanu tri grivne zlata, da ne bi zabadava uzeo znamenje bratovo. A kad se ovaj Izjaslav jednom razbole, te od svih bese otpisan, jer videse da je blizu smrti, sedjahu oko njega zena njegova i deca, i svi boljari. On pak, malo se prignuvsi, zatrazi vode sa pecerskog kladenca i tako zacuta. Poslase i uzese vode, a iguman dade i vlasenicu brata njegovog, Svjatose, otrevsi njome grobnicu svetog Teodosija, da ga obuku u nju. I jos pre no sto udje onaj koji nosase vodu i vlasenicu, odmah progovori knez: “Izadjite brzo pred grad u susret prepodobnima Teodosiju i Nikoli.” Kada udje onaj poslani sa vodom i sa vlasenicom, povika knez: “Nikola, Nikola Svjatosa!” I dadose mu da pije, i obukose ga u vlasenicu, i odmah ozdravi. I svi proslavise Boga i ugodnike Njegove. I tu vlasenicu bi uzimao na sebe kad god bi se razboleo, i tako bi ozdravljao. U svakoj bici imase na sebi ovu vlasenicu i tako ostajase bez povrede. A kad jednom sagresi, ne smede da je uzme na sebe, i tako bese ubijen u bici, a bese zapovedio da se u njoj sahrani.
I mnoga druga junastva pricaju o tome coveku, pa sve dosad znaju ovdasnji crnorisci o knezu Svjatosi.
Polikarpu. I opet cu obratiti rec tebi. Sta si ti takvo ucinio? Bogatstvo li ostavi? – Pa ne bese ga ni imao. Slavu li? – Pa ne bese je ni postigao, nego iz ubostva dodje u slavu i svako dobro. Pomisli na ovog kneza – ovo nijedan knez u Rusiji ne ucini, jer niko voljno ne stupi u kaludjerstvo. Uistinu je on veci od svih knezova ruskih. Kako se tvoja smejurija moze porediti sa njegovom vlasenicom? Ti si pozvan u nagotu, a eto se haljinama krasnim ukrasavas, i radi toga ces biti obnazen od neiskvarive odece, i kao onaj koji nema svadbeno ruho, to jest poniznost, bices osudjen[16]. A sta pise blazeni Jovan[17] u Lestvici: “Judejac cezne za hranom, da praznuje po zakonu”.[18] I ti, takvima se upodobljavajuci, brigu vodis za jelo i za pice, i time se dicis. Poslusaj blazenog Evagrija: “Monah, ako sagresi, nema praznika na zemlji”.[19] Ne hrani telo svoje, da ti ne bude protivnik, niti se prihvataj preko mere visokih dela – kad ne budes vise mogao, samo ces porugu dobiti. Budi podrazavalac svetih Otaca, da ne budes lisen bozanske slave. Ako ne postignes to da sa savrsenima budes uvencan, onda se barem potrudi da budes pohvaljen sa ugodnicima. Juce si stupio u kaludjerstvo, a vec dajes obete, i pre nego sto si se i navikao, hoces episkopstvo i pokazujes se kao mocan zakonodavac, i pre nego sto si se ti pokorio, hoces druge da unizavas, mudrujes o visokim stvarima, sa gordoscu naredjujes, neprijateljski odgovaras. Navikoh se na sve ovo iz usta tvojih, jer ti to razmisljas o zemaljskom a ne o nebeskom, o plotskom a ne o duhovnom, o pohotama a ne o uzdrzanju, o bogatstvu a ne o siromastvu. Od svetlosti si odstupio, i predao si se tami, zivot si odbacio i muku sebi vecnu pripremio, i uzevsi mac protiv neprijatelja, u svoje si ga srce zabo. Preni se, brate, i promisli pazljivo o svom zivotu, imajuci misao i um neuklonjive od tog svetog mesta.
Nego evo, brate, ispricacu ti nesto slicno tvome nastojanju – o Erazmu crnoriscu.
NAPOMENE:
1. Svjatosa – od milja za Svjatoslav (oko 1080-1142), knez cernjigovski i lucki
2. Vladimir Davidovic – knez cernjigovski 1139-1151, poginuo u rutskoj bici boreci se na strani kneza Georgija Dugorukog protiv Izjaslava Mstislavica. Izjaslav Davidovic je zavladao u Cernjigovu posle smrti svog brata; 1154. je seo na kijevski presto, iduce godine ga je ustupio Dugorukom, da bi ga posle smrti potonjeg opet prisvojio. Poginuo 1161/2. u boju za Kijev protiv sv. kneza smolenskog Rostislava Mstislavica.
3. Up. 2.Kor 12:9.
4. Up. Rim 8:18.
5. Up. Fil 1:21.
6. V. Jov 2:8.
7. V. 4.Cars 2:8-14.
8. Up. Ps 103:22.
9. Up. Ps 83:4.
10. Up. Ps. 102:16.
11. Ps 117:8.
12. Up. Lk 23:28.
13. Up. Ps 87:11. Prepodobni Nikolaj-Svjatosa je umro za svet i ne ocekuje da ga iko “ozivljava” i povraca u njega.
14. Paramand je cetvorouglo platno sa slikom krsta, trske i koplja, koje nose monasi na plecima kao simvol bremena Hristova.
15. Up. Mt 9:29.
16. V. Mt 22:1-14.
17. Prep. Jovan Lestvicnik († oko 649.) – sinajski podviznik i iguman, napisao jedno od temeljnih dela podviznicke knjizevnosti – “Lestvicu”, podeljenu na 30 stepenika preko kojih se prelazi na putu ka duhovnom savrsenstvu.
18. Slobodan navod iz Lestvice 13:7. Na tom mestu prep. Jovan govori o monasima-trbuhougodnicima koji, poput Jevreja, duhovni smisao praznika zasenjuju zeljom da u taj dan ugode telu. Tako je i Polikarp, kaze ep. Simon, zaboravio na duhovno znacenje svog cina, te ga koristi samo za ovosvetsko zadovoljstvo. Ipak, Polikarp je usled Simonovih upozorenja dosao sebi, pokajao se i ocistio, te postao cak i novi zitijepisac Pecerske lavre. Od 24. slova napred, Paterik je uglavnom Polikarpovo delo.
19. Ovde je omaskom sv. Simon nazvao Evagrija blazenim – Evagrije je bio jeretik, i na malopre navedenom mestu Lestvice, prep. Jovan ga razoblicava i naziva “bogoprotivnim”. Ucenje mu je osudjeno na Petom vaseljenskom saboru, i mnogi ga Oci pominju kao propalog.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 21.
O ERAZMU CRNORISCU,
KOJI SVOJ IMETAK POTROSI NA IKONE
I RADI NjIH OBRETE SPASENjE
Bese u tom istom Pecerskom manastiru crnorizac po imenu Erazmo, koji bese imao veliko bogatstvo i sve sto imade potrosi na crkvene potrepstine, i ikone mnoge okova, koje su i dosad kod vas nad oltarom. I on osiromasi veoma, i niko ne marase za njega, te se on baci u ocajanje zato sto mu, biva, nema plate za bogatstvo koje potrosi na crkvu a ne upotrebi za milostinju. Kad mu to djavo umetnu u srce, poce nemarno da zivi, u svakom nehatu i nepristojno dane svoje provodeci.
Razbolevsi se vrlo, na kraju bese osam dana nem i nista ne videci, a u prsima imase malo disanja. Osmog dana dodjose mu sva bratija, i videci njegovo strasno izdisanje, cudeci se govorahu: “Jao, jao dusi brata ovog! Jer u lenjosti i u svakom grehu prozive, a sada nesto vidi i uzrujava se, ne moguci da izadje.”
A ovaj Erazmo, kao da nikada ne bolovase, ustade i sede, i rece im: “Braco i oci, poslusajte, uistinu je tako. Kao sto svi vi znate, gresnik sam i nisam se pokajao sve dosad. I evo danas mi se javise sveti Antonije i Teodosije, govoreci mi: “Molismo se Bogu, i darova ti Gospod vreme za pokajanje.” I gle, videh Svetu Bogorodicu koja na rukama imase Sina Svoga, Hrista Boga nasega, i svi Sveti behu sa Njom. I kaza mi: “Erazmo! Posto ti ukrasi crkvu moju i ikonama povelica, i ja cu tebe proslaviti u Crastvu Sina moga, jer uboge svagda imate sa sobom[1]. Nego ustani i pokaj se, i primi veliki andjelski obraz, i treci dan cu te uzeti sebi cistog, jer ti uzljubi divotu doma moga.”
I ovo rekavsi bratiji, poce da ispoveda svoje grehe, pred svima nezazorno, radujuci se u Gospodu, i bi postrizen u shimu, i treci dan ka Gospodu otide u dobrom ispovedanju. Ovo cuh od tih svetih svedoka i ocevidaca, blazenih staraca.
Polikarpu. Pa ovo znajuci, brate, nemoj da mislis: “Uzalud potrosih ono sto imadoh”, jer je sve pred Bogom do pare izbrojano. Ocekuj od Boga milost radi svoga truda. Dvoje dveri si pribavio toj svetoj velikoj crkvi Svete Bogorodice Pecerske, i Ona ce ti otvoriti dveri milosti svoje, jer jereji u toj crkvi za takve svagda uzvikuju: “Gospode, osveti one koji ljube divotu doma Tvoga i proslavi ih bozanskom silom Tvojom.” Seti se i onoga patrikija koji naredi da se iskuje krst od cistog zlata. Na njega se ugleda mladic i prilozi malo svoga zlata, te posta naslednik svega njegovog imanja.[2] A ti, ako istrosis svojinu na slavu Boziju i Preciste Matere Njegove, neces izgubiti svoju platu, nego reci sa Davidom: Pridodacu svakoj pohvali Tvojoj[3]; da tebi Gospod kaze: One koji me proslavljaju proslavicu[4]. Jer ti sam mi rece: “Bolje mi je da sve sto imam na crkvene potrepstine potrosim, da ne uzme to iznenada rat ili lopov ili oganj.” A ja pohvalih dobru nameru tvoju. Obecajte – rece – i dajte.[5] Bolje je ne obecavati, nego kad obecas ne dati.[6]
A ako se desi da sta takvo u ratu ili od lopova bude pokradeno, nemoj pohuliti, niti se smutiti, vec blagohvali Boga za to, i sa Jovom reci: Gospod dade, Gospod uze.[7]
I jos cu ti uz ovo ispricati i o Areti crnoriscu.
NAPOMENE:
1. Up. Mt 26:11.
2. Sv ep. Simon misli na 281. (kod Minja 200.) slovo Sinajskog paterika (Duhovnog travnjaka): “Isprica jedan od Otaca kako neki nadareni momak ode i obuci se kod nekog zlatara, i do kraja se izvezba u toj vestini. Naruci mu (zlataru) jedan od patrikija da iskuje krst sa dragim kamenjem, da bi ga prineo Crkvi. I posto momak bese veoma pobozan, nalozi mu njegov gazda da uradi taj posao. A momak pomisli: ‘Kad se toliki imetak prinosi Hristu, zasto i ja ne bih pomesao u ovaj krst svoj prilog, da mi uracuna Hristos kao dve lepte one udovice (Mk 12:42; Lk 21:2).’ I razmisli koliki ce prilog dati, i uzevsi pomesa ga u krst. Dosavsi patrikij izmeri krst pre ugradjivanja dragog kamenja, te nadje da u njemu ima vise od tezine koju on bese dao. Tad poce sa pretnjama da optuzuje momka da mu je ucinio stetu patvorivsi zlato. A momak ce njemu: ‘Onaj Koji jedini poznaje srca, zna da nisam nista takvo ucinio. Nego videh koliki imetak prinosis Hristu, pa pomislih da i ja dodam svoj prilog, da i ja imam udela s tobom, da mi primi Hristos kao dve lepte one udovice.’ A onaj se zacudi i rece: ‘Ta cedo, tako li si ti pomislio?!’ ‘Da’, rece mu. A patrikij mu kaza: ‘Posto si tako pomislio iz sve dobre namere svoje i dao Hristu, hoteci da imas udela sa mnom, evo te od danas nazivam svojim sinom i naslednikom.’ I uze ga sa sobom i ucini ga naslednikom.”
3. Ps 70:14.
4. 1.Cars 2:30.
5. Up. Pnz 23:21,23; Ekl 5:3.
6. Up. Ekl 5:4.
7. Jov 1:21.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 22.
O ARETI CRNORISCU, KOME SE
UKRADENI IMETAK U MILOSTINjU URACUNA,
TE SE RADI TOGA SPASE
Bese, dakle, u tom Pecerskom manastiru crnorizac po imenu Areta, rodom Polocanin[1]. Veliko bogatstvo imase u keliji svojoj i nikada ni jedan novcic ne dade ubogome, pa ni hleba, i toliko bese skrt i nemilosrdan da i sam od gladi umirase.
Jedne noci dodjose kradljivci i pokradose sav imetak njegov. A ovaj Areta od velikog jada zbog zlata htede sam sebe pogubiti, veliki teret svali na nevine i mnoge neopravdano mucase. A mi ga svi molismo da prestane sa istragom, ali on nikako ne slusase. Blazeni pak starci utesavahu ga govoreci: “Brate, prebaci na Gospoda brigu svoju, i On ce te prehraniti.”[2] No on sve vredjase zestokim recima.
Posle malo dana upade u bolest ljutu, i buduci vec pri kraju, ipak ne prestajase sa roptanjem i hulom. Ali Gospod svih, Koji hoce da sve spase, pokaza mu dolazak andjela i vojsku besova, pa on poce da vice: “Gospode, pomiluj! Gospode, sagresih – Tvoje je, ne zalim ga.” Oporavivsi se od bolesti, isprica nam o javljanju. “Kada – veli – dodjose andjeli, udjose i besovi, i pocese da se prepiru oko ukradenog bogatstva, pa besovi rekose: ‘Posto ne pohvali (Boga), nego pohuli, nas je i nama je predat.’ A andjeli mi govorahu: ‘O kukavni covece, da si blagodario Bogu za ovo, eto bi ti se to uracunalo kao Jovu. Ako neko cini milostinju, to je veliko pred Bogom, ali to cini svojom voljom; a ako za nasilno uzeto blagodari Bogu, to je vece od milostinje: djavo, naime, to ucinivsi, hoce da baci coveka u hulu, a kad ovaj sve Bogu predaje sa blagodarenjem, to je zbog toga vece od milostinje.’ Kad mi ovo andjeli rekose, ja povikah: ‘Gospode pomiluj! Gospode, oprosti! Gospode, sagresih! Gospode, Tvoje je, ne zalim ga.’ I tu odmah besovi iscezose, i andjeli se obradovase, i upisase mi u milostinju izgubljeno srebro.”
Mi ovo cuvsi proslavismo Boga, koji nas obavesti o tome. Rasudivsi to, blazeni starci rekose: “Uistinu je dostojno i pravedno pri svemu blagodariti Bogu.” A videci onoga kako po citave dane slavi i hvali Boga, mi se zacudismo promeni njegovog uma i naravi: on kojeg pre niko nije mogao da odvrati od hule, sad Jovljevim glasom vice: “Gospod dade, Gospod uze. Kako Gospodu bi ugodno, tako bi; neka je blagosloveno ime Gospodnje u vekove.”[3] A da nije video andjelsko javljanje i cuo one reci, ne bi nikako prestao da ropce, i mi smo verovali da je ta stvar istinita. A kad bi ovo bilo nesto malo, zar bi se onaj starac u Pateriku molio Bogu da dodju kod njega razbojnici i sve mu uzmu; i bese uslisan, te svu svojinu predade u njihove ruke.[4]
Polikarpu. I evo te, brate, svakom poukom poucih. Moli od Gospoda Boga da tu zavrsis zivot svoj u pokajanju i poslusanju igumanu svome Akindinu. Ove tri stvari vece su od svih vrlina, kao sto posvedoci Atanasije Zatvornik[5].
I evo cu ti jos jedno divno cudo ispricati, koje sam videh. Ovako, dakle, bi u tom svetom manastiru Pecerskom.
NAPOMENE:
1. Polocani su bili deo slovenskog plemena Krivica, ziveli su oko srednjeg toka Zapadne Dvine, gde se u nju uliva Polota (po kojoj su i dobili ime), a na tome mestu je nikao i grad Polock (danas u Belorusiji).
2. Ps 54:23.
3. Jov 1:21.
4. Sv. ep. Simon ima u vidu 294. (kod Minja 212.) slovo Sinajskog paterika: Govorase jedan od staraca: “Dodje kod nas starac vrlinski, te smo citali iz knjige ‘Raj’ slova svetih Otaca. Voljase, naime, starac da ih stalno cita i cesto ih je udisao. Zato je od njih stekao i plod svake vrline. Tako dodjosmo do price o starcu kome dodjose razbojnici i rekose mu: ‘Dosli smo da uzmemo sve sto je u tvojoj keliji.’ A on rece: ‘Sto god vidite, ceda, uzmite.’ Uzese sve i otidose zaboravivsi vrecicu koja je visila u domu. A starac je uze i trcase za njima, vicuci i govoreci im: ‘Ceda, uzmite i ovo sto ste zaboravili u keliji nasoj.’ Oni se zacudise nezlobivosti starcevoj i ostavise mu sve sto behu uzeli. I pokajase se, govoreci medju sobom: ‘Uistinu je ovo covek Boziji.’ I kad ovo procitasmo rece mi starac: ‘Znas li, ava, da mi ovo slovo veoma bi na korist?!’ Rekoh mu: ‘Kako, oce?’ I rece mi: ‘Kad jednom bejah u predelima Jordana citah ovo i divljah se starcu, i govorih: Udostoj me, Gospode, da hodim po njihovim stopama, Ti koji me udostoji da uzmem obraz njihov [tj. monaski cin]. I kad imah ovu zelju, gle, posle dva dana razbojnici naidjose. Kad zalupase na vrata, znadoh da su to razbojnici. I rekoh u sebi: Slava Bogu, evo je vreme da pokazem plod moje zelje. Otvorivsi, primih ih u tisini. Upalih svecu i poceh im pokazivati sta imam, govoreci im: Ne brinite – verujem Gospodu da nista od vas necu zatajiti. Rekose mi: Imas li zlata? Rekoh im: Da, imam tri zlatnika. I otvorih kutiju pred njima, i uzevsi otidose u miru.’ A ja mu sav radostan rekoh: ‘Vratise li ti se kao sto su oni starcu?’ A on mi odmah rece: ‘Ne dao Bog! Niti sam ja zeleo da se vrate.’”
5. Tri stvari: pokajanje, poslusanje i svrsetak zivota u Pecerskom manastiru. V. Slovo 19.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 23.
O DVOJICI BRACE, O TITU POPU I EVAGRIJU DjAKONU,
KOJI IMAHU NEPRIJATELjSTVO MEDjU SOBOM
Behu dva brata po duhu, Evagrije djakon i Tit pop. Imadose medju sobom ljubav veliku i nelicemernu, tako da se svi divljahu njihovom jednoumlju i bezmernoj ljubavi. Djavo koji mrzi dobro, koji svagda rice kao lav, trazeci koga da prozdere[1], napravi medju njima neprijateljstvo, i takvu im mrznju usadi da ne hocahu ni lice jedan drugome da vide. Puno puta bratija ih moljahu da se pomire medju sobom, ali oni ne htese ni da cuju.
Kad Evagrije stajase u crkvi, a Tit idjase sa kadionicom, Evagrije bezase od tamjana. A kad ne bezase, Tit bi ga prolazio, ne okadivsi ga. I dugo vremena ostadose u mraku grehovnom. Tit, dakle, sluzase ne uzimajuci oprostaj, a Evagrije se pricescivase gneveci se. Toliko ih vrag bese podbunio.
Kad se Tit jednom vrlo razbole i vec u beznadju lezase, poce da place zbog svog odlaska, i sa umilenjem posla kod djakona, govoreci: “Oprosti mi, brate, Boga radi, sto se gnevih na tebe.” A ovaj ga zestokim recima proklinjase. Starci pak, videvsi da Tit umire, na silu vukose Evagrija da se prosti sa bratom. Bolesnik, videvsi brata, malo se pridize, te pade nicice pred nogama njegovim, sa suzama govoreci: “Oprosti mi, oce, i blagoslovi.” A onaj, nemilostiv i ljut, odbi to pred svima nama govoreci: “Necu da ikada sa njim imam prostenje, ni u ovom veku, ni u buducem.” I istrgavsi se iz ruku staraca, odmah pade. I kad htedosmo da ga podignemo, nadjosmo da je umro, i ne mogosmo mu ni ruke ispraviti, ni usta zatvoriti, kao da vec davno bese umro. A bolesnik uskoro ustade, i kao da nikada ni ne bolovase.
Mi se uzasavasmo njegovoj naprasnoj smrti i brzom iscelenju onog drugog, i mnogo plakavsi pogrebosmo Evagrija sa otvorenim ustima i ocima, i rasirenim rukama.
Pitasmo Tita: “Sta se ovo desi?” A Tit nam isprica, govoreci: “Videh – rece – andjele kako odstupise od mene i plakahu zbog duse moje, dok se besovi radovahu gnevu mome, i tad poceh moliti brata da mi oprosti. A kad ga dovedoste kod mene, videh andjela nemilostivog gde drzi plameno koplje, i kad mi on (Evagrije) ne oprosti, udari ga, te ovaj pade mrtav, a meni on dade ruku i podize me.” A mi, ovo cuvsi, pobojasmo se Boga koji rece: Oprastajte i oprostice vam se[2]. Jer rece Gospod: Svaki koji se gnevi na brata svoga bezrazlozno, bice kriv sudu.[3] I Jefrem[4]: “Ako se kome desi da umre u neprijateljstvu, takvi ce naci neumoljiv sud.”
A ako ovaj radi svetog Antonija i Teodosija ne primi olaksanje, tesko tome coveku koji bese pobedjen ovakvom strascu.
Polikarpu. Od nje se i ti cuvaj, brate, ne daj mesta gnevljivom besu, jer kome se ko povinuje, tome se i porobljava[5], nego brzo padni i pokloni se onome koji neprijateljuje prema tebi, da ne budes predat andjelu nemolostivom, da i tebe sacuva Gospod od svakog gneva. Jer On rece: Neka ne zadje sunce u gnevu vasem.[6] Njemu slava sa Ocem i sa Svetim Duhom sada i uvek.
NAPOMENE:
1. Up. 1.Pt 5:8
2. Lk 6:37.
3. Up. Mt 5.22.
4. Prepodobni Jefrem Sirin (oko 306-373) – najpre bio upravnik skole pri sabornom hramu u Nisibiji (Sirija), a kad je grad pao u ruke Persijanaca preselio se u Edesu, zamonasio i ziveo u pesteri. Napisao bezbroj predubokih duhovnih pesama i poucnih slova, medju kojima su i “Slovo o Strasnom sudu” i dva “Slova o dolasku Gospodnjem”, odakle je i uzet naredni navod.
5. Up. 2.Pt 2:19. Rim 6:16; Jn 8:34.
6. Ef 4:26.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 24.
IZ DRUGE POSLANICE, ARHIMANDRITU PECERSKOM AKINDINU, O SVETIM I BLAZENIM CRNORISCIMA PECERSKIM, BRATIJI NASOJ. NAPISAO POLIKARP, CRNORIZAC TOG ISTOG PECERSKOG MANASTIRA
Da Gospod pomaze i rec potvrdjuje[1] ka tvome blagoumlju, precasni arhimandrite sve Rusije, oce i gospodine moj Akindine. Podaj mi tvoje blagoprijatne usi da u njih pripovedam zitija, dela i znamenja divnih i blazenih muzeva koji behu u ovom svetom manastiru Pecerskom, koja cuh o njima od episkopa Simona Vladimirskog i Suzdaljskog, brata tvoga, koji bese crnorizac istog Pecerskog manastira, koji isprica meni gresnome o svetom i velikom Antoniju, nacelniku ruskim monasima, i o svetom Teodosiju, i zitija i podvige svetih i prepodobnih otaca posle njih, koji skoncase u domu Preciste Bozije Matere. Neka poslusa tvoje blagorazumlje moje mladoumlje i nesavrseni um.
Pitao si me nekada, nalozivsi mi da ti pricam o delima tih crnorizaca; znajuci moju grubost i nepretanjenost naravi, ja koji uvek sa strahom u svakom razgovoru besedim pred tobom, kako mogu jasno da iskazem znamenja koja ucinise i cuda preslavna?! I nesto malo rekoh ti od tih preslavnih cuda, a vecinu zaboravih od straha, i stideci se tvoga blagocasca nerazumljivo ispricah. Prisilih se da te pismeno izvestim o svetoj blazenoj bratiji nasoj, da i oni posle nas crnorisci saznaju blagodat Boziju koja bese na ovom svetom mestu i proslave Oca nebeskoga koji pokaza takve svetilnike u ruskoj zemlji, u Pecerskom svetom manastiru.
NAPOMENE:
1. Up. Mk 16:20.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 25.
O NIKITI ZATVORNIKU,
KOJI POSLE BESE EPISKOP NOVGORODA[1]
Bese u dane prepodobnog igumana Nikona brat jedan po imenu Nikita. On, zeleci biti slavljen od ljudi, zamislivsi veliko delo ne Boga radi, poce da moli igumana da stupi u zatvornistvo. A iguman mu zabranjivase govoreci: “O cedo, nema ti koristi da besposlen sedis, zato sto si mlad; bolje ti je da ostanes medju bratijom i dvoris ih, i nece ti se uskratiti tvoja plata. Sam si video brata naseg, svetog Isaakija Pesternika, kako bese prelasten od besova[2]. Samo ga je velika blagodat Bozija spasla radi molitava prepodobnih otaca Antonija i Teodosija, koji sve dosad mnoga cuda cine.” A Nikita govorase: “Niposto se necu prelastiti takvom stvari. Molim od Gospoda Boga da i meni poda dar cudotvorstva.” Odgovarajuci Nikon mu rece: “Preko tvoje moci ti je moljenje; pazi, brate, da se ne uzneses i padnes. Nasa smernost ti nalaze da sluzis svetoj bratiji, i radi njih ces biti uvencan zbog poslusanja tvoga.” Ali Nikita se nikako ne obazre na to sto govorase iguman, nego kako htede, tako i ucini, zazida za sobom vrata i tako ostade ne izlazeci.
Posle ne bas mnogo dana bese prelascen od djavola. U vreme svog pojanja, naime, cu glas kako se moli sa njim i oseti neizreciv miomir, i time se prelasti govoreci u sebi: “Kad ovo ne bi bio andjeo, ne bi se molio sa mnom, niti bi bilo mirisa Duha Svetoga.” I poce da se prilezno moli, govoreci: “Gospode, javi mi se Ti sam jasno, da Te vidim.” Tada mu dodje glas: “Necu ti se javiti, posto si mlad, da se ne bi uzneo i pao.” A zatvornik sa suzama rece: “Niposto se, Gospode, necu prelastiti, jer bejah naucen od igumana moga da se ne obazirem ka djavoljoj prelesti, a ti sta god mi kazes ucinicu.” I tada dusepogubni zmaj, dobivsi vlast nad njim rece: “Nije moguce coveku koji je u ploti da me vidi, i zato cu poslati andjela svoga da ostane s tobom, a ti cini njegovu volju.” I odmah stade pred njega bes u liku andjela. Monah mu se pavsi pokloni kao andjelu. I rece mu bes: “Ti se nemoj moliti, nego citaj knjige, i tako ces se naci da besedis sa Bogom, i iz njih ces moci dati korisnu rec onima koji ti budu dolazili. A ja cu stalno moliti Tvorca svoga za tvoje spasenje.” Prelastivsi se, monah se nikako ne moljase, nego prionu na citanje i ucenje, videci besa kako se neprestano moli za njega, i radovase mu se kao andjelu koji cini molitvu za njega. Onima koji mu dolazahu besedjase o dusevnoj koristi, i poce da prorokuje, pa nasta o njemu velika slava, tako da se svi divljahu zbivanju prema njegovim recima.
Posla tako Nikita kod kneza Izjaslava govoreci: “Danas bi ubijen Gleb Svjatoslavic u Zavolociju[3], brzo posalji sina svoga Svjatopolka[4] na presto Novgoroda.” Kako rece, tako i bi: za nekoliko dana se sazna za Glebovu smrt. I otad se zatvornik procu kao prorok, i puno ga slusahu knezevi i boljari.
Bes ne zna ono sto ce se desiti, nego ono sto sam ucini i nauci zle ljude – da ubiju ili ukradu – to on i objavljuje. Kad dolazahu kod zatvornika da cuju od njega utesnu rec, bes, toboznji andjeo, govorase mu sve sto se preko njega desavalo, on prorokovase, pa to i bivase.
I niko se ne m?ze nadmetati sa njim u knjigama Starog Zaveta, jer ga citavog naizust znase: Postanje, i Ishod, Levite, Brojeve, Sudije, Carstva i sva prorostva po redu, i sve knjige judejske znase dobro. A Evandjelje i Apostol, u blagodati predate nam svete knjige na utvrdjivanje nase i poduku, njih nikad ne htede ni da vidi, ni da cuje, ni da cita, niti dade drugima da mu o njima govore. I svima prema tome bi jasno da je prelasten od vraga.
I to ne trpljahu oni prepodobni oci: Nikon iguman, Jovan koji posle njega bese iguman, Pimen Isposnik, Isaija koji bese episkop grada Rostova, Matej Prozorljivi, Isaakije sveti Pesternik, Agapit Lekar, Grigorije Cudotvorac, Nikolaj koji bese episkop Tmutorokana, Nestor koji napisa letopis, Grigorije, tvorac kanona, Teoktist koji bese episkop cernjigovski, Onisifor Prozorljivi. Ovi svi bogonosci dodjose kod prelastenoga i pomolivsi se Bogu, oterase besa od njega, te ga vise ne vidjase. Izvedose ga napolje i ispitivahu ga o Starom Zavetu, hoteci da od njega sta cuju. A on se kunjase da nikada nije citao knjige: on koji bese naizust znao judejske knjige, sad ni jedne reci ne poznavase i, prosto receno, nijednu (pismenu) rec ne znade, a blazeni ga oci jedva naucise pismenosti.
I otad se predade uzdrzanju i poslusanju, i cistom i poniznom zivotu, tako da sve prevazidje vrlinom; docnije ga postavise za episkopa Novgoroda zbog njegove prevelike vrline. I mnoga cuda on ucini: kad jednom bese susa, pomoli se Bogu i svede kisu sa neba, i pozar u gradu ugasi. I sad ga sa Svetima postuju, svetog i blazenog Nikitu.
NAPOMENE:
1. Bio novgorodski episkop 1096-1108.
2. O ovome podrobno u Slovu 36.
3. Gleb, sin Svjatoslava, unuk Jaroslava Mudrog, najpre knez Tmutorokana, a potom Novgoroda, ubijen 1078. g. Zavolocije – novgorodska oblast.
4. Vidi opomenu na kraju 9. slova.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 26.
O LAVRENTIJU ZATVORNIKU
Posle toga jedan drugi brat po imenu Lavrentije htede da stupi u zatvornistvo. Sveti oci mu naredise da nikako to ne cini. A on ode u Svetog Dimitrija, Izjaslavljev manastir, i zatvori se. I radi njegovog ostrog zivota darova mu Gospod blagodat iscelenja.
I bi mu doveden neki covek iz Kijeva posednut besom, kojeg zatvornik ne mogase isterati, posto bes bese veoma ljut: drvo koje tesko nosase desetoro ljudi, on sam uzimase i bacase. Kad dugo vremena ostade neisceljen, naredi zatvornik da ga vode u Pecerski manastir. Tada besni poce da vice: “Kome me saljes? Ja se ne smem pribliziti pesteri radi svetih koji su u njoj sahranjeni, a u manastiru se tridesetorice samo bojim, a sa ostalima se borim.” Oni koji ga vukose, znali su da nikada nije bio u Pecerskom manastiru i da nikoga u njemu ne poznaje, pa ga upitase: “Ko su ti kojih se bojis?” Besni ih sve nabroja po imenu: “Tih 30 – rece – jednom recju me oteraju.” A svih crnorizaca bese tada u pesteri 180.
I govorahu besnome: “Mi hocemo da te zatvorimo u pesteri.” A besni rece: “Koja mi je korist sa mrtvima da se borim? Oni sada imaju jos vecu smelost pred Bogom da se mole za svoje crnorisce i one koji im dolaze. No ako hocete da vidite moju borbu, vodite me u manastir.” I poce da govori jevrejski, pa potom latinski, pa grcki, i prosto receno, sve jezike koje nikad ne bese ni cuo, tako da se i oni koji ga vodjahu pobojase menjanja jezika i raznoglasja.[1] I pre ulaska u manastir isceli se i poce dobro da shvata. Dodje iguman sa svom bratijom, i ne poznavase igumana isceljeni, niti ijednog od one tridesetorice, koje onda u besnjenju nabroja. Upitase ga oni koji ga dovedose: “Ko te to isceli?” A on, posmatrajuci cudotovrnu ikonu Bogorodicinu, rece: “Sa Njom nas sretose sveti oci po imenu ti-i-ti, njih 30 na broju, i tako se iscelih.” Imena svima znase, a od njih samih ni jednog ne poznavase. I tako svi zajedno dadose slavu Bogu i Precistoj Materi Njegovoj i blazenim ugodnicima Njegovim.
I radi toga ti pisah, gospodine Akindine, da ne pokrijem tamom neznanja divna cuda tih blazenih i prepodobnih otaca nasih znamenja i cuda i junastva. Neka i drugi saznaju sveti zivot bratije nase, da bese u jedno vreme do 30 muzeva koji mogahu recju izgoniti besove. A pesteri, rece, ne smeju se ni pribliziti besomucni radi sahranjenih u njoj svetih otaca, Antonija i Teodosija i drugih svetih crnorizaca, cija su imena upisana u knjige zivota.[2]
Blazen je koji se sa njima udostoji da bude sahranjen, blazen i spasen koji se sa njima udostoji da bude napisan, sa njima i mene da Gospod udostoji milosti u dan Sudnji molitvama tvojim. Amin.[3]
NAPOMENE:
1. Uobicajena pojava na skupovima danasnjih jeretika – pentekostalaca (ima ih i rimokatolika i protestanata svih vrsta).
2. Up. Otk 21:27.
3. Prepodobni Lavrentije se kasnije vratio u Kijevo-Pecerski manastir i bio pogreben u Bliznjim pesterama.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 27.
O SVETOM I BLAZENOM AGAPITU,
BESPLATNOM LEKARU
Neko iz Kijeva postrize se sa imenom Agapit, pri blazenom ocu nasem Antoniju, i posledovase zivotu njegovom andjelskom, buduci ocevidac njegovih junastava. Kao sto onaj veliki, prikrivajuci svoju svetost, bolesnike isceljivase od svoje hrane – njima se cinjase da im davase lekovito bilje, te tako ozdravljahu molitvom njegovom – tako i ovaj blazeni Agapit, ugledajuci se na tog svetog starca, pomagase bolesnima. Kada bi se ko od bratije razboleo, on bi ostavljao svoju keliju – a u njegovoj keliji ne bese nista sto bi se moglo ukrasti -, dolazio kod bolesnog brata i sluzio mu, pridizuci ga i spustajuci, i i na svojim rukama iznoseci, i davase mu od svoje hrane zelje koje kuvase, i tako ozdravljase bolesnik njegovom molitvom. Ako bi se kod ovoga bolest produzila, kad je Bog tako blagoizvoleo, da umnozi veru i molitvu svoga sluge, ovaj blazeni Agapit ostajase neodstupno kod njega, neprestano se za njega moleci Bogu, dok Gospod ne bi dao zdravlje bolesniku radi njegovih molitava. I zato bese prozvan lekar, posto mu Gospod dade dar iscelivanja. I cu se za njega u gradu, da ima u manastiru neki lekar, te mnogi bolesnici dolazase kod njega i ozdravljahu.
U vreme ovog blazenog bese neki covek Jermenin rodom i verom[1], tako vest bese u lecenju da takvog ne bi pre njega: on samo sto bi video bolesnika uvidjao bi i najavljivao mu smrt, naznacivsi mu dan i cas – rec njegova niposto ne bi omanula, i takvog on vec niposto ne bi lecio. Jedan od takvih bolesnika bese donesen u Pecerski manastir; on bese prvi kod kneza Vsevoloda[2], a Jermenin ga dovede u beznadje, prorekavsi mu smrt za osam dana. Blazeni pak Agapit dade mu zelje koje sam jedjase, i ucini ga zdravim. I projuri o njemu slava po svoj zemlji ovoj.
Jermenin bese ranjen strelom zavisti i poce da prekoreva blazenoga, pa nekog osudjenog na smrt posla u manastir, naredivsi da mu se da smrtno zelje, da pred njim (Agapitom) pojevsi padne i umre. A blazeni, videci kako ovaj umire, dade mu manastirske hrane i ucini ga zdravim molitvom svojom, te od smrti izbavi podvrgnutog smrti. I otad se podbuni na njega taj inoverni Jermenin, i nahuska na svetog Agapita svoje jednovernike da mu daju da ispije smrtonosno zelje, hoteci ga tim zeljem umoriti. A blazeni pijase bez stete, nimalo zlo ne postradavsi, jer zna Gospod blagocastive od smrti izbavljati.[3] On rece: Ako i smrtno sto popiju, nista im nece nauditi, na bolesnike polagace ruke, i ozdravljace.[4]
U te dane razbole se knez Vladimir Vsevolodovic Monomah, i pristajase uz njega Jermenin lececi ga, i nista ne uspe, no bolest sve veca bivase. I kad vec bese pri kraju, posla molbu Jovanu, igumanu Pecerskom, da prisili Agapita da dodje do njega – tad on knezovase u Cernjigovu. Iguman prizva Agapita i naredi mu da ide u Cernjigov. I odgovori blazeni: “Ako budem isao knezu, onda cu i svima ici; neka mi ne bude da radi slave ljudske izadjem kroz manastirska vrata i budem prestupnik svoga obeta, kojim obecah pred Bogom da cu biti u manastiru do poslednjeg izdisaja. Ako me teras, otici cu u drugi kraj, pa cu se vratiti kad ova stvar prodje.” Ne bese, naime, nikada izlazio iz manastira. Kad vide knezov poslanik da nece da ide, zamoli monaha da barem zelje da. Prinudjen igumanom, dade mu zelje od svoje hrane, da da bolesnome. A kad knez okusi od zelja, odmah ozdravi.
Dodje Vladimir u Kijev i udje u Pecerski manastir, hoteci da ukaze postovanje monahu i da vidi ko je taj koji mu sa Bogom darova zelje i zdravlje – ne bese ga, naime, nikada video – misleci da ga obdari imetkom. A Agapit se, ne hoteci da bude proslavljan, sakri. Knez zlato koje donese dade igumanu. Zatim posla Vladimir blazenom Agapitu jednoga od svojih boljara sa mnogim darovima. Nadje ga poslani boljarin u keliji i metnu pred njega prinesene darove. A on odgovori: “O cedo, nikada i ni od koga nista ne uzeh – zar sada da izgubim platu svoju radi zlata koje ne trazim ni od koga.” Odgovori boljarin: “Oce, zna onaj koji me poslao da ti ovo ne trazis, ali mene radi utesi sina svoga kome si u Bogu darovao zdravlje. Evo primi, pa daj siromasnima.” Odvrati starac: “S radoscu cu ovo primiti tebe radi kao da mi treba. A ti reci onome koji te posla: Sve sto si imao bese tudje, i kad budes odlazio ne mozes nista uzeti sa sobom, nego razdaj sad sve sto imas potrebitima, jer te radi toga izbavi Gospod od smrti, a ja sam ti nista ne bih uspeo; i nemoj da se oglusis o mene, da ne bi isto tako postradao.” I uze Agapit doneseno zlato, iznese van kelije, baci, pa se sakri. I izasavsi boljarin vide baceno ono sto donese i darove, pa uze sve i dade igumanu Jovanu, i rece knezu sve o starcu. I shvatise svi da je on sluga Boziji. A knez ne smede da se oglusi o starca, i sav svoj imetak podeli siromasnima, prema reci blazenoga.
Posle ovoga razbole se crnorizac Agapit i dodje kod njega gorespomenuti Jermenin da ga poseti. I poce da se raspravlja sa njim o lekarskoj vestini, govoreci: “Kojim se zeljem leci koja bolest?” Odgovori blazeni: “Kojim Gospod poda zdravlje.” I razume Jermenin da je on potpuno neuk, i rece svojima: “Ne zna ovaj nista.” I uzevsi ga za ruku rece: “Za tri dana ce umreti. Ovo je istina i nece omanuti moja rec; ako li ne bude tako, i ja cu postati monah.”
A blazeni mu sa ljutnjom rece: “Takvi li su nacini tvoga lecenja: smrt mi najavljujes, a pomoc ne mozes! Ako si vestak, onda daj zivot, a ako time ne vladas, sto me onda prekorevas i osudjujes me da za tri dana umrem?! Mene je Gospod obavestio da cu umreti za tri meseca.” Veli njemu Jermenin: “Kad si to vec shvatio, treci dan ti nikako neces proci.” Bese se, naime, veoma razboleo, tako da se sam nije mogao ni podici.
I tad donesose nekog bolesnika iz Kijeva, a Agapit ustade kao da ni ne bolovase, pa sve ono zelje sto sam jedjase pokaza lekaru, govoreci: “Ovo je zelje, razumej i vidi!” Lekar vide i rece monahu: “Nije ovo od nasih zelja, nego mislim da ovo iz Aleksandrije donose.” Nasmejavsi se njegovoj neukosti, dade blazeni zelje bolesniku i ucini ga zdravim. Pa rece lekaru: “Cedo, jedi, ne zali, siromasni smo, pa te nemamo cime nahraniti.” A Jermenin mu rece: “Mi sad, oce, cetiri dana postimo u ovom mesecu.” Upita ga blazeni: “Ko si ti i koje si vere?” Lekar mu rece: “Zar nisi cuo za mene da sam Jermenin?” A blazeni mu rece: “Pa kako si smeo da udjes i oskrnavis moju keliju i drzis se za moju gresnu ruku? Izadji od mene, inoverce necastivi!” Jermenin posramljen otide. Blazeni Agapit pozive tri meseca, malo pobolova, pa ode ka Gospodu.
Posle njegove smrti dodje Jermenin u manastir i rece igumanu: “Odsad cu i ja biti crnorizac, i ostavicu jermensku veru – istinski verujem u Gospoda Isusa Hrista. Javi mi se, naime, blazeni Agapit i rece: ‘Obecao si da ces primiti monaski obraz, i ako slazes, izgubices sa zivotom i dusu.’ I tako poverovah. No kad bi ovaj blazeni hteo dugo vremena ovde da zivi, ne bi ga Gospod prestavio sa ovoga sveta; iako ga uze Gospod, darova mu zivot vecni, i mislim da svojom voljom ode od nas, zeleci Nebesko Carstvo, iako je mogao jos da zivi sa nama. Kad ja uvideh da on nece proci tri dana, radi toga on doda sebi tri meseca, a da sam ja rekao tri meseca, on bi i tri godine poziveo. No iako umre, useli se u obitelji koje prebivaju u vecnom zivotu, i tamo je on ziv.” Onda se i ovaj Jermenin postrize u Pecerskom manastiru, i tu zivot svoj skonca u dobrom ispovedanju.
To i vise od toga ucinise ti sveti crnorisci, i secajuci se njihovog vrlinskog zivota, cudim se zasto su bila precutana velika junastva prepodobnog oca naseg Antonija? Jer ako se toliko svetilo ugasi radi nase nepaznje, kako onda sijaju od njega zrake – mislim na ove prepodobne oce i bratiju nasu.[5] No kako rece Gospod: Nijedan prorok nije prihvacen u postojbini svojoj.[6]
Napisao bih ti, casni arhimandrite, gospodine Akindine, cudotvorstva gorespomenutih svetih i prepodobnih otaca ovih, junastva drugih, trecih jako uzdrzanje, ovih poslusnost, onih prozorljivost, i svi su oni posvedoceni sa verom, znamenjima i cudima od tvog crnorisca, a mog gospodina, episkopa Simona. Drugima se pak ispricano cini neprihvatljivo radi velicanstva dela, a uzrok neverovanju je to sto mene, Polikarpa, znaju kao gresnika. Ali, ako tvoje prepodobije naredi da pisem, bice sto um dokuci i pamcenje donese. Ako tebi i nije potrebno[7], neka ostane radi koristi onih posle nas, kao sto blazeni Nestor u Letopisu napisa o blazenim ocima, o Damjanu, Jeremiji i Mateju, i Isaakiju[8]. U Zitiju svetog Antonija sva njihova zitija su zabelezena, iako ukratko ispricana.
No ispricacu vise nego o gorespomenutim crnoriscima, jasno i ne tajeci, kao i pre: jer ako ja precutim, bice od mene pa do kraja zaboravljena njihova imena i vise se nece pominjati, kao sto je bilo sve do danas. Ovo se govori petnaeste godine tvoga igumanstva, pa tako 160 godina ne bese im prisecanja, a sada, radi tvoje ljubavi, zatajeno postade cuveno, i spomen bogoljubaca vecno postovan i hvaljen, jer one koji Mu ugodise On i uvenca. A meni je velika cast da se takvim ukrasavam, i ovim cini mi se da cu pokriti stid mojih dela. Ja cu se samo setiti onoga sto sam cuo, i cinim (zapis) i mislim o njihovom cudotvorstvu koje istrazih.
Ako, kao sto rece Gospod, radost biva na nebu zbog jednog gresnika koji se kaje[9], koliko vise se andjeli vesele o tolikim pravednicima, jer njihovim nebeskim zivotom pozivese, i dostojni su da budu naslednici njihove slave. Jer ako ovde za plot ne marise, i kao besplotni zemaljsko zaboravise i sve zitejsko za trice smatrase, da jedinog Hrista pridobiju[10], jer Njega jedinog zavolese i ljubavi se Njegovoj privezase, i Njemu svu volju svoju predase, da od Njega obozenje prime, i On im darova na zemlji prema trudovima njihovim platu u darovima cudotvorstva, i u buducnosti ce ih neizrecenom slavom proslaviti. Jer bez Svetog Duha nista se coveku na zemlji ne daje, ako mu nije dato odozgo.[11]
Zato i ja, gresni Polikarp, tvojoj volji sluzeci, plemeniti Akindine, ovo ti napisah. Nego ti reci, pa cu ti ja jos nesto malo ispripovedati o blazenom i prepodobnom ocu nasem Grigoriju Cudotvorcu.
NAPOMENE:
1. Tj. monofizit.
2. Misli se na Vsevoloda, sina Jaroslava Mudrog (v. opomenu u 1. slovu).
3. Up. Ps 32:19.
4. Up. Mk 16:18.
5. Otac Polikarp se pita kako je moguce da su se Antonijevi podvizi zaboravili (ili ostali nezapisani), a nisu se zaboravila divna dela svih tih drugih monaha koji se razgorese od Antonijevog ognja. Prep. Polikarp ovo pise blizu sto godina posle smrti prep. Antonija. On je poznavao odredjeno Antonijevo zitije, kao sto i sam malo za tim tvrdi (a u sta nas uverava i ep. Simon u 3., 14. i 19. slovu), ali izgleda da ni to zitije nije sadrzavalo iscrpan opis velikih trudova i dostignuca Antonijevih (iako su neka velika cuda i uspesi nesumnjivo bili zapisani u tom zitiju, kako se i govori u 3. i 19. slovu).
6. Lk 4:24.
7. Tj. Polikrap pretpostavlja da arhimandrit Akindin ima dovoljno vere, pa mu utvrdjivanje nije potrebno.
8. To je u Letopisu pod g. 6582. (1074.), a u nasem Pateriku je preneseno u 12. i 36. slovu.
9. Up. Lk 15:7,10.
10. Up. Fil 3:8.
11. Up. Jn 3:5-7.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 28.
O SVETOM GRIGORIJU CUDOTVORCU
Ovaj blazeni Grigorije dodje kod svetog oca naseg Teodosija u Pecerski manastir, i od njega bi naucen zivotu kaludjerskom: nesticanju, poniznosti, poslusanju i drugim vrlinama. A najvise pristajase uz molitve, i zato odrza pobedu nad besovima, tako da izdaleka vikahu: “O Grigorije, teras nas molitvom svojom!” Blazeni, naime, imase obicaj da posle svakog pojanja cini zapretne molitve.
Ne trpeci progonjenje od njega, stari vrag, ne moguci nicim drugim da ucini smetnju njegovom zivotu, nahuska zle ljude da ga pokradu. A on nista drugo ne imase osim knjiga. Jedne noci dodjose kradljivci i prezahu starca da, kad izadje na jutrenje, odu i uzmu sve njegovo. No nasluti Grigorije njihov dolazak, posto po citave noci ne spavase, vec pojase i moljase se neprestano nasred svoje kelije. Pomoli se i za ove koji dodjose da kradu: “Boze, daj sna slugama Tvojim, jer se umorise uzalud, ugadjajuci vragu.” I spavase pet dana i pet noci, dok blazeni ne prizva bratiju i probudi ih, govoreci: “Dokle cete prezati uzalud da me pokradete? Otidjite sad domovima svojim.” Oni ustadose, ali ne mogahu ici, jer behu iznemogli od gladi. Blazeni im dade da jedu i otpusti ih.
Saznade za ovo gradski vlastelin i naredi da se muce ti kradljivci. Uznemiri se Grigorije zato sto su radi njega predani, pa ode i dade knjige vlastelinu, a kradljivce otpusti. Ostale knjige prodavsi, razdade ubogima, govoreci ovako: “Da ne upadnu u neku nevolju oni koji bi ih hteli ukrasti.” Jer rece Gospod: Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gde lopovi potkopavaju i kradu; nego sabirajte sebi blago na nebu, gde gde rdja ne kvari, niti lopovi kradu. Jer gde je blago vase, tu su i srca vasa.[1] A oni kradljivci se pokajase radi cuda koje radi njih bi, i ne vratise se vise svojim proslim delima, nego dosavsi u Pecerski manastir, predadose se na sluzenje bratiji.
Imase ovaj blazeni malu gradinicu, gde sejase zelje i plodno drvece. I na ovo opet dodjose kradljivci, pa kad uzese bremena svoja hoteci da odu, ne mogose. I stojase dva dana nepokretni i pritisnuti bremenima, i pocese da vicu: “Gospodine Grigorije, pusti nas, pokajacemo se za grehove svoje, i necemo vise ciniti ovakve stvari.” Cuvsi to crnorisci dodjose i uhvatise ih, ali ih mogose odvesti sa toga mesta. I pitase ih: “Kad ovamo dodjoste?” A kradljivci rekose: “Dva dana i dve noci stojimo ovde.” Monasi rekose: “Mi stalno tuda hodamo, ali vas ne videsmo ovde.” Kradljivci rekose: “Kad bismo mi vas videli ovde, sa suzama bismo vas molili da nas on pusti. I evo vec iznemogavsi, pocesmo da vicemo, a sad molite starca da nas pusti.”
A Grigorije dodje i rece im: “Posto besposleni provedoste sav zivot svoj, kraduci tudje trudove, a sami se ne hoteci truditi, sad stojte tu besposleni i ostale godine do kraja svog zivota.” Oni sa suzama moljahu starca, jer vise nece ciniti takvo sagresenje. Starac im se smilova i rece: “Ako hocete da radite i od truda svoga druge da hranite, onda cu vas pustiti.” A kradljivci sa zakletvom rekose: “Niposto se necemo oglusiti o tebe.” Grigorije rece: “Blagosloven Bog! Odsad cete sluziti za svetu bratiju i od svoga truda prinosite sto je za njihovu potrebu.” I tako ih otpusti. A kradljivci skoncase zivot svoj u Pecerskom manastiru, odrzavajuci gradinu; a njihovih potomaka, mislim, i dosad ima.
Jednom opet dodjose neka trojica, hoteci da iskuse blazenoga. I dvojica od njih molise svetoga, lazno govoreci: “Ovo je drug nas, i osudjen je na smrt. Molimo te, potrudi se da ga izbavis, daj mu da se necim otkupi od smrti.” Grigorije se rasplaka od zalosti, jer provide da ovome dodje kraj zivota, i rece: “Kuku ovome coveku, jer dodje dan pogibli njegove!” A oni rekose: “Ako ti, oce, sta das, onda on nece umreti.” Ovo govorahu, hoteci da od njega uzmu nesto da razdele. Grigorije rece: “Dacu ja, ali ovaj ce umreti.” I upita ih: “Na kakvu je smrt osudjen?” Oni rekose: “Na drvetu ce biti obesen.” Blazeni im rece: “Dobro ste mu dosudili, jer ce sutra biti obesen.” I opet sidje on u rupu – gde bi cinio molitvu zato da mu um ne cuje nista zemaljsko niti da mu oci vide sta sujetno – i iznevsi otuda preostale knjige, dade im rekavsi: “Ako vam ne bude potrebno, vratite mi.” A oni uzese knjige i pocese da se smeju, govoreci: “Prodacemo ovo i razdeliti medju sobom.” Videvsi pak plodno drvece, rekose jedan drugom: “Doci cemo ove noci i obrati mu plodove.”
Kad nasta noc, dodjose ova trojica i zatvorise monaha u rupi gde se bese molio. A jedan, za koga rekose da ce na drvetu visiti, pope se gore i poce da trga jabuke; i uhvati se za granu, a ona se odlomi. Ona druga dvojica ustrasivsi se pobegose, a on leteci zakaci se odecom za drugu granu, i nemajuci pomoci, udavi se preko guse.
A Grigorije bese zatvoren, pa se nadje da nije dosao medju bratiju u crkvu. Izasavsi napolje iz crkve, svi videse kako visi mrtav covek, i uzasnuse se. Potrazise Grigorija i nadjose ga zatvorenog u rupi. Izasavsi otuda, blazeni naredi da skinu mrtvaca, a drugovima njegovim rece: “Eto kako se zbila vasa misao! Bog ne biva izrugivan.[2] Da me niste zatvorili, ja bih dosao i skinuo ga sa drveta, i on ne bi umro. Posto vas je vrag naucio da cuvate sujete lazju[3], zato ste milost svoju ostavili.” Kad izrugivaci cuse kako se zbise njegove reci, dodjose i padose mu oko nogu moleci za oprostaj. A Grigorije ih osudi na sluzenje Pecerskom manastiru, da ubuduce trudeci se jedu svoj hleb i da budu kadri da druge hrane od svojih trudova. I tako oni skoncase zivot svoj, sa cedima svojim sluzeci u Pecerskom manastiru slugama Presvete Bogorodice i ucenicima svetog oca naseg Teodosija.
Treba i to ispricati o njemu, kako blazeni pretrpe smrtno stradanje. Desi se u manastiru ovakva stvar: od upadanja zivotinje bese oskvrnjena posuda, pa radi toga prepodobni Grigorije sidje do Dnjepra po vodu. U taj cas dodje knez Rostislav Vsevolodovic, hoteci da ide u Pecerski manastir radi molitve i blagoslova: bese, naime, sa bratom svojim Vladimirom posao protiv neprijateljskih Polovaca. Kad sluge njegove videse starca, pocese da mu se rugaju, gadjajuci ga sramnim recima. A monah shvati da su svi blizu smrti, i poce da govori: “O ceda, kada bi trebalo umilenje imati i mnoge molitve od svih traziti, tad vi jos vise zlo cinite, sto je Bogu neugodno. Nego placite radi svoje pogibli i i kajte se za svoja sagresenja, da barem olaksanje primite u strasni Dan, jer vas vec postize sud, zato sto cete svi vi u vodi umreti sa knezom vasim.” A knez, nemajuci straha Bozijeg, ne metnu sebi na srce reci prepodobnoga, mislivsi da govori besmislicu ono sto prorokovase o njemu, i rece: “Zar meni koji znam da plivam najavljujes smrt od vode?” I tad se razgnevi knez i naredi da mu se svezu ruke i noge i kamen o vrat obesi, i da se baci u vodu. I tako bi potopljen. Trazise ga bratija dva dana i ne nadjose, a treci dan dodjose u keliju njegovu da uzmu zaostavstinu njegovu, i gle, nadjose mrtvoga u keliji svezanog, sa kamenom na vratu obesenim, a haljine mu jos behu mokre, lice pak bese svetlo i on sam kao ziv. I ne nadje se ko ga donese, a i kelija bese zakljucana. No slava za ovo Gospodu Bogu koji cini divna cuda radi svojih ugodnika. Bratija iznesose njegovo telo i casno sahranise u pesteri, i ono i posle mnogih godina ostaje celo i neiskvareno.
A Rostislav, smisljavsi izgovor za greh[4], od ljutnje ne ode u manastir. I ne htede blagoslova, i udalji se od njega; zavole kletvu, i dodje mu.[5] A Vladimir dodje u manastir radi molitve. I kada behu kod Trepolja i vojske se poduhvatise, pobegose knezovi nasi od lica protivnika. Vladimir prejaha reku, radi molitava i blagoslova svetih, a Rostislav se utopi sa svim svojim vojnicima, po reci blazenoga Grigorija.[6] Kojim – rece – sudom sudite, takvim ce vam se suditi, kakvom merom merite, takvom ce vam se meriti.[7]
Razmislite pazljivo, ostetioci, o prici koju kaza Gospod u svetom Evandjelju, o nemilostivom sudiji i ostecenoj udovici, koja cesto dolazase kod njega i dosadjivase mu govoreci: “Brani me od suparnika mojega.” Jer kazem vam da ce Gospod ubrzo odbraniti sluge svoje.[8] On, naime, rece: Moja je osveta, ja cu uzvratiti.[9] Kaze Gospod: Ne prezrite jednoga od ovih malih, jer andjeli njihovi stalno gledaju lice Oca moga koji je na nebesima.[10] Jer je pravedan Gospod, i pravdu zavole, i pravotu vide lice Njegovo.[11] Jer sto covek zaseje, to ce i poznjeti.[12] Takve su osvete gordima,[13] kojima se Gospod protivi, a poniznima daje blagodat.[14] Njemu slava sa Ocem i sa Svetim Duhom, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.
NAPOMENE:
1. Up. Mt 6:19-21.
2. Up. Gal 6:7.
3. Up. Ps 30:7.
4. Up. Ps 140:4.
5. Up. Ps. 108:17.
6. Polovci su smrt kneza Vsevoloda Jaroslavica 1093. iskoristili za veliku navalu, a suprotstavili su im se udruzenim snagama kijevski knez Svjatopolk Izjaslavic, tadasnji cernjigovski knez Vladimir Monomah, te Vladimirov mladji brat Rostislav, perejaslavski knez. Bitka se odigrala na Vaznesenje kod grada Trepolja (juzno od Kijeva), na reci Stugni. Dozivevsi poraz, Rusi su morali da se povuku preko reke Stugne, pri cemu je poginulo strasno mnogo vojnika. Mladi Rostislav se udavio pred ocima svog starijeg brata koji je bezuspesno pokusao da ga spase, o cemu se opsirno prica u Nestorovom Letopisu (pod 1093.g.).
7. Mt 7:2.
8. V. Lk 18:1-8.
9. Jev 10:30. Up. Pnz 32:35.
10. Up. Mt 18:10.
11. Ps 10:7.
12. Gal 6:7.
13. Up. Ps 93:1.
14. Up. Jak 4:6. Pric 3:24.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 29.
O MNOGOTRPELjIVOM JOVANU ZATVORNIKU
Rodjeni na zemlji imaju slicnost lika i ravnostrasce prvog coveka, jer on, videvsi krasotu voca, ne uzdrza se, i o Boga se oglusi, i primi strasni zivot. Kada, naime, bese stvoren, ne imade na sebi poroka, jer je on Bozije stvorenje: Gospod Bog nas, uzevsi prah od zemlje[1], rukama precistim, neporocnim, stvori coveka blagog i uresenog, ali on, buduci blato i zemaljsko ljubeci, okliznu se u strast, i strasti mu se prenese, i otad rod ljudski bese savladan strascu, i u druge se slasti usmeri, i stalno smo od njih napadani.
I ja kao jedan od tih bivam pobedjen, kojima i sluzim,[2]smucivan pomislima duse moje, i strasno ih dodirujem i neprekidno imam htenje da cinim greh, i zato mi na zemlji nema slicna po mnogim sagresenjima mojim, u kojim sve do ovog casa prebivam.
Ali, ima jedan koji od svih nadje istinu, predavsi sebe Bozijoj volji i neporocno odrzavsi Njegove zapovesti, u cistoti sacuvavsi telo svoje i dusu van svake skverni plotske i dusevne. Mislim na prepodobnog Jovana koji se zatvori na jednom tesnom mestu pestere. I prebivase u velikom uzdrzanju 30 godina, mnogim postom ophrvavajuci i moreci telo svoje, i noseci teska zeleza po citavom svom telu.
Njemu jedan od bratije cesto dolazase, posto od djavoljeg dejstva bese primoravan na plotsku pozudu, pa moljase blazenog Jovana da moli Boga za njega, da mu Gospod da olaksanje strasti i utoli plotsku pohotu. I mnogo puta dolazase ovo govoreci. Blazeni mu Jovan govorase: “Brate, ohrabri se i ukrepi se, potrpi Gospoda[3] i nastoj da sacuvas puteve Njegove[4], i On te nece ostaviti u rukama njegovim[5] i nece te predati za lov zubima njihovim.[6]” Odgovori brat zatvorniku: “Veruj mi, oce, ako mi ne das olaksanja, necu pocinuti s mesta na mesto prelazeci.” A blazeni Jovan mu rece: “Zasto hoces da se predas za jelo vragu? I upodobices se coveku koji stoji blizu provalije, i kada dodje njegov neprijatelj iznenada ga zbacuje dole, i njegov pad biva tako ljut da ne moze da ustane. A ako ostanes ovde u ovom svetom i blazenom manastiru, bices slican coveku koji stoji daleko od provalije, pa i da se neprijatelj trudi da te odvuce u nju, nece moci, dok te Gospod ne izvede strpljenjem tvojim iz rova cemera i iz blata gliba i postavi na kamenu noge tvoje[7]. Nego, poslusaj me, cedo, da ti ispricam sta mi se desilo u mladosti mojoj.
Mnogo postradah primoravan na blud i ne znam sta sve ucinih radi svoga spasenja: po dva ili tri dana prebivah ne jeduci, i tako tri godine provedoh; a puno puta i po citavu nedelju nista ne okusih, i bez sna prebivah po citave noci, i zedju se velikom morih, i teska zeleza na sebi nosih, i u takvom zlopacenju proziveh tri godine, ali ni tako spokoja ne nadjoh. I odoh u pesteru gde lezi sveti otac nas Antonije, i tu se molitvi okrenuh, i ostadoh dan i noc moleci se kod njegove grobnice. I cuh ga kako mi govori: ‘Jovane! Jovane! Treba da se ovde zatvoris, i negledanjem i cutanjem borba ce se prekratiti, i Gospod ce ti pomoci molitvama prepodobnih svojih.’ A ja se, brate, od tog casa ovde nastanih, na tesno i jadno ovo mesto, i evo mi je trideseta godina ovde, i tek pre nekoliko godina nadjoh spokoj.
Sav se zivot svoj strasno borih sa pomislima telesnim. I zestoko prebivah, hranom odrzavajuci samo svoj zivot. I potom, ne znajuci sta da ucinim, i ne mogavsi vise da trpim plotsku borbu, namislih da zivim nag i da teske verige metnem na svoje telo, koje su otad pa sve dosad na meni, i stud i zelezo me istanjuju. I drugu stvar ucinih, radi koje nadjoh korist. Iskopah jamu koja je dosezala do ramena, pa kad dodjose dani svetoga posta udjoh u jamu i svojim se rukama zasuh zemljom, tako da imadoh slobodne samo ruke i glavu; i tako gadno ugnetavan prebivah sav post, ne moguci da dignem ni jedan zglob, ali ni tako stremljenje ploti i raspaljenost tela ne presta. A uz to mi neprijatelj djavo zastrasivanja cinjase, hoteci da me otera odatle, i ocuteh njegovo zlodejstvo. Jer noge moje, koje behu u jami, odozdo se zapalise, pa se i zile skrcise i kosti puckarase, i vec plamen dosezase do utrobe moje i udovi moji izgorese, a ja zaboravih taj ljuti bol i obradovah se dusom sto mi ona bese sacuvana cista od takve skverni, i vise izvoleh da izgorim u ognju Gospoda radi, nego da izadjem iz te jame. I gle, videh zmaja strasnog i veoma ljutog, koji htede da me svega pozdere, i izdisase plamen i iskre paleci me. I tako mi puno dana cinjase, hoteci da me protera. A kad dodje noc Vaskrsenja Hristova, iznenada me napade taj ljuti zmaj, i glavu moju i ruke moje u usta svoja metnu, i opalise mi se vlasi i na glavi i na bradi, kao sto sada vidis na meni. A kad mu vec u grlu bih, povikah iz dubine srca moga molitvu: “Gospode Boze, Spasitelju moj! Zasto si me ostavio[8], umilostivi mi se, Vladiko, jer Ti si jedini covekoljubiv. Spasi me gresnoga, jedini Boze bezgresni! Izbavi me od skverni bezakonja moga, da se ne upletem u zamku[9] neprijateljsku u vekove vekova. Izbavi me od usta vraga ovog, jer evo kao lav ricuci hodi, hoteci da me prozdere.[10] Podigni silu Tvoju i dodji da me spases[11], blesni munju Tvoju i isteraj[12], da iscezne od lica Tvoga[13].” I kad skoncah molitvu, odmah nasta munja, i onaj ljuti zmaj isceze od mene, i vise ga sve dosad ne videh.
I odatle svetlost bozanska zasija kao sunce, i cuh glas koji mi govorase: ‘Jovane, Jovane! To ti bese pomoc, a dalje obaziri se na sebe[